Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4447/24 (B.K.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Upravni postupak
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4447/24

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4447/24, rješavajući apelaciju B. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija B. K.

Utvrđuje se kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi „Kantonalni centar za socijalni rad“ – Služba socijalne zaštite Općine Novi Grad da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelanticinih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da B. K. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava.

Nalaže se Javnoj ustanovi Kantonalni centar za socijalni rad – Služba socijalne zaštite Općine Novi Grad i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. B. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa majka H. K., podnijela je 8. novembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kojom traži puštanje iz Ustanove za socijalno zbrinjavanje i zdravstvenu njegu „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: „Drin“). Apelantica je istovremeno zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio hitno provođenje postupka u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, u kojem će se odlučiti o opravdanosti apelanticinog dužeg zadržavanja u „Drinu“ i njenom smještanju u porodično domaćinstvo. Udruženje „Vaša prava Bosne i Hercegovine“ je 4. decembra 2024. godine dostavilo punomoć kojom ih apelantica opunomoćuje za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od JU Kantonalni centar za socijalni rad – Služba socijalne zaštite Općine Novi Grad (u daljnjem tekstu: Služba) i „Drina“ zatraženo je 13. novembra 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. „Drin“ je odgovor na apelaciju dostavio 21. novembra, a Služba 5. decembra 2024. godine. Odgovori na apelaciju su 8. januara 2025. godine proslijeđeni apelantici na izjašnjenje. Apelantica je 13. januara 2025. godine dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantica ima psihičko oboljenje i invaliditet sa stepenom oštećenja organizma od 100%. Pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 26. maja 2009. godine apelantici je djelimično oduzeta poslovna sposobnost tako što se ograničenje poslovne sposobnosti odnosi na imovinskopravnu oblast i zdravstvenu zaštitu. Rješenjem Službe od 16. decembra 2009. godine za apelanticinog staratelja imenovan je njen otac, pa je apelantica živjela u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima.

6. Nakon očeve smrti, rješenjem Službe od 9. novembra 2021. godine, za apelanticinog staratelja imenovana je zaposlenica Službe. Rješenjem Službe od 13. februara 2023. godine za apelanticinog staratelja imenovana je druga zaposlenica Službe.

7. Prema navodima Službe iz odgovora na apelaciju, apelantica je u periodu od oduzimanja poslovne sposobnosti više puta hospitalizirana na psihijatrijskoj klinici zbog pogoršanja njenog psihičkog stanja. U toku jedne od hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici apelantica je zaposleniku klinike 16. decembra 2021. godine izjavila da je saglasna da Služba „preduzme aktivnosti u vezi s osiguravanjem njenog smještaja u neku od ustanova socijalne zaštite“. Smještaj u Ustanovu za socijalno zbrinjavanje i zdravstvenu njegu „Drin“

8. Apelantica je u pratnji socijalnog radnika psihijatrijske klinike 10. februara 2022. godine smještena u „Drin“.

9. Rješavajući po službenoj dužnosti, Služba je donijela rješenje od 9. februara 2022. godine kojim je apelantici priznato pravo na smještaj u „Drinu“ počevši od 10. februara 2022. godine pa sve dok za to bude postojala potreba. Također je određeno da će troškove smještaja djelimično plaćati apelantica, a Služba preostali dio. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je 17. decembra 2021. godine po službenoj dužnosti pokrenut postupak za apelanticino smještanje u ustanovu socijalne zaštite. Dalje je navedeno da je apelantica 100% invalid i psihički oboljelo lice sa simptomima šizofrenije, te da je više puta hospitalizirana na psihijatrijskoj klinici. Ukazano je da apelanticina majka zbog bolesti ne može brinuti o njoj i da je apelanticin staratelj saglasan s apelanticinim smještanjem u ustanovu socijalne zaštite jer ona nije u mogućnosti da se brine o sebi. Također je ukazano da je apelantica 5. januara 2022. godine izjavila da želi da se smjesti u ustanovu socijalne zaštite jer sama ne može brinuti o sebi. Budući da je apelantica bolesna, da nema srodnika koji bi se mogli brinuti o njoj, da se ona sama ne može brinuti o sebi te da je izjavila da želi smještaj, Služba je odlučila apelanticu smjestiti u „Drin“. Istaknuto je da je navedena odluka donesena u skladu sa čl. 10, 41, 42. i 45. stav 2. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom (u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti FBiH) i čl. 56, 57. i 65. stav 2. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti KS).

10. Apelanticina majka je nepoznatog datuma podnijela molbu za apelanticin otpust iz „Drina“ navodeći da se apelantica nije prilagodila sredini i okruženju u „Drinu“ i da je tu smještena bez pristanka i prava na izbor. Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo je dopisom od 11. jula 2024. godine apelanticinoj majci proslijedilo odgovor Službe. U odgovoru Službe je, nakon opisa postupanja u predmetu, navedeno da je apelanticina majka više puta tražila njeno vraćanje u porodicu, te da su svaki put tražili stručno mišljenje zaposlenika „Drina“, koji su obavještavali Službu da apelantici odgovara takav vid tretmanskog pristupa i uvjeta života i da se preporučuje njegov nastavak.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelantica je navela da joj je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je njeno smještanje i zadržavanje u „Drinu“ bez odluke suda i nepostojanje mogućnosti da ishodi puštanje iz te ustanove protivno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji. Tvrdi da se nije prilagodila sredini u „Drinu“, da je više puta iskazivala želju da bude otpuštena i da njena majka preuzme brigu o njoj. Također tvrdi da je njena majka više puta bezuspješno podnosila zahtjev za njeno puštanje iz „Drina“. Apelantica posebno ističe da odluku o njenom prisilnom smještaju i produženju smještaja nikada nije donio sud niti drugi nezavisni organ, te se poziva na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Također traži da joj se zbog kršenja ustavnih prava dosudi odgovarajuće obeštećenje u skladu sa članom 5. stav 5. Evropske konvencije.b)Odgovori na apelaciju

12. Služba je navela tok dešavanja u apelanticinom slučaju. Istakla je da je apelantici prilikom smještaja u „Drin“, u skladu sa čl. 8. i 141. Zakona o upravnom postupku, omogućeno da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama bitnim radi donošenja rješenja. Dalje je ukazano da je apelantica na zapisnik od 5. januara 2022. godine izjavila „da je saglasna i da dobrovoljno prihvata smještaj u navedenoj ustanovi“. Također je istaknuto da je o apelanticinom smještaju odlučila u skladu s apelanticinom saglasnošću i pristankom da bude smještena u „Drin“ te nalazom i mišljenjem odgovarajuće zdravstvene ustanove i mišljenja stručnog tima organa starateljstva koji prati njen tretman u ustanovi. Služba je navela da je u postupku provjere ostvarivanja apelanticinog prava na smještaj koji je propisan odredbama Zakona o socijalnoj zaštiti KS apelantica stručnim radnicima na zapisnik od 9. februara 2024. godine izjavila „da je saglasna da i dalje bude smještena u [„Drinu“], imajući u vidu da samostalno ne može brinuti o svojim pravima, obavezama i odgovornostima“. Stoga je Služba predložila da Ustavni sud odbaci apelaciju, odnosno utvrdi da nema kršenja apelanticinih prava iz člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije.

13. „Drin“ je u svrhu odgovora na apelaciju dostavio mišljenja stručnog tima ove ustanove od 7. decembra 2023. godine, 25. januara i 20. novembra 2024. godine te pripadajuću dokumentaciju. U mišljenju stručnog tima „Drina“ od 27. decembra 2023. godine je, između ostalog, navedeno da apelantici „ovakav vid tretmanskog pristupa i uvjeti života koji podrazumijevaju relativnu razinu samostalnosti i ovakav vid podrške u stambenoj jedinici trenutno pogoduje. Preporučuje se nastaviti ovakav vid tretmana korisnika i ubuduće“. U mišljenjima stručnog tima „Drina“ od 25. januara i 20. novembra 2024. godine je navedeno da „suštinski, u normalnim okolnostima [apelantici] ovakav vid tretmanskog pristupa i uvjeti života koji podrazumijevaju relativnu razinu samostalnosti i ovakav vid podrške u stambenoj jedinici trenutno pogoduju. Ukoliko se u lokalnoj zajednici mogu osigurati uvjeti za nastavak rehabilitacionog tretmana, mišljenja smo da bi bilo pozitivno za korisnicu pokušati i u tom obliku. U suprotnom, preporučuje se nastaviti ovakav vid tretmana korisnice i ubuduće“. „Drin“ je također dostavio godišnji izvještaj o apelanticinom socijalnom statusu za 2023. godinu, iz kojeg proizlazi zaključak da je apelantica „u stanju koje ne daje mogućnost za drugim oblikom zbrinjavanja, a u smislu u lokalnoj zajednici i bez nadzora, a posebno pri uzimanju prepisane terapije“.

Izjašnjenje na odgovore na apelaciju

14. Apelantica je navela da Služba nije provela postupak sudskog preispitivanja zakonitosti i opravdanosti njenog zadržavanja u „Drinu“, odnosno nije preduzela mjere kako bi se osiguralo poštovanje apelanticinih ustavnih i konvencijskih prava. U pogledu njene saglasnosti od 9. februara 2024. godine apelantica ističe da se ne radi o suštinskoj saglasnosti jer joj nije ponuđena druga opcija

– da ide kući i živi s majkom. Dalje ističe da je iz izjave i prateće dokumentacije vidljivo da to nije navedeno niti ponuđeno s obzirom na to da apelanticino zdravstveno stanje nije takvo da opravdava nastavak njenog „prisilnog“ smještaja. Ponavlja da je više puta iskazivala želju za otpustom i da je njena majka bezuspješno podnosila zahtjev za njeno otpuštanje. Posebno ističe da ne postoji pravni osnov da joj se zabrani mogućnost da povuče saglasnost u svakom trenutku s obzirom na to da se radi o smještaju lica s duševnim smetnjama uz pristanak, dok o svakom prisilnom smještaju punoljetnih lica s duševnim smetnjama odlučuje sud. Apelantica navodi i da njen punomoćnik, koji je bio poznat staratelju, nije bio obaviješten o uzimanju njene izjave za potrebe postupka niti su apelantici pojašnjena niti predočena prava koja ima u skladu s pozitivnim zakonodavstvom. Stoga zaključuje da nadležni organi nisu postupali u dobroj vjeri niti su proveli zakonom predviđen postupak u kojem bi se ispitala opravdanost apelanticinog zadržavanja u „Drinu“, čime se nastavljaju kršiti njena prava iz člana 5. Evropske konvencije. Navodi i da ostaje pri zahtjevima za pravičnu naknadu zbog kršenja prava.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 17/13, 5/14, 45/16, 40/18 i 16/23) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

d) SMJEŠTAJ U USTANOVU SOCIJALNE ZAŠTITE

Član 41. Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasla lica kojima je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj porodici ili na drugi način.

Član 42. st. 1. i 2.

O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području lice ima prebivalište, na osnovu mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, organa staratelja ili na osnovu nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove. Centar za socijalni rad, koji je smjestio lice u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja tog lica, pratiti njegov tretman u ustanovi. Član 43. Prijem lica iz člana 41. ovog zakona i njihovo otpuštanje vrši se na način određen općim aktom ustanove. Ustanova je dužna primiti na smještaj lice koje uputi centar za socijalni rad. Izuzetno od odredbe stava 2. ovog člana, ustanova može uskratiti prijem upućenog lica u slučaju popunjenosti kapaciteta, kao i u slučaju da, s obzirom na svoju djelatnost, nije u mogućnosti pružiti odgovarajuće usluge korisnika.

Član 44. Ako je dalji boravak lica smještenog u ustanovu postao nemoguć zbog promjena u njegovim psihofizičkim osobinama ili zbog nepostojanja uvjeta za odgovarajući tretman, ustanova je dužna, najviše dva mjeseca prije otpuštanja tog lica, obavijestiti centar za socijalni rad koji je donio odluku o njegovom smještaju, radi smještaja u drugu ustanovu ili rad primjene drugog oblika socijalne zaštite.

4. USTANOVE SOCIJALNE ZAŠTITE

Član 48. st 1, 2. i 3.

Ustanove pružaju usluge kojima se u cjelini ili djelomično zadovoljavaju socijalne i druge potrebe korisnika socijalne zaštite. Ustanove se osnivaju radi zbrinjavanja određenih kategorija korisnika socijalne zaštite i obavljanja stručnih i drugih poslova socijalne zaštite. Rad ustanova socijalne zaštite je javan.

16. Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 38/14, 38/16, 44/17, 28/18, 52/21 i 40/22) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

8. Smještaj u ustanovu socijalne zaštite

Član 56. stav 1.

Smještaj osoba u ustanove socijalne zaštite vrši se u skladu sa Federalnim zakonom i ovim zakonom.

Član 57. stav 1.

Ukoliko porodica ne može obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba donosi se rješenje o smještaju u ustanovu, kojim se utvrđuje:

- potreba smještaja,

- ustanova u koju se smješta,

- početak i eventualno trajanje smještaja,

- troškovi smještaja.

Član 58. st. 1, 2. i 4.

O smještaju u ustanove socijalne zaštite zaključuje se ugovor između ustanove i Centra.

Centar zaključuje ugovor sa korisnikom, odnosno srodnicima koji su po zakonu obavezni da ga izdržavaju.

Centar će svakih šest mjeseci dostavljati Ministarstvu izvještaj o smještaju korisnika u ustanove socijalne zaštite i institucije koje nisu ustanove socijalne zaštite.

17. Zakon o ustanovama socijalne zaštite Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 64/22)

Član 4. stav 1. tačka b), stav 2. tačka b), st. 3. i 4. (Ustanove socijalne zaštite Federacije) (1) Federalne ustanove socijalne zaštite su:

b) „Ustanova za socijalno zbrinjavanje i zdravstvenu njegu – Drin“; (2) Federalne ustanove socijalne zaštite pravni su sljednici zavoda čija je prava i obaveze osnivača preuzeo Parlament Federacije Bosne i Hercegovine Zakonom o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad ustanovama socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 31/08 i 27/12) i to:

b) Federalna ustanova socijalne zaštite iz tačke b) stava (1) ovoga člana pravni je sljednik „Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica – Drin“; (3) Osnivač federalnih ustanova socijalne zaštite je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: osnivač). (4) Federalne ustanove socijalne zaštite javne su ustanove koje imaju svojstvo pravnog lica i koje svoju djelatnost ostvaruju u skladu s ovim zakonom kroz socijalno zbrinjavanje i socijalnu podršku, zdravstvenu njegu, odgoj i obrazovanje s ciljem provođenja postupka kontinuiranog razvoja i pripreme korisnika za samostalan život u zajednici, uključujući i rehabilitaciju, reintegraciju i resocijalizaciju lica kojima je potrebna takva vrsta zaštite.

Član 14. (Ustanova za socijalno zbrinjavanje i zdravstvenu njegu – Drin) (1) Osnovna djelatnost Ustanove za socijalno zbrinjavanje i zdravstvenu njegu – Drin je pružanje usluge socijalnog zbrinjavanja i socijalne podrške, kao i zdravstvene njege smještenim licima s ciljem njihovog osposobljavanja za samostalan život i rad prema njihovim mogućnostima i sklonostima. (2) Korisnici usluga Ustanove iz stava (1) ovoga člana su odrasla lica s invaliditetom kojima je utvrđeno da su u stanju socijalne potrebe prema propisima iz oblasti socijalne zaštite, i to:

a) lica s trajnim fizičkim oštećenjima ili trajnim smetnjama u fizičkom razvoju;

b) lica sa smetnjama u intelektualnom razvoju umjerenog, težeg i teškog stepena;

c) lica s duševnim smetnjama i d) lica s kombinovanim smetnjama. (3) Sjedište Ustanove iz stava (1) ovoga člana je u Fojnici.

Član 27. (Zabrana prisile) (1) U obavljanju njihove propisane djelatnosti, federalnim ustanovama socijalne zaštite, odnosno njihovim zaposlenicima zabranjuje se bilo koji oblik ili akt prisile prema smještenim licima, osim u slučajevima i na način propisan ovim zakonom i propisima o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku. (2) Zabranjuje se federalnim ustanovama socijalne zaštite prijem i zadržavanje lica protivno njegovoj iskazanoj volji s izuzetkom lica koja su upućena na smještaj u skladu s odredbama propisa o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku. (3) S ciljem obezbjeđenja dosljedne primjene stava (2) ovoga člana federalne ustanove socijalne zaštite dužne su obezbijediti pisani pristanak lica koje se upućuje na smještaj, odnosno njegovog zakonskog zastupnika ukoliko je kroz postupak sudskog odlučivanja utvrđeno da lice nije sposobno iskazati svoju volju, odnosno shvatiti posljedice svoje odluke.

Član 29. (Pravo na informisanost)

U obavljanju svoje propisane djelatnosti, federalne ustanove socijalne zaštite, odnosno njihovi zaposlenici dužni su smještenom licu, kao i njegovom zakonskom zastupniku, obezbijediti pravo na informisanost o razlozima zbog kojih je smješten u ustanovu, njegovom socio-zdravstvenom stanju, stručnim tretmanima u koje je uključen i njihovim očekivanim rezultatima s ciljem povećanja stepena njegovog razumijevanja vlastite situacije i pružanja podrške da, u skladu sa svojim stvarnim mogućnostima i sposobnostima, donosi odluke koje se tiču njegova života.

Član 30. (Pravo na sudjelovanje u donošenju odluka)

U obavljanju svoje propisane djelatnosti, federalne ustanove socijalne zaštite, odnosno njihovi zaposlenici dužni su smještenom licu, u skladu s njegovim stvarnim mogućnostima i sposobnostima, obezbijediti pravo na sudjelovanje u donošenju odluka koje na bilo koji način utiču na uslove i način boravka u tim ustanovama.

Član 34. (Pravo na pritužbu) (1) U obavljanju svoje propisane djelatnosti, federalne ustanove socijalne zaštite, odnosno njihovi zaposlenici dužni su smještenom licu, kao i njegovom zakonskom zastupniku, obezbijediti pravo na pritužbu u pogledu uslova boravka, načina zadovoljavanja njegovih potreba, postupanja od strane zaposlenika ili drugih korisnika, aktivnosti ili stručnih tretmana u koje je uključen kao i ostalih situacija i pojava koje na bilo koji način utječu na njegov život u ustanovi. (2) Federalne ustanove socijalne zaštite donose opšti akt kojim utvrđuju način podnošenja i postupanja po pritužbama, kao i način očitovanja na podnesene pritužbe. (3) Po pritužbi podnesenoj u skladu s opštim aktom iz stava (2) ovoga člana postupa se hitno.

18. Ombudsmen Bosne i Hercegovine – Prateći izvještaj o stanju u ustanovama za smještaj osoba s intelektualnim i mentalnim poteškoćama u Bosni i Hercegovini iz aprila 2024. godine (dostupno na https://www.ombudsmen.gov.ba/documents/obmudsmen_doc2024090209463204bos.pdf)

Po zahtjevu organa starateljstva nije pokrenut niti jedan vanparnični postupak pred nadležnim sudom, te s tim u vezi nije doneseno nijedno rješenje o prisilnom smještaju štićenika u ustanove socijalne zaštite. U periodu od 2018. do 2022. godine iz ustanova socijalne zaštite nije izmještena nijedna osoba kojoj je staralac bio stručni radnik zaposlenik centra (strana 11).

4. Prema dostupnim informacijama, jedino je u Srednjobosanskom kantonu prisutna praksa da se po zahtjevima centara za socijalni rad pokreću vanparnični postupci, nakon čega nadležni općinski sudovi rješenjem nalažu prisilni smještaj u ustanove socijalne zaštite. U drugim kantonima smještaj osoba sa duševnim smetnjama vrši se isključivo na bazi dobrovoljnosti. Problem za ustanove nastaje onog momenta kada sudovi donesu rješenje kojim se nalaže prisilni smještaj u ustanove socijalne zaštite, za šta ne postoji pravni osnov. Prisilni smještaj ne može se provoditi u ustanovama socijalne zaštite nego isključivo u zdravstvenim ustanovama. Za rješavanje nagomilanih problema u praksi ključno je usvajanje zakonodavnog okvira koji će osigurati postupanje centara za socijalni rad kao i ustanova socijalne zaštite, u cijelosti zasnovano na međunarodnim standardima (strana 45, jedan od zaključaka sastanka o temi Smještaj osoba sa duševnim smetnjama u ustanove socijalne zaštite). VI.Dopustivost i meritum

19. U konkretnom slučaju apelantica se obratila Ustavnom sudu navodeći da je njeno smještanje i zadržavanje u „Drinu“ bez odluke suda i nepostojanje mogućnosti da ishodi puštanje iz „Drina“ protivno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji. Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Apelantica je navela da joj je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije.

21. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

22. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica; [...]

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito. Uvodne napomene

23. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da je u svojoj praksi više puta razmatrao pitanje prinudnog smještaja lica s mentalnim oboljenjima u institucijama. Tako je Ustavni sud u Odluci broj AP-2472/11 razmatrao apelaciju apelantice koja je prvo bila prinudno hospitalizirana u zdravstvenoj ustanovi, a zatim je, na osnovu rješenja nadležnog organa socijalne zaštite, smještena u ustanovu socijalne zaštite. Ustavni sud je u tom predmetu usvojio apelaciju jer je iz raspoloživih dokumenata proizašlo da nije bilo sudske odluke prilikom prinudne hospitalizacije u zdravstvenu ustanovu niti je nadležni organ socijalne zaštite postupao zakonito. Ustavni sud je također zaključio da odluku o apelanticinom prisilnom smještaju, odnosno produženju prisilnog smještaja nikada nije donio sud niti neki drugi nezavisni organ. U takvim okolnostima utvrđeno je kršenje apelanticinog prava iz člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2472/11 od 31. januara 2013. godine, tač. 41−55, dostupna na www.ustavnisud.ba). Nakon te odluke uslijedile su i druge odluke iz istog/sličnog činjeničnog i pravnog osnova u kojima je Ustavni sud slijedio praksu iz tog predmeta (vidi, npr. odluke br. AP-

1837/19 od 27. novembra 2020. godine i AP-5727/18 od 14. oktobra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je utvrdio kršenje prava apelanata iz člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije.

24. Istim pitanjem se u praksi bavio i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud; vidi predmete Salihić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 6. februara 2018. godine, predstavka broj 6056/14, i Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 3. novembra 2015. godine, predstavke br. 3427/13, 74569/13 i 7157/14). Evropski sud je u navedenim predmetima zaključio da smještaj podnosilaca predstavke u „Drin“ nije određen u skladu „sa zakonom propisanim postupkom“ u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je utvrdio kršenje prava podnosilaca predstavke iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na takav zaključak, Evropski sud je smatrao da nije neophodno posebno ispitivati je li došlo i do povrede člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

25. Međutim, Ustavni sud smatra da se praksa iz navedenih predmeta ne može primijeniti na konkretan slučaj zbog bitnih razlika u činjenicama predmeta. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz navoda i dokumentacije u spisu ne proizlazi da je apelantica bila „prinudno“ hospitalizirana na psihijatrijskoj klinici niti apelantica ukazuje da je tokom hospitalizacije lišena slobode u smislu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije. Apelantica izričito osporava svoj smještaj i boravak u „Drinu“, koji je ustanova socijalne zaštite. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi razmatrao slučaj smještanja mentalno nesposobnih lica u domovima socijalne zaštite u kontekstu člana 5. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, K. C. protiv Poljske, presuda od 25. novembra 2014. godine, predstavka broj 31199/12 , tačka 52. s referencama na daljnju praksu). Budući da se i u konkretnom slučaju radi o smještanju lica s psihičkim oboljenjem u ustanovu socijalne zaštite, Ustavni sud zaključuje da je neophodno razmotriti pitanje apelanticinog smještanja u „Drin“ u pogledu ispunjenosti kriterija iz člana 5. Evropske konvencije utvrđenih praksom Evropskog suda.

26. Ustavni sud podsjeća da apelantica tvrdi da je njeno smještanje i zadržavanje u „Drinu“ bez odluke suda protivno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa proizlazi da postoji nekoliko apelanticinih pismenih saglasnosti da se smjesti u ustanovu socijalne zaštite, kao i saglasnost njenog staratelja. Razmatrajući pitanje vjerodostojnosti apelanticine saglasnosti u situaciji kada joj je djelimično oduzeta poslovna sposobnost, Ustavni sud smatra svrsishodnim podsjetiti na stav Evropskog suda da okolnost da je lice de jure bilo poslovno nesposobno za samostalno donošenje odluka nužno ne znači da ono de facto nije moglo razumjeti svoju situaciju (vidi Evropski sud, Shtukaturov protiv Rusije, presuda od 27. marta 2008. godine, predstavka broj 44009/05, tačka 108). U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da u spisu nema ničega što bi ukazalo da apelantica nije mogla razumjeti svoju situaciju i potrebu za smještajem u ustanovi socijalne zaštite, niti je apelantica ukazala na takvo šta u apelaciji. Slijedom navedenog, te imajući u vidu da se apelanticin staratelj saglasio s njenim smještanjem u „Drin“, Ustavni sud zaključuje da je apelantica na početku bila dobrovoljno smještena u „Drin“. Međutim, Ustavni sud smatra da iz apelanticinih navoda iznesenih u apelaciji i izjašnjenju na odgovore na apelaciju (tač. 12. i 14. ove odluke) nesporno proizlazi da apelantica više nije saglasna sa svojim boravkom u „Drinu“ i da želi otpust iz navedene ustanove kako bi živjela s majkom. Iz stanja spisa također proizlazi da je navedeno tražila i njena majka, ali bezuspješno (vidi tačku 10. ove odluke). Stoga Ustavni sud smatra neophodnim ispitati apelanticine navode o kršenju člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije u odnosu na boravak u „Drinu“ nakon njenog traženja za otpust. Pri tome, Ustavni sud napominje da apelantica nije navela tačan datum kada je navedeno prvi put tražila, ali da u kontekstu spornog pitanja to nije prevlađujuće bitno.

Član 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije

27. U spomenutoj presudi K. C. protiv Poljske Evropski sud je ukazao da pri lišavanju slobode lica s mentalnim poremećajem pojedinca nije moguće lišiti slobode zbog toga što je „mentalno nesposoban“ osim ako su ispunjena tri minimalna uvjeta: prvo, mora biti pouzdano dokazano da je lice mentalno nesposobno; drugo, mentalni poremećaj mora biti takve vrste ili stepena koji opravdava obavezno zadržavanje i treće, valjanost nastavka zadržavanja zavisi od postojanosti takvog poremećaja. Također je ukazao da u pogledu drugog od prethodno navedenih uvjeta pritvor lica s mentalnim poremećajem može biti nužan ne samo kada mu je potrebna terapija, lijekovi ili drugo kliničko liječenje kako bi se izliječilo ili ublažilo stanje, već i kada mu je potrebna kontrola i nadzor kako bi se spriječilo da, naprimjer, naudi sebi ili drugim ljudima (idem, K. C. protiv Poljske, tačke 65. i 66. s referencama na daljnju praksu).

28. Slijedom nesporne činjenice da je „Drin“ ustanova socijalne zaštite i da apelantica više nije saglasna da bude smještena u njemu, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o lišavanju slobode u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

29. Ispitujući ispunjenost minimalnih uvjeta navedenih u tački 27. odluke na konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da je rješenjem Službe apelantici priznato pravo na smještaj u „Drin“ na osnovu relevantnih zakonskih odredbi (vidi tačku 9. odluke). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u rješenju navedeno da je apelantica psihički oboljelo lice sa simptomima šizofrenije, da joj je djelimično oduzeta poslovna sposobnost i da su apelantica i njen staratelj dali saglasnost za njeno smještanje u „Drin“. Iz toga slijedi da je u apelanticinom slučaju bio ispunjen prvi uvjet iz tačke 27. odluke, tj. da se radi o mentalno nesposobnom licu.

30. U pogledu drugog uvjeta, odnosno potrebe da se smještanje opravda težinom poremećaja, Ustavni sud primjećuje da je Služba u vrijeme donošenja rješenja od 9. februara 2022. godine dala dovoljne i relevantne razloge za apelanticino smještanje u socijalnu ustanovu kako bi se osigurala stalna briga za nju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da u rješenju nije navedeno da apelantica predstavlja opasnost za sebe i svoje zdravlje i život ili za zdravlje i život drugih ljudi. Međutim, u rješenju je ukazano da je apelantica 100% invalid, da nema srodnika koji bi se mogli brinuti o njoj i da se ona sama ne može brinuti o sebi. Dalje, iz godišnjeg izvještaja o apelanticinom socijalnom statusu za 2023. godinu (vidi tačku 13. odluke) proizlazi zaključak da je apelantica „u stanju koje ne daje mogućnost za drugim oblikom zbrinjavanja, a u smislu u lokalnoj zajednici i bez nadzora, a posebno pri uzimanju propisane terapije“. Imajući vidu sve navedene okolnosti koje je Služba uzela u obzir prilikom apelanticinog smještanja u „Drin“, Ustavni sud smatra da se odlučenje Službe da apelanticu smjesti u „Drin“ zasnivalo na jasno obrazloženim razlozima koji su ukazivali na neophodnost takvog smještanja. Iz toga slijedi da je i drugi uvjet bio ispunjen u ovom predmetu.

31. Razmatrajući pitanje ispunjenosti trećeg uvjeta, odnosno postojanosti poremećaja koji bi opravdao valjanost nastavka zatočeništva, Ustavni sud podsjeća da je „Drin“, izjašnjavajući se na navode apelacije, Ustavnom sudu dostavio tri mišljenja svog stručnog tima (vidi tačku 13. odluke). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u mišljenjima iz 2024. godine navedena mogućnost nastavka rehabilitacionog tretmana u lokalnoj zajednici. Ustavni sud u vezi s tim prvo napominje da se ni „Drin“ ni Služba nisu izjasnili da li su ta mišljenja bila dostupna Službi i da li ih je Služba razmatrala. Dalje, iako je očito da je apelantica bila pod nadzorom psihijatra tokom njenog smještaja u „Drinu“, Ustavni sud nema informaciju da li je cilj takvog nadzora bio da se u redovnim intervalima daje procjena da li je apelanticu i dalje potrebno držati u socijalnoj ustanovi. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da iz relevantnih propisa (vidi tač. 15, 16. i 17. odluke) ne proizlazi da je propisan periodični obavezni pregled radi procjene da li apelantica treba da ostane u „Drinu“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je članom 42. stav 2. Zakona o socijalnoj zaštiti FBiH propisano da je centar za socijalni rad koji je smjestio lice u ustanovu dužan pratiti njegov tretman u ustanovi (vidi tačku 15. odluke). Dalje Ustavni sud zapaža da je Služba u odgovoru na apelaciju samo navela da je, u postupku provjere ostvarivanja apelanticinog prava na smještaj koji je propisan odredbama Zakona o socijalnoj zaštiti KS, apelantica stručnim radnicima na zapisnik od 9. februara 2024. godine izjavila „da je saglasna da i dalje bude smještena u [„Drinu“], imajući u vidu da samostalno ne može da brine o svojim pravima, obavezama i odgovornostima.“ Međutim, imajući u vidu apelanticine navode u izjašnjenju na odgovore na apelaciju (vidi tačku 14. odluke) i činjenicu da je od toga prošao duži period, Ustavni sud zaključuje da Služba nije preduzela adekvatne korake koji bi omogućili procjenu da li je neophodno apelanticino dalje zadržavanje u „Drinu“. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da Služba nije dokazala postojanje poremećaja koji opravdava valjanost daljnjeg apelanticinog zadržavanja u „Drinu“.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelanticino zadržavanje u „Drinu“ nakon njenog traženja otpusta više nije bilo opravdano prema članu 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije, pa je došlo do kršenja člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

Član 5. stav 4. Evropske konvencije

33. Ustavni sud smatra da apelacija pokreće i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produženju njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja u „Drin“ odlučuje „sud“ u određenim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud ukazuje na principe koji proizlaze iz prakse Evropskog suda u vezi s primjenom člana 5. stav 4. koji se odnosi na „duševno bolesne osobe“, a to su: (a) duševno bolesna osoba koja je prisilno zatvorena u psihijatrijsku ustanovu na neodređeno ili duže vrijeme u načelu ima pravo, u svakom slučaju kada ne postoji automatska periodična revizija pritvora od suda, pokrenuti postupak „u razumnim vremenskim razmacima“ pred sudom kako bi osporila „zakonitost“ svog pritvora u smislu Evropske konvencije; (b) član 5. stav 4. zahtijeva da postupak koji se slijedi ima sudski karakter i da dotičnom pojedincu pruža garancije primjerene vrsti lišavanja slobode; kako bi se utvrdilo pruža li postupak odgovarajuće garancije, mora se uzeti u obzir posebna priroda okolnosti u kojima se takav postupak provodi; (c) sudski postupci na koje se poziva član 5. stav 4. ne moraju uvijek biti praćeni istim garancijama kakve su one koje su potrebne u skladu sa članom 6. stav 1. za parnične ili krivične postupke. Ipak, suštinski je važno da lice o kojem je riječ ima pristup sudu i mogućnost da bude saslušano lično ili, ako je potrebno, putem nekog oblika zastupanja. Može biti potrebna posebna procesna zaštita da bi se zaštitili interesi lica koja zbog svojih mentalnih smetnji nisu potpuno sposobna da postupaju u svoje ime. Evropski sud je prihvatio da oblici sudske kontrole mogu varirati od jedne oblasti do druge i mogu zavisiti od vrste lišavanja slobode o kojoj je riječ te da nije u njegovoj nadležnosti da ispituje koji bi bio najbolji ili najprikladniji sistem sudske kontrole u ovoj oblasti (vidi Evropski sud, D. D. protiv Litvanije, presuda od 14. februara 2012. godine, predstavka broj 13469/06, tačke 163. i 165. s referencama na drugu praksu).

35. Ustavni sud podsjeća da je u spomenutoj Odluci broj AP-2472/11 ukazao da Zakon o socijalnoj zaštiti FBiH i Zakon o socijalnoj zaštiti KS, na osnovu kojih je apelantica iz tog predmeta smještena u „Drin“, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija (idem, AP-2472/11, tačka 50). Dalje, Ustavni sud primjećuje da ni u periodu nakon donošenja ove odluke, tj. od 2013. godine, ovim zakonskim propisima nije propisan obavezan nadzor suda ili drugog nezavisnog organa nad smještajem korisnika u ustanove socijalne zaštite. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je i ombudsmen Bosne i Hercegovine u svom izvještaju o stanju u ustanovama za smještaj lica s intelektualnim i mentalnim poteškoćama u Bosni i Hercegovini ukazao na ozbiljne probleme u pogledu prisilnog smještaja štićenika u ustanove socijalne zaštite (vidi tačku 18. odluke).

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica tokom svog boravka u „Drinu“ nikada nije izvedena pred sud niti drugi nezavisni organ. Dalje primjećuje da, prema stanju spisa, apelantici nije bio na raspolaganju bilo kakav pravni lijek sudskog karaktera kojim bi mogla osporiti smještaj u ustanovu socijalne zaštite. U tom kontekstu Ustavni sud se poziva na stav Evropskog suda da kada je lice koje je sposobno da izrazi stav, iako je lišeno poslovne sposobnosti, lišeno slobode na zahtjev svog staratelja, mora mu se dati mogućnost da ospori taj pritvor pred sudom uz posebnog pravnog zastupnika (ibid., D. D. protiv Litvanije, tačka 166). U konkretnom slučaju je očito da takva mogućnost nije data apelantici. Osim toga, u Zakonu o ustanovama socijalne zaštite Federacije Bosne i Hercegovine donesenom 2022. godine (vidi tačku 17. odluke) zabranjen je federalnim ustanovama socijalne zaštite prijem i zadržavanje lica protivno njegovoj iskazanoj volji (član 27). Istim zakonom je propisano i pravo na informiranost, te pravo na učestvovanje u donošenju odluka i pravo na pritužbu smještenom licu (čl. 29, 30. i 34). Međutim, ni Služba ni „Drin“ nisu dostavili Ustavnom sudu dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je apelantici makar i to bilo omogućeno.

37. Budući da u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan kriterij u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je na taj način prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

38. Apelantica je zatražila da joj se zbog kršenja ustavnih prava dosudi odgovarajuće obeštećenje u skladu sa članom 5. stav 5. Evropske konvencije. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na zahtjev apelanta, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

39. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, s obzirom na posebne okolnosti konkretnog slučaja i na svoju praksu, apelantici treba dosuditi iznos od 5.000,00 KM zbog utvrđenog kršenja njenog ustavnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-940/22 od 11. jula 2024. godine, tačka 24, dostupna na www.ustavnisud.ba). Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Službe, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije budući da apelanticino zadržavanje u „Drinu“ nakon njenog traženja otpusta više nije bilo opravdano prema članu 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da postoji i kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelanticinom smještanju u „Drin“ odluku nikada nije donio sud niti neki drugi nezavisni organ, niti je sud vršio periodičnu kontrolu opravdanosti boravka u „Drinu“.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman