Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1596/24 (A.H.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Dijete
- Legitiman cilj
- Porodični život
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u porodični život
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1596/24
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1596/24, rješavajući apelaciju A. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. H. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 V 070728 24 Gž od 6. februara 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Bakir Ljubović i Dženana Ljubović iz Zenice, podnijela je 15. aprila 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 V 070728 24 Gž od 6. februara 2024. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od predlagača H. K. i S. K. (u daljnjem tekstu: predlagač i predlagačica ili predlagači) zatraženo je 27. februara 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 11. marta 2025. godine, pa su navedeni odgovori 18. marta 2025. godine dostavljeni apelanticinim punomoćnicima radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 39 0 V 070728 23 V od 22. decembra 2023. godine, u dijelu koji apelantica osporava apelacijom, određeno je da će predlagači, kao djed i nena maloljetnog A. K. rođenog 3. maja 2021. godine (apelanticinog sina), održavati lične odnose i neposredne kontakte na način preciziran u izreci rješenja.
6. Sud je u obrazloženju ukazao da je brak između sina predlagača (H. K.) i apelantice razveden presudom Općinskog suda od 4. novembra 2022. godine i da je tom presudom, između ostalog, određeno da će A. K. živjeti s majkom, a da će H. K. ostvarivati neposredne kontakte s djetetom na način preciziran u presudi. Nadalje, sud je ukazao da je do donošenja te presude način ostvarivanja kontakata između djeteta i H. K. bio uređen rješenjem Centra za socijalni rad Tešanj (u daljnjem tekstu: Centar) jer roditelji nisu mogli postići dogovor o tome, te da je u tom postupku Centar, između ostalog, izdao upozorenje apelantici zbog zanemarivanja prava i interesa djeteta u vezi s ostvarivanjem kontakata djeteta s drugim roditeljem. Također je ukazao da je to pitanje bilo sporno i nakon donošenja presude o razvodu braka. Naime, sud je ukazao na dokaze (brojni akti policijske stanice Tešanj i Centra, te elektronska pošta H. K. i Centra) iz kojih proizlazi da je H. K. nastavio da prijavljuje apelanticu navodeći da mu onemogućava da viđa dijete i da odbija da preda dijete na način kako je to uređeno presudom kojom je razveden brak. Također, apelantica je policijskim organima nastavila da prijavljuje H. K. zbog toga što on, prema njenom tumačenju, nije vraćao dijete na vrijeme. Stoga, kako je sud naveo, roditelji djeteta nakon razvoda braka nisu bili usmjereni na održavanje isključivo roditeljskih odnosa i uspostavljanje neposredne i dobre međusobne komunikacije i saradnje u interesu djeteta. Naime, sud je obrazložio da su roditelji, suprotno interesima svog djeteta, bili usmjereni na vlastite međusobne razmirice u koje su uključili organ starateljstva i nadležni policijski organ. Osim toga, sud je iz provedenih dokaza, a naročito iz sadržaja iskaza saslušanih stranaka i njihovog ponašanja i međusobnog obraćanja, zaključio da su se narušeni odnosi između bivših bračnih supružnika očito prenijeli i na međusobne odnose predlagača i apelantice.
7. Nadalje, sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da H. K. živi na spratu porodične kuće predlagača, te da predlagači ostvaruju kontakt s unukom kada je on kod oca. Međutim, sud je ukazao da, prema navodima predlagača, oni ne žele da svom sinu uskraćuju vrijeme koje je određeno za kontakte između njega i njegovog sina jer je, kako smatraju, to vrijeme prekratko. Zbog toga, u konkretnom postupku nastoje izdejstvovati dodatno vrijeme za neposredne kontakte s unukom. U vezi s tim, sud se pozvao na odredbe člana 148. stav (1) Porodičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon). Navedenim odredbama propisano je da će sud, na prijedlog nene i djeda ili djeteta, odrediti način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s nenom i djedom, osim ako to nije u interesu djeteta. Sud je ukazao da iz provedenih dokaza (između ostalog, fotografija sa zajedničkih ljetovanja i iskaza svjedoka, H. K.) proizlazi da je dijete očigledno naviklo na prisustvo i kontakt s predlagačima, te da predlagačica povremeno pomaže svom sinu za vrijeme dok je dijete kod njega. Također, sud je ukazao na sadržaj akta Centra od 13. jula 2023. godine u kojem je, između ostalog, navedeno da sud može, ako procijeni da ima potrebe i da postojeći kontakti predlagača s unukom nisu dovoljni, odrediti poseban termin za ostvarivanje tih kontakata. Naveo je da iz provedenih dokaza također proizlazi da su predlagači emotivno vezani za unuka i da je u interesu djeteta da održava lične odnose i neposredne kontakte s njima. Sud je istakao da je iz provedenih dokaza zaključio da dijete neće biti izloženo nikakvom stresu ili neugodnostima za vrijeme boravka kod predlagača jer je naviknuto na njihovo prisustvo. Međutim, sud je također istakao da bi stranke trebale da svoje nesuglasice ostave po strani i da poboljšaju međusobnu komunikaciju na način da se ta komunikacija odvija neposredno. Naime, ukazao je da bi stranke trebale da se usredotoče na dobrobit djeteta koje bi trebalo biti pošteđeno posljedica razvoda braka i odrastanja u porodici u kojoj roditelji žive odvojeno. U vezi s tim, sud je ukazao da ukoliko narušeni odnosi parničnih stranaka nastave da egzistiraju, to bi se moglo negativno odraziti na psihofizički i emocionalni razvoj djeteta. Imajući u vidu sve navedeno, sud je djelimično prihvatio prijedlog predlagača i odlučio kao u dispozitivu rješenja.
8. Međutim, sud je obrazložio da nije prihvatio prijedlog za održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata u vrijeme kako su to predlagači tražili (svaka subota od 9 do 19 sati), već je odredio održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata svakog utorka u periodu od 10 do 15 sati. Naime, sud je obrazložio da su predlagači penzioneri, odnosno da imaju na raspolaganju slobodno vrijeme tokom cijelog dana, a da će, s druge strane, na taj način izbjeći daljnje rasprave i neugodnosti oko preuzimanja djeteta jer će predlagači dijete preuzimati iz vrtića i vraćati ga u vrtić u kojem boravi tokom apelanticinog radnog vremena. Također, na taj način će, prema ocjeni suda, moći da nastave da grade i učvršćuju svoju vezu kao djed i nena sa svojim unukom.
9. Osporenim rješenjem apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana. Sud je u obrazloženju ponovio i potvrdio činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda, te je naveo da nisu osnovani apelanticini navodi da prvostepeni sud nije vodio računa o interesu djeteta i da nije mogao bez stručnog vještačenja utvrditi šta je u njegovom najboljem interesu. Naime, sud je ukazao da provođenje vještačenja u uzrastu od dvije i po godine nije u skladu sa sudskom praksom. Kako je to sud obrazložio, vještačenje se provodi samo kada se radi o djetetu koje je sposobno da samostalno izrazi želju o kontaktima s djedom i nenom, a to je dijete uzrasta od sedam godina i više.
10. Sud je naveo i da su nejasni apelanticini žalbeni navodi da osporena odluka nije u najboljem interesu djeteta jer je, kako je to sud obrazložio, za pravilan i zdrav razvoj i odgoj djeteta od neprocjenjive vrijednosti održavanje porodične veze i bliskosti između djeteta i djeda i nene. Naime, uskraćivanje predlagačima prava da održavaju lične odnose i neposredne kontakte s unukom bilo bi neophodno i opravdano samo u slučajevima zdravstvenih problema predlagača ili djeteta, zaštite djeteta od lošeg utjecaja predlagača, opasnosti od zloupotrebe ili otmice djeteta te radi zaštite morala i zdravlja djeteta. Međutim, kako je istakao sud, u konkretnom predmetu to nije slučaj jer iz spisa ne proizlazi ništa od navedenog. Naprotiv, sud je istakao da iz spisa proizlazi emotivna vezanost predlagača za dijete i njihova želja da svog unuka viđaju što češće. Također proizlazi da je dijete naviklo na prisustvo i kontakt s predlagačima. Nadalje, činjenica da se dijete, u vrijeme kada su određeni kontakti, nalazi u vrtiću ne znači da će se poremetiti njegov ustaljeni biološki ritam, niti znači niti može značiti da tako određeni kontakti nisu u njegovom najboljem interesu. Naime, sama činjenica da predlagači vole dijete i da su emotivno vrlo vezani za njega ukazuje da će oni voditi računa o svim njegovim potrebama, što uključuje i potrebu za popodnevnim odmorom.
11. Osim toga, sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da između apelantice i H. K. i dalje postoje nesuglasice, međusobna optuživanja i prijavljivanja policijskim organima. Stoga je sud naveo da je zaključak upravo suprotan onome što tvrdi apelantica, a to je da održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata predlagača s njihovim unukom ne samo da nije protivno njegovim interesima nego je u najboljem interesu djeteta, shodno odredbama člana 148. stav (4) Porodičnog zakona. Konačno, sud je naveo da činjenica da predlagači imaju mogućnost da viđaju unuka onda kada on boravi kod svog oca nije razlog zbog kojeg bi predlagačima trebalo uskratiti pravo da u posebno vrijeme i u posebnim terminima ostvaruju lične odnose i neposredne kontakte s unukom jer im to pravo pripada nezavisno od toga kako i koliko njihov sin ostvaruje neposredne kontakte s djetetom.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
12. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelantica ističe da sudovi nisu vodili računa o interesu njenog sina koji ima samo dvije i po godine. Naime, apelantica ističe da sudovi nisu mogli utvrditi njegov najbolji interes bez vještačenja koje u konkretnom slučaju nije provedeno. Dalje navodi da sudovi nisu vodili računa o tome da je u vrtiću u koji ide njen sin unaprijed utvrđen raspored dnevnih aktivnosti, pa je u vrijeme kada je sud odredio da se on viđa s predlagačima predviđen popodnevni odmor. Prekidanjem tog odmora, kako navodi apelantica, remeti se ustaljeni biološki ritam njenog sina. Naime, apelantica smatra da bi takvo određivanje termina viđanja moglo imati teške posljedice po psihički mir i razvoj djeteta, što je u suprotnosti s odredbama Porodičnog zakona te je suprotno Konvenciji o zaštiti prava djeteta. Osim toga, apelantica navodi da njen bivši suprug živi u istoj kući s predlagačima, a sud je već odredio način ostvarivanja kontakata s njim, pa dijete na taj način može viđati predlagače, bez potrebe za posebnim terminima.b)Odgovori na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da je ispitao prvostepeno rješenje u granicama razloga navedenih u apelanticinoj žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredbi parničnog postupka. Nadalje, sud je naveo da iz apelacionih navoda proizlazi da se apelantica ne slaže sa stavovima Kantonalnog suda, da se, dakle, radi o različitim pravnim shvatanjima koja se ne bi mogla dovesti u vezu s povredom prava iz Evropske konvencije i njenih protokola. Osim toga, sud je naveo da ostaje pri svim razlozima datim u obrazloženju osporenog rješenja. Stoga je naveo da apelantici nisu povrijeđena prava na koja se pozvala u apelaciji.
14. Općinski sud je naveo da u konkretnom postupku nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji. Dalje je naveo da je postupak proveo poštujući norme procesnog prava, te da je na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne norme materijalnog prava. Stoga je Općinski sud predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Osim toga, sud je istakao da je ocijenio sve provedene dokaze, da je takvu ocjenu dokaza doveo u vezu s relevantnim normama materijalnog prava, te da je odlučio kao u izreci rukovodeći se upravo interesima maloljetnog djeteta. Osim toga, naveo je da je rješenje tog suda potvrdio Kantonalni sud.
15. Predlagači su istakli da je održavanje porodičnih veza i kontakata s djedom i nenom upravo u njegovom najboljem interesu, u skladu sa članom 8. Konvencije o pravima djeteta kojim je naglašeno pravo djeteta na očuvanje svojih porodičnih veza. U vezi s tim, predlagači su naveli da dijete razvija emocionalne i socijalne vještine kroz interakciju sa širom porodicom, uključujući i nenu i djeda, te da u konkretnom slučaju nema nikakvih dokaza da bi njihovo kontaktiranje s djetetom na bilo koji način štetilo njegovoj dobrobiti, nego da, nasuprot tome, njihova ljubav, pažnja i podrška dodatno obogaćuju život njihovog unuka. Nadalje, u odnosu na apelanticine navode da određeni termin viđanja remeti ustaljeni biološki ritam djeteta, predlagači su naveli da su potpuno svjesni važnosti održavanja stabilnog ritma i rutine u životu unuka, te da uvijek vode računa o svim njegovim potrebama, uključujući potrebu za popodnevnim odmorom. Naime, predlagači su objasnili da svom unuku, kada provodi vrijeme s njima, osiguravaju adekvatan odmor u skladu s njegovim navikama, te da su u slučaju bilo kakvih promjena u rasporedu ili posebnih potreba djeteta spremni prilagoditi aktivnosti kako bi se održao ustaljeni ritam djeteta. Također, predlagači navode da apelantica neosnovano smatra da oni već imaju priliku da viđaju unuka jer žive u istoj kući s njenim bivšim suprugom. Naime, ta činjenica (da ponekad viđaju unuka kada je on kod oca) ne znači da im treba uskratiti pravo na posebne termine za samostalno viđanje. U vezi s tim, predlagači su istakli da tokom samostalnih kontakata imaju priliku da s unukom razvijaju poseban odnos koji se razlikuje od odnosa koji dijete ima s drugim članovima porodice i da je to Kantonalni sud prepoznao. U pogledu apelanticinih navoda da je sud donio odluku bez saslušanja stručnih lica (vještaka), predlagači smatraju da se vještačenje provodi samo kada se radi o djetetu koje je sposobno samostalno izraziti želju o kontaktima, a to je obično dijete uzrasta sedam godina i više, što je u skladu s načelom najboljeg interesa djeteta. Konačno, predlagači smatraju da je osporena odluka donesena u najboljem interesu njihovog unuka jer im je na taj način omogućeno da s njim održavaju samostalne kontakte pet sati sedmično, uz istovremeno uvažavanje primata roditeljskog staranja. Stoga, predlagači smatraju da je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 124. stav (2) (2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi. Dijete ima pravo održavati osobne odnose i neposredne kontakte i sa nenom i djedom.
Član 148. st. (1) i (4) (1) Na prijedlog nene i djeda ili djeteta sud će u vanparničnom postupku odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa nenom i djedom, osim ako to nije u interesu djeteta. (4) U donošenju odluke iz st. 1., 2. i 3. ovog člana sud će uzeti u obzir najbolji interes djeteta.
17. Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04, 73/05, 80/14 – završne odredbe Zakona o nasljeđivanju u FBiH i 11/21) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
U vanparničnim stvarima koje se odnose na osobna i obiteljska stanja sudionika, kao i u drugim vanparničnim stvarima koje se odnose na prava i pravne interese kojima sudionici ne mogu raspolagati, sudionici se u postupku pred sudom ne mogu odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivnog sudionika, niti zaključiti sudsko poravnanje.
U postupku iz stava 1. ovog člana sud može utvrđivati i činjenice koje sudionici nisu iznijeli, kao i činjenice koje među sudionicima nisu sporne, ako su od značaja za odlučivanje.
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
19. Konvencija o pravima djeteta (koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine, „Službeni list SFRJ“ broj 15/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.
2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.
3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i podobnosti osoblja te stručnog nadzora.
Član 8. stav (1)
1. Države članice obavezuju se da poštuju pravo djeteta na očuvanje svog identiteta, uključujući državljanstvo, ime i obiteljske veze, kako je to priznato zakonom, bez nezakonitog miješanja. Član 12.
1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.
2. U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućeg organa, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnog zakona.
VI.Dopustivost i meritum
20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
21. Apelantica smatra da su joj u postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije.
a) Pravo na porodični život
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
23. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nijeu skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
24. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na porodični život jer sudovi nisu imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja te zbog toga što te odluke nisu u najboljem interesu njenog djeteta. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda, međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni element porodičnog života (vidi Vyshnyakov protiv Ukrajine, presuda od 24. jula 2018. godine, predstavka broj 25612/12, tačka 34). Naime, apelantica u konkretnom slučaju osporava odluke redovnih sudova kojima su određeni lični odnos i neposredni kontakti između njenog sina i predlagača, roditelja njenog bivšeg supruga. Shodno tome, a imajući u vidu da je apelanticin sin povjeren njoj na staranje, Ustavni sud smatra da se osporene odluke tiču apelanticinog „porodičnog života“ iz člana 8. Evropske konvencije.
25. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud u svojim odlukama navodi da iako je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, postoje uz to i pozitivne obaveze koje su nerazdvojne od djelotvornog poštovanja privatnog života. U oba konteksta potrebno je uzeti u obzir pravičnu ravnotežu koju treba uspostaviti između interesa pojedinca i zajednice u cjelini i u oba konteksta država uživa određenu slobodu procjene. Ovo se primjenjuje ne samo na predmete u kojima se radi o prisilnom oduzimanju i stavljanju djece pod javno starateljstvo već i na predmete u kojima dolazi do sporova između roditelja i/ili članova djetetove porodice o kontaktima i prebivalištu djece (vidi Evropski sud, Gluhaković protiv Hrvatske, presuda od 12. aprila 2011. godine, predstavka broj 21188/09, tačka 56. s daljnjim referencama).
26. Prema praksi Evropskog suda, „porodični život“ u smislu člana 8. Evropske konvencije može postojati između nene i/ili djeda i njihovih unuka kada među njima postoje dovoljno jake porodične veze. Iako suživot nije preduvjet jer su dovoljni i bliski odnosi koji proizlaze iz čestog kontakta, obično će se smatrati da odnosi između djeteta i njegovih nene i djeda s kojima je neko vrijeme živio pripadaju toj kategoriji (vidi Evropski sud, Kruškić i drugi protiv Hrvatske, odluka od 25. novembra 2014. godine, predstavka broj 10140/13, tačka 108). Nadalje, Evropski sud je u praksi naveo da je u normalnim okolnostima odnos između nene i djeda i njihovih unuka drugačije prirode i stepena u odnosu na odnos između roditelja i djeteta, te da stoga po svojoj prirodi općenito zahtijeva manji stepen zaštite. Stoga, pravo na poštovanje porodičnog života nene i djeda u odnosu na njihove unuke prvenstveno podrazumijeva pravo na održavanje normalnog odnosa nene i djeda s unucima kroz kontakte između njih. Međutim, Evropski sud ponavlja da se kontakti između nene i djeda i njihovih unuka obično odvijaju uz saglasnost lica koje ima roditeljsku skrb, što znači da je pristup nene i djeda njihovom unuku obično odluka roditelja djeteta (idem, tač. 111. i 112).
27. Dovodeći sve navedeno u vezu s apelanticinim navodima, Ustavni sud zaključuje da je donošenjem osporenih odluka, kojima su, uprkos apelanticinom protivljenju, određeni lični odnosi i neposredni kontakti između apelanticinog maloljetnog sina s njegovim nenom i djedom, došlo do miješanja u apelanticino pravo na porodični život, što mora biti opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije.
28. U tom pogledu, Ustavni sud treba da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje bilo predviđeno zakonom, (b) služi li ostvarenju legitimnog cilja i (c) je li miješanje neophodno u demokratskom društvu.
Je li miješanje bilo predviđeno zakonom
29. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 148. stav (1) Porodičnog zakona propisano da će sud, na prijedlog nene i djeda ili djeteta, u vanparničnom postupku odrediti način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s nenom i djedom, osim ako to nije u interesu djeteta. Imajući u vidu da su se redovni sudovi u osporenim odlukama, koje su donesene u postupku pokrenutom na osnovu zahtjeva predlagača, u smislu citiranih odredbi Porodičnog zakona, pozvali na navedene odredbe, Ustavni sud zaključuje da je miješanje bilo u skladu s relevantnim zakonskim odredbama.
Je li za miješanje postojao legitiman cilj
30. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja“ (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Popadić protiv Srbije, presuda od 20. septembra 2022. godine, predstavka broj 7833/12, tačka 83, i Jeunesse protiv Nizozemske, presuda od 3. oktobra 2014. godine, predstavka broj 12738/10, tačka 109, i Ustavni sud, odluke br. AP-1784/21 od 8. jula 2021. godine, tač. 49. i 50, i AP-1088/15 od 21. jula 2015. godine, tač. 25. i 26, dostupne na www.ustavnisud.ba).
31. Ustavni sud dalje podsjeća da je Evropski sud utvrdio da interesi djeteta potpadaju pod legitimne ciljeve u smislu zaštite zdravlja i morala i prava i sloboda drugih koji su navedeni u članu 8. stav 2. Evropske konvencije. S obzirom na to da je u odlukama redovnih sudova jasno navedeno da je odluka kojom se određuju kontakti između predlagača i apelanticinog sina donesena u najboljem interesu djeteta, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelanticino pravo na porodični život služilo ostvarivanju legitimnog cilja u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, s obzirom na to da je bilo u svrhu zaštite zdravlja ili morala, odnosno zaštite prava i sloboda drugih.
Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu
32. Ustavni sud ukazuje da je bez sumnje razmatranje pitanja šta je u najboljem interesu djeteta od presudne važnosti u svakom slučaju ove vrste. Naime, u ovakvim slučajevima mora se postići pravična ravnoteža između interesa djeteta i interesa roditelja (vidi Evropski sud, Olsson protiv Švedske (br. 2), presuda od 27. novembra 1992. godine, predstavka broj 13441/87, stav 90), pri čemu se mora pridavati posebna važnost najboljim interesima djeteta koji, u zavisnosti od njihove prirode i ozbiljnosti, mogu nadvladati interese roditelja. Konkretno, roditelj ne može imati pravo prema članu
8. Evropske konvencije da preduzme mjere koje bi štetile zdravlju i razvoju djeteta (vidi Evropski sud, Elsholz protiv Njemačke, presuda od 13. jula 2000. godine, tačka 50; T.P. i K.M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], presuda od 10. maja 2001. godine, predstavka broj 28945/95, tačka 71; Ignaccolo-
Zenide protiv Rumunije, presuda od 25. januara 2000. godine, predstavka broj 31679/96, tačka 94; Nuutinen protiv Finske, presuda od 27. juna 2000. godine, predstavka broj 32842/96, tačka 128).
33. Nadalje, Ustavni sud naglašava da interes maloljetne djece, koja su odredbama Porodičnog zakona posebno zaštićena, preteže nad interesom roditelja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1242/22 od 22. juna 2022. godine, tačka 48, dostupna na www.ustavnisud.ba). Prema tome, Ustavni sud ističe da, kako bi ispunili zahtjev prema kojem prilikom donošenja odluke o ličnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta s nenom i djedom treba, prije svega, imati u vidu najbolji interes djeteta, sudovi bi trebalo da vode računa o svim okolnostima konkretnog slučaja.
34. Dovodeći navedene standarde u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da su, kako proizlazi iz apelacionog spisa, apelantica, njen bivši suprug i maloljetno dijete za vrijeme dok je trajala bračna zajednica živjeli u porodičnoj kući predlagača. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju između predlagača i apelanticinog sina postojale dovoljno jake porodične veze, odnosno da navedena činjenica na to upućuje, a da, s druge strane, u postupku nije utvrđeno suprotno. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ispitao odnose među predlagačima i maloljetnim djetetom u smislu postojanja bliskih odnosa između njih, koji proizlaze iz čestih kontakata predlagača s unukom, te da je u vezi s tim detaljno i dovoljno obrazložio zaključak da između predlagača i djeteta postoji dovoljno jaka porodična veza koja opravdava da se djelimično udovolji zahtjevu predlagača (vidi tačku 7. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je, kako također proizlazi iz odluke Općinskog suda, taj sud u postupku cijenio okolnost da su odnosi među bivšim supružnicima ozbiljno narušeni, da je to utjecalo i na odnos među strankama u konkretnom postupku, te da se sve navedeno u tolikoj mjeri odrazilo na njihove međusobne odnose da oni nisu mogli uspostaviti neposrednu i dobru komunikaciju i saradnju u interesu djeteta, već su, suprotno tome, svoje razmirice rješavali uključujući policiju i organ starateljstva i nakon prestanka bračne zajednice (vidi tačku 6. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud također zapaža da je Općinski sud u obrazloženju presude istakao značaj neposredne i dobre komunikacije između stranaka, da je strankama dovoljno i detaljno ukazao zbog čega je to u najboljem interesu djeteta, te je stranke pozvao da svoje odnose urede tako da se usredotoče na dobrobit djeteta. Pri tome, taj sud je imao u vidu navedene narušene odnose među strankama, pa je upravo u najboljem interesu djeteta odredio kontakte radnim danom, preuzimanjem djeteta iz vrtića i vraćanjem djeteta u vrtić kako bi se oko toga ili bilo kojeg drugog pitanja izbjegle rasprave i neugodnosti, a ne subotom, kako su to predlagači tražili (vidi tačku 8. ove odluke).
35. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelanticinoj žalbi, dovoljno i detaljno obrazložio zbog čega su neosnovani apelanticini prigovori koje ona ponavlja u apelaciji. Naime, sud je obrazložio da vještačenje djeteta uzrasta dvije i po godine nije u skladu sa sudskom praksom, da se provodi samo kada se radi o djetetu koje je sposobno da samostalno izrazi želju o kontaktima, a da to u konkretnom predmetu nije slučaj. Osim toga, Kantonalni sud je obrazložio zbog čega je prvostepena odluka donesena upravo u najboljem interesu djeteta. Naime, sud je u vezi s tim istakao da iz spisa proizlazi emotivna vezanost predlagača za dijete, te proizlazi da je dijete naviklo na prisustvo i kontakt s predlagačima, pa je upravo u njegovom najboljem interesu da održava lične odnose i neposredne kontakte s djedom i nenom.
36. Proizlazi, dakle, da su redovni sudovi svim relevantnim okolnostima poklonili dovoljnu i naročitu pažnju. Naime, relevantnim odredbama Porodičnog zakona propisano je da dijete ima pravo da održava lične odnose i neposredne kontakte i s nenom i djedom, te da će sud, na njihov prijedlog, odrediti način održavanja tih odnosa i kontakata, uzimajući u obzir najbolji interes djeteta. Također, Konvencijom o pravima djeteta propisano je da su u svim aktivnostima koje se tiču djece od primarnog značaja interesi djeteta, te da se države članice obavezuju da poštuju pravo djeteta na, između ostalog, porodične veze. Dovodeći navedeno u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ukazuje da nakon razvoda braka odnos djeteta s nenom i djedom može biti važan, posebno ukoliko je dijete s njima razvilo blizak odnos. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dovoljno obrazložili zaključak da takav odnos postoji i da je upravo u najboljem interesu djeteta da se taj odnos dalje gradi i razvija. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je osporena odluka Kantonalnog suda bila „nužna u demokratskom društvu“.
37. Prema tome, proizlazi da je miješanje u apelanticin porodični život bilo u skladu sa zakonom, te da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu, a takva odluka zadovoljava i načelo proporcionalnosti budući da interes djece preteže nad interesom roditelja.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
b) Pravo na pravično suđenje
39. Apelantica također smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na porodični život, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na pravično suđenje došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u apelanticin porodični život bilo u skladu sa zakonom, uz uvažavanje bitnih okolnosti konkretnog slučaja, te vodeći računa o zaštiti najboljih interesa djeteta, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu, a takva odluka zadovoljava i načelo proporcionalnosti budući da interes djece preteže nad interesom roditelja.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman