Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1604/24 (X.Y.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1604/24

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1604/24, rješavajući apelaciju X. Y., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija X. Y.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav (1) tačka e) i stav (4) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 V 991909 23 Gž od 27. marta 2024. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. X. Y. (identitet poznat Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine; u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 16. aprila 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 V 991909 23 Gž od 27. marta 2024. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Psihijatrijske bolnice Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Bolnica) zatraženo je 6. marta 2025. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. do 25. marta 2025. godine, pa su navedeni odgovori 26. marta 2025. godine dostavljeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica je dostavila izjašnjenje 31. marta 2025. godine.

3. Ustavni sud je od Općinskog suda 26. marta i 7. aprila 2025. godine tražio da dostavi određenu dokumentaciju, a 9. aprila 2025. godine zatražio je na uvid spis predmeta. Općinski sud je dostavio traženu dokumentaciju u periodu od 1. do 15. aprila 2025. godine. U odnosu na zahtjev za dostavu spisa, Općinski sud je obavijestio Ustavni sud da je spis predmeta, na zahtjev Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: KT Sarajevo), koji je primio 18. januara 2024. godine, dostavio radi uvida navedenom tužilaštvu 12. aprila 2024. godine, te da se spis predmeta i dalje nalazi u KT Sarajevo. Također, Ustavni sud je 9. aprila 2025. godine od Bolnice tražio da dostavi određene informacije. Bolnica je postupila po zahtjevu Ustavnog suda i 17. aprila 2025. godine Ustavnom sudu dostavila tražene informacije. Sve informacije su navedene u činjeničnom dijelu odluke.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Ministarstvo unutrašnjih poslova, Uprava policije, Policijska uprava Vogošća (u daljnjem tekstu: PU Vogošća), sačinila je Službenu zabilješku broj 02/15-2-690/22 od 4. oktobra 2022. godine (u daljnjem tekstu: službena zabilješka). U navedenoj zabilješci konstatirano je da je PU Vogošća, postupajući po e-mailu od 30. septembra 2022. godine, u kojem je navedeno da je apelantica upućivala ozbiljne prijetnje stanarima zgrade u kojoj živi, uzela izjave od tih stanara. Dalje je navedeno da je nakon toga PU Vogošća pozvala apelanticu da pristupi u njene prostorije radi uzimanja izjave na okolnosti navedene u tom e-mailu. U službenoj zabilješci je dalje navedeno da je apelantica 4. oktobra 2022. godine pristupila u prostorije PU Vogošća i da je, nakon što je upoznata sa sadržajem e-maila, počela „da se ponaša dezorijentirano, da priča nepovezano, nakon čega je počela da histerizira“, pa od apelantice nije bilo moguće uzeti izjavu na zapisnik. Zbog toga je na lice mjesta pozvano osoblje Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) koje je konstatiralo da apelantici ne može pružiti adekvatnu medicinsku pomoć, te da je treba transportirati do Bolnice. U službenoj zabilješci je također navedeno da je nakon toga apelantica u pratnji policijskih službenika PU Vogošća, vozilom Zavoda, transportirana u Bolnicu i da je zadržana na liječenju.

6. Na obrascu Zavoda, protokol hitnog medicinskog slučaja broj 3C2210029, pod brojem 4. Stanje svijesti, navedeno je: „Konfuzija: ne; Orijentiran prema osobama/prostoru/u vremenu: da; Amnezija: ne; Reakcija na verbal. stimul.: da“, a pod brojem 6. Radna dijagnoza navedeno je „Psihosis“. Iz potvrde Zavoda proizlazi da je apelantica 4. oktobra 2022. godine transportirana u Bolnicu „u kojoj je već ranije dogovoren (apelanticin) prijem u saradnji s Domom zdravlja Vogošća i PU Vogošća“.

7. Bolnica je Općinskom sudu 5. oktobra 2022. godine dostavila obavještenje da je apelantica 4. oktobra 2022. godine prisilno zadržana u toj ustanovi. Bolnica je u obavještenju navela da je psihijatar prilikom prijema apelantice naveo da je ona, između ostalog, izrazito anksiozna i na momente nasilna, da je u suspregnutom nemiru, neadekvatnog afekta, teatralnog stava i držanja, te da u sadržaju mišljenja postoji obilje sumanutih doživljavanja u koje se afektivno involvira. Dalje je u obavještenju navedeno da je apelantica u Bolnicu primljena u pratnji policije, da je „psihijatar koji je liječi“ u mišljenju naveo da je apelantica evidentno pod uplivom psiholoških doživljavanja. Također je Bolnica navela da je apelantica osoba s težim duševnim smetnjama psihotičnog karaktera, te da je „pred prijem“ u Bolnicu ispoljila prijeteće i uznemiravajuće ponašanje prema drugim osobama. Stoga je Bolnica predložila apelanticino prisilno zadržavanje radi liječenja.

Postupak okončan osporenim rješenjem

8. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 V 991909 22 V od 14. oktobra 2022. godine, na osnovu obavještenja Bolnice od 5. oktobra 2022. godine, pokrenuo postupak radi utvrđivanja da li je potrebno apelanticu prisilno zadržati u Bolnici (stav I izreke rješenja). Navedenim rješenjem sud je postavio advokata N. M. iz Sarajeva za apelanticinog punomoćnika (stav II izreke rješenja). U rješenju je sud naveo sadržaj obavještenja Bolnice od 5. oktobra 2022. godine. Sud se pozvao na odredbe člana 30. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti osoba) te je ukazao da je, shodno navedenim zakonskim odredbama, donio rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i apelantici postavio punomoćnika radi zaštite njenih prava. Također je sud naveo da je, imajući u vidu potrebu hitnog odlučivanja u postupcima prisilnog smještaja osoba bez njihove volje, odnosno obavezu suda da bez odlaganja donese odluku da li će se osoba zadržati ili pustiti iz zdravstvene ustanove, odlučio kao u izreci na osnovu člana 50. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP). U pouci o pravnom lijeku navedeno je da je protiv tog rješenja dozvoljena žalba u roku od osam dana.

9. Općinski sud je rješenjem istog broja i datuma odredio vještačenje posredstvom vještaka neuropsihijatra dr. A. B. M. (u daljnjem tekstu: vještak). Sud je u rješenju naveo da će vještak, na osnovu uvida u medicinsku dokumentaciju i ličnog pregleda apelantice, dati nalaz i mišljenje o tome da li je apelanticin prisilni smještaj u Bolnici bio neophodan, te da li je liječenje neophodno nastaviti i u kojem periodu. Također je sud naveo da će vještak bez odlaganja dostaviti sudu nalaz i mišljenje, uz obavezni prijepis historije bolesti.

10. Apelantica je 17. oktobra 2022. godine lično, odnosno putem Bolnice izjavila žalbu protiv rješenja iz tačke 8. ove odluke. Bolnica je žalbu dostavila prvostepenom sudu 19. oktobra 2022. godine. Apelantica je u žalbi, između ostalog, navela da nisu tačni navodi da je ispoljavala prijeteće i uznemiravajuće ponašanje i da se to može vidjeti na snimcima s nadzornih kamera prilikom njenog prijema u Bolnicu. Također je navela da je na poziv PU Vogošća dobrovoljno pristupila u njihove prostorije i da nije „nasilno dovedena“, ali je nakon toga nezakonito lišena slobode i dovedena u Bolnicu, iako za to nisu postojali nikakvi razlozi. U vezi s tim, istakla je da se na snimku s nadzorne kamere može utvrditi da se „ponašala normalno za osobu koja je nezakonito lišena slobode“, da je imala normalan misaoni tok i da u njenom sadržaju mišljenja ne postoji ništa sumanuto. Istakla je da je došlo do grube povrede njenih prava i zatražila je da njeno liječenje prestane.

11. Prema stanju apelacionog spisa, o toj žalbi nije odlučeno.

12. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 V 991909 22 od 28. oktobra 2022. godine apelantici je, radi liječenja, određen prisilni smještaj u trajanju od 60 dana počevši od 4. oktobra 2022. godine. Navedenim rješenjem određeni su, između ostalog, i troškovi punomoćnika za zastupanje apelantice u iznosu od 280,00 KM. Sud je u obrazloženju ukazao na sadržaj obavještenja Bolnice od 5. oktobra 2022. godine (vidi tačku 7. ove odluke), te je istakao da je na osnovu tog obavještenja donio rješenje o pokretanju postupka određivanja prisilnog smještaja kojim je, između ostalog, apelantici postavio punomoćnika radi zaštite njenih prava. Istakao je i da iz nalaza i mišljenja vještaka od 17. oktobra 2022. godine, koji je sačinjen na osnovu uvida u historiju bolesti i ličnog pregleda apelantice, proizlazi da apelantica boluje od trajne duševne bolesti psihotičnog karaktera iz shizofrenog kruga, da je pod uplivom psihopatoloških doživljaja, bez uvida u svoje stanje i potrebe liječenja. Dalje, sud je ukazao da je u nalazu i mišljenju navedeno da apelantica predstavlja opasnost kako za druge osobe tako i za sebe, te da je bilo neophodno i opravdano zadržati je u Bolnici prilikom prijema. Vještak je naveo da je u toku pregleda apelantica i dalje pod uplivom sumanutih psihotičnih doživljaja iz shizofrenog kruga i da je neophodna daljnja prisilna hospitalizacija u trajanju od dva mjeseca od dana prijema. Sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, koji je cijenio u vezi s obavještenjem Bolnice od 5. oktobra 2022. godine. Dalje je naveo da je nalaz i mišljenje sačinjen objektivno i u skladu s pravilima struke. Prema tome, kako je vještak u nalazu i mišljenju naveo da je apelantici potrebno odrediti prisilni smještaj radi liječenja, sud je odlučio kao u izreci rješenja na osnovu čl. 32, 33, 34. i 35. Zakona o zaštiti osoba.

13. Apelantica je 2. novembra 2022. godine lično, odnosno putem Bolnice izjavila žalbu protiv prvostepenog rješenja. Apelantica je u žalbi, između ostalog, navela da je nezakonito prisilno zadržana na liječenju, da joj je dijagnoza napisana na osnovu lažnih optužbi komšija koje je ona prijavila zbog velikog broja podstanara koji su pravili buku, da nema shizofreniju i da nikada nije vidjela doktoricu iz Doma zdravlja u Vogošći (koja je napisala uputni nalaz za Bolnicu), te da je ta doktorica nikada nije liječila, niti je apelantica ikada bila kod nje. Navela je da prije dolaska u Bolnicu nije ispoljila nikakvo prijeteće i uznemiravajuće ponašanje i da je nezakonito zadržana u Bolnici. Predložila je da se „putem DNK analize“ utvrdi da li ima shizofreniju.

14. Bolnica je žalbu dostavila prvostepenom sudu 3. novembra 2022. godine, te je spis predmeta 13. januara 2023. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi odlučivanja o žalbi.

15. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 27. marta 2024. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana. Sud je u obrazloženju naveo da iz dokaza koji su provedeni u postupku proizlazi da je bilo neophodno apelanticu zadržati u Bolnici, te da je osporeno rješenje doneseno pravilnom primjenom relevantnih odredaba Zakona o zaštiti osoba. U vezi s tim, sud je naveo da „apelanticin punomoćnik nije prigovarao izvedenim dokazima“ i da je apelantica u Bolnicu došla u pratnji službenih osoba PU Vogošća, u vozilu Zavoda i s uputnicom ljekara iz Doma zdravlja Vogošća, „kojem su se obratili stanari zgrade u kojoj apelantica živi“. Naime, sud je obrazložio da su stanari zgrade u kojoj apelantica živi tražili da se apelantica zbrine zbog neadekvatnog i uznemirujućeg ponašanja. Sud je naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka i podataka iz bolničkog izvještaja proizlazilo da je apelanticino psihičko stanje ukazivalo na potrebu da ona bude hospitalizirana protiv svoje volje. Pri tome, sud je naveo da je prvostepeni sud morao prihvatiti zaključke vještaka da je apelantica, koja boluje od duševne bolesti psihotičnog karaktera, u relevantnom periodu bila bez jasnog uvida u stanje svoje bolesti, te da je predstavljala opasnost za sebe i za druge osobe. Konačno, sud je ukazao da je, prema obavještenju Bolnice od 6. decembra 2022. godine, apelantica otpuštena iz bolnice po proteku perioda na koji je bilo određeno prisilno zadržavanje.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Dalje, apelantica ističe da je u postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije te da joj je povrijeđeno pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

17. Apelantica, u suštini, ističe da nije postojao zakonski razlog za njenu prisilnu hospitalizaciju. U vezi s tim, apelantica tvrdi da nije postojala ozbiljna i direktna opasnost koja bi opravdala prisilnu hospitalizaciju u smislu relevantnih zakonskih odredbi. Naime, ističe da je slobode lišena na osnovu e-maila stanara zgrade u kojoj živi, da je taj e-mail poslan PU Vogošća nekoliko dana prije nego što je ona po pozivu pristupila u PU Vogošća, pa da to upućuje na zaključak da nije postojala ozbiljna i direktna opasnost kao osnov za njenu prisilnu hospitalizaciju. Osim toga, navodi da nju zapravo niko nije prijavio PU Vogošća i o tome dostavlja dokaz – obavijest PU Vogošća broj 02/15-2-03-10-584/23 od 1. augusta 2023. godine. U obavijesti je navedeno da je PU Vogošća, uvidom u službene zabilješke evidencije Odjeljenja kriminalističke policije Vogošća, konstatirala da nije sačinjena službena zabilješka u kojoj je navedeno da je apelantica prijavljena zbog posjedovanja oružja, niti da nekome prijeti.

18. Osim toga, apelantica navodi da PU Vogošća u službenoj zabilješci nije navela da je apelanticu zatekla u bilo kakvom incidentu, nego su je telefonskim putem pozvali da pristupi u prostorije PU Vogošća, a nakon što su primili e-mail o njenom navodnom ponašanju, pa se ona dobrovoljno javila u prostorije PU Vogošća (vidi tačku 5. ove odluke). Također, navodi da je uputni nalaz za Bolnicu napisala doktorica iz Doma zdravlja Vogošća koja je nikad nije vidjela. Konačno, ističe da ne postoji nikakav dokaz o njenom navodnom prijetećem i nasilnom ponašanju, da nikada prije nije liječena u psihijatrijskoj bolnici i da nije sudski kažnjavana, pa je zbog toga neosnovana tvrdnja da je teži psihički bolesnik. Apelantica smatra da sve navedeno, kao i činjenica da je ratni vojni invalid, dokazuje da ona nije osoba koja nije svjesna značenja svojih postupaka, pa da stoga ne spada u kategoriju osoba koje se po zakonu smiju prisilno zatvoriti.b)Odgovori na apelaciju

19. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, kako proizlazi iz dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, a koje apelanticin punomoćnik nije osporavao, bilo neophodno zadržati apelanticu radi liječenja u Bolnici. U vezi s tim, sud je ponovio navode koje je istakao u osporenom rješenju. Naročito, sud je istakao da je u nalazu i mišljenju vještaka navedeno da je apelantica predstavljala opasnost kako za druge osobe tako i za sebe, te da sudovi, imajući u vidu odredbe materijalnog prava iz oblasti Zakona o zaštiti osoba, nisu bili ovlašteni utvrđivati činjenice da li je i kako apelantica prouzrokovala narušavanje javnog reda i mira i da je to u nadležnosti drugih organa. Stoga je sud naveo da je apelacija neosnovana, odnosno da apelantici nisu povrijeđena prava na koja se pozvala u apelaciji.

20. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana i da ostaje pri razlozima datim u prvostepenom rješenju.

21. Bolnica je navela da je apelantica 4. oktobra 2022. godine zadržana na liječenju jer je bila u takvom psihičkom stanju da je dežurni ljekar procijenio da je njeno zadržavanje neophodno budući da je u tom periodu predstavljala opasnost za sebe i za druge. Dalje, Bolnica je navela da je, shodno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti osoba, Općinskom sudu poslala obavještenje o prisilnom zadržavanju u zdravstvenoj ustanovi od 5. oktobra 2022. godine u kojem je obrazložila razloge za apelanticino prisilno zadržavanje, tj. bez njenog pristanka. Dalje, ukazala je na hronologiju postupka i u vezi s tim navela da smatra da u konkretnom slučaju nije bilo propusta.c)Izjašnjenje

22. Apelantica je, između ostalog, ponovila da nikada nije vidjela doktoricu iz Doma zdravlja Vogošća koja je napisala uputni nalaz za Bolnicu, pa da stoga ta doktorica nikako nije mogla napisati taj uputni nalaz. Nasuprot tome, apelantica navodi da je u protokolu Zavoda od 4. oktobra 2022. godine navedeno da je apelantica bez amnezije, bez konfuzije, orijentirana u vremenu i prostoru i prema drugim osobama (vidi tačku 6. ove odluke). Apelantica smatra da, imajući to u vidu, procedura nije provedena zakonito. Dalje, apelantica navodi da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da redovni sudovi nisu uzeli u obzir sve dokaze koji ukazuju da su neosnovane optužbe protiv nje, naročito imajući u vidu da niko od stanara nije na lice mjesta pozvao policiju, što upućuje na to da nije postojala ozbiljna i direktna opasnost, pa time nije postojao ni osnov za prisilnu hospitalizaciju. Naime, da je do toga došlo, o tome bi postojala službena zabilješka, što nije slučaj. Dalje, apelantica navodi da niko nije imao pravo da joj napiše dijagnozu shizofrenije jer ona prije prisilnog zatvaranja 4. oktobra 2022. godine nikada nije liječena na psihijatriji.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Službene novine Federacije BiH“ br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 22. stav (1)

Osoba sa težim duševnim smetnjama koja uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i direktno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih osoba može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Član 23. stav (1)

Osoba iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije zaposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je tu osobu lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.

Član 25. stav (1)

Psihijatar u zdravstvenoj ustanovi koji primi osobu na osnovu čl. 23. i 24. ovog zakona dužan ju je odmah pregledati kako bi utvrdio postoje li razlozi za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona.

Član 27. stav (1)

Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala osobu sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome bez odgađanja, a najkasnije u roku 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu osobe sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje.

Član 32. stav (1)

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, da donese rješenje kojim će odlučiti da li se osoba zadržana u zdravstvenoj ustanovi može i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

Član 33. stav (1)

Ako sud odluči da se primljena osoba zadrži u zdravstvenoj ustanovi odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Član 37.

Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala osobu sa duševnim smetnjama, zadržana osoba, njezin staratelj odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan da donese odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.

24. Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04, 73/05 80/14 – Završne odredbe Zakona o nasljeđivanju u FBiH i 11/21) u relevantnom dijelu glasi:

Član 50.

Ako prijem u zdravstvenu ustanovu nije izvršen na osnovu odluke nadležnog suda, sud na čijem području se nalazi zdravstvena ustanova dužan je odmah po prijemu obavijesti iz čl. 46. i 47. ovog zakona, ili kada na drugi način sazna za boravak duševno bolesne osobe u zdravstvenoj ustanovi bez njene suglasnosti, po službenoj dužnosti pokrenuti postupak za zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi.

Član 52.

Sud je dužan da ispita sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sve osobe koje imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesne osobe, sud će saslušati i tu osobu.

Član 53. stav (1)

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana, da donese rješenje kojim će odlučiti da li se osoba zadržana u zdravstvenoj ustanovi može i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove. Član 58. st. (1) i (3)

Protiv rješenja o zadržavanju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz ove ustanove žalbu mogu izjaviti: zdravstvena ustanova koja je zadržala duševno bolesnu osobu, zadržana osoba, njen staratelj, odnosno privremeni zastupnik i organ starateljstva i to u roku od osam dana od dana prijema rješenja.

Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan da donese odluku u roku od tri dana od dana prijema žalbe.

VI.Dopustivost i meritum

25. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

26. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i da joj je povrijeđeno pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

27. Imajući u vidu suštinu apelanticinih navoda, da njeno zdravstveno stanje nije opravdavalo prisilnu hospitalizaciju u konkretnom slučaju, odnosno da postupak apelanticinog prisilnog smještaja nije proveden u skladu sa zakonom, Ustavni sud će ispitati apelacione navode dovodeći ih u vezu s garancijama iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

a) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica;

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

Član 5. stav (1) tačka e) Evropske konvencije

30. Ustavni sud podsjeća da pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Članom 5. stav (1) tačka e) Evropske konvencije pritvaranje „duševnih bolesnika” je dopušteno samo kada su ispunjene i materijalne i procesne pretpostavke za takvo pritvaranje (vidi Evropski sud, Zagidulina protiv Rusije, presuda od 2. maja 2013. godine, predstavka broj 11737/06, tačka 54). Ustavni sud dalje podsjeća da osoba ne može biti lišena slobode jer je duševni bolesnik osim ako su ispunjena minimalno tri uvjeta: mora se pouzdano dokazati da je osoba duševni bolesnik, odnosno istinski duševni poremećaj mora biti utvrđen pred nadležnim tijelom na osnovu objektivnog medicinskog nalaza; duševni poremećaj mora biti takve vrste ili stepena koji opravdava prisilno lišenje slobode; valjanost produženja lišenja slobode zavisi od ustrajnosti takvog poremećaja (vidi Evropski sud, M. B. protiv Španije, predstavka broj 38239/22, presuda od 6. februara 2025. godine, tačka 70. s daljnjim referencama).

31. Prilikom odlučivanja o tome da li osoba treba da bude pritvorena kao „duševni bolesnik” potrebno je priznati nacionalnim vlastima određeno diskreciono ovlaštenje jer je prvenstveno na njima da ocijene dokaze izvedene u određenom predmetu. Zadatak Evropskog suda je da na osnovu Evropske konvencije preispita odluke tih tijela (vidi Evropski sud, Ilnseher protiv Njemačke, presuda od 4. decembra 2018. godine, predstavke br. 10211/12 i 27505/14, tačka 128). U vezi s tim, Evropski sud ističe da, kako bi prihvatio procjenu domaćih vlasti, koje su zaista u boljem položaju da procijene činjenice u određenom predmetu, mora biti uvjeren da su domaće vlasti temeljito procijenile i ispitale relevantna pitanja. To znači da domaći sudovi moraju podvrgnuti lišavanje slobode temeljitoj kontroli kako bi pritvorene osobe uživale djelotvorne procesne garancije protiv proizvoljnog pritvora u praksi (vidi Evropski sud, M. S. protiv Hrvatske (broj 2), presuda od 19. februara 2015. godine, predstavka broj 75450/12, tačka 146). Naime, da bi se ispunio zahtjev iz člana 5. stav (1) tačka e) Evropske konvencije, postupak koji dovodi do prisilnog smještaja pojedinca u psihijatrijsku ustanovu mora nužno da pruži djelotvorna jamstva protiv proizvoljnosti s obzirom na ranjivost osoba koje boluju od duševnih poremećaja i potrebu da se iznesu vrlo važni razlozi kojima se opravdava bilo koje ograničenje njihovih prava (ibid., tačka 147).

32. Ustavni sud ukazuje da postupak prisilnog smještaja pojedinca u psihijatrijsku ustanovu mora biti kontradiktoran i mora uvijek garantirati jednakost oružja između stranaka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Reinprecht protiv Austrije, presuda od 15. novembra 2005. godine, predstavka broj 67175/01, tačka 31), što dodatno doprinosi obavezi temeljite procjene nadležnih tijela u potrebi određivanja takve mjere.

33. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je apelantica tokom postupka pred redovnim sudovimaisticala da protiv nje nije podnesena nikakva zvanična prijava PU Vogošća (apelantica je te navode, prema mišljenju Ustavnog suda, potkrijepila, vidi tačku 17. ove odluke, obavijest PU Vogošća od 1. augusta 2023. godine). Također je isticala da je u PU Vogošća pristupila dobrovoljno, po pozivu, te je u vezi s tim isticala da je nezakonito lišena slobode i dovedena u Bolnicu, iako za to nisu postojali nikakvi razlozi. Osim toga, isticala je da se na snimcima s nadzornih kamera prilikom njenog prijema u Bolnicu moglo vidjeti da nije ispoljavala prijeteće i uznemiravajuće ponašanje, te da je nezakonito prisilno zadržana na liječenju. Dalje je apelantica ukazivala da nikada prije nije liječena zbog shizofrenije, da nije imala takvu dijagnozu, te da joj je uputni nalaz za Bolnicu napisala doktorica koju nikada nije vidjela. Konačno, isticala je da je došlo do grube povrede njenih prava i tražila je da njeno liječenje prestane.

34. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu razmatrali te apelanticine navode. Štaviše, oni su, kako proizlazi iz apelacionog spisa, odluke donosili samo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, te materijalnih dokaza koje je predočila Bolnica, bez apelanticinog neposrednog učešća u postupku. Prema tome, Ustavni sud smatra da takvim formalističkim pristupom redovni sudovi nisu osigurali neophodnu kontradiktornost postupka apelanticinog lišenja slobode. Stoga, Ustavni sud nije uvjeren da su redovni sudovi prilikom procjene činjenica u ovom predmetu temeljito procijenili i ispitali relevantna pitanja o potrebi određivanja tako ozbiljne mjere.

35. Dalje, Ustavni sud ističe da član 5. stav (1) tačka (e) Evropske konvencije pruža procesne garancije u vezi sa sudskim odlukama kojima se određuje prisilna hospitalizacija osobe (ibid., tačka 114). Naime, važno je da dotična osoba ima pristup sudu i mogućnost da bude saslušana, lično ili, kada je potrebno, putem nekog oblika zastupanja. To podrazumijeva da pojedinac koji je prisilno zadržan u psihijatrijskoj ustanovi treba, osim ako postoje posebne okolnosti, stvarno primiti pravnu pomoć u postupcima koji se odnose na produženje, privremeni prekid ili prestanak njegovog zadržavanja (ibid., tač. 152. i 153). Puko imenovanje advokata, a da on zapravo ne pruži pravnu pomoć u postupku, ne može ispuniti zahtjeve o potrebnoj „pravnoj pomoći“ osobama koje su prisilno lišene slobode jer su „osobe s duševnim smetnjama“. Djelotvorno pravno zastupanje osoba s poteškoćama zahtijeva da nadležni domaći sudovi pojačano nadziru njihove pravne zastupnike (ibid. , tačka 154).

36. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon što je 5. oktobra 2022. godine primio obavještenje Bolnice, nakon devet dana rješenjem od 14. oktobra 2022. godine pokrenuo postupak radi utvrđivanja da li je potrebno apelanticu prisilno zadržati u Bolnici, te je istim rješenjem postavio advokata N. M. iz Sarajeva za apelanticinog punomoćnika. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica 17. oktobra 2022. godine lično izjavila žalbu protiv navedenog rješenja u kojoj je, u suštini, osporavala zaključak suda o potrebi vođenja postupka radi utvrđivanja da li je potrebna njena prisilna hospitalizacija. Dalje, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Općinskog suda od 28. oktobra 2022. godine apelantici određen prisilni smještaj u trajanju od 60 dana počevši od 4. oktobra 2022. godine, te su određeni i troškovi punomoćnika za zastupanje apelantice u iznosu od 280,00 KM. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta ne proizlazi da je apelanticin punomoćnik u tom postupku pred Općinskim sudom apelantici pružio bilo kakvu pravnu pomoć.

37. Ustavni sud zapaža da je apelantica lično protiv rješenja Općinskog suda od 28. oktobra 2022. godine izjavila žalbu, te da je o njenoj žalbi odlučeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 27. marta 2024. godine. Pri tome, Ustavni sud ističe da ne samo da iz spisa predmeta ne proizlazi da je apelanticin punomoćnik u tome apelantici pružio ikakvu pravnu pomoć nego je i Kantonalni sud u osporenom rješenju, obrazlažući odluku kojom je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu, naveo da njen punomoćnik „nije prigovarao izvedenim dokazima“ (vidi tačku 15. ove odluke).

38. Dovodeći u vezu navedene standarde Evropskog suda s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je u postupku pred redovnim sudovima, na način kako je to predočeno u prethodnim tačkama ove odluke, evidentan propust advokata kojeg je imenovao Općinski sud da pruži djelotvornu pravnu pomoć, te da je očigledan i propust redovnih sudova da uzmu u obzir taj nedostatak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, V. K. protiv Rusije, presuda od 4. aprila 2017. godine, predstavka broj 9139/08, tačka 40).

39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelanticinog prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav (1) tačka e) Evropske konvencije.

Član 5. stav (4) Evropske konvencije

40. Ustavni sud ukazuje i na to da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav (4) Evropske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o „lišavanju slobode“. Obaveza iz navedenog člana Evropske konvencije primjenjuje se nezavisno od toga po kojem je osnovu osoba lišena slobode, dakle i u slučaju kada se radi o osnovu iz člana 5. stav (1) tačka e) Evropske konvencije. Temeljita analiza člana 5. stav (4) Evropske konvencije ukazuje na to da u odnosu na lišavanje slobode pojam „zakonitost“ mora imati isti značaj u stavu (1) tačka e) i stavu (4) člana 5. Evropske konvencije. Stoga, domaće pravno sredstvo mora da bude dostupno prema članu 5. stav (4) Evropske konvencije i mora da omogući preispitivanje uvjeta koji su, prema članu 5. stav (1) tačka e), suštinski ne samo za „zakonitost“ inicijalnog lišavanja slobode osobe na osnovu „duševnog poremećaja“, već i za „zakonitost“ produženja trajanja te mjere putem periodičnog ispitivanja (vidi Evropski sud, Kolanis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. juna 2005. godine, predstavka broj 517/02, tačka 80).

41. Također, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav (4) Evropske konvencije garantira osobi lišenoj slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere, ali to ne mora da bude „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora da bude organ koji ima „sudski karakter“ i koji mora da pruži „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, a što naročito podrazumijeva usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora da bude donesena brzo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, u skladu s principima koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, duševno bolesna osoba koja je prisilno zatvorena u psihijatrijsku ustanovu na neodređeno ili duže vrijeme ima pravo, prema članu 5. stav (4) Evropske konvencije, da pokrene postupak u razumnim vremenskim razmacima pred sudom radi preispitivanja zakonitost tog pritvora s obzirom na to da razlozi koji su prvobitno opravdavali pritvor mogu prestati postojati. Također, pristup pritvorenika sudiji ne bi trebalo da zavisi od dobre volje institucije u kojoj je apelant pritvoren, niti bi trebalo da bude aktiviran prema nahođenju medicinskih službi ili bolničkih vlasti (vidi Evropski sud, Gorshkov protiv Ukrajine, presuda od 8. novembra 2005. godine, predstavka broj 67531/01, tačka 44. s daljnjim referencama). Pri tome, iako je standard „brzine“ manje strog kada je riječ o postupku pred žalbenim sudom, budući da je u pitanje dovedena sloboda pojedinca, država mora osigurati da se postupak provede što je prije moguće (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Khlaifia i drugi protiv Italije, presuda od 15. decembra 2016. godine, predstavka broj 16483/12, tačka 131). Stoga, iako se izraz „brzo“ ne može apstraktno definirati kada je lična sloboda pojedinca dovedena u pitanje, Evropski sud ima vrlo stroge standarde u pogledu poštovanja uvjeta brzog preispitivanja zakonitosti pritvora (vidi, npr., Evropski sud, Kadem protiv Malte, presuda od 9. januara 2003. godine, predstavka broj 55263/00, tač. 44. i 45).

42. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je relevantnim odredbama Zakona o zaštiti osoba i ZVP-a propisano da će sud odmah, a najkasnije u roku od tri dana, da donese rješenje kojim će odlučiti da li se osoba zadržana u zdravstvenoj ustanovi može i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove. Također, Ustavni sud zapaža da je odredbama ZVP-a propisano da će prvostepeni sud žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan da donese odluku u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 52. ZVP-a propisano da je sud dužan da ispita sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sve osobe koje imaju saznanje o bitnim činjenicama, te da će, ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesne osobe, sud saslušati i tu osobu.

43. Međutim, Ustavni sud ističe da su u konkretnom slučaju redovni sudovi rješenja donosili nakon proteka zakonom propisanih rokova, te da, pri tome, o žalbi izjavljenoj protiv rješenja iz tačke 10. ove odluke, prema stanju apelacionog spisa, nikad nije ni odlučeno. Dalje, kako to proizlazi iz apelacionog spisa, Općinski sud je rješenje kojim je apelantici odredio prisilni smještaj donio 23 dana nakon što je od Bolnice primio obavijest da je apelantica prisilno zadržana. Također, taj sud je spis predmeta dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi dva mjeseca i deset dana nakon što je od Bolnice primio žalbu, tako da je apelanticino zadržavanje prestalo u trenutku kada je Kantonalni sud uopće mogao razmotriti pitanje zakonitosti prisilnog smještaja na liječenje. Osim toga, Kantonalnom sudu je trebala jedna godina i više od dva mjeseca da odluči o apelanticinoj žalbi. U konačnici, Ustavni sud zapaža da Općinski sud u postupku donošenja rješenja kojim je apelantici odredio prisilni smještaj, u smislu navedenih odredbi ZVP-a, nije saslušao apelanticu, niti je obrazložio da bi takvo saslušanje štetno utjecalo na njeno zdravlje. Nasuprot tome, Općinski sud je odluku donio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka i drugih materijalnih dokaza koji su se nalazili u spisu predmeta (vidi tačku 12. ove odluke).

44. U vezi s tim, Ustavni sud naročito ima u vidu da se, kako proizlazi iz spisa predmeta, radi o osobi koja spada u posebno osjetljivu kategoriju. Stoga, imajući u vidu zakonsku obavezu suda da sasluša takvu osobu, Ustavni sud smatra da je, upravo zbog tolikog značaja dobra koje se štiti, sud morao „vidjeti i čuti apelanticu“, što je propustio učiniti. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da se insistiranjem na tome da sud „vidi i čuje apelanta“ izbjegava birokratizacija odlučivanja o produženju trajanja zadržavanja na prisilnom liječenju i omogućava se onome ko je lišen slobode da se o tome izjasni (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4316/22 od 13. jula 2023. godine, tač. 39−45, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud smatra da, imajući u vidu dinamiku postupanja redovnih sudova kako je predočena u prethodnoj tački ove odluke, u konkretnom slučaju nije zadovoljen ni standard „brzine“, naročito imajući u vidu da je spis predmeta dostavljen Kantonalnom sudu nakon dva mjeseca i deset dana od prijema žalbe o kojoj je taj sud odlučio tek nakon jedne godine i više od dva mjeseca.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelanticinog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav (4) Evropske konvencije.

46. Imajući u vidu da je apelantica otpuštena iz bolnice po proteku perioda na koji je bilo određeno prisilno zadržavanje (vidi tačku 15. ove odluke), Ustavni sud samo deklaratorno utvrđuje povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1298/22 od 30. novembra 2023. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisud.ba).

b) Ostala prava

47. Apelantica je navela i da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 3. Evropske konvencije štiti neke od najosnovnijih vrijednosti demokratskog društva. To je jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije od čijeg poštovanja države nikada ne mogu odstupati, čak ni u vrijeme rata. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-81/04 od 28. januara 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 30/05). Procjena tog minimalnog stepena težine je relativna, zavisi od svih okolnosti predmeta kao što su trajanje postupanja, njegove fizičke i duševne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud, Golubar protiv Hrvatske, presuda od 2. maja 2017. godine, predstavka broj 21951/15, tačka 36, i Muršić protiv Hrvatske [VV], presuda od 20. oktobra 2016. godine, predstavka broj 7334/13, tačka 97). Zlostavljanje koje doseže takav minimalni stepen težine obično uključuje stvarne fizičke povrede ili veliku fizičku ili duševnu bol. Međutim, čak i ako prethodno navedeno ne postoji, kada postupanje ponižava ili obezvrjeđuje pojedinca na način da se iskazuje manjak poštovanja ili se umanjuje njegovo ili njeno ljudsko dostojanstvo ili kada izaziva osjećaj straha, tjeskobe ili manje vrijednosti koji može slomiti psihički i fizički otpor pojedinca, postupanje se može smatrati ponižavajućim i ući u domašaj zabrane iz člana 3 (idem, tačka 98). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala, niti iz stanja u spisu bilo šta ukazuje da je postupanje prema njoj dostiglo minimalan stepen jačine koji je neophodan da bi ti navodi potpadali pod djelokrug člana 3. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo iz člana 3. Evropske konvencije odnosno člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz tih članova, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

48. Apelantica je također navela da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Analizom tih navoda, Ustavni sud je utvrdio da se oni, suštinski, odnose na nezakonitost postupka određivanja apelantici prisilnog smještaja, što je detaljno obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke, zbog čega apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje nije potrebno posebno obrazlagati.

49. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

50. U vezi s navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud, imajući u vidu utvrđenu povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te navode neće razmatrati.

VII.Zaključak

51. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav (1) tačka e) i stav (4) Evropske konvencije kada apelantica u postupku pred redovnim sudovima nije imala djelotvornu pravnu pomoć, te kada redovni sudovi nisu osigurali kontradiktornost postupka apelanticinog lišenja slobode i kada osporena rješenja, u postupku u kojem apelantica nije bila saslušana, nisu bila donesena u zakonom propisanim rokovima.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman