Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2188/25 (H.Ž.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Dijete
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Porodični život
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Povjeravanje djeteta
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vanparničnom postupku · čl. 156
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2188/25
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2188/25, rješavajući apelaciju H. Ž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija H. Ž. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 V 278081 25 Gž od 1. aprila 2025. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. H. Ž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 14. maja 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 V 278081 25 Gž od 1. aprila 2025. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Ustanove „Centar za socijalni rad Grada Mostara“ (u daljnjem tekstu: Centar) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Centar su dostavili odgovore na apelaciju. Navedeni odgovori su dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje, ali se apelant u ostavljenom roku nije izjasnio. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Osnovni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine donio je Presudu broj 96 0 P 132628 20 P od 19. aprila 2021. godine kojom je utvrđeno apelantovo očinstvo nad maloljetnim djetetom H. P. (osam godina; u daljnjem tekstu: dijete), te mu je dijete povjereno na roditeljsko staranje, uz obavezu A. P. (u daljnjem tekstu: majka djeteta) da doprinosi djetetovom izdržavanju.
6. Rješenjem Centra broj UP-1-06-31-6407/23 od 28. novembra 2023. godine dijete je stavljeno pod neposredno starateljstvo te ustanove, te mu je imenovan poseban staralac, uposlenik Centra. Osporene odluke
7. Odlučujući u vanparničnom postupku o prijedlogu Centra za oduzimanje roditeljskog staranja nad maloljetnim djetetom H. P. (rođenim 2016. godine), koje zastupa posebni staralac, zaposlenik Centra, Općinski sud je donio Rješenje broj 58 0 V 278081 24 V od 10. decembra 2024. godine kojim je apelantu i majci djeteta kao protivnicima predlagača oduzeto roditeljsko staranje nad djetetom. Također, određeno je da će se, po pravomoćnosti, rješenje dostaviti nadležnom matičnom uredu radi upisa u matičnu knjigu rođenih. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je Centar podnio zahtjev za oduzimanje roditeljskog staranja apelantu i majci djeteta zbog zanemarivanja roditeljskih dužnosti i staranja o djetetu, čemu su se oni usprotivili. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je u postupku izvršen uvid u brojne materijalne dokaze, te da su apelant i majka djeteta saslušani u svojstvu parničnih stranaka, kao i da je izveden dokaz vještačenjem vještakinje psihologinje M. Ž. Navedena vještakinja je provela psihološko vještačenje djeteta najprije na osnovu materijalne dokumentacije u spisu, nakon čega je sačinila osnovni nalaz 29. februara 2024. godine i dopunu nalaza od 11. jula 2024. godine, kada je obavila razgovor s maloljetnim djetetom, a zatim još dva dopunska nalaza i mišljenja koja su se odnosila na vještačenje oba roditelja (apelanta 18. oktobra 2024. godine i majke djeteta 12. novembra 2024. godine). Pri tome je ukazao da je na osnovu uvida u materijalnu dokumentaciju utvrdio da je dijete bez prijavljenog prebivališta i boravišta, da je živjelo u pokretu po raznim gradovima u Bosni i Hercegovini izloženo prosjačenju, kao i da je materijalno i zdravstveno neosigurano, te neuključeno u obrazovni proces i bez adekvatne roditeljske skrbi.
8. Općinski sud je također naveo da je navedena vještakinja saslušana na okolnost svog nalaza i mišljenja. Sud je u vezi s tim obrazložio da je dijete, prema mišljenju vještakinje psihologinje u osnovnom nalazu i dopunama, odgojno i obrazovno zapušteno, bez roditeljske i starateljske skrbi, da je bilo izloženo nasilju, životu na ulici i prosjačenju, te je s ciljem zaštite djetetovih prava i interesa vještakinja psihologinja preporučila da se ono adekvatno zbrine i uključi u obrazovni proces. Pri tome je vještakinja navela da nije uočila emocionalnu povezanost djeteta s roditeljima, odnosno da povezanost nije ni uspostavljena jer je dijete većinski dio svog života provelo s bakom. Isto tako, istakla je da roditelji nemaju dovoljan kapacitet za promjenu jer se kod njih ne zapaža sposobnost ni volja da unaprijede svoje roditeljske vještine, a i apelantove roditeljske kompetencije i kapaciteti su nepovoljni od samog rođenja djeteta, što je dovelo do propusta i pogrešaka u zadovoljavanju potreba, a time i do zanemarivanja djeteta. Shodno tome, Općinski sud je naveo da vještakinja psihologinja smatra da su dopunama vještačenja, kao i ranijim vještačenjem utvrđeni elementi za oduzimanje roditeljske skrbi roditeljima, te da je to u najboljem interesu djeteta. Sud je ukazao da se apelant „protivio zaključku vještaka, tražeći dokaze za ono što se navodi“, a da se majka djeteta nije protivila tom zaključku. Općinski sud je također ukazao da je na osnovu člana 89. stav 3. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) saslušao roditelje, dok je odbio prijedlog roditelja da se kao svjedok sasluša osmogodišnje dijete smatrajući da to nije neophodno, da bi bilo uznemirujuće za dijete i štetno za njegovo duševno stanje, te da djetetov iskaz ne bi imao objektivnosti dok bi ga ispitivali roditelji.
9. Imajući u vidu navedeno i relevantne odredbe Porodičnog zakona, Općinski sud je ukazao da roditelji ugrožavaju prava, interese i dobrobit djeteta, kao i da su grubo zanemarili svoje dužnosti da se skrbe o djetetovom životu i zdravlju. Naime, naveo je da su oni zapravo napustili svoje dijete, majka po rođenju, a apelant, iako mu je sudskom odlukom povjereno dijete na skrb, napustio ga je i prepustio svojim roditeljima koji su ga koristili u svrhu prosjačenja, čime su ugrozili sigurnost, zdravlje i dobrobit djeteta. Dalje, Općinski sud je istakao da mu nije uvjerljivo da roditelji nisu znali kakvom je životu bilo prepušteno dijete, a i sam apelant navodi kako „ne razumije zašto mu se oduzima roditeljska skrb izuzev prosjačenja“. Shodno navedenom, Općinski sud je izveo zaključak da je dijete odrastalo u nesigurnom i ugrožavajućem okruženju, da je bilo izloženo odnosno zloupotrijebljeno u svrhu prosjačenja, kao i obrazovno zanemareno, te da je u najboljem interesu djeteta oduzimanje roditeljske skrbi za oba roditelja. Budući da su se stekli zakonski uvjeti za oduzimanje roditeljskog staranja po članu 154. stav 1. Porodičnog zakona u vezi sa članom 351. tog zakona, te odredbama čl. od 86. do 90. ZVP-a, Općinski sud je odlučio kao u izreci rješenja.
10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 V 278081 25 Gž od 1. aprila 2025. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio rješenje Općinskog suda od 10. decembra 2024. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi o povredi prava na raspravljanje i učešće u postupku zato što mu je na ročištu od 28. novembra 2024. godine uručena dopuna vještačenja, a sud nastavio postupak. U vezi s tim je obrazloženo da apelant nije tražio dodatni rok, a dopunski nalaz se odnosio na vještačenje djetetove majke. Dalje je istakao da je iz zapisnika od 5. novembra 2024. godine vidljivo da je na tom ročištu strankama uručena dopuna nalaza i mišljenja koja se odnosi na apelanta. Tada je, radi upoznavanja s dopunom nalaza, napravljena stanka i apelant nije tražio odlaganje, a ročište je odloženo za 28. novembra 2024. godine na kojem je mogao nastaviti ispitivanje vještakinje psihologinje, pa mu nije onemogućeno da raspravlja pred sudom. Kantonalni sud je također ukazao da je prvostepeni sud poučio apelanta da može, ako se nije u stanju jasno i određeno izjasniti o predmetu raspravljanja, angažirati stručnu pomoć. Međutim, apelant je jasno i određeno izjavio da će se sam zastupati (zapisnik od 5. novembra 2024. godine), što je u skladu s odredbom člana 78a. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Shodno tome, istakao je da postupanje Općinskog suda nije dovelo do povrede pravila postupanja općenito, a pogotovo ne u mjeri povrede prava na pravično suđenje zaštićenog članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. Kantonalni sud je također ukazao da apelant paušalno prigovara i nalazu i mišljenju vještakinje psihologinje predlažući da se dijete sasluša u prisustvu roditelja i tražeći dokaze onog što se navodi, a ti prigovori nisu doveli u pitanje stručnost i objektivnost nalaza i mišljenja. Dalje, naveo je da nisu osnovani ni žalbeni navodi o povredi odredbi postupka zato što nije provedeno vještačenje djetetove majke. Obrazloženo je da ti navodi nisu tačni budući da je trećom dopunom nalaza i mišljenja izvršeno vještačenje roditeljskih kompetencija djetetove majke, zbog čega je i odloženo ročište od 5. novembra 2024. godine, a ona na nalaz i mišljenje i dopune nije imala prigovora (zapisnik od 28. novembra 2024. godine). Dalje je navedeno da je vještakinja saslušana na okolnosti svog nalaza i mišljenja. Ukazano je da se apelant protivio zaključcima vještaka. Kantonalni sud je istakao da su bez osnova i žalbeni navodi kojima se osporava mišljenje vještakinje psihologinje da apelant, kao ni majka, nema kapacitet za promjenu. Naime, ukazao je da je vještak sačinio nalaz i mišljenje prema stanju i roditeljskim sposobnostima i okolnostima u momentu sačinjavanja nalaza, a to ne sprečava roditelja da traži da mu se vrati roditeljsko pravo kada dokaže da su prestali razlozi zbog kojih je lišen roditeljskog prava u skladu s relevantnim odredbama ZVP-a. Kantonalni sud je u vezi s tim istakao da na trenutno nepostojanje roditeljskih kompetencija i sposobnosti ukazuje i samo apelantovo kazivanje „što se tiče prosjačenja ima i gorih dešavanja“ u zapisniku od 5. novembra 2024. godine. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je u zapisniku od 28. novembra 2024. godine apelant iskazao stav da nije jasno zašto mu se oduzima roditeljska skrb izuzev prosjačenja, a prosjačenje je samo po sebi već dovoljan osnov za oduzimanje roditeljskog staranja. Shodno tome, ukazao da je da su neosnovani apelantovi navodi da mu je Centar trebao pružiti stručnu pomoć, a ne oduzimati roditeljsko staranje. U vezi s tim je obrazloženo da se apelant za osam godina života djeteta nije starao o njegovim pravima i interesima niti je u tom smislu zatražio intervenciju nadležnih tijela, a iz provedenih dokaza slijedi da se nije brinuo o djetetu i da je grubo zanemario svoje dužnosti.
12. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 89. stav 2. [pravilno stav 3] ZVP-a propisano da se maloljetnik saslušava samo kada je to neophodno i nije štetno za njegovo duševno zdravlje. U vezi s tim, istakao je da su neosnovani i žalbeni navodi da je dijete trebalo saslušati pred sudom u prisustvu roditelja i da je trebalo provjeriti izjavu posebne starateljice koja je prenijela dječije riječi da se ne želi vratiti roditeljima jer se boji. Naime, Kantonalni sud je istakao da navedeno ima uporište i u nalazu i mišljenju vještakinje psihologinje koja je razgovarala s djetetom. U tim razgovorima je dijete pričalo o nasilnim oblicima ponašanja prema njemu od članova uže i šire porodice, a od kojih ga roditelji nisu zaštitili. Shodno tome, ukazao je da nemaju uporište ni navodi o manipulativnom postupanju Centra kao predlagača i posebne starateljice, kojoj je osnovni zadatak i cilj zaštita najboljih djetetovih interesa (član 269. stav 2. Porodičnog zakona). Najzad, Kantonalni sud je naveo da slobodnoj ocjeni dokaza od suda apelant ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza jer, prema odredbi člana 8. ZPP-a, pravo ocjene dokaza pripada sudu. Pri tome je istakao da je i obrazloženje pobijanog rješenja u cijelosti valjano i zakonito i sačinjeno na način određen relevantnim odredbama ZPP-a, te je pravilno zaključeno da su ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 154. stav 1. Porodičnog zakona.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pored toga, apelant se pozvao na povredu prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, apelant je istakao da mu nalaz i mišljenje vještakinje psihologinje i dopune nalaza sud nije dostavio na vrijeme niti mu je dao mogućnost da se pripremi u vezi s tim nalazom i mišljenjem, kao ni u vezi s dopunom, nego mu je dopunu nalaza uručio na raspravi i to konstatirao, te samo nastavio raspravu, iako se radi o laiku, gdje je iz zapisnika vidljivo da on ne samo da se ne snalazi u postupku, nego „pojma nema šta se dešava“. Dalje, tvrdi da mu se u daleko većoj mjeri moralo dozvoliti da se izjašnjava, da mu se akti dostavljaju na vrijeme, da mu se da vrijeme za pripremu, makar formalno, a što očito nije učinjeno. Pri tome, navodi da mu je dopuna vještačenja uručena na ročištu od 28. novembra 2024. godine, te da je sud nastavio postupak umjesto da raspravu odgodi kako bi se stranci u postupku dao zakonski rok da se na tu dopunu očituje. Apelant također ukazuje da je u postupku bila samo jedna strana, i to Centar kao predlagač, kao onaj koji ispituje, postavlja staraoca, daje nalaze i mišljenja, čime je povrijeđeno načelo jednakopravnosti u postupku. Naime, smatra da mu nije data razumna mogućnost da bude u jednakom položaju u toku postupka.
14. Apelant je naveo da on nikada nijednom radnjom (činjenjem) niti na bilo koji način nije naštetio svom djetetu ili ga povrijedio. Pri tome je ukazao da je odluka kojom je oduzeto roditeljsko staranje (i majci djeteta) rezultat nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, što je dovelo do pogrešne primjene Porodičnog zakona bez davanja nekog posebnog obrazloženja. Dalje, apelant tvrdi da je sud povrijedio odredbe postupka tako što nije proveo vještačenje djetetove majke iako je to ona tražila više puta. Dalje, apelant tvrdi da mu je sud morao omogućiti da sjedne zajedno sa svojim djetetom i vještakinjom psihologinjom da razgovaraju i da se vidi kakav im je odnos prije donošenja bilo kakvog zaključka. Osim toga, apelant je naveo da je Centar manipulirao postupkom u jednom dijelu s ciljem da se apelantu oduzme roditeljsko pravo, postupajući u suprotnosti s odredbama Porodičnog zakona. Apelant ukazuje da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima i organima uprave. Naime, apelant je istakao da je osporena odluka takva da sud u njoj u najvećoj mjeri nije dao logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu provedenih dokaza, već da se ta ocjena doima proizvoljnom i da ona jest takva.b)Odgovori na apelaciju
15. Kantonalni sud je istakao da ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci te da je konkretna apelacija neosnovana.
16. Općinski sud je ukratko ponovio razloge za oduzimanje roditeljskog staranja apelantu i majci djeteta koje je naveo u rješenju. Pri tome je ukazao da je apelantu omogućen pristup sudu, da je pozivan na ročišta te da je učestvovao u postupku i da je saslušan u svojstvu stranke, kao i da nikakve vlastite dokaze nije predlagao niti izvodio. Također je istakao da su apelantove kompetencije bile predmet psihološkog vještačenja, a njegovi žalbeni navodi su razmatrani, te su pravilnost i zakonitost odluke tog suda bile predmet razmatranja u žalbenom postupku. Osim toga, Općinski sud je istakao da ukoliko roditelj dokaže da su prestali razlozi koji su doveli do oduzimanja roditeljskih prava, ZVP mu je omogućio zakonsku zaštitu u tom pogledu. Smatra da su apelacioni navodi neosnovani.
17. Centar je ukazao da je postupak oduzimanja roditeljskog staranja proveden u skladu sa zakonom, te da tokom postupka nije došlo do kršenja prava i osnovnih sloboda djetetovih roditelja zaštićenih Ustavom. Naime, smatra da su upravo oni svojim grubim kršenjem i zanemarivanjem svojih roditeljskih dužnosti doveli do pokretanja navedenog postupka, a sve kako bi se djetetu omogućio pravilan rast i razvoj, što u okruženju porodice dijete nije imalo. Centar također navodi da su apelacioni navodi paušalni i nedovoljno obrazloženi.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član78a.
Ako stranka ili njen zakonski zastupnik nije u stanju jasno i određeno izjasniti se o predmetu raspravljanja, a nema punomoćnika, sud će upozoriti na potrebu da uzme punomoćnika. Član 156.
Sud dostavlja strankama pismeni nalaz i mišljenje vještaka najkasnije osam dana prije ročišta za glavnu raspravu.
19. Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04, 73/05 80/14 – Završne odredbe Zakona o nasljeđivanju u FBiH i 11/21) u relevantnom dijelu glasi:
Član 86. stav 1.
1. U postupku oduzimanja i vraćanja roditeljskog prava sud odlučuje o oduzimanju i vraćanju roditeljskog prava kada je to zakonom određeno.
Član 87.
Postupak za oduzimanje i vraćanje roditeljskog prava pokreće se na prijedlog roditelja, odnosno usvojitelja koji ima roditeljsko pravo ili organa starateljstva, a postupak za vraćanje roditeljskog prava pokreće se i na prijedlog roditelja kojem je bilo oduzeto to pravo.
Član 89.
Sud će, po službenoj dužnosti, utvrditi sve činjenice koje su bitne za donošenje rješenja.
Radi utvrđivanja bitnih činjenica sud će održati ročište na koje će pozvati predlagača, organ starateljstva, oba roditelja i staratelja osobe čijem se roditelju oduzima, odnosno vraća roditeljsko pravo. Sud je obavezan da sasluša roditelje, a maloljetnik se saslušava samo kad je to neophodno i nije štetno za njegovo duševno zdravlje.
Pri donošenju rješenja o oduzimanju i vraćanju roditeljskog prava sud će uzeti u obzir i želje maloljetnika, ako je sposoban da ih izrazi.
20. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14 i 32/19 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 124. stav (1) (1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti. Član 126. stav (1) (1) Dijete ima pravo na obrazovanje, na izbor škole i zanimanja u skladu sa njegovim sposobnostima i sklonostima. Član 127. Dijete u porodici ima pravo na zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebe, zlostavljanja i zanemarivanja. Član 129. stav (1) (1) Roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa. Član 130. (1) Roditelji su zajednički i prvenstveno odgovorni za razvoj i odgoj djeteta. (2) Roditelji treba da osiguraju zaštitu djeteta koja je nužna za njegovu dobrobit. Član 134. stav (1) (1) Roditelji su dužni starati se o životu i zdravlju djeteta. Član 136. stav (1) (1) Roditelji imaju dužnost i pravo starati se o obrazovanju svoje djece. Obrazovanje treba da bude usmjereno na razvoj osobnosti djeteta i njegovih psihofizičkih sposobnosti, na poštovanje prava i osnovnih sloboda čovjeka, na pripremanje djeteta za odgovoran život u društvu, te poštovanje prirodnog okoliša. Član 138. (1) Roditelji imaju dužnost i pravo izdržavati dijete u skladu sa odredbama ovog Zakona. (2) Dužnost roditelja je djetetu osigurati životne uvjete potrebne za njegov razvoj.
Član 154. st. (1), (2), (3) i (7) (1) Roditelju koji zloupotrebom svojih prava, ili grubim zanemarivanjem svojih dužnosti, ili napuštanjem djeteta, ili nestaranjem o djetetu sa kojim ne živi očito stavlja u opasnost sigurnost, zdravlje ili moral djeteta, ili koji ne zaštiti dijete od ovakvog ponašanja drugog roditelja ili druge osobe, sud će u vanparničnom postupku oduzeti roditeljsko staranje. (2) Zloupotreba prava postoji naročito u slučajevima tjelesnog i duševnog nasilja nad djetetom, spolnog iskorišćavanja djeteta, navođenja djeteta na društveno neprihvatljivo ponašanje, te grubog kršenja djetetovih prava na drugi način. (3) Grubo zanemarivanje dužnosti postoji naročito u slučajevima ako roditelj ne izvršava obavezu izdržavanja djeteta duže od tri mjeseca, ne pridržava se ranije određenih mjera radi zaštite prava i interesa djeteta, ne sprečava dijete u uživanju alkoholnih pića, droge ili drugih opojnih sredstava, kao i maloljetnu osobu mlađu od 16 godina u kasnim noćnim izlascima. (7) Izricanjem ove mjere prestaju sve obaveze i prava roditelja prema djetetu, osim obaveze izdržavanja djeteta. Član 269. stav (2) (2) Radi zaštite prava i interesa djeteta organ starateljstva djetetu će imenovati posebnog staratelja u svim postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta.
Član 351. st. (1), (2), (5), (6) i (7) (1) U postupku za oduzimanje i vraćanje roditeljskog staranja sud odlučuje u slučajevima utvrđenim u st. 1., 4. i 5. člana 154. ovog Zakona. (2) Postupak iz stava 1. ovog člana pokreće se na prijedlog roditelja koji ostvaruje roditeljsko staranje, djeteta ili organa starateljstva, a postupak za vraćanje roditeljskog staranja pokreće se na prijedlog roditelja kojem je bilo oduzeto roditeljsko staranje, djeteta ili organa starateljstva. (5) U postupku za oduzimanje roditeljskog staranja roditeljima ili jednom roditelju djeteta organ starateljstva će djetetu imenovati posebnog staratelja. (6) Sud će vratiti roditeljsko staranje kada prestanu razlozi zbog kojih je ono oduzeto, a na prijedlog roditelja kome je oduzeta, djeteta ili organa starateljstva. (7) Pravomoćnu odluku o oduzimanju i vraćanju roditeljskog staranja sud će dostaviti nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih, a ako dijete ima neko pravo na nekretninama, odluka će se dostaviti zemljišnoknjižnom uredu nadležnog suda radi zabilježbe.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te se poziva i na povredu prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
a) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
25. U odnosu na apelantove navode da mu nije data mogućnost da se pripremi u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka psihologa, kao i dopunom tog nalaza i mišljenja, te da mu nije data razumna mogućnost da bude u jednakom položaju u toku postupka, Ustavni sud smatra da apelant u suštini ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti strana podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48. i Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).
26. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u navodima apelacije ukazuje da mu sud nije na vrijeme dostavio nalaz i mišljenje vještaka niti mu je dao mogućnost da se pripremi u vezi s tim nalazom i mišljenjem, kao ni s dopunom tog nalaza. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da je odredbom člana 156. ZPP-a propisana obaveza suda da dostavi strankama pismeni nalaz i mišljenje vještaka najkasnije osam dana prije ročišta za glavnu raspravu. Međutim, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u osporenoj odluci detaljno bavio ovim pitanjem i dao razloge zašto u datim okolnostima apelantovog slučaja, iako prvostepeni sud nije postupio u smislu navedene zakonske odredbe, nisu povrijeđena apelantova procesna prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da je strankama na ročištu od 5. novembra 2024. godine uručena dopuna nalaza i mišljenja koja se odnosi na vještačenje apelanta, pa je radi upoznavanja s dopunom nalaza napravljena stanka, ali da apelant nije tražio odlaganje. Međutim, kako je obrazloženo, to ročište je odloženo za 28. novembar 2024. godine radi vještačenja djetetove majke, ali apelant ni na tom ročištu nije tražio dodatni rok radi upoznavanja s tom dopunom, pa je sud nastavio ročište (vidi tač. 10. i 11. ove odluke). Ustavni sud u vezi s tim zapaža da je članom 151. ZPP-a propisano da se vještak „uvijek poziva na ročište za glavnu raspravu“. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je, kako proizlazi iz osporenih presuda, vještakinja psihologinja M. Ž. saslušana pred sudom i da je apelant imao mogućnost da je ispita i osporava njen nalaz. Stoga Ustavni sud smatra da je u datim okolnostima apelantu data razumna mogućnost da izloži svoj predmet i osporava dokaze predlagača, uključujući i nalaz vještaka. Ustavni sud također zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je apelant u pogledu upute da može angažirati stručnu pomoć istakao da će se sam zastupati (vidi tačku 10. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je apelant, a kako je to Općinski sud i naveo u odgovoru, pozivan na ročišta, te da je učestvovao u postupku i da je saslušan u svojstvu stranke, kao i da nikakve vlastite dokaze nije predlagao niti izvodio (vidi tačku 16. ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u datim okolnostima nema ničega što bi ukazivalo da je apelantu prekršeno načelo ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Apelant također smatra da je, u suštini, u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
28. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud zapaža da je u tim odlukama jasno obrazloženo da su ispunjeni zakonski uvjeti za oduzimanje roditeljskog staranja apelantu i majci djeteta iz člana 154. stav 1. Porodičnog zakona. Naime, Ustavni sud zapaža da je jasno obrazloženo da je apelant, uprkos odluci o povjeravanju djeteta njemu, povjerio dijete na staranje baki koja, kako je u postupku utvrđeno, nema kapacitet za brigu o djetetu, pri čemu je dijete bilo izloženo nasilju i prosjačenju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 154. stav 1. Porodičnog zakona proizlazi da će sud roditelju koji zloupotrebom svojih prava, ili grubim zanemarivanjem svojih dužnosti, ili napuštanjem djeteta, ili koji nestaranjem o djetetu s kojim ne živi očito stavlja u opasnost sigurnost, zdravlje ili moral djeteta, ili koji ne zaštiti dijete od ovakvog ponašanja drugog roditelja ili drugog lica, u vanparničnom postupku oduzeti roditeljsko staranje. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 134. stav 2. Porodičnog zakona, na koju se također pozvao Općinski sud, proizlazi da su roditelji dužni čuvati dijete, zadovoljavati njegove normalne potrebe i štititi ga od svih oblika poroka (pored ostalog) i od prosjačenja, te nasilja. Imajući u vidu navedene odredbe te činjenična utvrđenja redovnih sudova u vezi s postupanjem prema djetetu, kako apelanta tako i djetetove majke, djeda, bake, kao i apelantovo ponašanje u toku postupka u kojem je praktično priznao da je dijete prosjačilo, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je oduzimanje roditeljskog staranja u najboljem interesu djeteta.
29. U pogledu apelantovih navoda kojima u suštini ukazuje da je trebalo saslušati maloljetno dijete pred sudom u prisustvu roditelja, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 89. stav 3. propisano da se maloljetnik „saslušava samo kad je to neophodno i nije štetno za njegovo duševno zdravlje“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbio apelantov prijedlog smatrajući da u datim okolnostima nisu ispunjeni uvjeti iz navedene odredbe za saslušanje. Također, Ustavni sud primjećuje da je i Kantonalni sud potvrdio takav stav navodeći u prilog tome i nalaz i mišljenje vještakinje psihologinje koja je s malodobnim djetetom obavila razgovor u kojem je dijete pričalo o nasilnim oblicima ponašanja prema njemu od članova porodice, a od kojih ga roditelji nisu zaštitili. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da u datim okolnostima nije bilo neophodno saslušati malodobno dijete jer bi to bilo štetno za njegovo duševno zdravlje.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na privatni i porodični život
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
32. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Primjenjivost člana 8. Evropske konvencije
33. Ustavni sud napominje da je Evropski sud u svojoj dobro utvrđenoj praksi naglašavao da uživanje roditelja i djeteta u međusobnom društvu predstavlja osnovni element porodičnog života. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da prirodan porodični odnos ne prestaje zbog činjenice da su dijete uzeli u javnu skrb (vidi Evropski sud, Johansen protiv Norveške, presuda od 7. augusta 1996. godine, tačka 52, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-III, i Olsson protiv Švedske (br. 1), presuda od 24. marta 1988. godine, tačka 59, serija A, br. 130).
34. U pogledu ovog predmeta Ustavni sud primjećuje da iako je apelantu sudskom odlukom dijete povjereno na roditeljsko staranje, on ga je nakon toga napustio i prepustio svojim roditeljima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da porodične veze postoje čak i između djeteta i njegovog biološkog roditelja s kojim dijete nikada nije živjelo (vidi Evropski sud, Keegan protiv Irske , presuda od 26. maja 1994. godine, tačka 45, serija A, br. 290). Analogno tome, Ustavni sud smatra da između apelanta i maloljetnog djeteta postoji porodična veza i da odgovara porodičnom životu. Stoga je član 8. Evropske konvencije primjenjiv na ovaj predmet.
a) Je li došlo do miješanja
35. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud istakao da domaće mjere koje sprečavaju uživanje roditelja i djeteta u međusobnom društvu predstavljaju miješanje u pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Haase protiv Njemačke, predstavka broj 11057/02, tačka 82, presuda od 8. aprila 2004. godine, ECHR 2004-III (izvaci) i X protiv Hrvatske, predstavka broj 11223/04, tačka 45, presuda od 17. jula 2008. godine). Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom predmetu osporenim odlukama apelantu i majci djeteta oduzeto roditeljsko staranje nad djetetom i dijete je dato na staranje javnoj ustanovi. Ustavni sud ukazuje da nema sumnje da se radi vrlo restriktivnoj mjeri, a koja predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštovanje njegovog porodičnog života, kako je garantirano stavom 1. člana 8. Evropske konvencije (mutatis mutandis, X protiv Hrvatske, tačka 45).
b) Zakonitost miješanja i legitiman cilj
36. Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pozvali na odredbe ZVP-a i član 154. stav 1. Porodičnog zakona kojim je propisano pod kojim uvjetima će sud roditelju oduzeti roditeljsko staranje. Dakle, zakon nesumnjivo predviđa mogućnost miješanja javnih vlasti u pravo na porodični život na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju. Ustavni sud dalje podsjeća na to da je u svakom uređenom sistemu porodica osnovna ćelija društva, te da sve što se tiče porodičnog prava uživa posebnu zaštitu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su maloljetna djeca posebno osjetljiva kategorija, kako zbog nemogućnosti da se sami o sebi brinu zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti tako i zbog činjenice da od razvoja, odgoja i obrazovanja djece zavisi i budućnost djece pojedinačno, ali i društva u cjelini. Zbog toga Ustavni sud smatra da je izricanje zakonom propisanih mjera kojima se pod određenim uvjetima ograničavaju roditeljska prava, konkretno, oduzima roditeljsko staranje, bilo s ciljem zaštite prava i interesa djeteta, što nesumnjivo predstavlja legitiman cilj u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Glesmann protiv Njemačke, predstavka broj 25706/03, tačka 101, presuda od 10. januara 2008. godine i Gorgulu protiv Njemačke, predstavka broj 74969/01, tačka 37, presuda od 26. februara 2004. godine).
c) Nužnost u demokratskom društvu
37. Budući da, s jedne strane, postoji apelantovo pravo da živi sa svojim djetetom, a s druge strane, javni interes da se dijete zaštiti, Ustavni sud će ispitati da li postoji proporcionalnost između legitimnog cilja i mjere koja je preduzeta kao tereta koji je stavljen apelantu, tj. da li je bilo nužno oduzimanje roditeljskog staranja apelantu. U tom smislu se mora ispitati da li su, u datim okolnostima, razlozi koje su naveli redovni sudovi za opravdanje oduzimanja roditeljskog staranja bili relevantni i dovoljni za miješanje u apelantovo pravo u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Nesumnjivo je da je razmatranje onoga što je u najboljem interesu djeteta od ključne važnosti u ovakvim slučajevima (ibid., Glesmann protiv Njemačke, tačka 102). Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili, cijeneći sve provedene dokaze, a posebno nalaz vještakinje psihologinje, koja je vještačila kako stanje roditelja tako i maloljetnog djeteta, da su djetetu ugrožena prava, interes i dobrobit, da je apelant grubo zanemario svoje dužnosti da se brine o životu i zdravlju djeteta jer je zapravo napustio dijete, iako mu je sudskom odlukom povjereno na skrb, i prepustio ga svojim roditeljima koji su ga koristili u svrhu prosjačenja, kao i da dijete nije bilo uključeno u obrazovni proces. Ove činjenice ni apelant nije osporio, osim što smatra da mu je Centar trebao pružiti stručnu pomoć, a ne oduzimati roditeljsko staranje. Ustavni sud primjećuje da je dijete povjereno na brigu i čuvanje odgovarajućoj ustanovi specijaliziranoj za čuvanje i odgoj djece i da je smješteno u udomiteljsku porodicu (kako to proizlazi iz nalaza vještakinje). Dalje, apelantu je oduzeto roditeljsko staranje, pri čemu je obrazloženo da je vještakinja sačinila nalaz i mišljenje prema stanju i roditeljskim sposobnostima i okolnostima u momentu sačinjavanja nalaza. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su odluke redovnih sudova donesene u najboljem interesu djeteta, a taj interes u datim okolnostima preteže nad apelantovim interesom za zadržavanjem roditeljskog staranja nad maloljetnim djetetom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka i odredbe člana 351. stav (6) Porodičnog zakona (vidi tačku 20. ove odluke), apelant može tražiti da mu se vrati roditeljsko pravo „kada prestanu razlozi zbog kojih je ono oduzeto“, a po postupku propisanom odredbama čl. od 86. do
90. ZVP-a.
38. Prema tome, Ustavni sud smatra da izrečenom mjerom na apelanta nije stavljen pretjeran teret, već da je izrečena mjera proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići – zaštita prava i interesa maloljetnog djeteta, te da je stoga nužna u demokratskom društvu u smislu člana 8. Evropske konvencije. U prilog tome, Ustavni sud ukazuje i na stav Evropskog suda da stavljanje djeteta pod javnu skrb neće predstavljati povredu prava na porodični život ako je u skladu sa zakonom, ima legitiman cilj i nužno je u demokratskom društvu (vidi Evropski sud, Buchberger protiv Austrije, predstavka broj 32899/96, tačka 35, presuda od 20. decembra 2001. godine).
39. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi pri donošenju odluke o oduzimanju roditeljskog staranja apelantu i majci djeteta nad maloljetnim djetetom detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je odluka kojom je apelantu oduzeto roditeljsko staranje nad maloljetnim djetetom donesena u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu i da zadovoljava načelo proporcionalnosti budući da interes maloljetne djece preteže nad interesom roditelja.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman