Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1473/23 (P. K.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Penzija
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1473/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-1473/23, rješavajući apelaciju Peje Kajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pejo Kajić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 020836 21 Uvp od 12. januara 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pejo Kajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Razić & Maglovski“ iz Tuzle, podnio je 24. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 020836 21 Uvp od 12. januara 2023. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 020836 20 U od 22. jula 2021. godine.

2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe za Tuzlanski kanton, Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) od 20. marta 2020. godine, donesenim u ponovnom postupku, apelantu je priznato pravo na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja, u mjesečnom iznosu preciznije navedenom u izreci rješenja.

3. Služba je u obrazloženju rješenja navela da je apelant na dan prestanka osiguranja, odnosno na dan podnošenja zahtjeva za stjecanje prava imao navršenih 65 godina života i da je državljanin Republike Hrvatske s mjestom stanovanja Poreč. Dalje je ukazala da je apelantu rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Puli, od 19. aprila 2016. godine priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. novembra 2015. godine, u iznosu najniže penzije. Također je navela da apelantov ukupan penzioni staž u Bosni i Hercegovini i kod inostranog nosioca osiguranja iznosi 32 godine, dva mjeseca i 11 dana, tj. da priznati staž ostvaren u Republici Hrvatskoj preračunat u pune mjesece iznosi 182 mjeseca, a penzijski staž ostvaren u Bosni i Hercegovini iznosi 203 mjeseca. Imajući u vidu navedeno, Služba je obrazložila da su u konkretnom slučaju, u skladu s odredbama čl. 30. i 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u) ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na starosnu penziju. Međutim, Služba je pojasnila da utvrđeni iznos penzije služi kao osnov za određivanje srazmjernog dijela penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog osiguranja. Imajući to u vidu, zaključila je da apelantu pripada srazmjeran iznos penzije, preciznije naveden u izreci rješenja.

4. Rješenjem Federalnog zavoda od 4. augusta 2020. godine apelantova žalba je odbijena.

5. Federalni zavod je u obrazloženju rješenja, prije svega, ukazao da je apelantu priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije jer apelant samo sa stažem iz Bosne i Hercegovine ne bi ispunio uvjete za priznavanje prava na samostalnu starosnu penziju. Imajući to u vidu, obrazložio je da je Služba apelantu pravilno utvrdila srazmjeran iznos penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja. Dalje je ukazao da se odredba člana 17. stav (1) Ugovora o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ugovor) odnosi na ispunjavanje uvjeta za ostvarivanje prava na penziju u pogledu staža osiguranja, a ne izračuna visine penzije koji je propisan odredbama člana 20. Ugovora. Imajući to u vidu, Federalni zavod je istakao da je Kantonalni sud u presudi donesenoj u ovom postupku, kojom je apelantova tužba uvažena i predmet vraćen Službi na ponovni postupak, pogrešno tumačio odredbe Ugovora, te da je ta presuda u suprotnosti sa smislom i postojanjem međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju.

6. Presudom Kantonalnog suda apelantova tužba je odbijena.

7. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da se pitanje ostvarenja prava na srazmjernu penziju ne može vezati za pitanje ostvarenja prava na najnižu penziju, kako to smatra apelant. U vezi s tim, ukazao je da je odredbom člana 72. stav (3) Zakona o PIO-u jasno propisano da se odredbe iz st. (1) i (2) tog člana ne odnose na osiguranike koji su ostvarili pravo na srazmjerni dio penzije po međunarodnim ugovorima, ni na korisnike iz stava (2) tog člana koji nemaju prebivalište na teritoriji Bosne i Hercegovine, ukoliko međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno. Međutim, sud je pojasnio da pitanje utvrđivanja zagarantirane penzije i najniži iznos penzije nije bio predmet ugovaranja po Ugovoru. U vezi s tim, obrazložio je da odredba člana 17. u vezi sa članom 1. tačka 13. Ugovora regulira način zbrajanja perioda osiguranja koji predstavlja period plaćanja doprinosa, zaposlenja ili profesionalne djelatnosti, kao i svaki drugi period kojim je određeno ili priznato kao period osiguranja. Također je ukazao da ta odredba propisuje obavezu za nosioca osiguranja da izvrši zbrajanje perioda osiguranja navršenog prema pravnim propisima druge države ugovornice kao da je navršen prema pravnim propisima koje on primjenjuje, pod uvjetom da se taj period ne poklapa s periodom osiguranja prve države ugovornice. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da apelantu ne pripada najniži iznos penzije jer isplata srazmjernog dijela najniže penzije nije predviđena Ugovorom i Zakonom o PIO-u.

9. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Također smatra da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), te člana 11. stav (1) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred organima uprave i redovnim sudovima, te smatra da su organi uprave i redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant smatra da u konkretnom slučaju postoji valjan pravni osnov da mu se prizna pravo na najnižu penziju, ali ne u punom iznosu najniže penzije, nego u iznosu koji bi bio srazmjeran dužini penzijskog staža koji je ostvario u Bosni i Hercegovini. Navodi da mu, s obzirom na ostvareni radni staž u Bosni i Hercegovini, umjesto prava na srazmjeran dio penzije pripada pravo na srazmjeran dio najniže penzije. U vezi s tim, ukazuje da je tog stanovišta bio i Kantonalni sud u ranije donesenoj presudi u postupku te da je to shvatanje pravilno. Dalje navodi da je diskriminiran jer redovni sudovi zanemaruju činjenicu da je on državljanin i Bosne i Hercegovine i da mora da ima jednaka prava kao i drugi državljani Bosne i Hercegovine, uključujući i pravo da bude korisnik srazmjernog dijela najniže penzije shodno ostvarenom radnom stažu.

10. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

6. Zajamčena penzija i najniža penzija

Član 72. (1) Osiguranicima koji su ostvarili penziju u visini od 85% od penzijskog osnova ili osiguranicima koji su ostvarili starosnu penziju sa 40 godina penzijskog staža i invalidsku penziju sa 35 godina penzijskog staža i osiguranicima koji su ostvarili invalidsku penziju po osnovu invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ili profesionalnom bolešću osigurava se zajamčena penzija koja ne može biti manja od 80% od prosječne penzije isplaćene u decembru 2007. godine, usklađene sa članom 51. Zakona. (2) Osiguranicima koji nisu obuhvaćeni stavom 1. ovog člana i korisnicima porodične penzije ovih osiguranika osigurava se najniži iznos penzije koji ne može biti manji od 60% od prosječne penzije isplaćene u decembru 2007. godine, usklađene u skladu sa članom 51. Zakona. (3) Odredbe iz st. 1. i 2. ovog člana ne odnose se na osiguranike koji su ostvarili pravo na srazmjerni dio penzije po međunarodnim ugovorima, ni na korisnike iz stava 2. koji nemaju prebivalište na teritoriji Bosne i Hercegovine, ukoliko međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno.

11. Ugovor o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 6/01) glasi:

Član 17. Sabiranje perioda osiguranja (1) Ako je, prema pravnim propisima jedne države ugovornice sticanje, očuvanje ili ponovno priznanje prava na davanje u novcu, uslovljeno navršenjem određenog perioda osiguranja, nosilac te države ugovornice uzima u obzir, ako je to potrebno i periode osiguranja, navršene prema pravnim propisima druge države ugovornice, kao da su navršeni prema pravnim propisima koje on primjenjuje, pod uslovom da se taj period ne poklapa sa periodom osiguranja prve države ugovornice. (2) Pri primjeni stava 1. ovoga člana, period osiguranja koji se, prema pravnim propisima druge države ugovornice računa sa dužim trajanjem od kalendarskog, uzima se u obzir u stvarnom kalendarskom trajanju. (3) Osiguraniku - državljaninu jedne od država ugovornica koji i pored primjene stava 1. ovoga člana, ne ispunjava uslove za sticanje prava na davanje u novcu, nadležni nosilac uzima u obzir i period osiguranja navršen u trećoj državi u skladu sa ugovorom o socijalnom osiguranju sklopljenim sa tom trećom državom. (4) Ako je, prema pravnim propisima jedne države ugovornice, pravo na određeno davanje u novcu uslovljeno navršenjem perioda osiguranja u određenom zanimanju, odnosno poslu ili u zanimanju za koje postoji poseban sistem, nosilac te države ugovornice uzima u obzir i period osiguranja, koji je prema pravnim propisima druge države ugovornice, navršen u istom zanimanju, odnosno poslu ili u odgovarajućem sistemu. (5) Ako, prema pravnim propisima jedne države ugovornice, za ostvarivanje prava na davanje u novcu mora biti navršen period osiguranja u određenom periodu, taj se period produžava odgovarajućim periodom osiguranja, odnosno postojanjem određenog činjeničnog stanja (korištenje penzije, davanje za slučaj bolesti, nesreće na poslu, nezaposlenosti i dr.) u drugoj državi ugovornici.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su organi uprave i redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

17. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da su Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska zaključile Ugovor radi uređenja međusobnih odnosa na području socijalnog osiguranja te da je nadležni organ Republike Hrvatske apelantu, koji je nastanjen u Poreču, priznao pravo na starosnu penziju u visini najniže penzije. Zatim, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi osporenim odlukama apelantu priznali pravo na srazmjeran iznos penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja. Međutim, apelant tvrdi da mu je trebalo priznati pravo na najnižu penziju, ali ne u punom iznosu najniže penzije, nego u iznosu koji bi bio srazmjeran dužini penzijskog staža. U odnosu na navedeni prigovor, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da se pitanje ostvarenja prava na srazmjernu penziju ne može vezati za pitanje ostvarenja prava na najnižu penziju, pozivajući se na član 72. stav (3) Zakona o PIO-u, odnosno da pitanje utvrđivanja zagarantirane penzije i najniži iznos penzije nije bio predmet ugovaranja po Ugovoru. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredbi člana 72. stav (3) Zakona o PIO-u i člana 17. Ugovora, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenog ustavnog prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2321/21 od 8. septembra 2021. godine , dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom predmetu, Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnost u stavu redovnog suda da nije moguće primijeniti odredbe člana 72. st. (1) i (2) Zakona o PIO-u jer je apelant pravo na srazmjeran dio penzije ostvario po međunarodnom ugovoru, koji nije propisao pravo na najniži iznos penzije. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. U pogledu apelantovog navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su time i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

19. Također, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da za pokretanje pitanja diskriminacije mora postojati razlika u postupanju prema licima u analognim ili relevantno sličnim situacijama (vidi Evropski sud, Ēcis protiv Latvije, presuda od 10. januara 2019. godine, predstavka broj 12879/09, tačka 78), na osnovu ličnog obilježja (ili „statusa”) prema kojem se lica ili grupe lica razlikuju jedna od druge (vidi Evropski sud, Carvalho Pinto de Sousa Morais protiv Portugala, presuda od 25. jula 2017. godine, predstavka broj 17484/15, tačka 45). Evropski sud u svojim odlukama dosljedno ukazuje da će se različito postupanje prema licima u analognim ili relevantno sličnim situacijama smatrati diskriminirajućim samo ako nema objektivno i razumno opravdanje, drugim riječima, ako ne slijedi legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-97/21 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju apelant smatra da mora imati jednaka prava, uključujući i pravo da bude korisnik srazmjernog dijela najniže penzije kao i drugi državljani Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo da je bilo kojem licu koje je ostvarilo pravo na srazmjeran dio penzije po međunarodnom ugovoru priznato pravo na najnižu penziju u iznosu koji bi bio srazmjeran dužini penzijskog staža. Iz navedenog slijedi da apelantov položaj nije uporediv s položajem drugih državljana Bosne i Hercegovine koji nisu u navedenoj situaciji kao apelant. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazivalo na kršenje zabrane diskriminacije.

20. Apelant se pozvao i na član 17. Evropske konvencije, ali u vezi s tim nije dao bilo kakvo obrazloženje u apelaciji. Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 38, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ti apelantovi navodi prima facie neosnovani.

21. Osim toga, apelant je ukazao i na kršenje prava iz člana 11. stav (1) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu prava, za koje je u prethodnim tačkama zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ti apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U odnosu na apelantove navode kojim ukazuje na kršenje zabrane mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj su apelantu uskraćena navedena prava, odnosno da je apelant „žrtva“ kršenja tog prava.

23. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“, u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman