Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3144/21 (A. H.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Povreda
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nehumano postupanje
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3144/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3144/21, rješavajući apelaciju Alije Hadžiabdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Alije Hadžiabdića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda zbog neupućivanja apelanta na bolničko ili drugo odgovarajuće liječenje van Kazneno-popravnog zavoda Tuzla.
Nalaže se Kazneno-popravnom zavodu Tuzla da po hitnom postupku osigura apelantu adekvatno medicinsko liječenje u skladu s njegovim zdravstvenim stanjem i standardima člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kazneno-popravnom zavodu Tuzla da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Alije Hadžiabdića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 047173 21 Kž od 7. jula 2021. godine u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alija Hadžiabdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 2. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 047173 21 Kž od 7. jula 2021. godine. Apelant je podneskom od 7. januara 2025. godine urgirao donošenje odluke, a podneskom od 3. februara 2025. godine zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odredio prekid izdržavanja kazne zatvora po pravomoćnoj presudi.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Sudovi su dostavili odgovore na apelaciju, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor. Povodom apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere ponovo je zatražen odgovor od istih strana, kao i od Kazneno-popravnog zavoda Tuzla (u daljnjem tekstu: KPZ). Općinski sud i KPZ su dostavili odgovore. Svi odgovori su dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 19. septembra 2025. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Osporene presude
4. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 K 047173 19 K od 15. marta 2021. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u presudi, u svojstvu direktora javnog preduzeća i suprotno internim pravilnicima preduzeća, zaključio ugovore o radu sa 75 lica, pa im na takav način pribavio korist u vidu zaposlenja. Utvrđeno je da je apelant počinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su radnici primani bez procedure, bez komisije koju je apelant bio dužan imenovati i bez provjeravanja uvjeta za prijem u rad. Svjedoci odbrane i apelant koji je saslušan u svojstvu svjedoka opisali su postupak zaključivanja ugovora o radu, koji su pravdali specifičnim poslovima u Javnom preduzeću Šumsko-privrednog društva Zeničko-dobojskog kantona. Kao razlog za takvo zapošljavanje navodili su hitnost koja je bila potrebna radi ispunjavanja planova i zadataka. Sud je naveo da je apelant pokušao svoju odgovornost prebaciti na Upravu društva kao kolektivni organ, odnosno na direktore za pravne i tehničke poslove. U vezi s tim, Općinski sud je naveo djelokrug Uprave društva prema članu 10. Statuta, te relevantne odredbe Pravilnika o radu i Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, ocijenivši da nije postupano u skladu s tim aktima. Sud je zaključio da službeno lice mora poznavati svoje službene dužnosti, te da je apelant bio odgovoran za zakonitost rada preduzeća i da je bio svjestan svog djela.
5. Kantonalni sud je donio Presudu broj 42 0 K 047173 21 Kž od 7. jula 2021. godine kojom je apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda. Sud je u obrazloženju presude ukazao na definiciju pojma krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili službenih ovlaštenja. Sud je naveo da svako službeno lice čije djelatnosti nisu u skladu s interesima službe zloupotrebljava svoju službenu dužnost. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda napisana na jasan i razumljiv način, da nema protivrječnosti između izreke i obrazloženja, kao i da je u obrazloženju navedena iscrpna sadržina svih relevantnih izvedenih dokaza, te njihova analiza i ocjena. U vezi s tim je istakao da se apelantovo neslaganje sa sadržajem izvedenih dokaza, njihovom analizom i ocjenom te zaključcima koje je izveo prvostepeni sud ne može samo po sebi smatrati formalnim nedostatkom pobijane presude i pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem. Također je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 296. Zakona o krivičnom postupku FBiH. Pored toga je navedeno da apelant u žalbi nije ukazao ni na jednu konkretnu okolnost iz koje bi proizlazilo da pobijana presuda nema razloge o odlučnim činjenicama. Kantonalni sud je zaključio da dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom na potpuno pouzdan način potvrđuju da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim.
Izdržavanje kazne zatvora
6. Apelant je stupio na izdržavanje kazne zatvora 13. jula 2023. godine.
7. Rješenjem Općinskog suda od 26. jula 2023. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, u skladu sa članom 57. u vezi sa članom 27. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: ZIKS), apelantu je odobren prekid izdržavanja kazne u trajanju od godinu dana. U rješenju je navedeno da je apelant obolio od teže akutne bolesti, zbog čega je nužno bolničko liječenje u trajanju od godinu dana, koje mu se ne može osigurati u Zavodu. Također, u rješenju je navedeno da je apelantovo liječenje moguće jedino u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.
8. Rješenjem Općinskog suda od 23. jula 2024. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, u skladu sa članom 57. u vezi sa članom 27. stav 1. tačka 1) i stav 2. ZIKS-a sud je odbio apelantovu molbu za prekid izdržavanja kazne zatvora. U rješenju je navedeno da se osuđenom licu može dozvoliti prekid izdržavanja kazne zatvora, ali da na osnovu člana 27. istog zakona odgoda može trajati najduže godinu dana. Stoga je apelant pozvan da dostavi dokaze koji potkrepljuju „novi uvjet“, što apelant nije učinio.
9. U pogledu apelantove ponovljene molbe od 14. januara 2025. godine za prekid izdržavanja kazne zatvora po istom osnovu zbog bolesti, sud je odbacio molbu za prekid izdržavanja kazne u skladu sa članom 57. st. 1. i 2. Zakona o izvršenju sankcija Federacije BiH.
10. Apelant se dopisom od 15. januara 2025. godine obratio KPZ-u sa zahtjevom za smještaj u bolnički centar Sarajevo ili Tuzla, u skladu sa članom 46. stav 3. ZIKS-a. U odgovoru od 23. januara 2025. godine KPZ je, između ostalog, naveo da su preduzeli sve što je u mogućnosti i nadležnosti zdravstvenog sektora i da bi prekid kazne doprinio poboljšanju apelantovog zdravstvenog stanja. KPZ navodi: „Stava smo da apsolutno podržavamo sve što doprinosi liječenju [apelanta] i da apsolutno to liječenje zahtijeva vanzavodske uvjete, a čega je i imenovani u potpunosti svjestan.“
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da prvostepeni sud nije naveo razloge o odlučnim činjenicama i osporava način ocjene dokaza. Apelant ukazuje da „nije ništa radio samostalno“, već da je odluke donijela Uprava kolektivno. Apelant je ukazivao i da je proglašen krivim za potpisivanje ugovora o radu za 75 lica, a u presudi su navedeni ugovori samo za dva lica. Nadalje, apelant navodi da je drugostepena odluka paušalna, da nisu ispitani žalbeni navodi, pri čemu ističe da nisu ispunjeni svi bitni elementi krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja.
12. Apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi mu se prekinulo izdržavanje kazne zatvora. Apelant je naveo da je Općinski sud odbio molbu jer je zakonom predviđena mogućnost odgode najduže godinu dana, koja je iskorištena. Apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru zbog pogoršanog zdravstvenog stanja i progresije bolesti, a kako bi imao adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Ukazano je da iz dostavljene medicinske dokumentacije proizlazi da je apelant na određenim kontrolama/pregledima u Kliničkom centru u Sarajevu, ali i da određene preglede treba da obavi u bolnici u Tuzli. Također, apelant je dostavio dokument o izvršenom kontrolnom pregledu 24. oktobra 2025. godine u Kliničkom centru u Sarajevu. U jednom od dostavljenih medicinskih dokumenata je navedeno da apelant „zbog boravka u zatvoru nije išao na kontrolu“ 24. decembra 2024. godine i da je, prema navodima porodice, nešto lošijeg općeg stanja. Propisana je terapija i koje preglede treba uraditi, te je zakazan i novi termin kontrole (8. januar 2025. godine), na koju je opet došao apelantov sin na konsultacije.b)Odgovori na apelaciju
13. Kantonalni i Općinski sud su u odgovorima na apelaciju naveli da je postupano u skladu sa zakonom, odnosno da nije bilo povrede prava koja apelant navodi. U odnosu na zahtjev za donošenje privremene mjere, Općinski sud je naveo da je postupao u skladu sa zakonom, a Kantonalni sud je naveo „da se privremena mjera usvoji ukoliko su ispunjeni zakonski uvjeti“.
14. KPZ je iznio činjenice o stupanju, prekidu i vraćanju apelanta na izdržavanje kazne. Dalje navodi da aktuelno psihofizičko stanje karakteriziraju veće teškoće prouzrokovane apelantovim zdravstvenim stanjem i da je kontinuirano pod nadzorom zdravstvene službe. Penološki tretman se odvija otežano zbog vidno narušenog zdravstvenog stanja jer je apelant, prije svega, medicinski slučaj. Vanzavodske pogodnosti koristi od februara mjeseca uredno. Planovi osuđenog su usmjereni isključivo na rješavanje vlastitih zdravstvenih problema. U prilogu je dostavljeno i izjašnjenje zdravstvene službe u kojem je navedeno da apelantu zbog zdravstvenog stanja treba odobriti prekid izdržavanje kazne zatvora jer je ovako teške bolesnike nemoguće liječiti u KPZ-u.
15. U izjašnjenju na odgovore apelant je, u suštini, ostao pri tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak te ukazuje na praksu istog suda u drugim slučajevima. Apelant je dostavio presudu Kantonalnog suda od 19. februara 2025. godine u kojoj su optuženi oslobođeni optužbe zbog nedokazanog umišljaja, a radi se o direktoru istog pravnog lica, u istom preduzeću, za iste radnje, samo za različit period. U odnosu na apelantovo zdravstveno stanje u izjašnjenju je navedeno: „U odgovoru KPZ-a se iznose navodi o teškom zdravstvenom stanju apelanta, koje se nesporno svakim danom pogoršava, što Ustavni sud prilikom odlučivanja o apelaciji treba uzeti u obzir.“
V.Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanjeili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
17. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09, 42/11 i 39/24)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 15
Osuđene osobe izdržavaju kaznu zatvora, u pravilu, skupno.
Kada to zahtijeva zdravstveno stanje osuđene osobe ili kad je to predviđeno zakonom može se odrediti da osuđena osoba izdržava kaznu odvojeno od ostalih. […]
3. Odlaganje izvršenja kazne
Član 27. stav (1) tačka 1) i stav (2)
Osuđenoj osobi koja se nalazi na slobodi može se, na njenu molbu, ili s njenim pristankom na molbu članova uže porodice ili na prijedlog nadležnog organa socijalnog staranja, odložiti izvršenje kazne zatvora:
1) ako je oboljela od teže akutne bolesti; […] Izvršenje kazne u slučaju iz tačke 1. stava 1. ovog člana, može se odložiti najduže godinu dana, u slučajevima iz tač. 2., 3., i 4. najduže tri mjeseca, u slučajevima iz tač. 5., 6. i 8. najduže šest mjeseci, a u slučajevima iz tačke 7. do navršene jedne godine života djeteta.
3. Zdravstvena zaštita
Član 45.
Osuđenim osobama osigurava se ljekarska pomoć i bolničko liječenje.
Troškove liječenja snosi ustanova, osim ako se utvrdi da se osuđeni namjerno ozlijedio.
Član 46.
Svaka ustanova treba da ima svoga ljekara i po mogućnosti organizovanu zdravstvenu zaštitu.
O smještaju osuđenog u bolnicu ustanove ili u ambulantnu sobu iste ustanove odlučuje ljekar.
U slučaju da ne postoji mogućnost liječenja u ustanovi, oboljela osuđena osoba upućuje se u ustanovu u kojoj postoji mogućnost liječenja, a u slučaju hitnosti ili kad postoji opasnost zbog dužeg prevoza u tu ustanovu, kao i kad ne postoji mogućnost potrebnog specijaliziranog liječenja u toj ustanovi, oboljela osuđena osoba uputit će se u zdravstvenu ustanovu, o čemu odlučuje rukovodilac ustanove.
Vrijeme provedeno u općoj zdravstvenoj ustanovi uračunava se u izvršenje kazne zatvora.
Član 47.
Oboljela osuđena osoba ima pravo tražiti da ga na njegov trošak pregleda ljekar specijalista, ako takav pregled nije već odredio ljekar ustanove.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kako se radi o predmetu u kojem je apelant osuđen zbog izvršenog krivičnog djela, Ustavni sud će ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje.a)Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
22. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni relevantni propisi, odnosno da se radi o proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
23. Osim toga, prema praksi Evropskog suda, u članu 6. Evropske konvencije nisu utvrđena nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza ili načinu na koji bi se oni trebali ocjenjivati, nego je to zadatak redovnih sudova. Evropski sud procjenjuje samo to da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi, bio pravičan, te da li je uključio ispitivanje njihove navodne „nezakonitosti” (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110).
24. Da bi se utvrđenje činjenica i ocjena dokaza od redovnih sudova mogli smatrati proizvoljnim na način da su utjecali na pravičnost konkretnog postupka, pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nesporna greška (manifesterror), odnosno „takva greška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti“ (vidi Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [VV], presuda od 5. februara 2015. godine, predstavka broj 22251/08, stav 62. s daljnjim referencama). Takvu praksu slijedi dosljedno i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25. s daljnjim referencama).
25. Primjenjujući te standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da je Općinski sud dao jasna i dovoljna obrazloženja na osnovu kojih dokaza je došao do zaključka da je apelant na način opisan u presudi, u određenom vremenskom periodu, ostvario sve elemente produženog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja. Sud je ukazao na odredbe Statuta društva, Pravilnika o radu i sistematizaciji radnih mjesta, u skladu s kojima apelant nije postupao. Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka, koje je Općinski, a zatim Kantonalni sud ispitao i jasno obrazložio zašto je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Stoga, utvrđenja u presudama redovnih sudova Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Prema tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje zaključke kako u pogledu utvrđivanja relevantnog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnog prava, za koja obrazloženja Ustavni sud smatra da imaju potreban kvalitet u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u krivičnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama prekršena neka procesna garancija iz člana 6. Evropske konvencije na apelantovu štetu, već isključivo traži da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“, što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
26. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. b)Navodi o povredi člana 3. Evropske konvencije
27. Ustavni sud primjećuje da je apelant tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će dozvoliti „prekid izdržavanja kazne“ zatvora zbog činjenice da je obolio i da je u pitanju teška akutna bolest. Ustavni sud napominje da je u svojoj dosadašnjoj praksi odbijao zahtjeve za donošenje privremene mjere kada apelanti nisu iscrpili mogućnost da u skladu sa zakonskim odredbama traže odlaganje izvršenja kazne (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-431/18 od 31. januara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u određenim predmetima odbijao zahtjeve kada su apelanti već koristili zakonsku mogućnost odlaganja, ali im je i dalje stajala na raspolaganju mogućnost odlaganja do godinu dana (vidi Ustavni sud, odluke o privremenoj mjeri broj AP-562/20 od 11. marta 2020. godine i broj AP-3585/21 od 3. novembra 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Također, zahtjevi su odbijani i u situacijama kada apelanti više nisu mogli tražiti odgađanje, uz jasnu uputu da postoji mogućnost odnosno obaveza da se liječe u zavodu (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-562/20 od 10. novembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U malom broju predmeta kao što je predmet broj AP-238/20 (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri od 21. aprila 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je prihvatio zahtjev za izdavanje privremene mjere. U navedenom predmetu apelant je iskoristio zakonom propisanu mogućnost odlaganja izvršenja kazne zatvora, koju je dozvolio redovni sud. Pri tome je Ustavni sud naveo da iz stanja spisa predmeta i rješenja redovnog suda o odgađanju izvršenja proizlazi da apelant boluje od teže akutne bolesti koja je uključivala apelantovu hospitalizaciju, a zatim, u konačnici, rezultirala i neophodnošću obavljanja operativnog zahvata uslijed pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja. Stoga je i Ustavni sud našao da je osnovan zahtjev za donošenje privremene mjere.
28. U konkretnom predmetu apelant je stupio na izdržavanje kazne, pa je tražio prekid u skladu sa zakonom. Prekid mu je rješenjem redovnog suda dozvoljen u trajanju od jedne godine jer je onkološki pacijent (vidi tač. 7. i 12. ove odluke). Nakon toga, apelantova molba je odbijena i odbačena (tač. 8. i 9. ove odluke) jer su iscrpljene zakonom predviđene mogućnosti. Zbog toga se apelant obratio Ustavnom sudu zahtijevajući „prekid izdržavanja kazne“. Pri tome, pred Ustavnim sudom nije osporio rješenja kojima je odbijena odnosno odbačena njegova molba. Apelant ukazuje da je liječenje u Zavodu nemoguće jer bolest napreduje, odnosno „daljnji nastavak terapije, tj. liječenja je doveden u pitanje s obzirom na to da se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora“. Imajući to u vidu, apelantov navod da mu u Zavodu nije omogućeno adekvatno liječenje predstavlja suštinsko pitanje koje Ustavni sud mora ispitati kroz standarde člana 3. Evropske konvencije.
29. Ustavni sud ukazuje da je stav Evropskog suda da kada je lice lišeno slobode država mora osigurati da je pritvoreno pod uvjetima koji su kompatibilni s poštovanjem njegovog ljudskog dostojanstva i da ga način i metod provođenja te mjere ne podvrgava opasnostima ili teškoćama koje prelaze neizbježan nivo patnje svojstvene pritvoru (vidi Evropski sud, Kudla protiv Poljske [VV], presuda od 26. oktobra 2000. godine, predstavka broj 30210/96). Iako se član 3. ne može tumačiti tako da uspostavlja opću obavezu puštanja iz pritvora iz zdravstvenih razloga, on ipak državama nameće obavezu da zaštite fizičku i psihičku dobrobit lica lišenog slobode, npr. pružajući mu potrebnu medicinsku pomoć (vidi Evropski sud, Mouisel protiv Francuske, presuda od 14. novembra 2022. godine, predstavka broj 67263/01, stav 40). Prilikom ocjenjivanja uvjeta pritvora, mora se voditi računa o kumulativnim efektima tih uvjeta, kao i o specifičnim navodima koje iznese aplikant. Nadalje, Evropski sud je ukazao da medicinski tretman koji se pruža unutar zatvorskih ustanova mora biti odgovarajući, odnosno na nivou koji je uporediv s onim koji su se državne vlasti obavezale pružati stanovništvu u cjelini. Ipak, to ne znači da svakom pritvoreniku mora biti zagarantiran isti nivo medicinske njege kao što je dostupan u najboljim zdravstvenim ustanovama van zatvora (vidi Evropski sud, Blokhin protiv Rusije [VV], presuda od 23. marta 2016, predstavka broj 47152/06, tačka 137).
30. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da su opća načela koja se odnose na obavezu očuvanja zdravlja i dobrobiti zatvorenika, posebno kroz pružanje potrebne medicinske njege, sažeta u predmetu Rooman protiv Belgije [VV], presuda od 31. januara 2019. godine, predstavka broj 18052/11, i nedavno u predmetu Tarricone protiv Italije, presuda od 8. februara 2024, predstavka broj 4312/13). Konkretno, prilikom ispitivanja da li je zatvor/pritvor bolesnog lica kompatibilan sa članom 3. Konvencije, Evropski sud će uzeti u obzir: (a) zdravstveno stanje zatvorenika i utjecaj načina izvršenja zatvora na njega, (b) kvalitet pružene njege i (c) da li podnosilac zahtjeva treba nastaviti biti pritvoren s obzirom na njegovo zdravstveno stanje.
31. Ustavni sud konstatira da je apelant onkološki pacijent i da, kako je naveo, „svaki dan bolest napreduje“. Apelant iznosi da je prije stupanja na izdržavanje kazne započeo intenzivno liječenje, obavio određene cikluse hemoterapije, „ali je njegovo liječenje nakon stupanja na izdržavanje kazne zatvora nemoguće jer je potrebno 'svakodnevno vađenje nalaza radi praćenja toka bolesti'“. Apelant, dakle, generalno tvrdi da zbog boravka u zatvoru ne može nastaviti liječenje. Iz toga proizlazi da on svoju bolest smatra nespojivom s izdržavanjem kazne (vidi tačku 13). Nadalje, apelant je priložio dopis KPZ-a u kojem se podržava sve što doprinosi liječenju i potvrđuje da liječenje zahtijeva vanzavodske mjere, a što je očigledno i stav Kantonalnog suda (vidi tačku 14. ove odluke).
32. Ustavni sud ukazuje na zakonske propise, odnosno na odredbe ZIKS-a, kojima je propisana zdravstvena zaštita zatvorenih lica i iz kojih jasno proizlazi mogućnost, odnosno obaveza liječenja zatvorenika (vidi tačku 16. ove odluke). Pri tome, ako takva mogućnost ne postoji u ustanovi u kojoj se zatvorenik nalazi, u slučaju hitnosti ili, kao i kad ne postoji mogućnost potrebnog specijaliziranog liječenja u toj ustanovi, oboljelo osuđeno lice uputit će se u zdravstvenu ustanovu, o čemu odlučuje rukovodilac ustanove. Kako je definirano navedenim zakonom, u članu 46. stav 2, vrijeme provedeno u općoj zdravstvenoj ustanovi uračunava se u izvršenje kazne zatvora.
33. Ustavni sud opet ukazuje, a što je u skladu s praksom Evropskog suda, da Evropska konvencija ne propisuje nikakvu „opću obavezu“ puštanja zatvorenika na slobodu iz zdravstvenih razloga, čak i ako on pati od bolesti koju je posebno teško liječiti. Ipak, Evropski sud, kako je naveo, ne može isključiti mogućnost da se u posebno ozbiljnim slučajevima mogu pojaviti situacije u kojima pravilno provođenje krivičnog pravosuđa zahtijeva pravne lijekove u obliku humanitarnih mjera (vidi, na primjer Evropski sud, Cosovan protiv Republike Moldavije, presuda od 22. marta 2022. godine, predstavka broj 13472/18, i Dorneanu protiv Rumunije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 55089/13). Nadalje, u predmetu Dorneanu protiv Rumunije, koji se odnosio na zatvorenika koji je u vrijeme prijema u zatvor već bolovao od bolesti čija je kratkoročna prognoza bila smrtni ishod, Evropski sud je primijetio da je podnosiocu, kako je njegova bolest napredovala, postalo nemoguće podnositi je u zatvorskom okružju. Evropski sud je stoga smatrao da su nacionalne vlasti imale dužnost preduzeti posebne mjere u tom pogledu na osnovu humanitarnih razloga. Međutim, budući da domaće vlasti nisu propisno razmotrile primjerenost i nužnost daljnjeg podnosiočevog lišenja slobode, Evropski sud je utvrdio povredu člana 3. Evropske konvencije.
34. U konkretnom slučaju apelant je Ustavnom sudu dostavio ljekarske nalaze, kao i dopis KPZ-a te je tražio „prekid kazne“ (tač. 10. i 12. ove odluke). Ustavni sud smatra da bi se potreba za prekidom kazne morala cijeniti u svakom konkretnom slučaju zavisno od medicinske dokumentacije, mišljenja nadležnih ustanova odnosno ljekara, kao i konkretnog zdravstvenog stanja lica koje je na izdržavanju kazne. Međutim, očito je da zbog postojećeg zakonskog rješenja sudovi nemaju pravni osnov za prekid kazne zatvora po osnovu „teške akutne bolesti“ nakon što istekne rok od godinu dana. S druge strane, zakon propisuje mogućnost, zapravo obavezu liječenja lica na izdržavanju kazne zatvora. Odredba člana 45. stav 1. ZIKS-a je jasna i nedvosmislena i glasi „[o]suđenim licima osigurava se ljekarska pomoć i bolničko liječenje“. Pri tome se liječenje osigurava u Zavodu i po potrebi vaninstitucionalno ako se procijeni da je takvo liječenje potrebno (vidi tačku 16. odluke), što u ovom slučaju svakako jeste, kako proizlazi iz odgovora KPZ-a (vidi tačku 14. ove odluke). Iz odgovora KPZ-a na apelaciju proizlazi da je zavodski ljekar iznio svoj stav o potrebi prekida kazne zatvora. Kantonalni sud je predložio da se privremena mjera usvoji ako postoje zakonski uvjeti za usvajanje (vidi tačku 13. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud napominje da je obaveza svih sudova i organa vlasti da poštuju ljudska prava i slobode, pri čemu Evropska konvencija ima prioritet nad domaćim zakonodavstvom. U tom pogledu, Ustavni sud naglašava da ne može djelovati kao četvrta instanca pri ocjeni medicinskog stanja apelanata, već je njegova uloga da osigura poštovanje prava i zakonitosti u skladu s međunarodnim standardima.
35. Ustavni sud naglašava da ni sud, ni KPZ ne dovode u pitanje ozbiljnost apelantove bolesti. Ustavni sud ukazuje da je apelantovo zdravstveno stanje najprije stvar procjene ljekara, kao i ocjena kako i gdje će se liječiti. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je KPZ učinio i čini sve da se pomogne apelantu, a koje navode nije osporio ni apelant. Međutim, za Ustavni sud je ostalo nejasno da li je apelant poslat na bolničko liječenje ili u neku ustanovu koja ima bolje uvjete za liječenje s obzirom na to da je apelant podnio takav zahtjev, a nije dostavljena konkretna medicinska dokumentacija na okolnost apelantovog trenutnog stanja. Pri tome je zavodski ljekar (vidi tačku 14. ove odluke) jasno i nedvosmisleno naveo da apelant kao teški onkološki pacijent ne može imati adekvatnu njegu u KPZ-u.
36. Imajući u vidu navedene činjenice, Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu treba direktno primijeniti Evropska konvencija koja ima prevagu nad zakonom, prema kojem očito nema mogućnosti za prekid izdržavanja kazne. Naime, ako KPZ tvrdi da apelant „ne može imati adekvatnu njegu“ u KPZ-u, pri čemu ne dostavi dokaze da je apelant upućen u bolnicu ili u neku drugu instituciju gdje bi liječenje bilo moguće, već apelant i dalje ostaje u zatvoru radi izdržavanja kazne, onda je to samo po sebi suprotno garancijama člana 3. Evropske konvencije. Ustavni sud opet ukazuje na faktore koji su razmotreni u odluci Dorneanu protiv Rumunije, pogotovo na drugi i treći faktor koji treba uzeti u obzir, a to je mogućnost adekvatnog liječenja u zavodu i mogućnost donošenja odluke o puštanju kada je to potrebno. U navedenom predmetu Evropski sud je zauzeo stav da je došlo do povrede člana
3. Evropske konvencije budući je ustanovio da način na koji su rumunske vlasti postupale s podnosiocem predstavke nije bio kompatibilan sa članom 3. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud je zaključio da su ga vlasti podvrgle nečovječnom postupanju u vrijeme kada je on već bio neizlječivo bolestan, te vlast nije uzela u obzir ličnu situaciju podnosioca predstavke i nije ispitala da li je on u praksi u stanju da izdrži boravak u zatvoru.
37. Prema tome, Ustavni sud ocjenjuje da formalističko odbijanje apelantovog zahtjeva i insistiranje na prekidu izdržavanja kazne zatvora, iako je nesporno da mu liječenje unutar Zavoda nije moguće i da je riječ o teškom oboljenju, predstavlja povredu garancija iz člana 3. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u pogledu kompatibilnosti zdravstvenog stanja podnosioca zahtjeva sa zatvorom.
38. Imajući u vidu navedeni zaključak, Ustavni sud nalazi da je neophodno naložiti KPZ-u da apelantu osigura adekvatno medicinsko liječenje u skladu s njegovim zdravstvenim stanjem kako bi se poštovale garancije iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije jer, iako je nesporno da apelant kao teški onkološki pacijent ne može dobiti adekvatnu medicinsku njegu u KPZ-u, nadležni organi nisu uputili apelanta na bolničko liječenje, već je ostao na izdržavanju kazne zatvora.
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženju osporene odluke dali detaljno i jasno obrazloženje za zaključak u pogledu apelantove krivice, a prilikom donošenja osporenih presuda nisu prekršene procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije na apelantovu štetu.
41. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman