Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3122/23 (N. B.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Invalid
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3122/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-3122/23, rješavajući apelaciju Naila Bunje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nail Bunjo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 040783 23 Uvp od 17. maja 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nail Bunjo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 10. jula 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 040783 23 Uvp od 17. maja 2023. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 040783 22 U od 24. novembra 2022. godine.

2. Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Služba) od 10. maja 2012. godine, donesenim u izvršenju rješenja šefa Sektora za sistem i sprovođenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja od 10. aprila 2012. godine, apelantu je priznato pravo na srazmjeran dio invalidske penzije koji pada na teret nosioca osiguranja, u novčanom iznosu preciznije navedenom u izreci rješenja.

3. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Fond) od 17. augusta 2012. godine apelantova žalba je odbijena. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 016185 12 U od 11. maja 2016. godine apelantova tužba je odbijena, te je Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 U 016185 16 Uvp od 16. novembra 2018. godine odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda. Međutim, apelant je protiv navedenog rješenja Vrhovnog suda podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-3843/19 od 23. juna 2021. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) djelimično usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na navedeno rješenje Vrhovnog suda. Ustavni sud je ukinuo navedeno rješenje Vrhovnog suda, te je predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 13. Evropske konvencije, u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

4. Nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je presudom od 23. septembra 2021. godine uvažio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, navedenu presudu Kantonalnog suda ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno rješavanje. Također, Kantonalni sud je presudom od 3. decembra 2021. godine apelantovu tužbu uvažio, navedeno rješenje Fonda poništio i predmet vratio tom organu na ponovno postupanje.

Osporene odluke

5. Rješenjem Fonda od 12. januara 2022. godine, donesenim u ponovnom postupku, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Službe, preciznije navedenog u tački 2. ove odluke.

6. Fond je u obrazloženju rješenja naveo da je, prema konačnom nalazu i mišljenju Instituta za ocjenjivanje radne sposobnosti u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, Stručni organ vještačenja u drugom stepenu Sarajevo utvrdio da kod apelanta postoji prva kategorija invalidnosti počevši od 7. septembra 1998. godine kao posljedica bolesti. Dalje je naveo da je apelant na dan nastanka invalidnosti imao navršenih 59 godina, da je u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH), Republici Srbiji i Crnoj Gori ostvario ukupan radni staž u trajanju od 30 godina i 15 dana. Imajući u vidu da apelantov ukupni radni staž pokriva više od 1/3 radnog vijeka (radni vijek je iznosio 38 godina, 10 mjeseci i 28 dana), ukazao je da je apelantu rješenjem nadležnog organa od 8. septembra 1998. godine priznato pravo na invalidsku penziju u novčanom iznosu preciznije navedenom u rješenju. Pri tome je ukazao da se apelantu isplata penzije vršila s ukupnim stažem koji je ostvario u BiH, u Republici Srbiji i Crnoj Gori.

7. Fond je dalje naveo da je apelant pravo na invalidsku penziju ostvario 8. septembra 1998. godine. Međutim, naveo je da je 1. januara 2004. godine stupio na snagu Sporazum o socijalnom osiguranju između BiH i SR Jugoslavije (u daljnjem tekstu: Sporazum). U vezi s tim, ukazao je da je odredbom člana 42. Sporazuma propisano da će penzije koje su od 6. marta 1992. godine do dana stupanja na snagu Sporazuma priznate prema pravnim propisima jedne države ugovornice uz uračunavanje penzijskog staža navršenog prema pravnim propisima druge države ugovornice nosilac osiguranja po službenoj dužnosti ponovo odrediti i obračunati iznos penzije primjenom Sporazuma, pri čemu se pravosnažnost donijetog rješenja neće smatrati preprekom za ponovno određivanje iznosa penzije. Imajući to u vidu, ukazao je da je nosilac osiguranja, postupajući u skladu s odredbom člana

42. Sporazuma, po službenoj dužnosti 18. juna 2004. godine pokrenuo postupak za ponovno određivanje visine penzije prema inostranom nosiocu osiguranja. Također je naveo da je apelant, u skladu s odredbom člana 43. stav (1) Sporazuma, podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema nosiocu osiguranja u Republici Srbiji i Crnoj Gori. U vezi s tim, Fond je naveo da je rješenjem nadležnog organa u Republici Srbiji apelantu priznato pravo na starosnu penziju počevši od 14. jula 2008. godine. Također je naveo da je apelant kod nosioca osiguranja u Republici Srbiji ostvario radni staž u trajanju od 19 godina, tri mjeseca i 21 dan. Dalje je naveo da je apelantu rješenjem nadležnog organa Crne Gore priznato pravo na srazmjernu starosnu penziju počevši od 10. decembra 2009. godine, te da je apelant kod nosioca osiguranja u Crnoj Gori ostvario radni staž u trajanju od šest godina, četiri mjeseca i 21 dan. Također je istakao da je rješenjem Službe od 6. februara 2012. godine apelantu priznato pravo na srazmjeran dio invalidske penzije, u skladu sa članom 52. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u) i Sporazumom. U vezi s tim, naveo je da je apelantu penzijski staž ostvaren u BiH priznat u trajanju od četiri godine, pet mjeseci i četiri dana, odnosno da preračunat u pune mjesece iznosi 53 mjeseca. Osim toga, naveo je da je apelantu u penzijski staž koji je ostvario u BiH priznat i poseban staž u dvostrukom trajanju koji je apelant ostvario kao pripadnik Armije BiH (dvije godine, šest mjeseci i četiri dana). Imajući u vidu sve navedeno, Fond je zaključio da je apelantu priznato pravo na srazmjernu invalidsku penziju jer s penzijskim stažem ostvarenim u BiH apelant nije ispunio posebne uvjete za priznavanje invalidske penzije.

8. Presudom Kantonalnog suda apelantova tužba je odbijena.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke Fonda te je zaključio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito.

10. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

11. Vrhovni sud je obrazloženju presude naveo da je odredbom člana 16. Sporazuma regulirano sabiranje penzijskog staža. U vezi s tim, naveo je da je tom odredbom propisano da ako je prema pravnim propisima jedne države stjecanje, očuvanje ili ponovno priznavanje prava na davanje uvjetovano navršenjem penzijskog staža, nosilac te države ugovornice uzima u obzir, ako je to potrebno, i penzijski staž navršen prema pravnim propisima druge države ugovornice, kao da je navršen prema pravnim propisima koje on primjenjuje, pod uvjetom da se periodi ne poklapaju. Dalje je naveo da apelantov penzijski staž ostvaren u BiH u trajanju od 53 mjeseca i staž ostvaren kod inostranog nosioca osiguranja u trajanju od 307 mjeseci predstavljaju ukupan penzijski staž koji je uračunat i obračunat na zakonit način (preciznije navedeno u presudi). U vezi s tim, ukazao je da je apelantu penzijski staž obračunat primjenom odredbe člana 56. Zakona o PIO-u i člana 19. Sporazuma, koji su predstavljali zakonski osnov za određivanje prava i određivanje srazmjernog dijela penzije jer je apelant ostvario pravo na penziju po propisima BiH, Republike Srbije i Crne Gore. Dalje je istakao da određivanje invalidske penzije samo s ostvarenim stažem u BiH apelantu nije bilo moguće jer nije ispunio zakonske uvjete za priznavanje tog prava, već samo na priznavanje prava na srazmjernu penziju. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen član 42. Sporazuma.

12. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima i organima uprave, te smatra da su redovni sudovi i organi uprave pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant smatra da mu je penzija u BiH trebala biti isplaćena za ukupan radni staž koji je ostvario u BiH, Republici Srbiji i Crnoj Gori, u skladu sa Sporazumom.

13. Sporazum između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 16/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 16. stav (1)

Sabiranje penzijskog staža (1) Ako je, prema pravnim propisima jedne države ugovornice, sticanje, očuvanje ili ponovno priznavanje prava na davanje uslovljeno navršenjem penzijskog staža, nosilac te države ugovornice uzima u obzir, ako je potrebno, i penzijski staž navršen prema pravnim propisima druge države ugovornice, kao da je navršen prema pravnim propisima koje on primjenjuje, pod uslovom da se periodi ne poklapaju.

Član 42. stav (1) Ponovno određivanje penzije (1) Penzije koje su, od 6. marta 1992. godine do dana stupanja na snagu ovog sporazuma, priznate prema pravnim propisima jedne države ugovornice uz uračunavanje penzijskog staža navršenog prema pravnim propisima druge države ugovornice, nosioci će, po službenoj dužnosti, ponovo odrediti i obračunati iznos penzije primjenom odredaba ovog sporazuma, pri čemu se pravosnažnost donijetog rešenja neće smatrati preprekom za ponovno određivanje.

Član 43. stav (1)

Ponovno određivanje penzije na zahtjev korisnika (1) Izuzetno od odredaba člana 42. ovog sporazuma, korisniku koji je ostvario pravo na penziju prema pravnim propisima jedne države ugovornice, uračunavanjem perioda osiguranja navršenih prema pravnim propisima druge države ugovornice u periodu od 6. marta 1992. godine do dana stupanja na snagu ovog sporazuma, a nije do tog dana ispunio uslove za ostvarivanje prava na penziju prema pravnim propisima druge države ugovornice, na njegov zahtjev će se priznati, odnosno odrediti penzija prema odredbama ovog sporazuma, kada ispuni uslove za ostvarivanje prava na penziju prema pravnim propisima druge države ugovornice.

14. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12)

Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

4. Invalidska penzija

Član 52.

Osiguranik, kod koga je utvrđena I kategorija invalidnosti stiče pravo na invalidsku penziju: […]

- ako je invalidnost prouzrokovana povredom van rada ili bolešću, pod uvjetom da je prije nastanka invalidnosti imao navršen penzijski staž koji mu pokriva najmanje jednu trećinu razdoblja od navršenih najmanje 20 godina života do dana nastanka invalidnosti (u daljem tekstu: radni vijek), računajući radni vijek na pune godine.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi i organi uprave utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i Fond u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da je ranijim odlukama apelantu priznato pravo na invalidsku penziju jer je utvrđeno da je apelant na dan nastanka invalidnosti imao navršenih 59 godina, te da je u BiH, Republici Srbiji i Crnoj Gori ostvario ukupan radni staž u trajanju od 30 godina i 15 dana, te da je nakon stupanja na snagu Sporazuma (2004. godine) Služba, u skladu s odredbom člana 42. Sporazuma, pokrenula postupak za ponovno određivanje visine penzije. Zatim je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema nosiocu osiguranja u Republici Srbiji i Crnoj Gori, te da mu je u Republici Srbiji priznato pravo na starosnu penziju, odnosno da mu je u Crnoj Gori priznato pravo na srazmjernu starosnu penziju (vidi činjenični dio ove odluke). Ustavni sud zapaža da je apelantu, u skladu s odredbama Sporazuma, priznato pravo na srazmjerni dio invalidske penzije jer s penzijskim stažem ostvarenim u BiH on nije ispunio posebne uvjete za priznavanje prava na invalidsku penziju, u smislu člana 52. Zakona o PIO-u. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj relevantnih odredbi zakona i Sporazuma, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je pitanje ponovnog određivanja penzija koje su utvrđene od 1992. godine do stupanja na snagu Sporazuma razmatrao u Odluci broj AP-5702/14. U toj odluci Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnost u postupanju nadležnih organa koji su prilikom ponovnog određivanja penzije, primjenjujući odredbe člana 42. Sporazuma, apelantu priznali pravo na srazmjeran iznos penzije (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-5702/14 od 10. maja 2017. godine, tač. 28. i 29, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

21. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacija može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su time i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

22. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3122/23 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio