Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1650/25 (E. K.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
  • Oduzimanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1650/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-1650/25 , rješavajući apelaciju koju je podnio Ermin Kruško, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ermin Kruško protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 Pr 022416 25 Pžp od 1. aprila 2025. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ermin Kruško (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Hrnjić i partneri“ d.o.o. iz Žepča, podnio je 10. aprila 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 Pr 022416 25 Pžp od 1. aprila 2025. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima – Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 1 Pr 022416 24 Pr od 14. februara 2025. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio mjeru uništenja motornog vozila do donošenja konačne odluke u ovom predmetu.

Činjenice

2. Rješenjem Općinskog suda apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 184. stav (1) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, odnosno da je kritične prilike, prije sticanja prava na upravljanje vozilom (nema položen vozački ispit), upravljao motornim vozilom koje je vlasništvo drugog lica (u daljnjem tekstu sporno vozilo). Apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu određenom u izreci rješenja, te zaštitna mjera oduzimanje spornog vozila kojim je učinjen prekršaj, a koje se nakon pravosnažnosti rješenja treba predati Policijskoj stanici Maglaj na uništenje.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je tokom postupka ispitan apelant koji je prihvatio odgovornost za učinjeni prekršaj, te da je saslušan vlasnik vozila. S obzirom na to da je apelant prihvatio odgovornost za učinjeni prekršaj, Općinski sud je u ovom postupku razmatrao samo vrstu i visini sankcije u smislu odredbe člana 69. Zakona o prekršajima (u daljnjem tekstu: ZOP) (navedenom odredbom je propisano, između ostalog, da će sud tražiti od okrivljenog da se izjasni o tome da li prihvata odgovornost, pa ako prihvati, sud će razmatrati samo vrstu i visinu sankcije). Dalje, Općinski sud se u pogledu zaštitne mjere oduzimanja spornog vozila pozvao na odredbu člana

31. ZOP kojom je propisano da se predmeti koji su upotrijebljeni i bili namijenjeni za izvršenje prekršaja mogu oduzeti ako su vlasništvo okrivljenog, odnosno da se mogu oduzeti i kada nisu njegovo vlasništvo, ako je to nužno radi zaštite interesa opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnosti robnog prometa i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. U vezi s tim, istakao je da je tokom postupka dokazano, te da je i apelant potvrdio činjenicu da je upravljao spornim vozilom prije sticanja prava na upravljanje, te stoga smatra da bi ostavljanjem apelantu mogućnosti za upravljanjem spornim vozilom u saobraćaju predstavljalo grubo zanemarivanje pozitivnih propisa i ugrožavanje javnog saobraćaja. Pri tome, ukazao je da se u konkretnom slučaju radi o opasnoj stvari koja može ozbiljno da ugrozi život, zdravlje i imovinu ljudi, te apelant predstavlja potencijalnu i realnu opasnost za druge učesnike u saobraćaju. Slijedom toga, istakao je da interesi opšte sigurnosti ukazuju na to da postoji opasnost od ugrožavanja tjelesnog integriteta drugih učesnika u saobraćaju i njihove imovine, a koja je vršenjem navedenih prekršaja očigledno ugrožena. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je potrebno izreći zaštitnu mjeru oduzimanja spornog vozila, bez obzira što se ne radi o apelantovom vlasništvu, sve u smislu odredbe člana 31. ZOP.

4. Rješenjem Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju, sud je ukazao da je apelant povratnik u vršenju saobraćajnih prekršaja, te da ga ranije kažnjavanje nije spriječilo da prije sticanja prava upravlja vozilom. U vezi s tim, naveo je da se radi o okrivljenom na kojeg ranije izricanje novčanih kazni nije uticalo, dok nije od značaja činjenica to što je platio navedene kazne i da to ne govori u prilog njegovim olakšavajućim okolnostima. Naime, istakao je da vozilo u rukama takvog vozača se može smatrati opasnom stvari, odnosno da apelantovo ponašanje predstavlja prijetnju po interese opće sigurnosti, života i zdravlja ljudi, te njihove imovine. U vezi s tim, ukazao je da je izricanje ove mjere bilo neophodno radi sprečavanja apelanta da ponovo učini isti ili sličan prekršaj. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se oduzimanjem predmeta ne dira u pravo trećih osoba na naknadu štete od okrivljenog u smislu odredbe člana 31. stav (5) ZOP.

Apelacioni navodi

5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odlukā pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da se tokom postupka nisu stekli uvjeti za oduzimanje spornog vozila jer ovlašteni organ nije dokazao javni interes. U vezi s tim, ističe da je on upravljao spornim vozilom koje nije njegovo vlasništvo, već je vlasništvo drugog lica, dok redovni sudovi pogrešno primjenjuju materijalno pravo jer ne mogu izreći zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta od nevlasnika. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije postojala opasnost od ponavljanja prekršaja, da je mogla biti izrečena blaža mjera i da nije dokazano da je navedenim vozilom ranije vršio prekršaje. Osim toga, navodi da je platio sve novčane kazne za ranije prekršaje i da stoga smatra da nije prekršajno kažnjavan. U konačnici navodi da se ovakvim postupanjem pričinjava materijalna šteta vlasniku vozila E. S. i povređuje njeno pravo na imovinu.

Relevantni propisi

6. Zakon o prekršajima („Službene novine Federacije BiH“ br. 63/14, 57/22 - OUS BiH, 84/22

- OUS BiH i 19/25) u relevantnom dijelu glasi:

Član 31.

Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji su upotrijebljeni, ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja, ili koji su nastali izvršenjem prekršaja mogu se oduzeti ako su vlasništvo okrivljenog. (2) Predmeti iz stava (1) ovog člana mogu se oduzeti i kada nisu vlasništvo okrivljenog ako je to neophodno radi zaštite interesa opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnosti robnog prometa ili razloga javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. (3) Sud koji donosi rješenje o prekršaju ili ovlašteni organ koji izdaje prekršajni nalog odredit će, u skladu s posebnim propisima, da li će se oduzeti predmeti uništiti, prodati ili predati odgovarajućem ovlaštenom organu. Sredstva ostvarena prodajom pripadaju odgovarajućem budžetu u skladu sa zakonom koji uređuje pripadnost javnih prihoda. (4) Predmeti koji se prema zakonu mogu oduzeti ili se oduzimaju, oduzet će se i kada se prekršajni postupak ne završi odlukom kojom se okrivljeni oglašava odgovornim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti ili razlozi morala, kao i u drugim slučajevima određenim posebnim zakonom. O oduzimanju predmeta donosi se posebno rješenje. (5) Oduzimanjem predmeta ne dira se u pravo trećih osoba na naknadu štete od okrivljenog.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odlukā dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da je apelant prihvatio odgovornost za počinjeni prekršaj, odnosno da je upravljao spornim vozilom prije nego je stekao pravo na upravljanje motornim vozilom (nema položen vozački ispit), te da je on više puta kažnjavan za vršenje saobraćajnih prekršaja. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaštitna mjera bila neophodna i da se izriče u cilju da se apelant spriječi da počini isti ili sličan prekršaj, dok se predmeti koji su upotrijebljeni za izvršenje prekršaja mogu oduzeti i kada nisu vlasništvo okrivljenog (apelanta), ako je to nužno radi zaštite interesa opće sigurnosti. U tom kontekstu, redovni sudovi su cijenili konkretne okolnosti u vezi sa relevantnim odredbama člana 31. ZOP, te su zaključili da apelantovo ponašanje predstavlja prijetnju po interese opće sigurnosti, života i zdravlja ljudi, te njihove imovine. Imajući to u vidu, Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da su ispunjeni svi uvjeti za izricanje zaštitne mjere oduzimanja spornog vozila. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da vlasnik vozila, odnosno treća osoba nije uskraćena u svom pravu na naknadu štete od apelanta (član 31. stav (5) ZOP), te da je tokom postupka i saslušana radi zaštite imovine koja je predmet oduzimanja. Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao gotovo identično činjenično i pravno pitanje kao u ovom predmetu, te da u vezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-740/20 od 8. jula 2021. godine, tačka 28., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje, te su stoga apelantovi navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

13. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman