Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1651/21 (M. B. i drugi)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Stečaj
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1651/21

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1651/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Miro Babić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mire Babića, Slavice Čičković, Bojana Ljubičića, Nade Križanović, Ljupke Martinović, Milene Drmić, Ratka Ljubičića, Ivančice Anić, Dragice Petrušić, Karoline Beljan, Ilije Šafradina, Nade Grabovac, Ivanke Grabovac, Radojke Ružić, Dejana Depine, Ljube Marijanovića, Boranke Vujinović, Nusreta Mekića, Alije Bašića i Aldine Rebihić Topoljak.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 465532 21 Rev od 23. aprila 2021. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miro Babić, Slavica Čičković, Bojan Ljubičić, Nada Križanović, Ljupka Martinović, Milena Drmić, Ratko Ljubičić, Ivančica Anić, Dragica Petrušić, Karolina Beljan, Ilija Šafradin, Nada Grabovac, Ivanka Grabovac, Radojka Ružić, Dejan Depina, Ljubo Marijanović, Boranka Vujinović, Nusret Mekić, Alija Bašić i Aldina Rebihić Topoljak (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ iz Travnika, podnijeli su 12. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 465532 21 Rev od 23. aprila 2021. godine. Apelanti su podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje navedene presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-1651/21 od 9. juna 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 1. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Tužena nije dostavila odgovor. Odgovor Vrhovnog suda Ustavni sud je 2. novembra 2022. godine dostavio apelantima na izjašnjenje. Apelanti su 14. novembra i 2. decembra 2022. godine dostavili izjašnjenje.

5. Apelanti su 9. marta 2023. godine i 11. septembra 2025. godine, na prethodni zahtjev Ustavnog suda, dostavili obavještenja koja se odnose na okolnosti koje su nastupile u toku vođenja postupka po njihovoj tužbi i nakon njegovog okončanja.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Postupak u kojem je donesena osporena presuda

7. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 465532 14 P od 29. septembra 2015. godine obavezana je tužena da kao solidarno odgovorna za obaveze stečajnog dužnika Vitezit, na osnovu Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 064888 12 Rs od 30. maja 2013. godine, apelantima isplati njihova potraživanja iz radnog odnosa. U postupku je utvrđeno da su apelanti bili zaposlenici Vitezita. Vitezit je apelantima i ostalim radnicima ostao dužan izmiriti potraživanja koja proizlaze iz radnog odnosa. Utvrđeno je da je grupa radnika Vitezita, među kojima nisu bili apelanti, od Općinskog suda u Travniku zatražila otvaranje stečajnog postupka. Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka je odbijen rješenjem od 8. juna 2010. godine jer Federalno ministarstvo energije i rudarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) nije, u smislu odredbi člana 5. stav 3. Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP), dalo saglasnost da se nad Vitezitom otvori stečajni postupak. Utvrđeno je da su apelanti, s obzirom na navedeno te na osnovu člana 5. stav 5. ZSP-a (prema kojem u slučaju da federalni ministar energije ne da svoju saglasnost za obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovara Federacija), pokrenuli izvršni postupak protiv tužene. Izvršni postupak je obustavljen rješenjem Općinskog suda od 1. novembra 2013. godine jer je usvojen prigovor tužene da nije pasivno legitimirana. Nakon toga, apelanti su 7. juna 2013. godine podnijeli tužbu u tom predmetu, koja je 23. oktobra 2014. godine zaprimljena u Općinskom sudu kao nadležnom za njeno rješavanje. Na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da su apelanti s grupom radnika Vitezita 27. novembra 2013. godine podnijeli Općinskom sudu u Travniku prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad Vitezitom. Taj prijedlog je odbijen rješenjem od 17. januara 2014. godine. Općinski sud je istakao da, imajući u vidu navedene činjenice, kao i sadržaj odredbi člana 5. ZSP-a, jasno proizlazi da u konkretnom slučaju na strani tužene postoji pasivna legitimacija. Navedeno je da su nesporno ispunjeni svi uvjeti za solidarno obavezivanje tužene za dugovanja Vitezita pa je taj sud obavezao tuženu da apelantima isplati potraživane novčane iznose.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 465532 16 Gž od 19. oktobra 2020. godine odbijena je žalba tužene kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je članom 6. ZSP-a propisano da je razlog za otvaranje stečajnog postupka platežna nesposobnost stečajnog dužnika. Tim članom je propisano i da je stečajni dužnik platežno nesposoban ukoliko nije u stanju u neprekidnom trajanju od 30 dana izmirivati svoje dospjele obaveze. Navedeno je da je članom 5. stav 3. ZSP-a propisano da je za otvaranje stečaja nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu potrebna saglasnost ministra, a ukoliko je on ne dadne, za obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovara tužena. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u situaciji kada dužnik Vitezit nije izvršio svoju obavezu prema apelantima, a nadležno ministarstvo nije dalo saglasnost za otvaranje stečajnog postupka povodom prijedloga apelanata, pravilan zaključak prvostepenog suda da je od tog momenta, na osnovu člana 5. stav 3. ZSP-a, tužena solidarno odgovorna za navedene obaveze dužnika.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 63 0 P 465532 21 Rev od 23. aprila 2021. godine usvojio reviziju tužene, preinačio obje nižestepene presude i odbio tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da apelanti u postupku nisu dokazali da su na bilo koji način pokušali da od stečajnog dužnika naplate dugovanja. Vrhovni sud je istakao da je donesen zaključak Građanskog odjeljenja tog suda od 26. aprila 2016. godine prema kojem „za slučaj da federalni ministar privrede ne da svoju saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu (član 5. stav 5. u vezi sa st. 3. i 4. Zakona o stečajnom postupku), smatra se da je ta saglasnost uskraćena povodom određenog prijedloga za otvaranje stečajnog postupka i određenog potraživanja podnosioca prijedloga prema stečajnom dužniku, za koji podnosilac tvrdi da je platežno nesposoban. Samim tim ustanovljena solidarna odgovornost Federacije za obaveze stečajnog dužnika isključivo se odnosi na obaveze sadržane u prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka, a ni u kojem slučaju na bilo koje obaveze van predmeta raspravljanja po prijedlogu, posebno ne na obaveze prema trećim licima, koja bi mogla svoja potraživanja ostvariti protiv Federacije kao solidarnog dužnika“. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da su prije podnošenja tužbe podnijeli prijedlog za otvaranje stečajnog postupka koji je pravosnažno okončan jer se okončani postupak po pitanju otvaranja stečaja iz 2010. godine, na koji su se apelanti u tužbi pozvali, ne odnosi na apelante. Osim toga, Vrhovni sud se pozvao i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Marinković (vidi Evropski sud, Marinković protiv Srbije, odluka od 22. oktobra 2013. godine, predstavka broj 5353/11, tač. 38–41) i Kačapor (vidi Evropski sud, Kačapor i drugi protiv Srbije, odluka od 13. januara 2008. godine, predstavke br. 2269/06 i dr., tač. 92–98. i 114). Naime, kako je obrazložio Vrhovni sud, apelanti nisu u smislu navedene prakse dokazali da stečajni dužnik Vitezit nije „privatno lice“ s obzirom na to da za obaveze „privatnih lica“ država nije odgovorna .

Dodatne informacije

10. Apelanti su nakon pravosnažnosti presude Općinskog suda od 29. septembra 2015. godine pokrenuli izvršne postupke protiv tužene. U tim postupcima su dva apelanta (Miro Babić i Alija Bašić) namirila svoja potraživanja. S obzirom na to da je u međuvremenu donesena osporena presuda Vrhovnog suda, Općinski sud je donio rješenja o obustavi tih izvršnih postupaka i ukinuo sve provedene izvršne radnje. Kao rezultat navedenog tužena je pokrenula protivizvršenje u odnosu na apelante Miru Babića i Aliju Bašića radi povrata isplaćenih novčanih iznosa i ti postupci su u toku.

11. Apelanti su također obavijestili Ustavni sud da je u međuvremenu Ministarstvo dalo saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad Vitezitom na prijedlog stečajnog povjerioca J. K. Rješenjem Općinskog suda u Travniku broj 51 0 St 162693 19 St od 14. novembra 2019. godine otvoren je stečajni postupak. Apelanti su obavijestili Ustavni sud da su u tom postupku prijavili svoja potraživanja, ali da ih do dana dostavljanja obavještenja (11. septembar 2025. godine) nisu naplatili.

12. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud Presudom broj 65 0 P 730796 23 Rev od 8. februara 2024. godine (dostupna na www.pravosudje.ba, pregledano 30. septembra 2025. godine) odlučivao o reviziji u postupku koji se odnosio na tužbene zahtjeve 59 radnika Vitezita kojima je također traženo da se utvrdi solidarna obaveza tužene za isplatu njihovih potraživanja jer nadležno ministarstvo nije dalo saglasnost za otvaranje stečaja nad Vitezitom. Ustavni sud zapaža da iz navedene presude proizlazi da je 11. marta 2016. godine donesena odluka o finansijskoj konsolidaciji Vitezita i da je konsolidacija trajala do 10. jula 2019. godine kada je odlučeno da se zbog nemogućnosti finansijske konsolidacije otvori stečajni postupak.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. Apelanti navode da je Vrhovni sud donoseći osporenu presudu odstupio od svoje ranije prakse na osnovu koje je i donijet zaključak Građanskog odjeljenja tog suda od 26. aprila 2016. godine. Smatraju da je u njihovom predmetu Vrhovni sud postupio suprotno navedenom zaključku. Apelanti smatraju da je takvo postupanje Vrhovnog suda vidljivo iz činjenice da je njihov tužbeni zahtjev bio predmet prijedloga za otvaranje stečajnog postupka iz 2013. i 2014. godine. Smatraju da je Vrhovni sud postupio „vrlo formalistički“ jer je nesporno da su pokušali pokrenuti stečajni postupak. Apelanti navode da je sve to dokaz da nije bilo jednakosti u postupanju prema njima te da je obrazloženje Vrhovnog suda kontradiktorno i nejasno.b)Odgovori na apelaciju i izjašnjenje

14. Vrhovni sud je naveo da su svi navodi apelanata neosnovani istakavši da je tačno da su apelanti podnijeli prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, koji je odbijen, ali da se to desilo nakon podnošenja tužbe, odnosno 2013. i 2014. godine. Apelanti su, kako navodi Vrhovni sud, propustili da urede tužbu na način da istaknu i obrazlože činjenicu da su podnijeli prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Vrhovni sud je naveo i da su se apelanti u tužbi pozvali isključivo na prijedlog i postupak za otvaranje stečaja koji je okončan 2010. godine a u kojem nisu bili stranke, pa iz tog razloga nije bilo moguće ni obavezati tuženu da im isplati potraživanja.

15. Apelanti su u izjašnjenju na odgovor ponovili navode koje su isticali u postupku pred redovnim sudovima i u apelaciji.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 32/04, 42/06, 4/17 – odluka Ustavnog suda FBiH i 52/18), koji je primijenjen na konkretan slučaj, relevantne odredbe glase: Član 5. st. 3. i 5. (3) Za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu potrebna je prethodna saglasnost federalnog ministra energije, rudarstva i industrije (u daljnjem tekstu: federalni ministar energije). (5) Ako federalni ministar energije ne da svoju saglasnost za obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovara Federacija.

Član 30.

Pojam stečajne mase

Stečajni postupak obuhvata cjelokupnu imovinu koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, kao i imovinu koju stečajni dužnik stekne za vrijeme stečajnog postupka (stečajna masa), ukoliko drugim pravnim propisima nije predviđeno drugačije.

Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka, povjerilaca koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni povjerioci), kao i povjerilaca koji u toku otvorenog stečajnog postupka steknu pravo potraživanja prema masi (povjerioci mase).

VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelanti pobijaju navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. U vezi s navodima o proizvoljnosti u primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

22. Osim toga, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda, „pretjerani formalizam“ može biti u suprotnosti sa zahtjevom osiguranja praktičnog i učinkovitog prava na pristup sudu prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije. To se obično događa u slučajevima koji uključuju posebno strogu konstrukciju proceduralnog pravila, čime se sprečava ispitivanje merituma zahtjeva, uz popratni rizik da bi pravo podnosioca predstavke na učinkovitu zaštitu sudova bilo povrijeđeno. Donoseći tu ocjenu, Evropski sud je često naglašavao pitanja „pravne sigurnosti“ i „pravilnog provođenja pravde“ kao dva središnja elementa za povlačenje razlike između pretjeranog formalizma i prihvatljive primjene proceduralnih formalnosti. Konkretno, Evropski sud je zaključio da je pravo na pristup sudu narušeno kada pravila prestanu služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog provođenja pravde, te tvore neku vrstu prepreke koja sprečava stranku u sporu da o njegovom ili njezinom slučaju odluči nadležni sud o meritumu (vidi Evropski sud, Efgan Çetin i ostali protiv Turske, presuda od 3. oktobra 2023. godine, predstavka broj 14684/18, tačka 38. s daljnjim referencama). Prema tome, Ustavni sud ukazuje da redovni sudovi prilikom primjene procesnih pravila moraju izbjegavati pretjerani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka (vidi Evropski sud, Hasan Tunç i drugi protiv Turske, presuda od 31. januara 2017. godine, konačna 30. aprila 2017. godine, predstavka broj 19074/05, tačka 33).

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se u osporenoj presudi Vrhovni sud pozvao na zaključak Građanskog odjeljenja od 26. aprila 2016. godine. Vrhovni sud je ocijenio da Federacija BiH – tužena može biti solidarno odgovorna za stečajnog dužnika (kao što je Vitezit) samo ako je saglasnost za otvaranje stečajnog postupka uskraćena povodom određenog prijedloga za njegovo otvaranje i određenog potraživanja podnosioca prijedloga prema stečajnom dužniku. Na osnovu toga Vrhovni sud je u konkretnom predmetu zaključio da tužena ne može biti solidarni dužnik apelantima, jer, prema njegovoj ocjeni, oni nisu dokazali da su prije podnošenja tužbe podnijeli prijedlog za otvaranje stečajnog postupka koji je pravosnažno okončan. Vrhovni sud je posebno naveo da se na okončani postupak otvaranja stečaja iz 2010. godine, na koji su se apelanti u tužbi pozvali, apelanti nisu mogli osloniti jer se taj postupak nije odnosio na njih.

24. Ustavni sud, međutim, ukazuje da je u postupku nesporno utvrđeno da Vitezit u relevantnom periodu nije bio platežno sposoban, iz čega proizlazi da se suštinski ništa ne bi promijenilo ni u situaciji da su se apelanti prije podnošenja tužbe protiv tužene obratili Ministarstvu sa zahtjevom za otvaranje stečajnog postupka. Naime, Ustavni sud zapaža da u periodu od 2010. godine odnosno od okončanja postupka povodom zahtjeva drugih zaposlenika Vitezita za otvaranje stečajnog postupka pa do trenutka kada su apelanti podnijeli tužbu nije došlo do promijenjenih okolnosti na osnovu kojih bi se moglo očekivati da će Ministarstvo drugačije odlučiti. U kontekstu navedenog, Ustavni sud konstatira da nije bilo druge mogućnosti da apelanti naplate svoja potraživanja osim da podnesu tužbu protiv tužene. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelanti 7. juna 2013. godine podnijeli tužbu protiv tužene, a da je Općinski sud kao nadležan sud tu tužbu zaprimio 23. oktobra 2014. godine. Iz činjenica predmeta proizlazi i da su apelanti 27. novembra 2013. godine podnijeli prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad Vitezitom, koji je odbijen rješenjem od 14. januara 2014. godine. I prijedlog za otvaranje stečajnog postupka i rješenje o njegovom odbijanju, suprotno tvrdnji Vrhovnog suda, provedeni su kao dokazi pred prvostepenim sudom (vidi tačku 7. ove odluke). Na osnovu toga proizlazi da su podneseni prijedlog i rješenje bili dostupni sudu prije donošenja prvostepene presude, što dovodi u pitanje ocjenu Vrhovnog suda da apelanti nisu ispunili zakonske uvjete. Ustavni sud smatra da činjenica da je prvo podnesena tužba pa onda zatraženo otvaranje stečajnog postupka treba biti posmatrana i s aspekta okolnosti da se podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka i donošenje rješenja o njegovom odbijanju desilo prije okončanja prvostepenog postupka i da su prijedlog i rješenje provedeni kao dokazi na glavnoj raspravi. Ustavni sud stoga ocjenjuje da zaključci Vrhovnog suda u osporenoj odluci predstavljaju pretjeran formalizam u tumačenju zakonskih odredbi i samog zaključka Građanskog odjeljenja koji se odnosi na pitanje podnošenja tužbe kojom se traži utvrđenje solidarne odgovornosti tužene.

25. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je proizvoljno pozivanje Vrhovnog suda na praksu Evropskog suda u predmetima Marinković i Kačapor (vidi tačku 9. ove odluke). Naime, u tim predmetima utvrđeno je kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu podnosilaca predstavki zbog propusta države da osigura izvršenje pravosnažnih sudskih odluka kojima je utvrđena obaveza isplate novčanih potraživanja. Ta novčana potraživanja su proistekla iz radnog odnosa u preduzećima koja su u vrijeme za koje se traži isplata bila u društvenom vlasništvu i nad kojima je otvoren stečajni postupak. S druge strane, odgovornost tužene u konkretnom slučaju ne proizlazi iz činjenice da su obaveze nastale dok je preduzeće bilo u društvenom ili državnom vlasništvu, već iz činjenice da je tužena onemogućila vođenje stečajnog postupka i naplatu potraživanja, te joj je u takvim okolnostima članom 5. st. 3. i 5. ZSP-a i propisana njena solidarna odgovornost.

26. Naposljetku, iako iz naknadno dostavljenih informacija proizlazi da je nakon donošenja prvostepene presude otvoren stečajni postupak protiv Vitezita, Ustavni sud ukazuje da te činjenice nisu razmatrane na glavnoj raspravi, niti su mogle utjecati na odluku prvostepenog suda. Osim toga, ta okolnost nije isticana ni u postupku pred Kantonalnim ili Vrhovnim sudom. Prema tome, uzimajući u obzir i ograničenja pri preispitivanju presuda u žalbenim i revizionim postupcima, Ustavni sud smatra da te okolnosti ne mogu biti od utjecaja na zaključak Ustavnog suda iz prethodnih tačaka ove odluke. Naime, Ustavni sud napominje da bi eventualne naknadne okolnosti, da bi mogle biti razmatrane i uzete u obzir u postupku pred Ustavnim sudom, morale biti prvo razmotrene u postupku pred redovnim sudovima u skladu s važećim procesnim pravilima. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu i predmet vratiti Vrhovnom sudu na ponovni postupak.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.b)Ostali navodi

28. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra navode o kršenju tog prava.

VII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da je apelantima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su zaključci Vrhovnog suda vezano za primjenu člana 5. stav 5. Zakona o stečaju kojim je propisana solidarna odgovornost tužene za dugovanja stečajnog dužnika koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu rezultat pretjerano formalnog tumačenja zakonskih odredbi i zaključka Građanskog odjeljenja, čime je dovedena u pitanje efikasna zaštita prava apelanata i ostvarivanje njihovih potraživanja.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1651/21 (M. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio