Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2337/21 (J. K.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2337/21

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2337/21, rješavajući apelaciju Jakuba Kadrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Jakuba Kadrića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 386420 20 Rev od 4. marta 2021. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke Jakubu Kadriću isplati iznos od 800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Jakuba Kadrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 386420 20 Rev od 4. marta 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jakub Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Abdulah Ganija, advokat iz Ilidže, podnio je 30. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 386420 20 Rev od 4. marta 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od tužene JU „Četvrta osnovna škola“ Hrasnica (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 22. augusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužena nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. Ostali pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 26. augusta i 13. septembra 2022. godine. Navedeni odgovori su 29. decembra 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 24. oktobra 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene kojom je tražio da se poništi rješenje o prestanku radnog odnosa i ugovor o radu od 16. septembra 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje), da se tužena obaveže da mu uspostavi radnopravni status, da se poništi i odluka Školskog odbora tužene od 26. septembra 2013. godine (u daljnjem tekstu: odluka), te da se tužena obaveže da mu isplati naknadu plaće za utuženi period sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

6. Presudom Općinskog suda od 12. septembra 2014. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev. Protiv te presude tužena je izjavila žalbu.

7. Apelant je 10. oktobra 2014. godine podnio prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Rješenjem Općinskog suda, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, taj prijedlog je odbijen.

8. Presudom Kantonalnog suda od 18. novembra 2015. godine usvojena je žalba tužene i ukinuta je prvostepena presuda, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

9. U ponovnom postupku apelant je podneskom od 7. septembra 2016. godine preinačio tužbeni zahtjev. Presudom Općinskog suda od 14. decembra 2017. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 4. decembra 2019. godine, utvrđeno je da su ništavni sporno rješenje i odluka, te su poništene pravne posljedice koje su iz njih proistekle. Istovremeno, tužena je obavezana da apelantu na ime naknade plaća isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom za traženi period, kao i pripadajuće doprinose za PIO u određenom iznosu, kako je to precizirano u izreci prvostepene presude. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 8. aprila 1996. godine. Dalje je navedeno da je tužena iz podataka o matičnoj evidenciji zaposlenika i apelantove radne knjižice utvrdila da je apelant navršio 40 godina staža osiguranja, te mu je na osnovu člana 86. Zakona o radu utvrdila prestanak radnog odnosa po sili zakona. Općinski sud je istakao da utvrđenje tužene da je apelant navršio 40 godina staža osiguranja nije dokazano. Naime, prema uvjerenju PIO-a o plaćama i potvrdi Ministarstva odbrane, apelant je ostvario ukupni radni staž od 37 godina, tri mjeseca i 24 dana, dok je posebni staž ostvario u trajanju od četiri godine, dva mjeseca i 11 dana. Dakle, apelant u vrijeme donošenja spornog rješenja nije imao 65 godina života ni 40 godina staža osiguranja, kako je to propisano Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u) i Zakonom o radu (u staž osiguranja uračunava se samo vrijeme za koje su uplaćeni doprinosi). Osim toga, Općinski sud je ukazao da je rješenjem Kantonalne administrativne službe Sarajevo Federalnog zavoda za PIO od 29. juna 2016. godine apelantu priznato pravo na starosnu penziju počevši od 14. januara 2016. godine. Takvo obrazloženje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud.

10. Osporenom presudom Vrhovnog suda usvojena je revizija tužene, te je drugostepena presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je pogrešna ocjena nižestepenih sudova da se u staž osiguranja uračunava samo vrijeme za koje su uplaćeni doprinosi te da nisu bili ispunjeni uvjeti za starosnu penziju i prestanak radnog odnosa. Naime, Vrhovni sud je naveo da se na konkretan slučaj ne može primijeniti odredba člana 82. stav 5. Zakona o PIO-u zato što je ta zakonska odredba bitna samo za ostvarivanje prava na starosnu penziju, a u tom slučaju je jedino bitno da li su uplaćeni doprinosi (član 30. Zakona o PIO-u). Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 83. Zakona o PIO-u. Dakle, u staž osiguranja, prema pravilima radnog zakonodavstva, ne računa se samo vrijeme koje je zaposlenik proveo na radu i za koje su uplaćeni doprinosi, već staž osiguranja obuhvata period proveden u radnom odnosu kod poslodavca. Dalje, Vrhovni sud je naveo da kada bi se u staž osiguranja računalo samo vrijeme za koje su uplaćeni doprinosi, kako to apelant traži, tada bi nastala situacija da se radni odnos produžava za vrijeme za koje nisu uplaćeni doprinosi. Također je naveo da bi to stvaralo obavezu poslodavcu da prije donošenja rješenja o utvrđivanju prestanka radnog odnosa po sili zakona, zbog ispunjavanja uvjeta za starosnu penziju, ispituje i postojanje uvjeta za ostvarivanje prava zaposlenika na starosnu penziju prema odredbama Zakona o PIO-u. Takvo ovlaštenje poslodavci nemaju, već je to u isključivoj nadležnosti odgovarajućih službi Federalnog zavoda PIO. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je apelant, prema dopunskom nalazu vještaka, na dan donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa imao ostvaren ukupan radni staž u trajanju od 40 godina, dva mjeseca i osam dana, te da su bili ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa zbog navršenih 40 godina staža osiguranja.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je iz materijalnih dokaza evidentno da on nije navršio 40 godina staža jer nije podnio zahtjev da se upiše staž proveden u Armiji RBiH, te da nisu bili ispunjeni uvjeti za starosnu penziju. Smatra da Vrhovni sud nije uzeo u obzir činjenice koje su dokazane u toku prvostepenog i drugostepenog postupka, nego je odlučivao van okvira za koji je bio ovlašten, te da je donošenjem osporene presude uskraćen za naknadu plaće i punu penziju. Osim toga, apelant smatra da je postupak trajao van svih razumnih rokova, odnosno osam godina.b)Odgovori na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da je pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava donio zakonite odluke te da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju odluka.

13. Općinski sud je ponovio zaključke navedene u prvostepenim presudama te dostavio popis spisa kao pregled radnji koje je preduzeo u toku trajanja postupka. Kantonalni sud je naveo da mu je predmet prvi put dostavljen na postupanje 15. juna 2015. godine te da je postupao u skladu s Planom rješavanja starih predmeta, a drugi put 19. marta 2018. godine.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

1. Način prestanka ugovora o radu Član 86. tačka 3.

Ugovor o radu prestaje: 3. kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja odnosno navrši 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore;

15. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) u relevantnom dijelu glasi:

2. Starosna penzija

Član 30. (1) Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža. (2) Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.

IV - PENZIJSKI STAŽ

Član 82. stav (5) (5) Pri ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku na osnovu penzijskog staža, u staž osiguranja se uračunava samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos.

1. Staž osiguranja koji se računa sa efektivnim trajanjem

Član 83.

U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem (u daljem tekstu: staž osiguranja) računa se vrijeme koje je osiguranik iz čl. 8. do 12. ovog zakona proveo poslije navršene 15-te godine života u radnom odnosu odnosno na radu po osnovu koga je bio obavezno osiguran na penzijsko i invalidsko osiguranje i osigurano lice iz člana 13. ovog zakona.

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

U odnosu na osporenu odluku

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose i na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev zato što je apelant na dan donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa imao ostvaren ukupan radni staž u trajanju od preko 40 godina, tako da su bili ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje takve odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u više predmeta razmatrao stav redovnih sudova da staž osiguranja obuhvata cjelokupan period proveden u radnom odnosu kod poslodavca, a ne samo vrijeme koje je zaposlenik proveo na radu i za koje je uplaćen doprinos, te da u vezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u njihovom postupanju (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1745/21 od 9. juna 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporenu odluku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

20. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

21. Opravdanost dužine postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

22. Ustavni sud zapaža da je relevantan period od podnošenja tužbe (24. oktobar 2013. godine) do donošenja presude Vrhovnog suda (4. mart 2021. godine). Dakle, period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju je sedam godina i oko četiri mjeseca. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radilo o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se nije radilo o složenom predmetu, kao i da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja postupka.

23. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelant do konačne odluke došao nakon sedam godina i oko četiri mjeseca od podnošenja tužbe, a da se radi o postupku koji je po zakonu hitan. Dalje, Ustavni sud zapaža da je predmet vraćan na ponovni postupak . U vezi s tim, Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu navedeno, a posebno činjenicu da se radi o postupku koji je po zakonu hitan, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju nije zadovoljila standard „razumnog roka“, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

25. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 800,00 KM. Tu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostala prava

26. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tog prava, u suštini, zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak trajao sedam godina i oko četiri mjeseca, a radi se o postupku u kojem je apelant tražio zaštitu prava iz radnog odnosa koji je po zakonu hitan.

28. Ustavni sud, dalje, zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada nije bilo moguće zaključiti da je Vrhovni sud postupao proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

29. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2337/21 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio