Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-602/24 (I. T.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-602/24

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-602/24, rješavajući apelaciju Indire Turkmanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Indire Turkmanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 654153 23 Rev od 30. novembra 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Indira Turkmanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nedim Ademović, advokat iz Advokatskog društva „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. Sarajevo, podnijela je 9. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 654153 23 Rev od 30. novembra 2023. godine.

2. Apelantica je 16. juna 2024. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere u kojem je zatražila da se odloži izvršni postupak u predmetu broj 65 0 I 1088817 24 I koji se vodi u Općinskom sudu u Sarajevu te deblokiraju njeni poslovni računi do donošenja konačne odluke u predmetnoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-602/24 od 22. januara 2026. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), „Super Economic“ d.o.o. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: tužitelj) i Federalnog ministarstva finansija – Porezna uprava Federacije, Kantonalni ured Sarajevo (u daljnjem tekstu: umješač na strani tužitelja ili umješač), zatraženo je 13. i 16. maja 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Odgovori učesnika u postupku su 9. juna 2025. godine dostavljeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica je dostavila izjašnjenje na dostavljene odgovore.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je 2010. godine u apelanticinom notarskom uredu zaključen ugovor o kupoprodaji apartmana između tužitelja kao kupca i „Oki“ d.o.o. za građevinarstvo, inženjering, proizvodnju, promet i usluge Sarajevo (u daljnjem tekstu: prodavac). S obzirom na to da obaveza iz ugovora nije ispunjena, iste stranke su u apelanticinom notarskom uredu 30. marta 2015. godine zaključile ugovor o raskidu prethodno navedenog ugovora o kupoprodaji nekretnine.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja i umješača na strani tužitelja protiv apelantice i Dž. Z. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade štete, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 654153 17 P od 6. februara 2020. godine kojom su apelantica i drugotuženi obavezani da tužitelju solidarno isplate materijalnu štetu u iznosu od 69.905,45 KM, kao i da mu naknade troškove postupka.

9. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije sporno da su tužitelj i prodavac u apelanticinom notarskom uredu 30. marta 2015. godine zaključili ugovor o raskidu prethodno zaključenog ugovora o kupoprodaji apartmana iz 2010. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Dalje, Općinski sud je utvrdio da su se ugovorne strane dogovorile da će prodavac vratiti tužitelju uplaćeni novčani iznos od 69.905,45 KM kada proda apartman trećem licu, te da će navedeni iznos uplatiti na povjerenički račun apelanticinog notarskog ureda. Tužitelj se obavezao dati nalog notaru (apelantici) na koji račun treba uplatiti navedeni novčani iznos. Sud je utvrdio da je drugotuženi kao tužiteljev vlasnik i direktor 26. maja 2015. godine podnio sudu prijedlog za pokretanje stečajnog postupka nad tužiteljevom imovinom, dok je dan ranije, tj. 25. maja 2015. godine dostavio apelantici lični račun na koji su prebačena sporna sredstva. Sud je u vezi s tim utvrdio da se drugotuženi kao tužiteljev vlasnik i direktor „obratio i tuženoj apelantici sa zahtjevom da mu u skladu s Ugovorom o raskidu Ugovora o kupoprodaji prebaci na žiro račun novčana sredstva koja su joj uplaćena na povjerenički račun [...], odnosno na račun otvoren kod [...] na ime [drugotuženog], nakon čega će on regulirati svoj odnos s [tužiteljem]“. Općinski sud je uvidom u uplatnice utvrdio da je apelantica navedena sredstva odnosno uplate na račun drugotuženog izvršila 26. maja 2015. godine, 22. i 30. juna 2015. godine te 21. jula 2015. godine. Pored toga, sud je utvrdio da su tužiteljevi računi bili blokirani u vrijeme podnošenja zahtjeva za isplatu spornih sredstava na račun drugotuženog, dok je na tužiteljevoj imovini 17. augusta 2015. godine pokrenut prethodni stečajni postupak, odnosno 14. marta 2016. godine otvoren stečajni postupak.

10. Sud je naveo da je među strankama sporno pitanje nadležnosti suda da odlučuje o apelanticinoj odgovornosti za štetu, te odgovornosti drugotuženog koji je tražio da se sporna sredstva isplate na njegov račun a ne na tužiteljev račun. Sud je ocijenio neosnovanim prigovor nenadležnosti suda u odnosu na apelanticu jer je odredbom člana 58. Zakona o notarima (u daljnjem tekstu: ZN) propisana obaveza notara da naknadi štetu koju je prouzrokovao povredom svoje službene dužnosti, te da za naknadu štete odgovara prema općim pravilima za naknadu štete. U vezi s tim, sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da notar odgovara prema principu subjektivne odgovornosti i principu pretpostavljene krivice. Dalje, sud je ukazao na odredbu člana 15. Zakona o unutrašnjem platnom prometu (u daljnjem tekstu: Zakon o platnom prometu, „Službene novine FBiH“ br. 48/15, 79/15 i 4/21), kojom je propisano da su poslovni subjekti dužni novčana sredstva voditi na računima kod banaka i sva plaćanja obavljati preko tih računa. S obzirom na ponašanje drugotuženog u konkretnom slučaju, te imajući u vidu navedeni propis i činjenicu da su tužiteljevi računi kod poslovnih banaka bili blokirani, sud je usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. U odnosu na apelanticu sud je istakao da je kao notar morala znati da drugotuženi kao zakonski zastupnik poslovnog subjekta (tužitelja) nije imao mogućnost da vrši kompenzaciju dobiti uplatom novčanih sredstava na vlastiti račun a da prije toga ta sredstva nisu bila uplaćena na tužiteljev račun, pogotovo zbog činjenice što je apelantica tražila od drugotuženog dokumentaciju po osnovu koje potražuje isplatu na njegov račun a ne na račun firme (tužitelja). S obzirom na to da je odredbama spornog ugovora izričito ugovoreno da će tužitelj a ne drugotuženi dati nalog na koji žiro račun treba uplatiti novčani iznos, Općinski sud je zaključio da je apelantica trebala postupiti u skladu s odredbama člana 114. ZN-a. Sud je u skladu s odredbom člana 155. ZOO-a zaključio da je radnjama apelantice i drugotuženog došlo do umanjenja tužiteljeve imovine te je u cijelosti udovoljio tužiteljevom tužbenom zahtjevu.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 654153 20 Gž od 14. aprila 2023. godine usvojena je apelanticina žalba i preinačena je prvostepena presuda tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na apelanticu, a tužitelj je obavezan da apelantici naknadi troškove postupka. Odbijena je žalba drugotuženog i potvrđena je prvostepena presuda u odnosu na njega.

12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude prvenstveno ocijenio neosnovanim navode drugotuženog da je prvostepeni sud propustio odbaciti tužbu zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljevog stečajnog upravnika jer je on, kako je obrazloženo, u skladu s odredbama člana 29. stav 6. i člana 85. Zakona o stečajnom postupku, ovlašten za podizanje tužbe. Također je obrazloženo da je, suprotno navodima drugotuženog, prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužitelj dokazao zakonom propisane uvjete za naknadu štete. Kantonalni sud je ponovio utvrđene činjenice, uz zaključak da je drugotuženi mogao znati i znao da svojim postupcima nanosi štetu tužitelju te je podržao stav prvostepenog suda da je drugotuženi, u skladu s odredbama čl. 154, 155, 158. i 186. ZOO-a, odgovoran za nastalu štetu i obavezan ju je nadoknaditi u visini primljenih novčanih sredstava. U prilog navedenom ide i pravosnažna presuda Kantonalnog suda, koju je dostavila apelantica, kojom je drugotuženi proglašen krivim za počinjeno krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja vezano za prijenos novčanih sredstava na njegov račun. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da apelantica osnovano ukazuje na to da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud svoju odluku donio u skladu s odredbama Zakona o platnom prometu, koji nije važio u vrijeme preduzimanja pravnih radnji – prebacivanja novčanih sredstava s depozitnog računa notara (apelantice) na račun drugotuženog. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je apelantica preuzela obavezu prebacivanja novčanih sredstava koja su uplaćena na njen povjeriteljski račun, u skladu s ugovorom koji je zaključen u njenom uredu. Stoga je Kantonalni sud obrazložio da je, suprotno zaključku prvostepenog suda, apelantica postupila u skladu s odredbom člana 113. ZN-a, odnosno čuvala je sredstva u ugovorenom roku i nakon toga prebacila na dostavljeni račun drugotuženog. Istaknuto je da notar nije ovlašten da vrši provjeru ispravnosti računa koji mu dostavlja stranka budući da je u konkretnom slučaju ugovoreno da će račun dostaviti tužitelj, koji je to uradio posredstvom svog zakonskog zastupnika – drugotuženog. Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije doprinijela nastanku štete tužitelju, odnosno da ne postoji njena namjera ili nepažnja u postupanju. S obzirom na to da apelantica nije doprinijela nastanku štete tužitelju, odnosno da ne postoji njena namjera ili nepažnja u postupanju, pogrešno je prvostepeni sud, na osnovu odredbe člana 58. ZN-a, obavezao apelanticu da solidarno s drugotuženim naknadi štetu tužitelju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 654153 23 Rev od 30. novembra 2023. godine usvojena je tužiteljeva revizija i preinačena je drugostepena presuda tako što je odbijena apelanticina žalba i potvrđena u cijelosti prvostepena presuda uz apelanticinu obavezu da tužitelju naknadi troškove revizionog postupka. Presudom je odbijena revizija drugotuženog, kao i njegov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

14. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da drugostepena odluka nije zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka, te da sadrži sve elemente propisane odredbom člana 191. ZPP-a. Dalje, sud je istakao da je materijalno pravo u odnosu na drugotuženog pravilno primijenjeno, te je u pogledu odgovornosti drugotuženog prihvatio obrazloženja nižestepenih sudova. Posebno je istakao da se u konkretnom slučaju radi o posebnoj tužbi za naknadu štete proizašle direktnom nezakonitom radnjom tužiteljevog zakonskog zastupnika, koja je preduzeta prije otvaranja stečajnog postupka. Pored toga, drugotuženom je kao tužiteljevom zakonskom zastupniku bilo poznato tužiteljevo finansijsko stanje (blokirani računi i dug prema Poreznoj upravi), ali je i pored toga dao nalog apelantici za isplatu novčanog iznosa na svoj račun. Također je obrazloženo da drugotuženi neosnovano ističe da je prebijao potraživanja prema tužitelju jer je odredbom člana 12. Zakona o finansijskom poslovanju takvo prebijanje uskraćeno pravnim licima koja imaju neizmirene dospjele porezne obaveze. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio kao neosnovanu reviziju drugotuženog.

15. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da dijeli pravni stav prvostepenog suda u pogledu postojanja apelanticine odgovornosti za nastalu štetu, odnosno da je šteta tužitelju prouzrokovana i povredom službene dužnosti notara – apelantice. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da bi, samo „pod uvjetom da [apelantica] nije znala da se radi o privatnom računu tužiteljevog zakonskog zastupnika, a što u konkretnom predmetu nije slučaj“, za Vrhovni sud bio prihvatljiv stav drugostepenog suda da „notar nije ovlašten da vrši provjeru ispravnosti računa koji joj je dostavila stranka.“ Vrhovni sud je u vezi s tim ponovio da za prouzrokovanu štetu notar odgovara po općim pravilima za naknadu štete, te da je odredbom člana 58. ZN-a propisana obaveza notara da naknadi štetu koju je prouzrokovao povredom svoje službene dužnosti. Pri tome je istakao da se radi o jednom vidu tzv. profesionalne odgovornosti, gdje se kao objektivni standard pažnje uzima pažnja dobrog stručnjaka koja se očekuje od iskusnog i savjesnog notara. Dalje, apelantica je u svojstvu notara učestvovala u zaključivanju spornog ugovora kojim je izričito propisano da se „kupac obavezuje dati nalog – uputstvo notaru na koji račun notar ima da uplati novčani iznos“. Dakle, spornim ugovorom je izričito i jasno određeno da se uplata odnosi na račun pravnog lica – tužitelja a ne na privatni račun drugotuženog. Također, u vrijeme uplate novčanog iznosa na račun drugotuženog na snazi je bio Zakon o unutrašnjem platnom prometu („Službene novine FBiH“ broj 15/00 – prečišćeni tekst). Članom 2. tog zakona izričito se navodi da se „pod platnim prometom u smislu ovog zakona podrazumijevaju plaćanja između sudionika u platnom prometu preko računa koji se vode kod ovlaštenih organizacija“, dok je članom 15. istog zakona propisano da su sudionici u platnom prometu vlasnici računa. U vezi s tim je obrazloženo da drugotuženi nije imao zakonsko uporište da od apelantice traži uplatu novčanih sredstava na vlastiti račun, niti je apelantica mogla da prihvati takav nalog i izvrši uplatu na račun drugotuženog. Vrhovni sud je ukazao na odredbe čl. 80, 112, 113. i 114. ZN-a kojima je propisano način postupanja notara u postupku obrade notarske isprave, odnosno postupak čuvanja, predaje i vraćanja gotovog novca i vrijednosnih papira. Obrazložio je da je apelantica kao profesionalno lice – notar trebala i morala znati da je njena dužnost da provjeri zakonitost zahtjeva drugotuženog, odnosno odbiti njegov zahtjev i na drugi način razriješiti status predmetnog novca i način njegovog vraćanja sa svog povjeriteljskog računa. Osim toga, u skladu s tada važećim odredbama Zakona o finansijskom poslovanju, apelantica je mogla predmetni novac uplatiti tužitelju putem zbirnog transakcijskog računa za obavljanje platnih transakcija blokiranih računa. S obzirom na to da apelantica nije postupila na navedeni način, već je novac uplatila na račun drugotuženog, Vrhovni sud je istakao da je takvim radnjama apelantica povrijedila službenu dužnost notara iz člana 120. stav 1. tačka 1) ZN-a. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je apelanticinu odgovornost za nastalu štetu tužitelju zasnovao na navedenim odredbama ZN-a u vezi s odredbama člana 154. stav 1. i člana 158. u vezi sa članom

414. ZOO-a, te je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a preinačio drugostepenu presudu u tom dijelu.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je opširno navela hronologiju postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda, pri čemu je dala svoje viđenje spora. Ističe da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, odnosno proizvoljnog utvrđenja njene odgovornost za povredu službene dužnosti notara. U vezi s tim, ističe da institut depozita kod notara ne daje pravo notaru da preispituje zakonitost naloga njegovog davatelja. Dalje smatra da u situaciji kada organi gonjenja utvrde da notar nije postupao nesavjesno građanski sud je vezan takvom kvalifikacijom, odnosno postavlja pitanje da li je sud u parničnom postupku vezan osuđujućom presudom u krivičnom postupku. U vezi s tim, apelantica navodi da je zanemarena činjenica da je drugotuženi proglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, a ne ona. Također, ističe da je osporena odluka donesena primjenom zakonskih normi (Zakon o platnom prometu), koje nisu bile na snazi u vrijeme preduzimanja njenih radnji. Ističe da joj je proizvoljnom primjenom zakona stavljena na teret obaveza naknade materijalne štete tužitelju, čime je došlo do miješanja u njeno pravo na imovinu. Predložila je da se usvoji njena apelacija i utvrdi povreda navedenih prava, osporena odluka stavi van snage i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak.b)Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci jer smatra da u postupku nisu prekršena apelanticina prava na koja se pozvala.

18. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi, te da u potpunosti prihvata osporenu presudu Vrhovnog suda.

19. Općinski sud je naveo da se apelacijom osporava presuda Vrhovnog suda te se nije posebno očitovao na apelacione navode.

20. Tužitelj i umješač su ukazali na hronologiju postupka te su istakli da je pravilna i zakonita pobijana odluka Vrhovnog suda, odnosno da su neosnovani apelanticini navodi iz apelacije. Također, tužitelj je naveo da je u izvršnom postupku namirio u cijelosti štetu koju su mu pričinili apelantica i drugotuženi.

21. Apelantica je u svom izjašnjenju istakla da su neosnovani i paušalni odgovori učesnika u postupku te je predložila da se postupi po prijedlogu petita apelacije.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o notarima („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/02, 30/16 – odluka USFBiH i 29/18 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 58. st. 1. i 2.

Naknada štete

Notar je dužan naknaditi štetu, koju je drugom prouzrokovao povredom svoje službene dužnosti. Za prouzrokovanu štetu notar odgovara po općim pravilima za naknadu štete. Član 80. st. 1. i 2.

Postupak notarske obrade isprave

U okviru postupka notarske obrade isprave notar mora provjeriti da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i zaključivanje pravnog posla. Notar mora ispitati pravu volju stranaka, objasniti situaciju, stranke poučiti o pravnom dometu posla i njihove izjave jasno i nedvosmisleno pismeno sastaviti u obliku notarskog izvornika. Pri tome notar mora paziti da se isključe zabune i sumnje, kao i da neiskusne i nevješte stranke ne budu oštećene.

Član 114. stav 1.

Obaveza vraćanja Ako notar ne može izvršiti naloženu mu predaju u određenom roku, može po proteku tog roka, a, ako rok nije određen, najkasnije u roku od petnaest dana od dana preuzimanja, bez odlaganja vratiti stranci preuzete vrijednosti ili, ako to nije moguće, može ih predati nadležnom sudu na čuvanje i o tome obavijestiti predavatelja preporučenim pismom ili na drugi vjerodostojan način.

Član 120. tačka 1.

Povrede službene dužnosti

Notar čini povrede službene dužnosti: 1. ako se pri sastavljanju notarskih isprava i poduzimanja drugih službenih radnji ne pridržava odredaba ovog zakona.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti

Član 154. stav 1. (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Postojanje krivice

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.

Sadržina solidarnosti dužnika

Član 414. (1) Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara poveriocu za celu obavezu i poverilac može zahtevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju. (2) Od više solidarnih dužnika, svaki može dugovati sa drugim rokom ispunjenja, pod drugim uslovima i uopšte sa različitim odstupanjima.

24. Zakon o unutrašnjem platnom prometu („Službene novine Federacije BiH“ br. 15/00 i 54/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Pod platnim prometom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se plaćanja između sudionika u platnom prometu preko računa koji se vode kod ovlaštenih organizacija.

Pod plaćanjem u platnom prometu podrazumijeva se: obračun preko računa, prijenos sredstava sa jednog računa na drugi račun, naplata sa računa, uplata na račun i isplata sa računa.

Član 15. stav 1. tačka 1)

Naloge za plaćanje sa računa daju:

1. sudionici u platnom prometu - vlasnici računa.

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12. stav 3. (3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 250. stav 1. (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI.Dopustivost i meritum

26. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

27. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

30. U vezi s navodima kojima apelantica problematizira način na koji je Vrhovni sud primijenio pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

31. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, ZN-a, ZOO-a i Zakona o unutrašnjem platnom prometu u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim utvrđenjima tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Prvenstveno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud podržao stav prvostepenog suda u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na apelanticu, kojim je utvrđena apelanticina odgovornost za pričinjenu štetu (vidi tačku 15. ove odluke). Pri tome, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju cijeni pažnja dobrog stručnjaka koja se pretpostavlja za lice koje obnaša funkciju notara.

32. U skladu s ugovorom, kupac je imao obavezu dati nalog – uputstvo notaru na koji račun notar ima da uplati novčani iznos naplaćen po osnovu ugovora o raskidu ugovora o kupoprodaji. Međutim, notar, u skladu sa članom 80. ZN-a, ima obavezu provjeriti da li su stranke sposobne i ovlaštene za preduzimanje i zaključivanje pravnog posla. Pri tome on mora ispitati pravu volju stranaka, objasniti situaciju, stranke poučiti o pravnom dometu posla i njihove izjave jasno i nedvosmisleno pismeno sastaviti u obliku notarskog izvornika. Notar mora paziti da se isključe zabune i sumnje, kao i da neiskusne i nevješte stranke ne budu oštećene. Vrhovni sud, u skladu s navedenim, konstatira da je apelantica bila u obavezi provjeriti pravu volju drugotuženog i zakonitost njegovog naloga kojim se sporna sredstva trebaju isplatiti na njegov lični račun, pa Ustavni sud u takvim okolnostima ne vidi proizvoljnost u obrazloženju osporene odluke.

33. U vezi s apelanticinim navodima u pogledu primjene Zakona o unutrašnjem platnom prometu, Ustavni sud konstatira da je veći dio isplata izvršen u vrijeme važenja člana 15. navedenog zakona („Službene novine FBiH“ broj 15/00 – prečišćeni tekst), te Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u konstataciji Vrhovnog suda kojom je utvrđeno da je apelantica učinila propust u profesionalnom obavljanju svoje notarske dužnosti jer je trebala znati da je drugotuženi, kada je zahtijevao uplatu na svoj lični račun, postupao protivno navedenom zakonu i Zakonu o privrednim društvima.

34. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, iako se nije eksplicitno na to pozvao, imao u vidu postojanje osuđujuće krivične presude u odnosu na drugotuženog, te da postojanje te okolnosti nije utjecalo na zaključak u pogledu apelanticine odgovornosti za prouzrokovanu štetu tužitelju, posebno kada se ima u vidu da se u parničnom postupku nije utvrđivala apelanticina krivična odgovornost, već njena građanska odgovornost za pričinjenu štetu, u smislu relevantnih odredbi ZOO-a i člana 58. ZN-a u vezi sa čl. 80, 112, 113. i 114. ZN-a (vidi tačku 22) kojim je, kako je to eksplicitno obrazložio Vrhovni sud, propisana obaveza notara da naknadi štetu koju je prouzrokovao povredom svoje službene dužnosti (vidi tačku 15. ove odluke). Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda u vezi s apelanticinom odgovornošću za nastalu štetu tužitelju. Također, Ustavni sud ističe da apelantica niti jednim navodom nije dovela u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazala da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njenu štetu, već je samo nezadovoljna rezultatom postupka.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje – miješanje u njeno pravo na imovinu zbog proizvoljne primjene zakona, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je Vrhovni sud uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak o apelanticinoj odgovornosti za nastalu štetu tužitelju, a te razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman