Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-72/25 (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-72/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-72/25, rješavajući apelacije koje je podnijela Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br.:

- S1 3 P 045050 24 Gž od 5. decembra 2024. godine;

- S1 3 P 045051 24 Gž od 14. januara 2025. godine;

- S1 3 P 045351 24 Gž od 9. januara 2025. godine;

- S1 3 P 045341 24 Gž od 3. februara 2025. godine;

- S1 3 P 045246 24 Gž od 9. januara 2025. godine;

- S1 3 P 045573 24 Gž od 3. februara 2025. godine;

- S1 3 P 045338 24 Gž od 9. januara 2025. godine;

- S1 3 P 045167 24 Gž od 9. januara 2025. godine;

- S1 3 P 045349 24 Gž od 25. aprila 2025. godine i

- S1 3 P 045223 25 Gž od 8. jula 2025. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-72/25

1. Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 8. januara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 045050 24 Gž od 5. decembra 2024. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 045050 23 P od 29. maja 2024. godine.

2. AP-497/25

2. Apelantica, koju zastupa isti punomoćnik, podnijela je 6. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 045051 24 Gž od 14. januara 2025. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 045051 23 P od 21. oktobra 2024. godine.

3. AP-498/25

3. Apelantica, koju zastupa isti punomoćnik, podnijela je 6. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 045351 24 Gž od 9. januara 2025. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 045351 23 P od 24. maja 2024. godine.

4. AP-827/25

4. Apelantica, koju zastupa isti punomoćnik, podnijela je 26. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 045341 24 Gž od 3. februara 2025. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 045341 23 P od 24. oktobra 2024. godine.

5. AP-935/25

5. Apelantica, koju zastupa isti punomoćnik, podnijela je 6. marta 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 045246 24 Gž od 9. januara 2025. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 045246 23 P od 28. juna 2024. godine.

6. AP-1212/25

6. Apelantica, koju zastupa isti punomoćnik, podnijela je 21. marta 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 045573 24 Gž od 3. februara 2025. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 045573 23 P od 23. septembra 2024. godine.

7. AP-1340/25

7. Apelantica, koju zastupa isti punomoćnik, podnijela je 26. marta 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 045338 24 Gž od 9. januara 2025. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 045338 23 P od 31. maja 2024. godine.

8. AP-1398/25

8. Apelantica, koju zastupa isti punomoćnik, podnijela je 31. marta 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 045167 24 Gž od 9. januara 2025. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 045167 23 P od 29. maja 2024. godine.

9. AP-2481/25

9. Apelantica, koju zastupa isti punomoćnik, podnijela je 30. maja 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 045349 24 Gž od 25. aprila 2025. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 045349 23 P od 22. oktobra 2024. godine.

10. AP-3548/25

10. Apelantica, koju zastupa isti punomoćnik, podnijela je 1. augusta 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 045223 25 Gž od 8. jula 2025. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 045223 23 P od 13. marta 2025. godine.

Spajanje predmeta

11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-72/25.

Činjenice

12. Prvostepenim presudama apelantica je obavezana da tužiteljima kao fizičkim licima navedenim u uvodu prvostepenih odluka na ime neizdatih dopuna u ishrani tokom rada na uređenju i raščišćavanju deminerskih radilišta u BiH isplati pojedinačne novčane protuvrijednosti, bliže označene u izrekama prvostepenih odluka.

13. U obrazloženju presuda, prvostepeni sud je naveo da su tužitelji zaposleni kod apelantice kao profesionalna vojna lica, odnosno da su naredbom Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH premješteni i/ili postavljeni na dužnost deminera. Sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 9. stav (1) tačka d) alineja 1) Pravilnika o ishrani u Oružanim snagama BiH u miru (u daljnjem tekstu: Pravilnik) („Službeni glasnik BiH”, broj 69/15), te je istakao da je odredbom člana 1. Pravilnika o dopunama Pravilnika („Službeni glasnik BiH”, broj 38/17) izmijenjen navedeni član pa je ukazao na njegov sadržaj. Dalje je ukazao da je odredbom člana 1. Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika („Službeni glasnik BiH”, broj 87/18) propisano da se član 5. stav (2) mijenja pa je ukazao na njegov sadržaj.

14. Sud je istakao da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, ukazao je da je analizom provedenih materijalnih dokaza utvrdio da su tužitelji u periodu od 2020. do 2023. godine (u daljnjem tekstu: sporni period) bili stvarno i/ili faktički angažovani na poslovima i radnim zadacima uređenja i rasčišćavanja deminerskih radilišta, kao i broj dana koji su proveli na tim poslovima. U vezi s tim, istakao je da tužitelji pripadaju kategoriji lica koja ima pravo na dopunu u ishrani. Naime, odredbom člana 1. Pravilnika o dopunama Pravilnika proširen je krug lica iz odredbe člana 9. Pravilnika na način da pravo na dopunu IV imaju i lica angažovana na inžinjerskom uređenju vojnih lokacija, raščišćavanju i uređenju deminerskih radilišta. Ukazao je da je Apelaciono odjeljenje ovog suda u predmetu broj S 1 3 P 045222 24 Gž od 18. aprila 2024. godine potvrdilo da su tužitelji navedenom izmjenom Pravilnika direktno uvedeni u pravo na dopunu IV u ishrani, odnosno da imaju pravo na nju. Istakao je da je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio koristeći se podacima iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke.

15. Presudama Suda BiH, navedenim u izreci ove odluke, odbijene su apelanticine žalbe i potvrđene su prvostepene presude.

16. U obrazloženju presuda, Sud BiH je, u pojedinim predmetima, naveo da nisu ispunjeni zakonski uslovi propisani članom 174. stav 1. ZPP da bi se prihvatili dokazi koje je apelantica priložila uz žalbu. Naime, ukazao je da akt apelantice od 29. februara 2024. godine predstavlja izjašnjenje zastupanog pravnog lica i u prilogu sadrži isprave koje datiraju od prije podnošenja tužbi pa su kao takve egzistirale tokom prvostepenog postupka. Budući da žalba ne navodi razloge, niti pruža dokaze da apelantica bez svoje krivice nije mogla te dokaze predložiti do zaključenja glavne rasprave, sud je istakao da nisu ispunjene procesne pretpostavke da se usvoji zahtjev za njihovo izvođenje u žalbenom postupku. Također je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su tužitelji bili angažirani na poslovima i radnim zadacima uređenja i raščišćavanja deminerskih radilišta kao i broj dana provedenih na zadacima. Imajući to u vidu zaključio je da su neprihvatljivi svi apelanticini žalbeni razlozi kojim se ukazuje da tužitelji nisu radili te poslove. Dalje je istakao je da odredba člana 8. stav (2) Pravilnika jasno propisuje da su dopune u ishrani namijenjene za pojačanje ishrane pojedinim kategorijama lica čije se dnevne dnevne energetske i biološke potrebe ne mogu zadovoljiti dnevnim obrokom. Ukazao je da se iz navedenih razloga ne može tumačiti izmjena odredbe člana 9. Pravilnika na način da samo profesionalna vojna lica koja ostvaruju pravo na besplatnu ishranu mogu ostvariti pravo i na dopunu ishrane. Naime, u tom slučaju, obzirom da tužitelji ne spadaju u tu kategoriju jer primaju naknadu za topli obrok, to pravo, u koje su uvedeni izmjenom Pravilnika, ne bi mogli ostvariti nikako. Istakao je, u pojedinim predmetima, da su izmjene Pravilnika o ishrani išle čak i dalje izmjenama iz 2018. godine na način da je dato pravo profesionalnim i civilnim licima koji rade više od osam sati pored novčane naknade za ishranu i pravo na besplatnu ishranu sa pripadajućim obrocima i dopunom ishrane. Dakle, naveo je da je tužiteljima izmjenom Pravilnika iz 2017. godine zbog prirode posla i psihofizičkih napora uvedeno pravo na dopunu ishrane, koje nije uslovljeno određenim brojem sati, udaljenosti mjesta rada, niti je ograničeno isplatom dnevnica, naknada za službeno putovanje i slično.

17. Dalje, Sud je ukazao da je pravo na dopunu ishrane uvedeno izmjenom Pravilnika u članu 9. tačka d) i da jasno definiše da i profesionalna lica angažovana na raščišćavanju i uređenju deminerskih radilišta imaju to pravo. Isticanje pitanja u žalbi o naplati za dvije aktivnosti i to deminiranja i raščišćavanja deminerskih radilišta nema uporišta u Pravilniku. Sud je naveo da apelantica osnovano ukazuje da je odredbom člana 26. Zakona o deminiranju propisano da deminer može vršiti poslove deminiranja u toku dnevnog radnog vremena, najviše do pet sati. Međutim, naveo je da tužitelji ne potražuju pravo na besplatnu ishranu koja je propisana odredbom člana 5. Pravilnika koji se odnosi se na lica koja su neprekidno angažovana duže od osam sati. Istakao je da je neprihvatljivo ukazivanje apelanticine žalbe da je visina potraživanja tužitelja ostala neutvrđena. Ovo jer je njenu visinu prvostepeni sud pravilno utvrdio cijeneći nalaz i mišljenje vještaka, te koristeći se podacima koliko iznosi prosječna vrijednost paketa dopune IV sa PDV, kao i da je vještak prilikom izrade nalaza, koristio pravilne parametre koji su rezultirali pravilnim obračunom pripadajućih potraživanja. Apelacioni navodi

18. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelantica je, u pojedinim apelacijama, navela da su sudovi bez valjanog osnova odbili provođenje novih dokaza (Informaciju/izjašnjenje od 29. februara 2024. godine). Ističe da je ovo dokaz da tužitelji u periodu na koji se odnosi tužbeni zahtjev nisu bili angažovanju na inžinjerijskom uređenju vojnih lokacija, raščišćavanju i uređenju deminerskih radilišta. Ukazuje da sudovi nisu dali obrazloženje šta znače poslovi inžinjerijskog uređenja vojnih lokacija, raščišćavanju i uređenja deminerskih radilišta, a šta znače poslovi deminiranja. Takođe, ukazuje da je iz dnevnih evidencije rada u minskom polju vidljivo da tužitelji nisu nikako bili angažovani punih osam sati. Apelantica ističe je sud usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja da im pripada pravo na dopunu IV za posao za koji su akreditovani (poslove humanitarnog deminiranja) i za koji dobijaju plaću i deminerski dodatak nesporno kumulirao naknade gdje demineri pored deminerskog dodatka prema shvatanju suda imaju pravo na još jednu naknadu koja im ne pripada. U pojedinim apelacijama je navela da bez prava na besplatnu ishranu ne postoji pravo na dopunu u ishrani. Osporava obračun vrijednosti dopune IV.

Relevantne odredbe

19. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/04, 84/07, 75/12 – OUS BiH, 58/13, 94/16 i 34/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/04, 84/07, 75/12 – OUS BiH, 58/13 i 94/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 174. stav (1)

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

20. Pravilnik o ishrani u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine u miru ("Službeni glasnik BiH", br. 69/15, 38/17 i 87/18). Pravilnik o ishrani u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine u miru ("Službeni glasnik BiH", broj 69/15), u relevatnom dijelu glasi:

Član 5. stav (2) (Pravo na besplatnu ishranu) (2) Profesionalnim i civilnim licima koja po odredbama ovog pravilnika imaju pravo na besplatnu ishranu sa pripadajućim obrocima (objedima) i dopunama, koji su im osigurani, nemaju pravo na novčanu naknadu za ishranu u toku rada, u skladu sa Zakonom o plaćama i naknadama u institucijama BiH. Član 8. (Dopuna u ishrani) (1) Uz dnevne obroke hrane iz člana 6, stav (1) ovog pravilnika, izdaju se sljedeće dopune u hrani i to:

a) Dopuna I,

b) Dopuna II,

c) Dopuna III,

d) Dopuna IV,

e) Dopuna V. (2) Dopune u hrani namijenjene su za pojačanje ishrane pojedinim kategorijama lica čije se dnevne energetske i biološke potrebe ne mogu zadovoljiti propisanim dnevnim obrokom. (3) Struktura dopuna u hrani iz stava (1) ovog člana data je u Aneksu IV ovog pravilnika i čini njegov sastavni dio. Član 9. stav (1) tačka d) alineja 1) (Pravo na dopunu u ishrani) (1) Dopune u ishrani iz člana 8. ovog pravilnika, pripadaju:

d) Dopuna IV 1) profesionalnim vojnim i civilnim licima kada su neposredno angažirani na izvođenju fortifikacijsko-tehničkih radova, izgradnji komunikacija, aerodroma, pisti, kaponira, izvođenju građevinskih radova u režiji, otklanjanju posljedica prirodnih i drugih katastrofa i nesreća,

21. Pravilnik o dopunama Pravilnika o ishrani u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine u miru ("Službeni glasnik BiH", broj 38/17), u relevatnom dijelu glasi:

Član 1. U članu 9. tačka d) (Dopuna IV), stava (1), alineja (1) iza riječi "i drugih katastrofa i nesreća", dodaju se riječi: "licima angažovanim na inžinjerijskom uređenju vojnih lokacija, raščišćavanju i uređenju deminerskih radilišta".

22. Pravilnik o izmjeni i dopuni Pravilnika o ishrani u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine u miru ("Službeni glasnik BiH", broj 87/18), u relevatnom dijelu glasi:

Član 1.

U Pravilniku o ishrani u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine u miru broj: 11-

02-3-2923/15 od 03.08.2015. ("Službeni glasnik BiH", broj 69/15), u članu 5. stav (2) mijenja se i glasi:

"Profesionalnim vojnim licima i civilnim licima na službi u OS BiH koji izvršavaju aktivnosti i zadatke u jedinicama i komandama, svakodnevno, duže od 8 časova a do 24 časa, pored novčane naknade za ishranu u toku rada prema Odluci VM o visini novčane naknade zaposlenim u institucijama BiH za ishranu tokom rada, pripada i pravo na besplatnu ishranu sa pripadajućim objedima (ručak, večera i pripadajuća dopuna u skladu sa članom 9. ovog Pravilnika)." [...]

23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

24. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nositelj javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju jamstva prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

25. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

26. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. od do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da su tužitelji kao profesionalna vojna lica angažovani na uređenju i raščišćavanju deminerskih radilišta. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Pravilnikom o dopunama Pravilnika o ishrani iz 2017. godine propisano da pravo na dopunu pripada i „licima angažovanim na inžinjerijskom uređenju vojnih lokacija, raščišćavanju i uređenju deminerskih radilišta". Tužitelji su podnijeli tužbeni zahtjev kojim su tražili da im apelantica na ime neizdatih dopuna u ishrani tokom rada isplati pojedinačne novčane iznose. Redovni sudovi su usvojili tužbene zahtjeve, pozivajući se na član 1. Pravilnika o dopunama Pravilnika. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj navedene odredbe Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova. Dalje odgovarajući na apelantičine prigovore koje ponavlja i u apelaciji, vezano za izvođenje novog dokaza (informaciju/izjašnjene), Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ispitao ove apelantičine prigovore i ocijenio ih neosnovanim zato što nisu bili ispunjeni zakonski uslovi propisani članom 174. stav 1. ZPP. Dalje, Ustavni sud također zapaža da apelantica ponavlja prigovore (da tužitelji nisu bili angažovani na navedenim poslovima, da nisu bili angažovani punih osam sati, da demineri pored deminerskog dodatka imaju pravo na još jednu naknadu koja im ne pripada, te da visina potraživanja nije pravilno utvrđena) koje je ispitao Sud BiH i detaljno obrazložio zašto su neosnovani (vidi činjenični dio). Ustavni sud u ovakvom obrazloženju redovnih sudova ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

28. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

29. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-72/25 (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio