Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-781/26 (M.M.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-781/26

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-781/26, rješavajući zahtjev M. M. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev M. M. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa Bakir Ljubović, advokat iz Zenice, podnijela je 3. marta 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 245877 25 Kž 2 od 2. februara 2026. godine. Apelantica je 6. marta 2026. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio da se odloži apelanticino upućivanje na izdržavanja kazne zatvora u trajanju od jedne godine po navedenoj osporenoj presudi Kantonalnog suda do okončanja postupka o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 245877 25 K 2 od 25. oktobra 2025. godine apelantica je proglašena krivom da je: radnjama opisanim u tački 1. izreke presude počinila krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa članom 332. stav (1) KZ-a, a radnjama pod tačkom 2. izreke presude u stjecaju krivično djelo neukazivanja pomoći ozlijeđenoj osobi u saobraćajnoj nezgodi iz člana 337. stav (1) KZ-a u vezi sa članom 54. KZ-a. Za navedena krivična djela apelantici su utvrđene pojedinačne kazne zatvora, pa joj je zatim izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju joj je uračunato vrijeme koje je provela u pritvoru. Apelantica je obavezana na plaćanje troškova krivičnog postupka, o čemu će sud odlučiti posebnim rješenjem, te joj je izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja vozilom „B“ kategorije u trajanju od jedne godine. Oštećeni je upućen da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su u ponovnom postupku na glavnom pretresu, shodno odredbi člana 331a. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, prihvaćeni dokazi koji su po prijedlogu optužbe i apelanticine odbrane izvedeni na prethodnom glavnom pretresu, te ih je detaljno naveo i interpretirao njihov sadržaj. Općinski sud je obrazložio zašto je odbio dodatne dokazne prijedloge apelanticine odbrane, te zašto nisu osnovani njeni prigovori o nezakonitosti pojedinih dokaza. Dalje je obrazloženo zašto je Općinski sud pojedinim dokazima optužbe i odbrane poklonio vjeru, odnosno zašto nije prihvatio određene dokaze. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da je ocjenom svih provedenih dokaza, koje je cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, van razumne sumnje utvrdio da su se u apelanticinim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnih djela koja su joj optužnicom stavljena na teret.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 245877 25 Kž 2 od 2. februara 2026. godine odbijena je kao neosnovana žalba Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona, dok je žalba apelanticinog branioca djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni tako što je apelantici izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, dok je u preostalom dijelu žalba apelanticinog branioca odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da se, suprotno apelanticinim navodima, odluka o njenoj krivičnoj odgovornosti ne zasniva na nezakonitim dokazima, što je detaljno obrazložio. Također je ukazao da je prvostepeni sud, ocjenom svih provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, pravilno utvrdio da su se u apelanticinim radnjama stekla sva obilježja krivičnih djela za koja je optužena. Pri tome je ukazao da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne dao prevelik značaj otežavajućim okolnostima, te da u dovoljnoj mjeri nije cijenio apelanticinu raniju neosuđivanost i doprinos oštećenih nastanku saobraćajne nezgode. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci.

4. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelantica negira da je počinila krivična djela te ukazuje da se osporene odluke zasnivaju na nezakonitim dokazima. Također ističe da su redovni sudovi proizvoljno cijenili dokaze, te da nisu naveli razumljive razloge o odlučnim činjenicama. Apelantica je Ustavnom sudu podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere na način opisan u tački 1. ove odluke. U vezi s tim, apelantica je ponovila da se presude zasnivaju na nezakonitim dokazima. Također, apelantica je ukazala da živi u zajedničkom domaćinstvu s dvoje djece. Naime, apelantica ističe da je njen sin punoljetan, ali da nije zaposlen, dok njena kćerka pohađa treći razred srednje škole. Imajući to u vidu, apelantica ukazuje da izdržava svoju djecu, te da bi oni, ukoliko stupi na izdržavanje kazne zatvora, ostali bez izdržavanja. Pri tome je istakla da njen bivši suprug ne komunicira s njihovom zajedničkom djecom, što posebno negativno utječe na njenu maloljetnu kćerku. Apelantica je navela da je nakon što je donesena osporena presuda razriješena dužnosti sudije, te da su na taj način ona i njena djeca ostali bez ikakvih prihoda. Osim toga, apelantica navodi i vlastite zdravstvene probleme, te ukazuje da postoji realan rizik od pogoršanja njenog zdravstvenog stanja u slučaju da stupi na izdržavanje kazne zatvora. U konačnici ističe da joj je prvostepeni sud uručio uputni akt, te da je neophodno da Ustavni sud usvoji privremenu mjeru s ciljem sprečavanja nenadoknadivih štetnih posljedica.

5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 64. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijetiu interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. (5) Zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom iz člana 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, u skladu s mogućnošću propisanom zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovnih sudova ili organa uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno organima.

8. Apelantica traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru o odlaganju izvršenja sudske presude koja je predmet apelacije. Ustavni sud podsjeća da se relevantnim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09, 42/11 i 39/24) uređuje, između ostalog, postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanticini navodi o zdravstvenim i porodičnim okolnostima predstavljaju razloge iz člana 27. stav (1) tač. 1) i 8) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIKS) zbog kojih se osuđenoj osobi koja se nalazi na slobodi može odložiti izvršenje kazne zatvora. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da iz priloženih dokaza ne proizlazi da je apelantica prethodno, u skladu s mogućnostima propisanim navedenim zakonom, tražila odlaganje izvršenja kazne zatvora od nadležnog organa, iako se to u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pokazuje kao neophodan preduvjet za razmatranje apelanticinog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

9. Imajući u vidu da apelantica nije ponudila argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelantica nije ponudila dokaze da je koristila mogućnosti koje joj pruža ZIKS, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri neosnovan. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelantica razlozima koje je navela kao osnov za donošenje privremene mjere, a koji se tiču merituma predmeta, također nije dokazala da su ispunjeni uvjeti za donošenje privremene mjere iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

10. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-781/26 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio