Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5136/25 (N.R.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
- Upravni postupak
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Zakon o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad ustanovama socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Ukaz o proglašenju Zakona o ustanovama socijalne zaštite Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad ustanovama socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Zakon o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad ustanovama socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5136/25
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-5136/25, rješavajući apelaciju N. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija N. R.
Utvrđuje se kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Javnoj ustanovi „Centar za socijalni rad Zenica“ da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelanticinih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Javnoj ustanovi „Centar za socijalni rad Zenica“ da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija N. R. u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. N. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 19. novembra 2025. godine apelaciju (podnesak) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kojom traži puštanje iz Ustanove za socijalno zbrinjavanje i zdravstvenu njegu „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Ustanova ili „Drin“) u koju je smještena 20. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 34. Pravila Ustavnog suda, od Ustanove je 19. januara 2026. godine zatraženo da dostavi podatke i raspoloživu dokumentaciju u vezi s apelanticom i njenim smještanjem u Ustanovu. Traženi podaci i dokumentacija su dostavljeni 22. januara 2026. godine.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Javne ustanove „Centar za socijalni rad Zenica“ (u daljnjem tekstu: CSR Zenica) i Ustanove zatraženo je 18. i 19. februara 2026. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Ustanova je odgovor na apelaciju dostavila 24. februara 2026. godine. CSR Zenica nije dostavio traženi odgovor. Odgovor na apelaciju je 16. marta 2026. godine proslijeđen apelantici na izjašnjenje. Apelantica nije dostavila izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Iz dokumenata koje je na traženje Ustavnog suda dostavila Ustanova proizlazi da je apelantica oboljela 1994. godine te da je od 1996. godine liječena ambulantno-bolnički. Živjela je u zajedničkom domaćinstvu sa svojim roditeljima, a nakon smrti roditelja (2002. i 2014. godine) njeno zdravstveno stanje se pogoršalo, a brigu o njoj su preuzeli njena braća i sestre. Na osnovu nalaza i mišljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo, utvrđeno je da apelantica ima psihičko oboljenje i invaliditet sa stepenom oštećenja organizma od 90%. Pravosnažnim rješenjem Općinskog suda u Zenici od 1. februara 2016. godine apelantici je u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost. Rješenjem CSR Zenica od 12. aprila 2016. godine za apelanticinog staraoca imenovan je njen brat.
7. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica u periodu od oduzimanja poslovne sposobnosti više puta hospitalizirana na psihijatrijskoj klinici zbog pogoršanja psihičkog stanja. U toku jedne od hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici apelantica je potpisala zapisnik CSR Zenica, u kojem je između ostalog navedeno: „Upoznata sam sa mogućnostima i načinima smještaja u ustanovu i izjavljujem da želim i dajem saglasnost za smještaj u 'Drin' Fojnica.“ Također, apelanticin staralac – brat je u zapisniku CSR Zenica od 30. augusta 2018. godine potpisao izjavu da je saglasan s apelanticinim smještajem u Ustanovu. U izjavi je naveo da smatra da je u apelanticinom „najboljem interesu da bude smještena“ u Ustanovu, da njegovo mišljenje dijele „i ostali članovi naše porodice, tačnije brat i sestra“ te da je „navedena ustanova najadekvatnija za brigu o mojoj sestri“. Smještanje u Ustanovu za socijalno zbrinjavanje i zdravstvenu njegu „Drin“
8. Apelantica je od 20. septembra 2018. godine smještena u Ustanovu.
9. Iz socijalne anamneze CSR Zenica, koju je dostavila Ustanova, proizlazi da je 4. septembra 2018. godine pokrenut postupak za apelanticino smještanje u ustanovu socijalne zaštite. Navedeno je da apelantica ima 90% oštećenje organizma zbog postojanja duševne bolesti te da je više puta hospitalizirana na psihijatrijskoj klinici. Ukazano je da su apelanticini roditelji umrli i da joj je u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost zbog njenog zdravstvenog stanja. Apelanticin staralac – brat je dao saglasnost za njeno smještanje u ustanovu socijalne zaštite s obzirom na to da ona nije u mogućnosti da se brine o sebi. Također je ukazano da je apelantica 24. augusta 2018. godine izjavila da želi da bude smještena u ustanovu socijalne zaštite gdje bi nastavila svoje liječenje.
10. Rješavajući po službenoj dužnosti, CSR Zenica je donio rješenje od 24. septembra 2018. godine kojim je apelantici priznato pravo da bude smještena u Ustanovu počevši od 20. septembra 2018. godine do isteka roka od šest mjeseci. U toku korištenja tog prava Ministarstvo za rad i socijalnu politiku Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) nakon svakog isteka privremenog smještaja davalo je saglasnost za njegovo produženje. Shodno saglasnostima Ministarstva, CSR Zenica je donosio rješenja (svakih šest mjeseci) kojima je uređivao apelanticino korištenje prava na smještaj u Ustanovi. Rješenjem od 4. juna 2025. godine apelantici je priznato pravo na smještaj u Ustanovi počevši od 20. marta 2025. godine na period do godinu dana. Iz navedenog rješenja proizlazi da je CSR Zenica prilikom svakog produživanja apelanticinog smještaja u Ustanovi vršio uvid u stručno mišljenje Ustanove, mišljenje svog stručnog tima i saglasnost Ministarstva. Rješenje je dostavljeno apelantici i njenom staraocu, dok je u pouci o pravnom lijeku navedeno da je dopuštena žalba, o kojoj odlučuje Ministarstvo, te da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
11. Iz dostavljenih mišljenja stručnog tima Ustanove (od 13. februara 2024. godine i 24. decembra 2025. godine), uz koja su dostavljeni i nalazi i mišljenja neuropsihijatra, proizlazi da se apelantica nalazi na odjelu s intenzivnom podrškom te da se radi o korisnici s izraženim simptomima psihičkog oboljenja. Navedeno je da apelantica ne razumije svoje stanje i nije u mogućnosti da se brine o sebi, te da osnovne životne potrebe zadovoljava isključivo uz pomoć druge osobe. Istaknuto je da apelantica ne ispoljava negativne oblike ponašanja u smislu agresije ili autoagresije, dok „verbalizira svakodnevno želju za napuštanjem smještaja“, negira postojanje bolesti i „smatra da nije za tu ustanovu i naglašava odlazak kući“. Navedeno je da je zbog nedostatka resursa unutar lokalne zajednice, kao i od srodnika koji bi se adekvatno brinuli za nju, neophodan daljnji smještaj u Ustanovi. Također, iz dostavljenih nalaza i mišljenja neuropsihijatra proizlazi da je apelanticino stanje dobro i da joj je neophodna ista terapija te je konstatirano da apelantica nije sposobna za samostalan život.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
12. Apelantica je navela: „Molim vas nazovite centar za socijalni rad na broj 032-447-931 S. H. da dođe po mene da idem kući uz vaše odobrenje. Ja sam ovdje pet godina, molim vas pošaljite otpusno pismo rješenje. Ja sam dobro izliječena sam mogu samostalno živjet. Imam kuću, S. me smjestio ovdje, on mi je staratelj. Godište sam 17. 12. 1970, molila bi da me vi pustite kući uz vaše odobrenje preko S. H. Doktor Ćemalović glavni neuropsihijatar dozvolio mi je da idem kući da sam zdrava, molim vas ubrzajte to.“b)Odgovor na apelaciju
13. Ustanova je u odgovoru ukazala na svoju osnovnu djelatnost prema Zakonu o ustanovama socijalne zaštite u FBiH, te je istakla da osim stručnih nalaza i preporuka ne odlučuje o statusnim i drugim pravima korisnika, koja su u nadležnosti centara za socijalni rad/službi socijalne zaštite, zakonskih staralaca i drugih organa. Navela je da je apelantica putem CSR Zenica 20. septembra 2018. godine primljena u Ustanovu, te da se prema nalazu i mišljenju neuropsihijatra od 29. decembra 2025. godine radi o osobi koja nije sposobna za samostalan život. Istakli su da je mišljenje stručnog tima Ustanove (od 24. decembra 2025. godine) da apelantica nema resurse za samostalan život unutar lokalne zajednice, kao ni od srodnika, te da je i dalje neophodan institucionalni smještaj. Također, dokumentacija koju je dostavila Ustanova je u bitnom prezentirana u činjenicama predmeta, dok iz godišnjeg izvještaja o apelanticinom socijalnom statusu za 2024. godinu proizlazi da se za apelanticu „i za naredni period predviđa boravak na istom odjelu, sa istim nivoom podrške“, uz preporuku za nastavak dotadašnjih tretmana i načina zbrinjavanja.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 17/13, 5/14, 45/16, 40/18 i 16/23) u relevantnom dijelu glasi:
d) SMJEŠTAJ U USTANOVU SOCIJALNE ZAŠTITE
Član 41. Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasla lica kojima je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj porodici ili na drugi način.
Član 42. st. 1. i 2.
O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području lice ima prebivalište, na osnovu mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, organa staratelja ili na osnovu nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove. Centar za socijalni rad, koji je smjestio lice u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja tog lica, pratiti njegov tretman u ustanovi. Član 43. Prijem lica iz člana 41. ovog zakona i njihovo otpuštanje vrši se na način određen općim aktom ustanove. Ustanova je dužna primiti na smještaj lice koje uputi centar za socijalni rad. Izuzetno od odredbe stava 2. ovog člana, ustanova može uskratiti prijem upućenog lica u slučaju popunjenosti kapaciteta, kao i u slučaju da, s obzirom na svoju djelatnost, nije u mogućnosti pružiti odgovarajuće usluge korisnika.
Član 44. Ako je dalji boravak lica smještenog u ustanovu postao nemoguć zbog promjena u njegovim psihofizičkim osobinama ili zbog nepostojanja uvjeta za odgovarajući tretman, ustanova je dužna, najviše dva mjeseca prije otpuštanja tog lica, obavijestiti centar za socijalni rad koji je donio odluku o njegovom smještaju, radi smještaja u drugu ustanovu ili rad primjene drugog oblika socijalne zaštite.
4. USTANOVE SOCIJALNE ZAŠTITE
Član 48. st. 1, 2. i 3.
Ustanove pružaju usluge kojima se u cjelini ili djelomično zadovoljavaju socijalne i druge potrebe korisnika socijalne zaštite. Ustanove se osnivaju radi zbrinjavanja određenih kategorija korisnika socijalne zaštite i obavljanja stručnih i drugih poslova socijalne zaštite. Rad ustanova socijalne zaštite je javan.
15. Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 4/25 – prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Smještaj u ustanovu socijalne zaštite
Član 49. stav 1. (1) Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljem tekstu: Ustanova) može ostvariti dijete i odraslo lice kojem je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne može ih ostvariti u vlastitoj porodici ili drugoj porodici ili na drugi način, a pod uvjetima i na način predviđen ovim i Federalnim zakonom.
Član 50. stav 1. (1) Troškove smještaja u Ustanovu plaća lice koje se smješta, roditelj, usvojitelj ili srodnik koji je dužan da izdržava to lice u skladu sa ovim i Porodičnim zakonom, ili drugo pravno ili fizičko lice koje je preuzelo obavezu plaćanja troškova smještaja.
Član 51. (1) Ukoliko se smještaj u ustanovu socijalne zaštite vrši na zahtjev prvostepenog organa, Ministarstvo, prvostepeni organ i ustanova socijalne zaštite u koju se vrši smještaj zaključuju ugovor o uspostavljanju saradnje i finansiranju usluga socijalnog zbrinjavanja lica koje se smješta. (2) Ugovorom iz stava (1) ovog člana uredit će se međusobna prava i obaveze ugovornih strana radi zbrinjavanja i smještaja lica kojima je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba a koje potrebe ne mogu ostvariti u vlastitoj porodici ili na drugi način.
16. Zakon o ustanovama socijalne zaštite Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 64/22) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4. stav 1. tačka b), stav 2. tačka b), st. 3. i 4. (Ustanove socijalne zaštite Federacije) (1) Federalne ustanove socijalne zaštite su:
b) „Ustanova za socijalno zbrinjavanje i zdravstvenu njegu – Drin“; (2) Federalne ustanove socijalne zaštite pravni su sljednici zavoda čija je prava i obaveze osnivača preuzeo Parlament Federacije Bosne i Hercegovine Zakonom o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad ustanovama socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 31/08 i 27/12) i to:
b) Federalna ustanova socijalne zaštite iz tačke b) stava (1) ovoga člana pravni je sljednik „Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica – Drin“; (3) Osnivač federalnih ustanova socijalne zaštite je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: osnivač). (4) Federalne ustanove socijalne zaštite javne su ustanove koje imaju svojstvo pravnog lica i koje svoju djelatnost ostvaruju u skladu s ovim zakonom kroz socijalno zbrinjavanje i socijalnu podršku, zdravstvenu njegu, odgoj i obrazovanje s ciljem provođenja postupka kontinuiranog razvoja i pripreme korisnika za samostalan život u zajednici, uključujući i rehabilitaciju, reintegraciju i resocijalizaciju lica kojima je potrebna takva vrsta zaštite.
Član 14. (Ustanova za socijalno zbrinjavanje i zdravstvenu njegu – Drin) (1) Osnovna djelatnost Ustanove za socijalno zbrinjavanje i zdravstvenu njegu – Drin je pružanje usluge socijalnog zbrinjavanja i socijalne podrške, kao i zdravstvene njege smještenim licima s ciljem njihovog osposobljavanja za samostalan život i rad prema njihovim mogućnostima i sklonostima. (2) Korisnici usluga Ustanove iz stava (1) ovoga člana su odrasla lica s invaliditetom kojima je utvrđeno da su u stanju socijalne potrebe prema propisima iz oblasti socijalne zaštite, i to:
a) lica s trajnim fizičkim oštećenjima ili trajnim smetnjama u fizičkom razvoju;
b) lica sa smetnjama u intelektualnom razvoju umjerenog, težeg i teškog stepena;
c) lica s duševnim smetnjama i d) lica s kombinovanim smetnjama. (3) Sjedište Ustanove iz stava (1) ovoga člana je u Fojnici.
Član 27. (Zabrana prisile) (1) U obavljanju njihove propisane djelatnosti, federalnim ustanovama socijalne zaštite, odnosno njihovim zaposlenicima zabranjuje se bilo koji oblik ili akt prisile prema smještenim licima, osim u slučajevima i na način propisan ovim zakonom i propisima o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku. (2) Zabranjuje se federalnim ustanovama socijalne zaštite prijem i zadržavanje lica protivno njegovoj iskazanoj volji s izuzetkom lica koja su upućena na smještaj u skladu s odredbama propisa o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku. (3) S ciljem obezbjeđenja dosljedne primjene stava (2) ovoga člana federalne ustanove socijalne zaštite dužne su obezbijediti pisani pristanak lica koje se upućuje na smještaj, odnosno njegovog zakonskog zastupnika ukoliko je kroz postupak sudskog odlučivanja utvrđeno da lice nije sposobno iskazati svoju volju, odnosno shvatiti posljedice svoje odluke.
Član 29. (Pravo na informisanost)
U obavljanju svoje propisane djelatnosti, federalne ustanove socijalne zaštite, odnosno njihovi zaposlenici dužni su smještenom licu, kao i njegovom zakonskom zastupniku, obezbijediti pravo na informisanost o razlozima zbog kojih je smješten u ustanovu, njegovom socio-zdravstvenom stanju, stručnim tretmanima u koje je uključen i njihovim očekivanim rezultatima s ciljem povećanja stepena njegovog razumijevanja vlastite situacije i pružanja podrške da, u skladu sa svojim stvarnim mogućnostima i sposobnostima, donosi odluke koje se tiču njegova života.
Član 30. (Pravo na sudjelovanje u donošenju odluka)
U obavljanju svoje propisane djelatnosti, federalne ustanove socijalne zaštite, odnosno njihovi zaposlenici dužni su smještenom licu, u skladu s njegovim stvarnim mogućnostima i sposobnostima, obezbijediti pravo na sudjelovanje u donošenju odluka koje na bilo koji način utiču na uslove i način boravka u tim ustanovama.
Član 34. (Pravo na pritužbu) (1) U obavljanju svoje propisane djelatnosti, federalne ustanove socijalne zaštite, odnosno njihovi zaposlenici dužni su smještenom licu, kao i njegovom zakonskom zastupniku, obezbijediti pravo na pritužbu u pogledu uslova boravka, načina zadovoljavanja njegovih potreba, postupanja od strane zaposlenika ili drugih korisnika, aktivnosti ili stručnih tretmana u koje je uključen kao i ostalih situacija i pojava koje na bilo koji način utječu na njegov život u ustanovi. (2) Federalne ustanove socijalne zaštite donose opšti akt kojim utvrđuju način podnošenja i postupanja po pritužbama, kao i način očitovanja na podnesene pritužbe. (3) Po pritužbi podnesenoj u skladu s opštim aktom iz stava (2) ovoga člana postupa se hitno.
17. Ombudsmen Bosne i Hercegovine – Prateći izvještaj o stanju u ustanovama za smještaj osoba s intelektualnim i mentalnim poteškoćama u Bosni i Hercegovini iz aprila 2024. godine (dostupno na https://www.ombudsmen.gov.ba/documents/obmudsmen_doc2024090209463204bos.pdf):
Po zahtjevu organa starateljstva nije pokrenut niti jedan vanparnični postupak pred nadležnim sudom, te s tim u vezi nije doneseno nijedno rješenje o prisilnom smještaju štićenika u ustanove socijalne zaštite. U periodu od 2018. do 2022. godine iz ustanova socijalne zaštite nije izmještena nijedna osoba kojoj je staralac bio stručni radnik zaposlenik centra (strana 11).
4. Prema dostupnim informacijama, jedino je u Srednjobosanskom kantonu prisutna praksa da se po zahtjevima centara za socijalni rad pokreću vanparnični postupci, nakon čega nadležni općinski sudovi rješenjem nalažu prisilni smještaj u ustanove socijalne zaštite. U drugim kantonima smještaj osoba sa duševnim smetnjama vrši se isključivo na bazi dobrovoljnosti. Problem za ustanove nastaje onog momenta kada sudovi donesu rješenje kojim se nalaže prisilni smještaj u ustanove socijalne zaštite, za šta ne postoji pravni osnov. Prisilni smještaj ne može se provoditi u ustanovama socijalne zaštite nego isključivo u zdravstvenim ustanovama. Za rješavanje nagomilanih problema u praksi ključno je usvajanje zakonodavnog okvira koji će osigurati postupanje centara za socijalni rad kao i ustanova socijalne zaštite, u cijelosti zasnovano na međunarodnim standardima (strana 45, jedan od zaključaka sastanka o temi Smještaj osoba sa duševnim smetnjama u ustanove socijalne zaštite).
VI.Dopustivost i meritum
18. U konkretnom slučaju apelantica se obratila Ustavnom sudu molbom za njeno puštanje iz Ustanove, navodeći da je izliječena i da može samostalno živjeti u svojoj kući. Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući to u vidu, te slijedeći praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4447/24 od 10. jula 2025. godine, tačka 19, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da je apelacija u okolnostima konkretnog slučaja dopustiva, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Iako apelantica nije navela prava koja su joj prekršena, iz sadržaja njenih navoda i spisa predmeta proizlazi da predmetna apelacija pokreće pitanje povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije.
20. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
21. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica; [...]
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
Uvodne napomene
22. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da je u svojoj praksi više puta razmatrao pitanje prinudnog smještaja lica s mentalnim oboljenjima u institucijama. Tako je Ustavni sud u Odluci broj AP-2472/11 razmatrao apelaciju apelantice koja je prvo bila prinudno hospitalizirana u zdravstvenoj ustanovi, a zatim je, na osnovu rješenja nadležnog organa socijalne zaštite, smještena u ustanovu socijalne zaštite. Ustavni sud je u tom predmetu usvojio apelaciju jer je iz raspoloživih dokumenata proizašlo da nije bilo sudske odluke prilikom prinudne hospitalizacije u zdravstvenu ustanovu, niti je nadležni organ socijalne zaštite postupao zakonito. Također, Ustavni sud je zaključio da o apelanticinom prisilnom smještaju, odnosno produženju prisilnog smještaja odluku nikada nije donio sud niti neki drugi nezavisni organ. U takvim okolnostima utvrđeno je kršenje apelanticinog prava iz člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2472/11 od 31. januara 2013. godine, tač. 41−55, dostupna na www.ustavnisud.ba). Nakon te odluke uslijedile su i druge odluke iz istog ili sličnog činjeničnog i pravnog osnova, u kojima je Ustavni sud slijedio praksu iz tog predmeta (vidi, npr. odluke br. AP-
1837/19 od 27. novembra 2020. godine i AP-5727/18 od 14. oktobra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je utvrdio kršenje prava apelanata iz člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije.
23. Istim pitanjem se u praksi bavio i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud; vidi predmete Salihić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 6. februara 2018. godine, predstavka broj 6056/14, i Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 3. novembra 2015. godine, predstavke br. 3427/13, 74569/13 i 7157/14). Evropski sud je u navedenim predmetima zaključio da smještaj podnosilaca predstavke u „Drin“ nije određen u skladu „sa zakonom propisanim postupkom“, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je utvrdio kršenje prava podnosilaca predstavke iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na takav zaključak, Evropski sud je smatrao da nije neophodno posebno ispitivati da li je došlo i do povrede člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
24. Međutim, Ustavni sud smatra da se praksa iz navedenih predmeta ne može primijeniti na konkretan slučaj zbog bitnih razlika u činjenicama predmeta. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz navoda i dokumentacije u spisu ne proizlazi da je apelantica bila „prinudno“ hospitalizirana na psihijatrijskoj klinici, niti apelantica ukazuje da je tokom hospitalizacije lišena slobode, u smislu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije. Apelantica izričito osporava svoj smještaj i boravak u „Drinu“, koji je ustanova socijalne zaštite. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi razmatrao slučaj smještanja mentalno nesposobnih lica u domovima socijalne zaštite u kontekstu člana 5. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, K. C. protiv Poljske, presuda od 25. novembra 2014. godine, predstavka broj 31199/12 , tačka 52. s referencama na daljnju praksu). Budući da se i u konkretnom slučaju radi o smještanju lica s psihičkim oboljenjem u ustanovu socijalne zaštite, Ustavni sud zaključuje da je neophodno razmotriti pitanje apelanticinog smještanja u „Drin“ u pogledu ispunjenosti kriterija iz člana 5. Evropske konvencije utvrđenih praksom Evropskog suda.
25. Ustavni sud podsjeća da apelantica traži od Ustavnog suda da bude puštena iz Ustanove. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa proizlazi da postoji apelanticina pismena saglasnost da bude smještena u ustanovu socijalne zaštite, kao i saglasnost njenog staraoca. Razmatrajući pitanje vjerodostojnosti apelanticine saglasnosti u situaciji kada joj je potpuno oduzeta poslovna sposobnost, Ustavni sud smatra svrsishodnim podsjetiti na stav Evropskog suda da okolnost da je lice de jure bilo poslovno nesposobno za samostalno donošenje odluka ne znači nužno da ono de facto nije moglo razumjeti svoju situaciju (vidi Evropski sud, Shtukaturov protiv Rusije, presuda od 27. marta 2008. godine, predstavka broj 44009/05, tačka 108). U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da u spisu nema ništa što bi ukazalo na to da apelantica nije mogla razumjeti svoju situaciju i potrebu za smještanjem u ustanovu socijalne zaštite, niti je apelantica ukazala na tako nešto u apelaciji. Slijedom navedenog, te imajući u vidu apelanticinu saglasnost, kao i saglasnost njenog staraoca za smještanje u Ustanovu (vidi tač. 7. i 9. ove odluke), Ustavni sud zaključuje da je apelantica na početku bila dobrovoljno smještena u „Drin“. Međutim, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta, tj. mišljenja stručnog tima Ustanove (vidi tačku 11. ove odluke), prema kojem apelantica „verbalizira svakodnevno želju za napuštanjem smještaja“ i da „smatra da nije za tu ustanovu i naglašava odlazak kući“, kao i apelanticinih navoda iznesenih u apelaciji (tač. 11. i 12. ove odluke) nesporno proizlazi da apelantica više nije saglasna sa svojim boravkom u „Drinu“ i da želi otpust iz navedene ustanove. Stoga, Ustavni sud smatra neophodnim ispitati apelanticine navode o kršenju člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije u odnosu na boravak u Ustanovi nakon njenog traženja otpusta (op. cit. AP-4447/24, tačka 26). Pri tome, Ustavni sud napominje da iz stanja spisa nije moguće utvrditi tačan datum kada je apelantica prvi put tražila otpust iz Ustanove, ali da u kontekstu spornog pitanja to nije prevlađujuće bitno. Član 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije
26. U spomenutoj presudi K. C. protiv Poljske Evropski sud je ukazao da pri lišavanju slobode lica s mentalnim poremećajem pojedinca nije moguće lišiti slobode zbog toga što je „mentalno nesposoban“, osim ako su ispunjena tri minimalna uvjeta: prvo, mora biti pouzdano dokazano da je lice mentalno nesposobno; drugo, mentalni poremećaj mora biti takve vrste ili stepena koji opravdava obavezno zadržavanje; i treće, valjanost nastavka zadržavanja zavisi od postojanosti takvog poremećaja. Također je ukazao da u pogledu drugog od prethodno navedenih uvjeta pritvor lica s mentalnim poremećajem može biti nužan ne samo kada su mu potrebni terapija, lijekovi ili drugo kliničko liječenje kako bi se izliječilo ili ublažilo stanje već i kada su mu potrebni kontrola i nadzor kako bi se spriječilo da, naprimjer, naudi sebi ili drugim ljudima (idem, K. C. protiv Poljske, tač. 65. i 66. s referencama na daljnju praksu).
27. Slijedom nesporne činjenice da je „Drin“ ustanova socijalne zaštite i da apelantica više nije saglasna s tim da bude smještena u njemu, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o lišavanju slobode, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije (op. cit. AP-4447/24, tačka 28).
28. Ispitujući ispunjenost minimalnih uvjeta navedenih u tački 26. odluke na konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da je rješenjem CSR Zenica apelantici priznato pravo na smještanje u Ustanovu. Međutim, u spisu predmeta nedostaje prvobitno rješenje kojim je apelantici utvrđeno to pravo. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz socijalne anamneze CSR Zenica, urađene radi smještanja apelantice u „Drin“, proizlazi da je apelantica psihički oboljelo lice s dijagnozom rezidualne shizofrenije (Sch. residualis F 20.5), da joj je potpuno oduzeta poslovna sposobnost i da su apelantica i njen staralac dali saglasnost za njeno smještanje u „Drin“. Iz toga slijedi da je u apelanticinom slučaju bio ispunjen prvi uvjet iz tačke 26. odluke, tj. da se radi o mentalno nesposobnom licu.
29. U pogledu drugog uvjeta, odnosno potrebe da se smještanje opravda težinom poremećaja, Ustavni sud primjećuje da je CSR Zenica u socijalnoj anamnezi urađenoj radi smještanja u Ustanovu dao dovoljne i relevantne razloge za apelanticino smještanje u socijalnu ustanovu kako bi se osigurala stalna briga za nju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je ukazano da je apelantica 90% invalid, da nema resurse za samostalan život unutar lokalne zajednice, kao ni od srodnika, te da je i dalje neophodan institucionalni smještaj i da se ona sama ne može brinuti o sebi. Dalje, iz godišnjeg izvještaja o apelanticinom socijalnom statusu za 2024. godinu (vidi tačku 13. odluke) proizlazi zaključak da apelantica „boravi na odjelu s intenzivnom podrškom. Opće stanje i nivo samostalnosti i za naredni period predviđa boravak na istom odjelu, s istim nivoom podrške“. Istaknuto je da apelanticino psihičko stanje zahtijeva stalni nadzor i podršku, te da je neophodna pomoć pri obavljanju svakodnevnih radnji u zadovoljavanju elementarnih potreba. Imajući vidu sve navedene okolnosti koje je CSR Zenica uzeo u obzir prilikom apelanticinog smještanja u „Drin“, Ustavni sud smatra da se odlučenje CSR Zenica da apelanticu smjesti u „Drin“ zasnivalo na jasno obrazloženim razlozima koji su ukazivali na neophodnost takvog smještanja. Iz toga slijedi da je u apelanticinom slučaju ispunjen drugi uvjet jer je, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, u smislu stavova iz predmeta K. C. protiv Poljske (vidi tačku 26. ove odluke), mentalni poremećaj takve vrste ili stepena koji opravdava obavezno zadržavanje apelantice u Ustanovi.
30. Razmatrajući pitanje ispunjenosti trećeg uvjeta, odnosno postojanosti poremećaja koji bi opravdao valjanost nastavka zadržavanja apelantice u Ustanovi, Ustavni sud podsjeća da je „Drin“, postupajući po nalogu Ustavnog suda, između ostalog, dostavio dva mišljenja svog stručnog tima, zajedno s nalazom i mišljenjem neuropsihijatra (vidi tačku 11. odluke). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u mišljenjima iz 2024. i 2025. godine navedena preporuka za nastavak daljnjeg smještanja apelantice u Ustanovi radi daljnjeg odlučivanja o njenom smještanju u „Drin“. Također, iz dostavljenog nalaza i mišljenja neuropsihijatra proizlazi da apelantica nije sposobna za samostalan život. Dakle, iako u relevantnim propisima (vidi tač. 14, 15. i 16. odluke) nije propisan obavezni pregled radi procjene da li lice treba da ostane u „Drinu“, CSR Zenica je prilikom donošenja svakog rješenja kojim je produžavao apelanticin smještaj u Ustanovi imao u vidu stručno mišljenje Ustanove, s nalazom i mišljenjem neuropsihijatra, mišljenje svog stručnog tima i saglasnost Ministarstva. S obzirom na to da iz dostavljenih mišljenja i nalaza neuropsihijatra proizlazi da apelantica nije sposobna za samostalan život, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju ispunjen i treći uvjet, odnosno da je dokazana postojanost poremećaja koji opravdava valjanost apelanticinog daljnjeg zadržavanja u „Drinu“.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
Član 5. stav 4. Evropske konvencije
32. Ustavni sud smatra da apelacija pokreće i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještanja u „Drin“ odlučuje „sud“ u određenim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud ukazuje na načela koja proizlaze iz prakse Evropskog suda u vezi s primjenom člana 5. stav 4. koji se odnosi na „duševno bolesne osobe“, a to su: (a) duševno bolesna osoba koja je prisilno zatvorena u psihijatrijsku ustanovu na neodređeno ili duže vrijeme u načelu ima pravo, u svakom slučaju kada ne postoji automatska periodična revizija pritvora od suda, pokrenuti postupak „u razumnim vremenskim razmacima“ pred sudom kako bi osporila „zakonitost“ svog pritvora u smislu Evropske konvencije; (b) član 5. stav 4. zahtijeva da postupak koji se slijedi ima sudski karakter i da dotičnom pojedincu pruža garancije primjerene vrsti lišavanja slobode; kako bi se utvrdilo pruža li postupak odgovarajuće garancije, mora se uzeti u obzir posebna priroda okolnosti u kojima se takav postupak provodi; (c) sudski postupci na koje se poziva član 5. stav 4. ne moraju uvijek biti praćeni istim garancijama kakve su one koje su potrebne u skladu sa članom 6. stav 1. za parnične ili krivične postupke. Ipak, suštinski je važno da lice o kojem je riječ ima pristup sudu i mogućnost da bude saslušano lično ili, ako je potrebno, putem nekog oblika zastupanja. Može biti potrebna posebna procesna zaštita da bi se zaštitili interesi lica koja zbog svojih mentalnih smetnji nisu potpuno sposobna da postupaju u svoje ime. Evropski sud je prihvatio da oblici sudske kontrole mogu varirati od jedne oblasti do druge i mogu zavisiti od vrste lišavanja slobode o kojoj je riječ i da nije u njegovoj nadležnosti da ispituje koji bi bio najbolji ili najprikladniji sistem sudske kontrole u toj oblasti (vidi Evropski sud, D. D. protiv Litvanije, presuda od 14. februara 2012. godine, predstavka broj 13469/06, tač. 163. i 165. s referencama na drugu praksu).
34. Ustavni sud podsjeća da je u spomenutoj odluci broj AP-2472/11 ukazao da Zakon o socijalnoj zaštiti FBiH i Zakon o socijalnoj zaštiti KS, na osnovu kojih je apelantica iz tog predmeta smještena u „Drin“, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještanja koje mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija (idem, AP-2472/11, tačka 50). Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u periodu nakon donošenja te odluke, tj. od 2013. godine, Zakon o socijalnoj zaštiti FBiH izmijenjen i dopunjen nekoliko puta (2013, 2014, 2016, 2018. i 2023. godine; vidi tačku 14. ove odluke), ali da u tim dopunama nisu sadržane odredbe o obaveznoj kontroli ili kontroli drugog nezavisnog organa nad smještanjem korisnika u ustanove socijalne zaštite. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je i ombudsmen Bosne i Hercegovine u svom izvještaju o stanju u ustanovama za smještaj lica s intelektualnim i mentalnim poteškoćama u Bosni i Hercegovini ukazao na ozbiljne probleme u pogledu prisilnog smještanja štićenika u ustanove socijalne zaštite (vidi tačku 17. odluke).
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica tokom svog boravka u „Drinu“ nikada nije izvedena pred sud niti drugi nezavisni organ. Dalje primjećuje da, prema stanju spisa, apelantici nije bio na raspolaganju bilo kakav pravni lijek sudskog karaktera kojim bi mogla osporiti smještanje u ustanovu socijalne zaštite. U tom kontekstu, Ustavni sud se poziva na stav Evropskog suda da kada je lice koje je sposobno da izrazi stav, iako je lišeno poslovne sposobnosti, lišeno slobode na zahtjev svog staraoca, mora mu se dati mogućnost da ospori taj pritvor pred sudom uz posebnog pravnog zastupnika (ibid., D. D. protiv Litvanije, tačka 166). U konkretnom slučaju je očito da takva mogućnost nije data apelantici. Osim toga, u Zakonu o ustanovama socijalne zaštite Federacije Bosne i Hercegovine donesenom 2022. godine (vidi tačku 16. odluke) federalnim ustanovama socijalne zaštite zabranjen je prijem i zadržavanje lica protivno njegovoj iskazanoj volji (član 27). Istim zakonom je propisano i pravo na informiranost, pravo na učestvovanje u donošenju odluka i pravo na pritužbu smještenom licu (čl. 29, 30. i 34). Međutim, ni CSR Zenica ni „Drin“ nisu dostavili Ustavnom sudu dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je apelantici makar i to bilo omogućeno. Također, Ustavni sud zapaža da su apelantica i njen staralac dali svoj pisani pristanak prilikom njenog smještanja u Ustanovu (2018. godine), ali da apelantica više nije saglasna s time da ostane u Ustanovi. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz rješenja CSR Zenica od 4. juna 2025. godine, kojim je apelantici produžen smještaj u Ustanovi, proizlazi da eventualna žalba ne odlaže provođenje tog rješenja. Također, konstatirano je da o eventualnoj žalbi ne odlučuje sud ili neki nezavisni organ, već Ministarstvo. Dakle, u konkretnom slučaju je samo formalno propisana mogućnost izjavljivanja žalbe, dok je nadzor apelanticinog smještaja u Ustanovi vršio upravni organ – Ministarstvo, a ne sud ili neki drugi organ „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija.
36. Budući da u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan kriterij u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je na taj način prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelanticinom smještanju u „Drin“ odluku nikada nije donio sud niti neki drugi nezavisni organ, niti je sud vršio periodičnu kontrolu opravdanosti boravka u „Drinu“.
38. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u preostalom dijelu nema kršenja prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije kada je utvrđeno da je u konkretnom slučaju apelanticino lišavanje slobode, odnosno njeno zadržavanje u Ustanovi bilo u skladu sa standardima Evropske konvencije.
39. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman