Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4143/21 (PD „Turist Best“ d.d. Konjic)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Građanski postupak
- Otpremnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 623
- Zakon o privrednim društvima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 276
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 276
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 276
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4143/21
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4143/21, rješavajući apelaciju koju je podnijelo Privredno društvo „Turist Best“ d.d. Konjic, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijelo Privredno društvo „Turist Best“ d.d. Konjic protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 025443 21 Rsž od 30. juna 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Privredno društvo „Turist Best“ d.d. Konjic (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnijelo je 6. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 025443 21 Rsž od 30. juna 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 17. februara 2022. godine zatraženo je od Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog suda, te 10. juna 2022. godine od tužioca Dž. F. (u daljnjem tekstu: tužilac) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Općinski sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 14. marta 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja.
4. Apelantov punomoćnik je 22. marta 2022. godine dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Tužilac je 20. jula 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Apelantu je 2. septembra 2009. godine dostavljena tužba na odgovor.
7. Presudom Općinskog suda od 16. oktobra 2017. godine djelimično je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev, pa je apelant obavezan da tužiocu na ime otpremnine isplati određeni novčani iznos te određeni novčani iznos na ime troškova postupka.
8. Presudom Kantonalnog suda od 1. augusta 2018. godine uvažena je apelantova žalba i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu i djelu odluke o troškovima postupka tako što je tužiočev tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Odbijena je tužiočeva žalba i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev.
9. Tužilac je 26. februara 2019. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka okončanog pravomoćnom presudom, koji je 5. marta 2019. godine dostavljen apelantu na odgovor. Rješenjem Kantonalnog suda od 17. aprila 2019. godine dopušteno je ponavljanje postupka, ukinuta je presuda Općinskog suda od 16. oktobra 2017. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Iz stanja spisa proizlazi da je predmet dostavljen Općinskom sudu na postupanje 8. maja 2019. godine.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
10. Općinski sud je donio presudu od 13. decembra 2019. godine, koja je rješenjem Kantonalnog suda od 13. maja 2020. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
11. U ponovnom postupku, presudom Općinskog suda od 26. oktobra 2020. godine, obavezan je apelant da tužiocu na ime otpremnine isplati određeni novčani iznos te određeni novčani iznos na ime troškova postupka.
12. Općinski sud je u obrazloženju istakao da među strankama nije sporno da je tužilac kod apelanta obavljao funkciju direktora na osnovu Ugovora o plaći, pravima i obvezama direktora od 12. maja 2007. godine (u daljnjem tekstu: menadžerski ugovor). Dalje je naveo da je utvrđeno da je tužilac razriješen dužnosti direktora odlukom Nadzornog odbora od 2. juna 2009. godine i da mu je rješenjem tuženog radni odnos prestao zbog odlaska u penziju. Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 276. stav (3) Zakona o privrednim društvima. Zatim je navedeno da se radi o obligacionom ugovoru pa se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je ukazano na sadržaj člana 17. ZOO-a. Općinski sud je, u skladu s ugovornim odredbama, a pozivajući se na citirane odredbe, zaključio da apelant ima obavezu da tužiocu obračuna i isplati plaću, dodatak na plaću i otpremninu, kako je ugovoreno članom 7. menadžerskog ugovora. Općinski sud je ukazao da je apelant poslove direktora obavljao do 2. juna 2009. godine, te da se visina plaće do tada, prema menadžerskom ugovoru, nije mogla mijenjati apelantovom odlukom, već eventualno izmjenom tog ugovora. Stoga je ukazano da apelantovo pozivanje na odluku Nadzornog odbora od 29. juna 2007. godine, kojom se svim zaposlenicima, uključujući i direktora, isplaćuje zajamčena plaća dok društvo (apelant) ne bude likvidirano nije od utjecaja u tom pravnom sporu. Općinski sud je ukazao da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Z. L. koji je jasno i detaljno obrazložio način obračuna otpremnine u skladu s ugovornim odredbama (varijanta B). Općinski sud je također ukazao da nijednom zakonskom odredbom nije zabranjeno utvrđivanje prosječnog koeficijenta apelantovih zaposlenika. U vezi s navedenim, sud je istakao da apelant, u skladu sa članom 7. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije izveo dokaze kojima bi osporio navode vještaka. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 371. ZOO-a te naveo da u konkretnom slučaju nije protekao rok zastare budući da je tužba podnesena 20. jula 2009. godine, a funkciju direktora tužilac je prestao obavljati u junu 2009. godine. Konačno, Općinski sud je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386. st. (2) i (3) ZPP-a, a prema uspjehu tužioca u postupku (detaljno navedeno na strani 9. prvostepene presude).
13. Presudom Kantonalnog suda od 30. juna 2021. godine odbijena je apelantova žalba. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na sadržaj člana 623. ZOO-a, te u vezi s tim istakao da jednostrana odluka Nadzornog odbora iz 2007. godine nije obavezni akt, odnosno kako naknada nije određena obaveznom tarifom, slijedi da je pravilno prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka (detaljno obrazloženo u presudi). U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da apelant neosnovano insistira da je tužilac trebao prvo ishoditi sudsku odluku u pogledu visine plaće pa tek onda tražiti isplatu otpremnine. Naime, sud je ukazao da tužilac ne traži isplatu plaća, nego otpremnine, čija visina je vezana za visinu plaće direktora i koeficijent plaća svih zaposlenika društva, zbog čega je neosnovan i žalbeni prigovor zastare potraživanja. Stoga je bilo dovoljno da tužilac dokaže visinu pripadajuće plaće i koeficijente apelantovih zaposlenika u spornom periodu, što je i učinio (detaljno obrazloženo u presudi Kantonalnog suda od 2. augusta 2012. godine). Konačno, u odnosu na odluku o troškovima postupka, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio imajući u vidu odredbe člana 386. st. (2) i (3), čl. 383, 387. i 397. stav (3) ZPP-a, te dao valjano obrazloženje.
14. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 21. decembra 2021. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na razuman rok kao element prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te ističe da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdili visinu otpremnine. U vezi s tim, apelant navodi da odluke sudova nisu pravilne jer su prihvatili nalaz i mišljenje vještaka Z. L. (varijanta B). Apelant ukazuje da je pogrešan zaključak redovnih sudova da odluka Nadzornog odbora iz 2007. godine nije od utjecaja u ovom pravnom sporu. Osim toga, apelant ukazuje da je pogrešan zaključak suda u vezi s prigovorom zastare, odnosno da se kao prethodno pitanje trebalo riješiti pitanje visine plaća za sporni period, a potom odlučivati o visini otpremnine. Apelant osporava i odluku o troškovima postupka. Naročito, apelant smatra da je Kantonalni sud zanemario većinu žalbenih navoda, zbog čega nije ispoštovao standarde prava na obrazloženu sudsku odluku. Također ističe da je postupak trajao više od dvanaest godina, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri utvrđenim činjenicama i zaključcima iz presude.
17. Općinski sud je naveo tok postupka, te da je apelant protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koja je rješenjem od 21. decembra 2021. godine odbačena. Općinski sud je istakao da u postupanju tog suda nema nijednog razloga koji bi ukazivao na bespotrebno odugovlačenje postupka, te da je očigledno da je doneseno više odluka koje su ispitivane u žalbenom postupku, što je znatno utjecalo na trajanje tog postupka. c)Izjašnjenje
18. Apelantov punomoćnik je u izjašnjenju na odgovore ponovio navode iz apelacije, te da redovni sudovi nisu cijenili prigovore i navode isticane u toku postupka.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 – ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 – ispravka, 7/09 – ispravka, 63/10 i 75/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 276. stav (3)
Položaj, ovlaštenja, odgovornosti i prava uprave uređuju se ugovorom.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 17. (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. (2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Član 623. stav (1)
Naknada se određuje ugovorom, ako nije određena obaveznom tarifom ili kojim drugim obaveznim aktom.
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost i meritum
22. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
23. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporenu odluku
26. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, detaljno i jasno obrazložili zašto je apelant obavezan da na ime otpremnine isplati tužiocu određeni novčani iznos. Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Ustavni sud naročito primjećuje da iz obrazloženja tih odluka jasno proizlazi zašto je neosnovano apelantovo pozivanje na odluku Nadzornog odbora iz 2007. godine, te zašto nisu osnovani apelantovi prigovori koji se odnose na odluku o troškovima postupka, kao i ostali apelantovi prigovori (vidi činjenični dio ove odluke). Osim toga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio svoje stavove i zaključke u odnosu na suštinsko pitanje i ključne žalbene prigovore, pa se ne može zaključiti da je takvo obrazloženje suprotno standardima prava na obrazloženu sudsku odluku.
28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
30. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na dužinu trajanja postupka od podnošenja tužbe protiv njega Općinskom sudu odnosno od dostavljanja apelantu tužbe na odgovor (2. septembra 2009. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da je donošenjem presude Kantonalnog suda od 1. augusta 2018. godine navedeni postupak pravomoćno okončan, te da apelant u roku od 60 dana od dana prijema pravomoćne presude koju je primio 8. augusta 2018. godine nije podnosio apelaciju u kojoj bi ukazivao na dužinu trajanja postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da navedeni postupak nije bio „aktivan“ sve do momenta kada je tužilac podnio prijedlog za ponavljanje postupka (26. februara 2019. godine). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se u okolnostima ovog slučaja navedeni period ne može ocjenjivati u okviru apelacionih navoda o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3617/09 od 15. maja 2012. godine, tačka 30. i, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP-343/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 18, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud 8. maja 2019. godine dostavio Općinskom sudu predmet na postupanje i odlučivanje o apelantovim „građanskim pravima i obavezama“, te da je taj postupak okončan donošenjem presude Kantonalnog suda od 30. juna 2021. godine, odnosno trajao je ukupno dvije godine i nešto manje od dva mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u tom periodu Općinski sud i Kantonalni sud donijeli po dvije odluke (tri presude i jedno rješenje). Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu prvi put trebalo oko sedam mjeseci, a drugi put oko pet mjeseci da donese meritorne odluke, dok je Kantonalnom sudu prvi put trebalo pet mjeseci, a drugi put oko osam mjeseci da odluči o žalbi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije uočio periode pasivnosti u postupanju redovnih sudova, te zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada nisu osnovani apelantovi navodi da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“, te kada ništa ne ukazuje da je apelantu bilo uskraćeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Također, Ustavni sud u postupanju redovnih sudova nije uočio periode pasivnosti, te zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman