Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2309/26 (V.V.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Ukaz o proglašenju Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18)
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-2309/26
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-2309/26 , rješavajući zahtjev V. V. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev V. V. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. V. V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nina Karačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. juna 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 3 K 047098 25 Kžk od 10. marta 2026. godine. Apelantica je od Ustavnog suda zatražila donošenje privremene mjere.
Osporena presuda
2. Pravosnažnom presudom Suda BiH broj S 1 3 K 047098 25 Kžk od 10. marta 2026. godine apelantica je proglašena krivom što je u prostorijama Državne agencije za istrage i zaštitu, u vrijeme i način opisan u izreci presude, u svojstvu branioca R. D., nakon što je R. D. bio lišen slobode, te svjesna svojih protivpravnih radnji i htijući to, s ciljem da u predmetnom krivičnom postupku znatno oteža dokazivanje navedenih krivičnih djela pred Sudom BiH, od R. D. preuzela mobilni telefon koji služi dokazivanju. Utvrđeno je da je apelantica tim radnjama počinila krivično djelo sprečavanja dokazivanja iz člana 236. stav (2) KZ-a. Za počinjeno krivično djelo apelantica je osuđena na šest mjeseci zatvora.
3. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je nakon utvrđenja da je apelantica počinila krivično djelo protiv pravosuđa iz KZ-a razmotrio postojanje zakonskih pretpostavki za izricanje mjere sigurnosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti, u smislu člana 73. KZ-a, što je i bio prijedlog tužilaštva. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je članom 73. KZ-a propisano da se ta mjera može izreći učiniocu krivičnog djela ako je djelo učinjeno zloupotrebom tog poziva, djelatnosti ili dužnosti, ukoliko sud ocijeni da postoji opasnost da bi učinilac, obavljajući isti poziv ili djelatnost, mogao ponovo izvršiti krivično cijelo. Sud je naveo da iz tih odredaba proizlazi da ta mjera nije obavezna, već fakultativna, te da njeno izricanje zavisi od postojanja stvarne i konkretne opasnosti od ponavljanja krivičnog djela. U konkretnom slučaju, Sud BiH je ocijenio da ne postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela. U prilog tome ukazano je da je apelantica osoba poodmakle životne dobi, a ta okolnost je od značaja prilikom procjene vjerovatnoće budućeg protivpravnog ponašanja. Osim toga, navedeno je da apelantica do tada nije osuđivana, niti je protiv nje vođen bilo kakav postupak zbog prekršaja ili drugih krivičnih djela, što ukazuje na njenu raniju zakonitu i profesionalno urednu životnu i radnu praksu. Dodatno je sud ukazao da se predmetno krivično djelo, posmatrano u kontekstu apelanticine ličnosti, njenog dotadašnjeg ponašanja i ukupnih okolnosti slučaja, može okarakterizirati kao incidentno ponašanje koje ne predstavlja izraz trajne ili ponavljajuće sklonosti ka zloupotrebi advokatskog poziva. Stoga je Sud BiH zaključio da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi apelantica daljnjim obavljanjem advokatske djelatnosti mogla ugroziti pravosuđe ili pravni poredak Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu svrhu mjere sigurnosti propisanu članom 68. KZBiH, koja se izriče radi otklanjanja stanja ili uvjeta koji mogu utjecati da učinilac ubuduće vrši krivična djela, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju svrha te mjere može postići i bez njenog izricanja, odnosno da izricanje mjere sigurnosti u datim okolnostima ne bi bilo nužno niti srazmjerno, te bi imalo karakter dodatne represije, a ne preventivne mjere usmjerene na otklanjanje konkretne opasnosti.
Druge relevantne činjenice
4. Rješenjem Upravnog odbora RAK-a Sarajevo broj 635/26 od 28. aprila 2026. godine (u daljnjem tekstu: rješenje RAK-a) apelantici je prestalo pravo na obavljanje advokatske djelatnosti s danom 10. mart 2026. godine (član 1) i određeno da će s istim danom biti izbrisana iz Imenika advokata RAK-a Sarajevo (član 2). Za likvidatora advokatske kancelarije imenovana je Nina Karačić, advokat iz Sarajeva (član 3). Određeno je da je to rješenje konačno kada ga potvrdi AKFBiH (član 4).
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Sud BiH presudom od 10. marta 2026. godine apelanticu (koja je advokat) proglasio krivom za krivično djelo sprečavanja dokazivanja iz člana 236. stav 2. KZ-a. Presuda je dostavljena RAK-u Sarajevo 21. aprila 2026. godine putem AKFBiH. Navedeno je da je, s obzirom na te okolnosti, Upravni odbor RAK-a Sarajevo postupio u skladu sa članom 7. stav 2. u vezi sa članom 42. stav 1. tačka g) i stav 4. Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o advokaturi). U rješenju je data pouka da se protiv tog rješenja može izjaviti žalba Upravnom odboru AKFBiH u roku od 15 dana od dana prijema.
6. Apelantica je protiv navedenog rješenja izjavila žalbu.
7. Ustavni sud konstatira da je 23. septembra 2026. godine AKFBiH samoinicijativno dostavio podnesak – „stručno mišljenje amisus curiae.“ AKFBiH je predložio da Ustavni sud usvoji privremenu mjeru koju je apelantica predložila u apelaciji, odnosno da naloži odlaganje brisanja apelantice iz Imenika advokata AKFBiH i RAK-a Sarajevo do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. AKFBiH je prijedlog obrazložio stavom da je taj predmet od velikog značaja za nezavisnost advokature, pravo stranaka na djelotvornu odbranu i pristup sudu, te je u tom smislu ukazao na, prema njegovom stavu, nepravičnost krivičnog postupka koji je vođen protiv apelantice.
8. Apelantica nije obavijestila Ustavni sud da je nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu došlo do promjene pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, odnosno da je AKFBiH odlučio o njenoj žalbi protiv rješenja RAK-a (vidi tačku 4. ove odluke).
Navodi iz apelacije i zahtjeva za privremenu mjeru
9. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom Suda BiH prekršena prava iz člana II/2. i II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tač. a) i b) te čl. 7. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelantica u obimnoj apelaciji ističe da ju je
Sud BiH osudio za djelo koje u vrijeme počinjenja nije predstavljalo krivično djelo na način kako ga navodi KZ. Zatim ističe da je presuda zasnovana na pretpostavkama, što je čini arbitrarnom i nepravičnom u cjelini. Dalje, apelantica navodi i da nije bila podrobno obaviještena o prirodi i razlogu optužbe protiv nje te da nije imala stvarne mogućnosti da pripremi svoju odbranu. Ukazuje i da je cjelokupan postupak protiv nje bio nepravičan, da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima i da se sud oslonio na „isključene“ dokaze. Apelantica ističe i da je u postupku povrijeđeno pravo iz člana
8. Evropske konvencije, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju ona postupala kao branilac R. D., te ukazuje šta proizlazi iz odnosa između branioca i klijenta. Smatra da je presuda kojom je proglašena krivom zasnovana na mobilnom telefonu koji je pronađen pretresom njene torbe, a tim pretresom je, kako apelantica detaljno pojašnjava, povrijeđeno njeno pravo iz člana 8. Evropske konvencije.
10. Apelantica je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti AKFBiH i RAK-u Sarajevo „odlaganje izvršenja Presude Suda BiH broj S 1 3 K 047098 25 Kžk, odnosno odlaganje brisanja apelantice iz Imenika advokata AKFBiH i RAK-a Sarajevo“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. U prilog tome apelantica je istakla da će, usljed realne opasnosti da se osporena odluka drugostepenog suda izvrši u cijelosti, za nju nastupiti neotklonjiva šteta, čime bi se ujedno nastavilo i kršenje njenih prava s nesagledivim posljedicama. Ukazuje da je direktna posljedica izvršenja osporene presude primjena člana 7. Zakona o advokaturi, slijedom čega i njeno brisanje iz Imenika advokata, odnosno gubitak njenog prava na obavljanje profesionalne djelatnosti (djelatnosti advokata), koji gubitak je, uz to, trajnog karaktera. To, prema apelanticinim navodima, ima za posljedicu kršenje njenog prava na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kao dodatka Aneksa I na Ustav BiH te prava na imovinu. Pojašnjava da je u obrazloženju rješenja RAK-a navedeno da je osnov njenog brisanja bila nedostojnost advokata koja je proizašla iz činjenice provođenja pravosnažne sudske presude (osporena ovom apelacijom). Apelantica ukazuje da iz odredaba člana 44. Zakona o advokaturi proizlazi da je provođenje drugostepene presude direktno onemogućava u bavljenju advokaturom, i to trajno, bez mogućnosti ponovnog upisa. Ističe da je izjavila žalbu na rješenje RAK-a, o kojoj Upravni odbor AKFBiH do dana dostavljanja apelacije Ustavnom sudu nije odlučio. Međutim, iz činjenice da je u rješenju RAK-a navedeno da joj pravo obavljanja advokatske djelatnosti prestaje 10. marta 2026. godine, proizlazi da ona već sada nije u mogućnosti obavljati svoju djelatnost pod prijetnjom retroaktivnog poništavanja svih njenih radnji. To ujedno znači da joj je potpuno blokiran rad, te da je de facto njeno pravo već prestalo, i to s danom pravosnažnosti presude. Smatra da su za nju već nastupile teške i nepopravljive posljedice, koje se ogledaju u gubitku klijenata, gubitku profesionalnog ugleda, a posebno gubitku jedinih prihoda koje ostvaruje svojim radom. U slučaju odbijanja žalbe i potvrđivanja rješenja RAK-a doći će i do još težih posljedica koje se ogledaju u kršenju prava trećih lica – uposlenika njene advokatske kancelarije jer brisanje advokata iz Imenika dovodi do likvidacije kancelarije, što znači i do otkazivanja ugovora o radu uposlenika. Zatim ističe da bi došlo i do povrede prava klijenata koje ona i dalje zastupa u predmetima ratnih zločina jer bi u tom slučaju bili prinuđeni da izaberu novog branioca koji bi, s obzirom na fazu u kojoj se predmeti nalaze, teško ušao u predmet i nastavio efektivan rad. Dakle, radi se o posljedicama koje je naknadno nemoguće otkloniti ili popraviti.
Relevantni propisi
11. Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 1/25) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (2) (Nedostojnost za obavljanje advokature) (2) Nije dostojna za obavljanje advokature osoba kojoj je pravosnažnom presudom utvrđena krivnja za krivično djelo povezano s njezinim radom u advokaturi, pravosudnim ili organima uprave.
Član 42. stav (1) tačka g) i stav (4) (Prestanak prava na obavljanje advokature) (1) Advokatu prestaje pravo na obavljanje advokature:
g) u slučaju nastupanja razloga nedostojnosti iz člana 7. ovog zakona; (4) U slučajevima iz stava (1) tač. c), g) i h) ovog člana pravo na obavljanje advokatske djelatnosti prestaje s danom pravosnažnosti odluke nadležnog suda. U svim ostalim slučajevima pravo na obavljanje advokatske djelatnosti prestaje danom kada je odluka postala konačna, odnosno s danom koji je u njoj naznačen.
Član 43. (Nadležnost za odlučivanje) (1) O prestanku prava na obavljanje advokatske djelatnosti odluku donosi nadležni organ regionalne komore, a verificira je Advokatska komora, na isti način i po istom postupku, kao i prilikom upisa u Imenik advokata. (2) Ukoliko nadležni organ regionalne komore ne donese odluku iz stava (1) ovog člana iako je upoznat s nastupanjem nekog od uvjeta za prestanak prava na obavljanje advokatske djelatnosti, Advokatska komora je ovlaštena neposredno donijeti rješenje o prestanku obavljanja advokatske djelatnosti i brisanju iz Imenika advokata. Ovo rješenje je konačno. (3) Protiv rješenja regionalne komore može se uložiti žalba Advokatskoj komori u roku od 15 dana od dana prijema prvostepenog rješenja. (4) Protiv konačnog rješenja Advokatske komore može se pokrenuti upravni spor.
12. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18, 46/21, 31/23 i 47/23)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti Član 73. stav (1) (1) Mjera sigurnosti zabrane vršenja određenog poziva, djelatnosti ili dužnosti može se izreći učiniocu koji je učinio krivično djelo u vezi sa svojim pozivom, djelatnošću ili dužnošću, ako postoji opasnost da bi takvo vršenje moglo poticajno djelovati da učini novo krivično djelo u vezi sa svojim pozivom, djelatnošću ili dužnošću.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
16. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere. Ustavni sud ukazuje da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene tog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentirati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje.
17. Apelantica traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će naložiti AKFBiH i RAK-u Sarajevo „odlaganje izvršenja presude Suda BiH broj S 1 3 K 047098 25 Kžk odnosno, odlaganje brisanja apelantice iz Imenika advokata AKFBiH i RAK-a Sarajevo.“ U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da je apelantica protiv rješenja RAK-a izjavila žalbu, o kojoj AKFBiH još nije odlučio. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se odredbama člana 43. Zakona o advokaturi uređuje, između ostalog, koji organ je nadležan za odlučivanje o prestanku prava na obavljanje advokatske djelatnosti, odnosno donošenje prvostepenog rješenja o tome, te mogućnost da se protiv rješenja regionalne komore može uložiti žalba Advokatskoj komori u roku od 15 dana od dana prijema prvostepenog rješenja. Također, propisano je i da se protiv konačnog rješenja Advokatske komore može pokrenuti upravni spor, te u tom postupku, u skladu sa članom 17. Zakona o upravnim sporovima, moguće je podnošenje zahtjeva za „odlaganje izvršenja upravnog akta do donošenja sudske odluke“. Stoga, imajući u vidu da postupak odlučivanja o prestanku prava na obavljanje advokatske djelatnosti još nije okončan, kao i da su apelantici na raspolaganju daljnji zakonom propisani mehanizmi zaštite, Ustavni sud ne može zaključiti da je privremena mjera Ustavnog suda u ovoj fazi postupka jedini raspoloživi mehanizam kojim bi se mogle spriječiti štetne posljedice na koje apelantica ukazuje.
18. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na navodima koji se tiču merituma predmeta, kao i na navodima o nenadoknadivoj šteti zbog njenog brisanja iz Imenika advokata. U odnosu na navode koji se tiču merituma predmeta, Ustavni sud ukazuje da iako takvi navodi, eventualno, mogu pokrenuti ozbiljna ustavna pitanja, oni sami po sebi ne mogu predstavljati argument za donošenje privremene mjere. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica za navode o nenadoknadivoj šteti, izuzev izvoda vijesti objavljenih u elektronskim i printanim medijima, nije dostavila druge dokaze. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila razloge niti dokaze koji bi ukazivali da je neophodno donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije dokazala da su ispunjeni uvjeti iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda za donošenje privremene mjere.
19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu apelacije.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman