Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-61/01 (D. Č.)

Odluka donesena 10. 05. 2002.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-61/01

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

10. 05. 2002.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Sarajevo

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i 11. maja 2002. godine, donio je

ODLUKU

Usvaja se, kao osnovana, apelacija gosp. Dragana Čovića iz Mostara, protiv:

Rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kv-517/01, od 2. novembra 2001. godine, rješenja istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu broj Ki-232/01, od 19. septembra 2001. godine, rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Kv-567/01 od 6. novembra 2001. godine i rješenja istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-247/01, od 9. oktobra 2001. godine. Ukidaju se: 1. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kv-517/01, od 2. novembra 2001. godine, 2. Rješenje istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu broj Ki-

232/01, od 19. septembra 2001. godine 3. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Kv-567/01 od 6. novembra 2001. godine i 4. Rješenje istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-

247/01, od 9. oktobra 2001. godine. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da prigovor imuniteta, kao ustavno pitanje koje se pojavilo u toku postupka pred tim sudom, koje je izjavio okrivljeni u označenim predmetima, dostavi i predoči Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, kao stvarno nadležan sud, raspravi i donese odluku o navedenom pitanju. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

Obrazloženje

I - Uvod 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine primio je 7. decembra 2001. godine apelaciju gosp.

Dragana Čovića, iz Mostara, kojeg zastupa branilac Josip Muselimović, advokat iz Mostara, protiv rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kv-517/01 od 2. novembra 2001. godine, rješenja istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu broj Ki-

232/01 od 19. septembra 2001. godine, rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kv-567/01 od 6. novembra 2001. godine i rješenja istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-247/01, od 9. oktobra 2001. godine. 2. Apelant, preko svoga branioca, izjavljuje da se predmetnom apelacijom u cijelosti pridružuje navodima apelacije apelanta Edhema Bičakčića, kojeg zastupa branilac Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva, u ustavno-sudskom predmetu koji se vodi pod brojem U 59/01. II - Činjenično stanje 3. Podnosilac apelacije je gosp. Dragan Čović, iz Mostara, kojeg zastupa Josip Muselimović, advokat iz Mostara. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelacije Dragana Čovića i dokumenata dostavljenih Sudu, mogu se sumirati kako slijedi: 4. Povodom zahtjeva Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, za sprovođenje istrage broj KT-26/01 od 7. marta 2001. godine i 27. juna 2001. godine, istražni sudija Kantonalnog suda u Sarajevu donio je 19. septembra 2001. godine rješenje o sprovođenju istrage, broj Ki-232/01 protiv više lica, među kojima je i Dragan Čović, jer postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 366. stav 2, a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljem tekstu: KZ FBiH). 5. Nakon što je istražni sudija pozvao osumnjičene da daju svoju obranu, apelant se pozvao na imunitet i predložio da Sud, kao prethodno pitanje, riješi pitanje imuniteta. Istražni sudija je smatrao da je apelant dao svoju obranu šutnjom, pa kako se saglasio sa zahtjevom za sprovođenje istrage, donio je rješenje o sprovođenju istrage. Istražni sudija je istovremeno riješio provesti sve predložene istražne radnje radi utvrđivanja krivičnog djela i krivične odgovornosti okrivljenog. Apelant je rješenjem poučen o pravu na žalbu Krivičnom vijeću Kantonalnog suda u Sarajevu. Istražni sudija je u ovom rješenju konstatovao da je Ustavni sud BiH svojom odlukom odredio Kantonalni sud u Sarajevu kao sud nadležan za vođenje ovog krivičnog postupka. 6. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu, odlučujući po žalbi apelanta protiv navedenog rješenja o sprovođenju istrage od 19. septembra 2001. godine, donijelo je rješenje broj KV-517/01 od 2. novembra 2001. godine, kojim je odbilo žalbu kao neosnovanu. Ovo vijeće, imajući u vidu imunitet na koji se poziva apelant, a koji je kao njegovo pravo regulirano u poglavlju IV/B. tač. 4. član 10. Ustava Federacije BiH, dajući svoj suštinski stav u pogledu primjenjivosti navedene ustavne odredbe o imunitetu i razmatrajući žalbene navode osumnjičenog, smatra da bi, u sadašnjoj fazi istrage, bilo preuranjeno ocjenjivati prigovor imuniteta, pogotovo što je nesporno da osumnjičeni više ne obavlja dužnost zamjenika premijera Vlade koja je bila zaštićena imunitetom. Također, u obrazloženju odluke Krivično vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu zauzima stanovište da je imunitet okrivljenog prestao prestankom funkcije. Pred Vijećem se, također, postavilo pitanje da li je osumnjičeni inkriminisane radnje, navedene u zahtjevu za sprovođenje istrage, obavljao u okviru svojih ovlaštenja, odnosno da li se te radnje, sa tog aspekta, mogu smatrati dozvoljenim ili nedozvoljenim. Vijeće je, u vezi s ovim pitanjem, ocijeniloda, za sada, kada je istraga u toku i kada je sproveden samo manji broj istražnih radnji, nemože na to pitanje odgovoriti, i da je neophodno nastaviti istražne radnje radi rasvjetljavanja ovog važnog pitanja. Osumnjičeni će, po ocjeni Vijeća, moći isticati svoj prigovor imuniteta, i, zavisno od stvarne situacije u daljem toku istrage, sud u smislu člana 163. ZKP može obustaviti istragu. 7. Istražni sudija Kantonalnog suda u Sarajevu, odlučujući povodom zahtjeva Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu za sprovođenje istrage, broj KT- 288/01 od 9. augusta 2001. godine protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je učinio krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 366. stav 2. a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, donio je 9. oktobra 2001. godine rješenje o sprovođenju istrage broj Ki-247/01. U obrazloženju ovog rješenja istražni sudija je, utvrđujući osnovanom sumnju da je apelant izvršio inkriminisano krivično djelo, kao osnov za svojerješenje, naveo ranije date razloge sadržane u rješenju o sprovođenju istrage od 19. septembra 2001. godine. Pozvavši se na imunitet, apelant nije iznio svoju obranu, a istražni sudija, smatrajući da se apelant brani šutnjom, donio je navedeno rješenje. 8. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu, odlučujući po žalbi apelanta protiv navedenog rješenja o sprovođenju istrage broj Ki-247/01 od 9. oktobra 2001. godine, donijelo je rješenje broj KV-567/01 od 6. novembra 2001. godine, kojim je odbilo žalbu kao neosnovanu. Ovo vijeće, imajući u vidu imunitet na koji se poziva apelant, a koji je kao njegovo pravo regulirano u poglavlju IV/B. tač. 4. član 10. Ustava Federacije BiH, dajućisvoj suštinski stav u pogledu primjenjivosti navedene ustavne odredbe o imunitetu i razmatrajući žalbene navode osumnjičenog, smatra da bi, u sadašnjoj fazi istrage, bilo preuranjeno ocjenjivati prigovor imuniteta, pogotovo što je nesporno da osumnjičeni više ne obavlja funkciju premijera Vlade koja je bila zaštićena imunitetom. Također, u obrazloženju odluka Krivično vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu zauzima stanovište da je imunitet okrivljenog prestao prestankom funkcije. 9. Pred Vijećem se, također, postavilo pitanje da li je osumnjičeni inkriminisane radnje,navedene u zahtjevu za sprovođenje istrage, obavljao u okviru svojih ovlaštenja, odnosnoda li se te radnje, sa tog aspekta, mogu smatrati dozvoljenim ili nedozvoljenim. Vijeće je, u vezi s ovim pitanjem, ocijenilo da, za sada, kada je istraga u toku i kada je sproveden samo manji broj istražnih radnji, ne može na to pitanje odgovoriti, i da je neophodno nastaviti istražne radnje radi rasvjetljavanja ovog važnog pitanja. Osumnjičeni će, po ocjeni Vijeća, moći isticati svoj prigovor imuniteta, i, zavisno od stvarne situacije u daljem toku istrage, sud u smislu člana 163. ZKP može obustaviti istragu. III - Apelacija 10. Gospodin Dragan Čović iz Mostara, koga zastupa gosp. Josip Muselimović, advokat iz Mostara, podnio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu navedenih u dispozitivu ove odluke i u tački 1. obrazloženja. 11. Apelant tvrdi da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova ljudska prava na fer postupak pred sudom u krivičnom postupku, garantirana članom 6. stav 1. i članom 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija), te čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. 12. U pogledu fer postupka apelant se žali da se podnosiocu ove apelacije, Draganu Čoviću, na teret stavlja izvršenje krivičnog djela nesavjesnog rada u službi, koje je predviđeno i kažnjivo po članu 366. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljem tekstu: KZ FBiH). U navedenim krivičnim predmetima apelant Dragan Čović isticao je, tj. pozivao se, na imunitet od krivičnog gonjenja, kako je to predviđeno odredbama člana 10. poglavlja IV/B.4. Ustava Federacije BiH, jer mu je zahtjevom za sprovođenje istrage stavljeno na teret izvršenje krivičnih radnji koje je počinio u svojstvu federalnog ministra financija i zamjenika premijera Federacije BiH. 13. U pogledu istaknutog prigovora prava na imunitet, kao prethodnog proceduralnog pitanja, koji isključuje krivično gonjenje u svakoj fazi krivičnog postupka, u svojim rješenjima koja su navedena u dispozitivu ove odluke, Kantonalni sud u Sarajevu je, kakoapelant navodi u apelaciji, potpuno uzurpirao isključivu nadležnost Ustavnog suda Federacije BiH, koji je nadležan za rješenje pitanja imuniteta, i u tom pravcu zauzeo stavove koji su nezakoniti, protivustavni i pravno neodrživi. 14. Apelant Dragan Čović smatra da je apelant Edhem Bičakćić u svojoj apelaciji, koja se, kao ustavno-sudski predmet vodi pod brojem U 59/01, kao i u njenoj dopuni, u potpunosti i konkretno obrazložio činjenično stanje i situaciju, kao i materijalno-pravni osnov apelacije, te stoga smatra da nije potrebno da ponavlja iste činjenice u svojoj apelaciji. 15. Apelant je predložio da se, u skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda BiH, zatraži dostavljanje kompletnog spisa broj Ki-125/01, da se po ovoj apelaciji postupa hitno i, nakon održane sjednice Ustavnog suda BiH, u skladu sa čl. 31-35. ili javne sjednice u smislu čl. 41-53. Poslovnika Ustavnog suda BiH, na koju će, prema članu 42. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda BiH, biti pozvan i apelant, Ustavni sud BiH donese odluku kojom se apelacija, izjavljena protiv osporenih rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, usvaja i osporena rješenja ukidaju. 16. Također je predložio da Ustavni sud naloži Kantonalnom sudu u Sarajevu da izjavljeni prigovor imuniteta apelanta predoči Ustavnom sudu Federacije BiH, kao stvarno nadležnom, kao ustavno pitanje koje se pojavilo u toku postupka pred tim sudom na meritorno odlučivanje. Ili, alternativno, da Ustavni sud, postupajući u skladu sa članom 61. Poslovnika Ustavnog suda BiH, sam riješi pitanje imuniteta u meritumu, na taj način što će utvrditi da apelant u konkretnom slučaju uživa apsolutni imunitet od krivičnog gonjenja. IV - Postupak pred Ustavnim sudom 17. U skladu sa odredbom člana 16. Poslovnika Suda, apelacija je dostavljena Kantonalnom sudu u Sarajevu i Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu i zatraženi su odgovori na navode apelacije. 18. Kantonalni sud u Sarajevu je, 23. januara 2002. godine, dostavio odgovor na apelaciju i u cijelosti ostao kod rješenja koja se apelacijom osporavaju, naglašavajući da ne smatra osnovanim da ih dodatno argumentira. U odgovoru Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, dostavljenom 18. januara 2002. godine, pobija se osnovanost apelacije i naglašava da lica iz poglavlja IV/B. člana 10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine uživaju imunitet dok im traje mandat i u tom vremenu vrše svoje zakonske dužnosti, a na imunitet se mogu pozivati samo u vrijeme trajanja mandata s tim da imunitetska zaštita prestaje istekom mandata. Službena radnja, koja krši zakon i predstavlja krivično djelo određeno zakonom, ne ulazi u materijalnopravni imunitet već samo ima procesnopravni karakter (formalnopravni imunitet) koji je, stoga, procesne prirode i predstavlja samo smetnju za vođenje krivičnogpostupka bez odobrenja Parlamenta u vrijeme trajanja mandata, i on traje samo do davanja odobrenja ako je mandat u toku ili do prestanka trajanja mandata kada se nosilac imuniteta ne može pozvati na imunitet. Posebno je istaknuto da je u Odluci, broj U 34/01 od 24. jula 2001. god. ("Službeni glasnik BiH", broj 20/01) Ustavni sud Bosne i Hercegovine zaključio da prigovor imuniteta, koji je istakao Edhem Bičakčić, neće rješavati jer je to pitanje koje treba da razriješi stvarno nadležni sud, što bi u konkretnom slučaju značilo Kantonalni sud u Sarajevu. To pravno stanovište se može primijeniti i na apelanta Dragana Čovića, uz napomenu da je i pitanje imenovanog rješavao Kantonalni sud Sarajevo svojim rješenjima broj Kv-517/01 od 02. novembra 2001. god. i Kv-567/01 od 6. novembra 2001. god., čime je predmetna stvar postala res judicata. Kako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine, prema tome, o istoj pravnoj stvari ranije odlučivao, Kantonalno tužilaštvo Sarajevo smatra da iz istog razloga, prema članu 12. stav 3. tačka 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, predmetnu apelaciju treba skinuti sa liste predmeta za odlučivanje. S obzirom da je Kantonalni sud Sarajevo citiranim svojim odlukama riješio pitanje imuniteta, u odgovoru se ističe još i to da je apelacija, stoga, očigledno (prima facie) neosnovana i da je treba, primjenom člana 12. stav 3. tačke 6. Poslovnika Suda, skinuti saliste predmeta za odlučivanje. 19. Odgovor Kantonalnog suda u Sarajevu i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo je, u skladu sa članom 20. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, odmah dostavljen apelantu. V - Dopustivost 20. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može da odlučuje o apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta i samo ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac primio presudu o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 22. Prema Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98) (u daljem tekstu: ZKP), kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, na zahtjev nadležnog tužioca za sprovođenje istrage, rješenje o sprovođenju istrage donosi istražni sudija nadležnog suda. Protiv rješenja istražnog sudije o sprovođenju istrage može se izjaviti žalba, o kojoj rješenjem odlučuje vijeće tog suda. Protiv rješenja vijeća nije moguće izjaviti žalbu, ako ovim zakonom nije drukčije određeno (čl. 151., 385. i 388.). ZKP nije odredio druge mogućnosti za daljnje korištenje pravnih lijekova. 23. U konkretnom slučaju, prema tome, iscrpljeni su svi pravni lijekovi protiv osporenih rješenja u fazi prethodnog krivičnog postupka. 24. Kantonalni sud u Sarajevu donio je rješenja, i to: rješenje broj KV-517/01 od 2. novembra 2001. godine i broj KV-567/01 6. novembra 2001. godine. Apelacija je dostavljena 7. decembra 2001. godine. Stoga je očigledno da je apelacija izjavljena u roku koji je utvrđen članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. 25. Prema tome, Poslovnikom Suda predviđeni uvjet sa aspekta iscrpljivanja pravnih lijekova u konkretnoj fazi krivičnog postupka, kao i uvjet blagovremenosti, je ispunjen. 26. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je ocijenio da su odluke Kantonalnog suda u Sarajevu, koje su predmet ovog spora, konačne, što je vidljivo iz sljedećeg: Iz drugostepenog rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj KV-567/01, od 6. novembra 2001. god., nesumnjivo proizilazi da rješenje utvrđuje da okrivljeni (apelant) nema imunitet jer da mu je imunitet vezan samo "za odgovarajuće funkcije čije trajanje je ograničeno samo za vrijeme trajanja svojstva dopremijera, odnosno ministra u vladi" (strana 2. obrazloženja citiranog rješenja). Isti stav se ponavlja, također u drugostepenom rješenju broj KV-517/01 od 2. novembra 2001. godine (str. 2. obrazloženja citiranog rješenja). 27. Stoga, nije sporno da je ovakvim odlučenjima Kantonalni sud u Sarajevu zauzeo dva stava, i to: 1. da sud sam odlučuje o prigovoru imuniteta, i, 2. što je najbitnije, da je Sud već riješio da okrivljeni (apelant) nema imunitet za inkriminirana krivična djela. Dakle, Kantonalni sud u Sarajevu je odbio prigovor imuniteta. Ovo, i bez obzira što se u istim obrazloženjima drugostepenih rješenja upada u očigledne kontradiktornosti, konstatuje da se i kasnije može rješavati prigovor imuniteta.

Zato, slijedi da je apelacija dopustiva. VI - Meritum 28. Apelant ističe da je Kantonalni sud u Sarajevu citiranim rješenjima o sprovođenju istrage i drugostepenim rješenjima tih predmeta, povrijedio njegova prava zaštićena članom 6. stav 1. i članom 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer nisu riješeni prigovori imuniteta, odnosno da ih je riješila stvarno nenadležna institucija. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u dijelu relevantnom za ovu apelaciju, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom." 29. Prije svega, imajući u vidu precedens Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz odlukebroj U 34/01 od 22. juna 2001. godine u odnosu na tačku 4. koji glasi: "Iako sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava stoji na stanovištu da pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja u krivičnom postupku mora biti sagledano na osnovu krivičnogpostupka u cjelini, jer omaške i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti izmijenjeni u sljedećoj fazi postupka, Ustavni sud BiH je stao na stanovište da kao domaća institucija mora ukazati na povredu prava zagarantiranih ustavom čak i u ovoj fazi postupka. Naime, Evropski sud za ljudska prava je sudska instanca međunarodnog karaktera i njegovo postupanje moguće je tek nakon iscrpljivanja domaćeg postupka u cjelini. Međutim, Ustavni sud BiH je domaća institucija apelacione nadležnosti u pogleduprava i sloboda zagarantiranih Ustavom BiH, te u tom smislu, bez obzira na činjenicu da postupak nije okončan, mora ukazati na povredu prava zagarantiranih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, pa samim tim i prava zagarantiranih Ustavom BiH." 30. S jedne strane, citirani precedens je značajan za pitanje dopustivosti apelacije, s jedne strane. To pitanje je i riješeno u prethodnom poglavlju pod V. Dopustivost. Međutim, zauzeti precedens je apsolutno značajan i u odnosu na meritorno odlučenje. 31. Ustavni sud je ocijenio da je Kantonalni sud u Sarajevu odlukama, koje su predmet apelacije, povrijedio prava apelanta zaštićena članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog sljedećeg: Pitanje prigovora imuniteta okrivljenog (apelanta) nije riješeno, zato što Kantonalni sud, koji vodi krivični postupak protiv okrivljenog, nije nadležan da rješava pitanje imuniteta. Pogrešno je teziranje drugih učesnika u postupku, pa i samih pobijanih odluka, da sudkoji vodi krivični postupak ima pravo rješavati pitanje imuniteta. To je očigledno iz Ustava Federacije BiH koji pod naslovom C. 3. Ustavni sud, član 10. tačka 3., određuje da on rješava pitanje imuniteta. Citiramo navedenu odrednicu: "Ustavni sud također odlučuje i o ustavnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud, Sud za ljudska prava ili kantonalni sud a koja se pojave u toku postupka pred dotičnim sudom." 32. Iz citiranog očigledno proizilazi da je, u konkretnom slučaju, jedino i isključivo nadležan da riješi navedeno pitanje Ustavni sud Federacije BiH. Rečeno je "jedino i isključivo", zato što je to jedina odrednica koja govori o načinu postupka ocjene prava na imunitet, posebno zato što ne postoji proceduralna pretpostavka da to pitanje rješava sud koji vodi krivični postupak. 33. Također, prema Zakonu o krivičnom postupku, ne postoji proceduralna pretpostavka da to pitanje rješava sud koji vodi krivični postupak. Navođenje da je u odluci Ustavnog suda BiH broj 34/01 pod tačkom 27., Ustavni sud dao pravo Kantonalnom sudu da u materijalno-pravnom smislu riješi pitanje imuniteta je apsolutno netačno. Naime, tačka 27. izvorno glasi: "Istaknuti prigovor imuniteta od strane apelanta Ustavni sud BiH nije rješavao, jer to pitanje treba da razriješi stvarno nadležni sud." Dakle, Ustavni sud to pitanje nije razriješio, jer ono nije bilo ni konačno riješeno da bi imali dopustivost da ga rješavamo, zato što je raniju istragu u tom predmetu vodio nenadležni Vrhovni sud Federacije BiH. Ovo pitanje je trebao razriješiti stvarno nadležni sud, a to je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine. 34. To što je određeno da pitanje treba razriješiti stvarno nadležni sud je tačno, ali svakako u određenoj proceduri koja je već ranije citirana u odnosu na Ustav Federacije BiH, koji je jedini nadležan da razriješi navedeni prigovor imuniteta. 35. Također su netačni navodi Kantonalnog suda u Sarajevu da je šutnja okrivljenog apelanta način njegove obrane. Naime, prigovor imuniteta i obrana šutnjom su dva različita instituta obrane. Obrana šutnjom je pravo svakog građanina i ona je kodificirana Zakonom o krivičnom postupku. 36. S druge strane, institut imuniteta je kodificiran u Ustavu Federacije BiH pod naslovom B. Izvršna vlast Federacije, pod tačkom 4/10. i naslovom Imunitet, a koja odrednica glasi: "Predsjednik Federacije, dopredsjednik Federacije, premijer, zamjenik premijera i ostali članovi Vlade ne mogu biti krivično gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje funkcije." 37. Iz navedene odrednice, citirane iz Ustava Federacije BiH, jasno proizilazi da osobe nabrojane po funkcijama ne mogu biti krivično gonjene niti odgovorne u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje funkcije. Dakle, jasno, citirana odrednica ius cogens ističe da te osobe ne mogu biti krivično gonjene … za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje funkcije. To znači, da je prigovorimuniteta takav prigovor koji se mora riješiti prethodno, prije donošenja rješenja o sprovođenju istrage. Prvostepene odluke, koje je potvrdio drugostepeni Kantonalni sud u Sarajevu, pokrenule su krivično gonjenje. Naime, donošenjem rješenja o sprovođenju istrage započinje i dalje se odvija krivično gonjenje. Jasno je, da je takvo odlučenje apsolutno suprotno pravima okrivljenog (apelanta) u odnosu na ustavne odrednice Ustava Federacije BiH koje su citirane. 38. Također je jasno, iz inkriminacija u rješenjima o sprovođenju istrage, da se one odnose na objektivni identitet krivičnog djela (vrijeme, mjesto, svojstvo okrivljenog, način i posljedice) i da inkriminišu okrivljenom (apelantu) da ih je učinio u svojstvu premijera Federacije BiH. 39. Ustavni sud ocjenjuje da ovo predstavlja povredu odrednice člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer: 1. S jedne strane, vrijeđaju pravo okrivljenog na pravično suđenje, jer je apelanta započeo krivično goniti Kantonalni sud u Sarajevu, a da prethodno nije riješeno pitanje prigovora imuniteta. 2. S druge strane, niz elementarnih nezakonitosti, npr. miješanje instituta šutnje i instituta imuniteta, ukazuju da je kod apelanta izazvana opravdana sumnja u pristrasnost suda. 3. Ovo tim prije što je čitav ovaj postupak započet nezakonito, a o čemu govori Odluka Ustavnog suda BiH broj U 34/01. Zaključak je da su, rijetko kada kao u ovom predmetu, povrijeđena prava apelanta u odnosu na citirane odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Ustava Bosne i Hercegovine. 40. Nasuprot iznesenom, u odnosu na tezu apelacije da je došlo do povrede člana 7. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Ustavni sud je ocijenio da to pravo okrivljenog (apelanta) nije povrijeđeno. Naime, u izvornom tekstu navedena odrednica glasi: "Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivičnodjelo ... Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela." Međutim, jasno je da okrivljeni (apelant) nije ni proglašen krivim, pa mu time nije ni izrečena kazna. Stoga, član 7. stav 1. Konvencije se ne može primijeniti u ovoj fazi postupka. 41. Što se tiče alternativnog prijedloga apelanta da Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine sam riješi prigovor imuniteta u meritumu, Ustavni sud je samom ovom odlukom riješio pitanje stvarne nadležnosti za rješenje tog pitanja, iz čega proizilazi da je navedeni alternativni prijedlog preuranjen. VII - Zaključak 42. Ustavni sud je odlučio, većinom glasova (šest naprema dva), kao u izreci. Sudije dr. Hans Danelius i prof. dr. Louis Favoreu dostavili su zajedničko izdvojeno mišljenje, koje je priloženo uz ovu odluku kao aneks. Na osnovu člana VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio većinom glasova u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić, sudije: prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, Mirko Zovko. U 61/01

10. maja 2002. godine

Sarajevo

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Snežana Savić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine smatra da pobijana rješenja Kantonalnog sudau Sarajevu vrijeđaju pravo okrivljenog na pravično suđenje, jer su apelantazapočeli kazneno goniti, a da prethodno nije riješeno pitanje prigovora imuniteta,koji je okrivljeni uložio tijekom istražnog postupka.

Sud je, stoga, odlučio ukinuti pobijana rješenja i naložiti Kantonalnom sudu u

Sarajevu da izjavljeni prigovor imuniteta dostavi na postupak nadležnom sudu, tj.

Ustavnom sudu Federacije BiH. Izdvojeno mišljenje sudije dr. Hansa Daneliusa

Žalim što ne mogu prihvatiti većinsko mišljenje u ovom predmetu, iz sljedećih razloga: Dragan Čović navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nezavisnim tribunalom, zagarantirano članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, s obzirom da mu je uskraćeno pravo na imunitet od krivičnog gonjenja. Međutim, krivični postupak protiv Dragana Čovića je još uvijek upreliminarnoj fazi, te stoga još uvijek nije poznat njegov ishod. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini, što znači da to nije moguće utvrditi dok se postupak ne okonča. (Izdvojeno mišljenje sudija Daneliusa i Marka, u prilogu odluke Ustavnog suda upredmetu broj 34/01). Slijedi da je apelacija Dragan Čović preuranjena. On će, naravno, imati priliku, da, kada se krivični postupak okonča, pred Ustavnim sudom pokrene pitanje nepravičnosti dokoje bi moglo doći u ovom postupku. U svakom slučaju, pravo na imunitet od krivičnog gonjenja ne proizilazi iz člana 6. Evropske konvencije, pošto taj član predviđa zaštitu prava da sud ispita i odluči o krivičnoj optužbi, ali ne predviđa i pravo na izuzeće od sudskog postupka. Stoga, do povrede njegovog prava iz člana 6. ne može doći u slučaju da se odbije ili ne uvaži zahtjev Dragana Čovića kojim se on poziva na imunitet. Isto tako, Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži niti jednu odredbu koja Draganu Čoviću daje pravo na imunitet. Odredba koja se odnosi na ovo pitanje je sadržana u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine (poglavlje IV/B. 4., član 10.). Međutim, pitanje eventualne povrede ove odredbe potpada pod nadležnost Ustavnog suda Federacije, a ne Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Također, Dragan Čović nema osnova da se pozove na član 7. Evropske konvencije, jer on nije ni proglašen krivim za krivično djelo. Izdvojeno mišljenje sudije prof. dr. Louisa Favoreua

U potpunosti se pridružujem stavovima koje je u svom izdvojenom mišljenju iznio sudija dr. Hans Danelius.

Odluka o meritumu u predmetu U-61/01 (D. Č.) | Sudska praksa | Aktio