Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-3/02 (Društvo jednog lica “Alis-komerc” Sarajevo)
Odluka donesena 10. 05. 2002.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Propisano zakonom
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-3/02
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
10. 05. 2002.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i 11. maja 2002. godine, donio je
ODLUKU
Odbija se apelacija Društva jednog lica “Alis-komerc”, iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-232/01 od 10. maja 2001. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I.Činjenice
1. Društvo jednog lica “Alis-komerc” iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je Carinarnici Sarajevo, 20. novembra 2000. godine, putem ovlaštene špedicije DTS ŠPED – DOO Sarajevo, zahtjev za povrat naplaćenih posebnih pristojbi po uvoznoj carinskoj deklaraciji broj 24636 od 15. decembra 1997. godine, u vrijednosti od 1.248, 00 KM.
2. Carinarnica Sarajevo je, rješenjem broj UP-5704/00 od 21. novembra 2000. godine, odbila zahtjev kao neosnovan pozivajući se na član 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona koji propisuje da zahtjev za povrat carine može biti podnesen u roku od jedne godine od dana podnošenja deklaracije. Zahtjev je, u predmetnom slučaju, bio podnesen nakon isteka roka.
3. Ministarstvo finansija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo finansija), rješenjem broj 05 UP/II-05-1553/01 od 19. februara 2001. godine, odbilo je apelantovu žalbu protiv rješenja Carinarnice Sarajevo.
4. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je, presudom broj U-232/01 od 10. maja 2001. godine, ustanovio da su oba upravna organa pravilno odbila apelantov zahtjev jer je istekao zakonom propisani rok od godinu dana za povrat carine. Vrhovni sud je, stoga, odbio apelantovu tužbu protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija.
II. Apelacija
5. Apelant je, 27. juna 2001. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presude Vrhovnog suda, broj U-232/01 od 10. maja 2001. godine.
6. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. On zahtijeva da Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, poništi rješenje Carinarnice Sarajevo od 21. novembra 2000. godine, rješenje Federalnog ministarstva finansija, broj 05-UP/II-05-1553/01 od 19. februara 2001. godine, te presudu Vrhovnog suda Federacije od 10. maja 2001. godine.
7. Apelant traži da Ustavni sud odluči da mu se izvrši povrat iznosa naplaćenog na ime posebne pristojbe za ocarinjenu robu u iznosu od 1.248,00 KM i tvrdi da je zakon bio pogrešno primijenjen jer su posebne pristojbe bile nametnute na osnovu odredbi koji nisu bile primjenjive za robu uvezenu u 1997. godini.
8. Apelant se žali i na povredu njegovog prava na nediskriminaciju garantiranog članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije. U vezi s tim apelant navodi da je doveden u neravnopravan položaj, jer je nekim pravnim osobama iz Hercegovine vraćen novac koji im je bio oduzet po istom osnovu kao i njemu.
9. Na osnovu člana 16. Poslovnika Suda, Ustavni sud je 9. januara 2002. godine tražio od Vrhovnog suda da dostavi odgovor na apelaciju, a 15. kolovoza 2001. godine zatraženo je i od Federalnog ministarstva finansija da dostavi odgovor na apelaciju i dâ spise na uvid.
10. Vrhovni sud Federacije, 1. oktobra 2001. godine, dostavio je odgovor u kojem navodi da ostaje u cijelosti kod razloga navedenih u presudi, te da smatra da tom presudom nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni odredbe Evropske konvencije.
11. Federalno ministarstvo finansija, 31. augusta 2001. godine, dostavilo je odgovor na apelaciju u kojem u suštini navodi da se odgovori na apelaciju nalaze u pobijanoj presudi.
12. Prema članu 20. Poslovnika Suda, podnosiocu apelacije dostavljeni su navedeni odgovori na apelaciju.
III.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanja koja proizilaze iz apelacije odnose se na povredu apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom i njenim Protokolom broj 1, kao i čl. II/3. i 4. Ustava Bosne i Hercegovine. Prava i slobode, predviđeni Evropskom konvencijom, su zaštićene i Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud može da odlučuje po apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
15. U ovom predmetu osporena je presuda Vrhovnog suda broj U-232/01 protiv koje nema daljnjih redovnih pravnih lijekova. Postupak pred Ustavnim sudom je pokrenut 27. juna 2001. godine, dakle u predviđenom vremenskom roku. Apelacija je, s obzirom na navedeno, dopustiva. V.Ustavni sud je odlučio
16. Ustavni sud u ovom predmetu ima zadatak da ispita da li se presudom Vrhovnog suda, broj U-232/01 od 10. maja 2001. godine, u upravnoj stvari vraćanja uplaćenog iznosa na ime posebne pristojbe, krši apelantovo ustavno pravo zagarantirano članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju.
17. Član 1. Protokola br. 1 na Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima previđenim zakonom o općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni”.
18. Ustavni sud ističe da je pravo na imovinu garantirano u Ustavu Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2. predviđa da se prava i slobode, zaštićeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u članu II/3. posebno štiti pravo na imovinu.
19. Član 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije sadrži tri principa. Prvi princip, koji se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opći princip o mirnom uživanju svoje imovine. Drugi princip govori o tome da se lišavanje imovine može desiti pod specijalnim uvjetima, koji su definirani u drugoj rečenici prvog stava. Treći princip se tiče kontrole države nad korištenjem privatne imovine, što je dopušteno pod uvjetima koji su dati u drugom stavu. Država, između ostalog, ima pravo da kontroliše korištenje imovine u skladu sa opštim interesima donoseći zakone potrebne u tu svrhu ili kako bi se osiguralo plaćanje poreza i ostalih doprinosa i kazni.
20. Ustavni sud ističe da se odluka o nametanju obaveze apelantu po osnovu posebnih pristojbi i odbijanje povrata naplaćenih pristojbi tiču prava apelantovog preduzeća na poštovanje njegove imovine. Međutim, stav 2. člana 1. Protokola broj 1 predviđa izuzetak za primjenu zakona za koje država smatra da osiguravaju naplatu poreza ili drugih doprinosa.
21. Ustavni sud ističe da nametanje obaveze apelantu po osnovu posebnih pristojbi ima pravni osnov u Carinskom zakonu (“Službene novine Federacije BiH”, broj 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97).
22. Tačno je da se u predmetnom slučaju apelant žali na pogrešno tumačenje i primjenu Carinskog zakona. U pogledu ovoga, Ustavni sud ističe da je osnov za odbijanje apelantovog zahtjeva za povrat naplaćenih pristojbi bio taj što apelant nije podnio zahtjev za povrat u predviđenom vremenskom roku. Zadaća Ustavnog suda nije da ispituje jesu li upravni organi i Vrhovni sud pravilno tumačili zakon. Dovoljno je istaći da je postojao pravni osnov za donošenje presude Vrhovnog suda i da Vrhovni sud nije tumačio i primijenio zakon na neopravdan i proizvoljan način.
23. Ustavni sud, dalje, ističe da se ne može smatrati da je član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije povrijeđen, kao ni član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine.
24. Član 14. Evropske konvencije, koji garantira zaštitu protiv diskriminacije, glasi: “Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”
25. Ustavni sud još jednom ističe da je apelantov zahtjev za povrat naplaćenih pristojbi odbijen jer nije bio ispoštovan vremenski rok za podnošenje zahtjeva. Apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi pokazao da je bio tretiran različito od ostalih preduzeća ili osoba koji su se nalazili u istoj situaciji. Iz ovoga proizilazi da apelant nije bio podvrgnut diskriminaciji iz člana 14. Evropske konvencije ili člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
26. Prema tome, u ovom slučaju nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
27. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.
U 3/02 10. maja 2002.
Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Snežana Savić
- Osnov za odluku suda kojom se odbija apelantov za povrat naplaćenih pristojbi je bio taj što apelant nije podnio zahtjev za povrat u zakonom predviđenom roku. Ustavni sud ističe da je postojao pravni osnov za donošenje presude vrhovnog suda koji nije tumačio i primjenio zakon na neopravdan i proizvoljan način.
- Apelant nije bio ni podvrgnut diskriminaciji jer nije dostavio nikakav dokaz koji bi pokazao da je bio tretiran različito od ostalih preduzeća i osoba koje su se nalazile u istoj situaciji.