Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu U-20/02 (Preduzeće «NMS Commerce” d. j. o. iz Ljubuškog)
Odluka donesena 27. 02. 2004.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, David Feldman
Citirani propisi
- Poslovnik Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama carinskog zakona · čl. 342
- Carinski zakon · čl. 342
Predmeti (1)
U-20/02
Ocjena ustavnosti
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, sudije Hatidža Hadžiosmanović, David Feldman, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 27. februara 2004. godine, u predmetu broj U 20/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija preduzeća «NMS Commerce” d. j. o. iz Ljubuškog, podnesena protiv rješenja Federalnog vijeća za prekršaje, broj 29/01 od 11. januara 2001. godine, i rješenja Carinske uprave – carinska ispostava Sarajevo, broj P-736/99-2 od 14. decembra 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Preduzeće «NMS Commerce» d.j.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. februara 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Federalnog vijeća za prekršaje broj 29/01 od 11. januara 2001. godine i protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija – Carinska uprava, Carinarnica Sarajevo, broj P-736/99-2 (u daljnjem tekstu: Carinska uprava) od 14. decembra 2000. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. U skladu sa članom 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Ustavni sud je, 10. aprila 2002. godine, od Carinske uprave zatražio spis predmeta. Carinska uprava je, 26. aprila 2002. godine, dostavila svoj spis broj P-736-99.
3. Ustavni sud je, dopisom od 26. aprila 2001. godine, zatražio od apelanta da precizira za koje odredbe Ustava Bosne i Hercegovine tvrdi da su povrijeđene. Apelant je dostavio dopunu apelacije 16. maja 2001. godine.
4. Ustavni sud je, 17. aprila 2002. godine, uputio pismo Federalnom vijeću za prekršaje. Federalno vijeće za prekršaje je svoj odgovor dostavilo 22. aprila 2002. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelant je, 26. septembra 1999. godine, uvezao robu iz Belgije preko graničnog prijelaza Carinska ispostava Izačić. Apelant je predao fakturu broj 99-2309-I od 23. septembra za robu u vrijednosti od 57.692,00 DEM. Nakon toga, u toku daljnje provjere robe, ustanovljeno je da je faktura lažna i da je stvarna vrijednost robe veća od prijavljene.
7. Carinska ispostava Željeznička stanica pokrenula je prekršajni postupak protiv apelanta. Rješenjem broj P-736/99, od 20. marta 2000. godine, Carinska uprava je kaznila apelanta za carinski prekršaj iz člana 342. stav 1. tačka 1. Carinskog zakona («Službene novine Federacije BiH», br. 2/95 i 18/96), i to zbog netačnog prijavljivanja robe na graničnom prijelazu. U rješenju je određeno da će uvezena roba biti oduzeta i utvrđeno je da je stvarna vrijednost robe 153.490,20 DEM
8. Apelant je protiv rješenja P-736/99 uložio žalbu Federalnom vijeću za prekršaje. To vijeće je, rješenjem broj 567/00 od 29. maja 2000. godine, ukinulo prvostepeno rješenje i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.
9. Carinska uprava je, rješenjem P-736/99-2 od 14. decembra 2000. godine, proglasila apelanta odgovornim za povredu člana 342. stav 1. tačka 1. Carinskog zakona i izrekla mu novčanu kaznu u iznosu od 10.000 KM, a odgovornom licu u «NMS Commercu» d.j.o. Ljubuški u iznosu od 50,00 KM. Carinska uprava je, nakon obavljenih konsultacija sa finansijskim ekspertom i nakon što je od CAFAO-a dobila originalne fakture br. 003681 i 003682, potvrdila da je ispravna procjena robe u iznosu od 153.490,20 DEM. Nadalje, Carinsku upravu su obavijestili i potvrdili Ambasada Belgije u Bosni i Hercegovini i carinski organi Belgije da su originalne fakture kojima se dokazuje da je vrijednost robe 153.490.20 DEM. Međutim, apelant je osporio ovakav nalaz tvrdeći da je roba lošeg kvaliteta i da je vrijednost, stoga, umanjena. Carinska uprava navodi da apelant nije priložio ni jedan dokaz kojim bi dokazao svoje tvrdnje. U skladu sa članom 358. stav 1. Carinskog zakona, carinski organi su izrekli zaštitnu mjeru oduzimanja robe. Protiv rješenja Carinske uprave apelant je podnio žalbu Federalnom vijeću za prekršaje, obrazlažući da je Carinska uprava povrijedila Zakon o prekršajima kojima se povrjeđuju federalni propisi («Službene novine Federacije BiH», broj 9/96) i da je pogrešno primijenila materijalni zakon i nepotpuno utvrdila činjenično stanje. Federalno vijeće za prekršaje je, rješenjem broj 29/01 od 11. januara 2001, odbilo apelantovu žalbu i potvrdilo prvostepeno rješenje. Federalno vijeće za prekršaje zaključilo je da je Carinska uprava potpuno utvrdila činjenice i ispravno zaključila da je apelant počinio carinski prekršaj, te da je roba oduzeta u skladu sa zakonom. Protiv navedenog rješenja nije dopuštena žalba.
IV. Relevantni propisi
(1)Zakon o prekršajima kojima se povrjeđuju federalni propisi «Član 153.
Zahtjev za sudsku zaštitu može se izjaviti protiv rješenja Federalnog vijeća donesenog u drugom stepenu kojim je pravnom licu ili imaocu radnje izrečena novčana kazna preko 1.000 DEM, a odgovornom licu ili drugom pojedincu - preko 500 DEM ili ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čija vrijednost prelazi 3.000 DEM ili je oduzeta imovinska korist u vrijednostipreko 3.000 DEM, u slijedećim slučajevima:
1) ako je rješenjem o prekršaju povrijeđen materijalni propis;
2) ako je u prekršajnom postupku učinjena povreda odredaba postupka koja je uticala ili je mogla uticati na zakonito i pravilno donošenje rješenja o prekršaju (bitna povreda postupka);
3) ako je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno ili ako je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja.
Član 156. Vrhovni sud će ukinuti rješenje o prekršaju ako utvrdi da je zahtjev za sudsku zaštitu osnovan. Ako Vrhovni sud utvrdi da je povrijeđen materijalni propis, a utvrđeno činjenično stanje pruža pouzdan osnov za donošenje drukčijeg rješenja, može donijeti odluku kojom preinačava drugostepeno rješenje.» (2)Zakon o izmjenama i dopunama zakona o prekršajima kojima se povrjeđuju federalni propisi («Službene novine Federacije BiH» broj 29/00). «Član 9.
U članu 153. broj “1.000“ zamjenjuje se brojem “20.000“, broj “500“ zamjenjuje se brojem “5.000“, a broj “3.000“ u šestom i sedmom redu zamjenjuje se brojem “30.000“.”
V. Apelacija
10. Apelant tvrdi da je rješenjem Federalnog vijeća za prekršaje povrijeđeno njegovo pravo na imovinu utvrđeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i smatra da je Federalno vijeće za prekršaje povrijedilo Zakon o prekršajima kojima se povrjeđuju federalni propisi, te da je ovo vijeće pogrešno i nepotpuno ustanovilo činjenice predmeta.
11. Između ostalog, apelant ističe da nije imao ekonomski interes da prijavljuje carinjenje robe po vrijednosti koja je niža od stvarne i tvrdi da je nalaz finansijskog eksperta u vezi sa vrijednošću robe neprecizan i kontradiktoran.
VI. Dopustivost
Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
12. Opće pravilo, ustanovljeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, jeste da apelant mora da iscrpi sve pravne lijekove i dođe do konačne odluke prije nego podnese apelaciju Ustavnom sudu. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Iscrpljivanje pravnih lijekova ovisi o apelantu, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku, osim ako apelant može dokazati da lijekovi nisu bili adekvatni i da postoje posebni razlozi koji oslobađaju apelanta od pozivanja na određeni pravni lijek.
13. U skladu sa članom 153. Zakona o prekršajima kojima se povrjeđuju federalni propisi, ako jeizrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čija vrijednost prelazi 30.000 DEM, osoba kojoj je izrečena kazna ima pravo da podnese zahtjev za sudsku zaštitu protiv takve odluke Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. U slučaju da Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine utvrdi da je zahtjev za sudsku zaštitu osnovan, može poništiti rješenje drugostepenog upravnog organa, a može i preinačiti rješenje.
14. Apelant nije prezentirao ni jedan argument zašto je propustio da iscrpi ovaj pravni lijek. Ustavni sud smatra da zahtjev za sudsku zaštitu, koji se podnosi Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, predstavlja dostupan i efektivan pravni lijek koji osigurava punu zaštitu apelanta, kako u činjeničnom tako i u pravnom aspektu. Činjenica da je apelant propustio da izjavi Zahtjev za sudsku zaštitu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, je njegov propust. Iz navedenog proizlazi da apelacija nije dopustiva jer nisu iscrpljeni efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu, kako to zahtijeva član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
15. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić