Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-35/02 (N. O. i H. O.)
Odluka donesena 26. 09. 2003.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Pravično suđenje - zakonom ustanovljen sud
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-35/02
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
26. 09. 2003.
Tekst odluke
Predmet broj U 35/02 Apelacija N. O. i H.O. protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Rev- 44/01 od 13. septembra 2001. godine i nižestepenih presuda Kantonalnog i Općinskog suda Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik BiH», br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, donio je
ODLUKU
Odbija se kao neosnovana apelacija N. O. i H. O., iz Orčeve Luke, općina Velika Kladuša, podnijeta protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-44/01 od 13. septembra 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-208/99 od 1. decembra 1999. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-45/98 od 28. septembra 1998. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. N. O. i H. O. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Orčeve Luke, općina Velika Kladuša, podnijeli su 26. novembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-44/01 od 13. septembra 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-208/99 od 1. decembra 1999. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P- 45/98 od 28. septembra 1998. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. U skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je 31. maja 2002. godine zatražio odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda i 21. juna 2002. godine od tuženih Z. Ć. i dr. kao suprotnih strana u sporu.
Ustavni sud primio je odgovor Vrhovnog suda 18. juna 2002. godine, a od punomoćnika Z. Ć. – advokata M. S. iz Velike Kladuše, 8. jula 2002. godine. U skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, navedeni odgovori dostavljeni su apelantu.
III. Činjenično stanje
3 Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
4. Apelanti su kod Općinskog suda u Velikoj Kladuši tužbom osporili usmeni testament.
5. Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-45/98 od 28. septembra 1998. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca da se utvrdi ništavim usmeni testament, proglašen u ostavinskom postupku prvostepenog suda, broj O-211/97 od 31. marta 1997. godine, kojim je ostavitelj Š. O., sin M., svu svoju imovinu ostavio prvotuženom Z. Ć..
6. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-208/99 od 1. decembra 1999. godine, žalba prvotužioca i drugotužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
7. Blagovremeno izjavljenom revizijom, apelant, N. O., je osporio prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
8. Vrhovni sud, presudom broj Rev-44/01 od 13. septembra 2001. godine, odbio je reviziju kao neosnovanu.
9. Prema osporenim sudskim odlukama i dokumentima spisa, nižestepeni sudovi su utvrdili da je Š. O. živio u teškim socijalnim i materijalnim prilikama, da su se o njemu isključivo brinuli zakonski nasljednici, tj. njegova sestra K. O. i njezin sin prvotuženi Z. Ć., dok je briga i pomoć ostalih zakonskih nasljednika izostala. Dalje se navodi da je ostavitelj u znak zahvalnosti, teško bolestan, pri punoj svijesti, pred nesrodnim svjedocima, izjavio svoju posljednju volju time što je svu svoju imovinu, nakon smrti, ostavio svome sestriću Z. Ć. Ostavitelj je umro 17. marta 1997. godine, a njegovu izjavljenu volju svjedoci testamenta izjavili su pred sudom 24. marta 1997. godine.
10. Suprotno navodima revizije, Vrhovni sud je ocijenio da pred prvostepenim sudom nisu učinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tač. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, jer okolnost što je sudija H. M., koji je bio predsjednik vijeća u prvostepenom postupku, predložen kao svjedok, nije mogla uticati na donošenje pravilne odluke i taj sudija nikada nije ni saslušan kao svjedok pošto nikada sud nije usvojio prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem tog svjedoka. Također je ocijenio neosnovanim navode revizije da su pred nižestepenim sudovima učinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku jer nižestepene odluke sadrže potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama. Ostali navodi revizije, po shvaanju Vrhovnog suda, predstavljaju prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa ih taj sud nije cijenio, jer se iz tih razloga revizija ne može izjaviti (član 367. stav 3. Zakona o parničnom postupku).
IV. Relevantni propisi
11. Zakon o nasljeđivanju – Prečišćeni tekst («Službeni list SRBiH», br. 7/80 i 15/80 i «Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/94).
«Član 76. st. 1. i 2.
Zavještalac može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako usljed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pismeni testament.
Usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana od prestanka izuzetnih prilika u kojima je sačinjen».
Svjedoci pri sačinjavanju usmenog testamenta.
«Član 77.
1. Pri sačinjavanju usmenog testamenta mogu biti svjedoci samo lica koja mogu biti svjedoci pri sačinjavanju sudskog testamenta ali ne moraju znati čitati i pisati. Član 78.
Svjedoci pred kojima je zavještalac usmeno izjavio svoju posljednju volju dužni su da bez odlaganja stave napismeno izjavu zavještaoca i da je što prije predaju sudu, ili da je usmeno ponove pred sudom iznoseći kad, gdje i u kojim prilikama je zavještalac izjavio svoju posljednju volju.
Izvršenje ove dužnosti nije uvjet za punovažnost usmenog testamenta».
12. Zakon o vanparničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 2/98) «Član 116.
Ako je umrli sačinio usmeni testament i o tome postoji isprava koju su svjedoci svojeručno potpisali, sud će sadržinu ove isprave proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta.
Ako takve isprave nema, svjedoci pred kojim je usmeni testament izjavljen saslušat će se pojedinačno o sadržini testamenta, a naročito o okolnostima od kojih ovisi njegova punovažnost, pa će se zapisnik o saslušanju ovih svjedoka proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta.
Ako sudionik zahtijeva da se svjedoci usmenog testamenta saslušaju pod zakletvom ili ako sud utvrdi da je takvo saslušanje potrebno, odredit će ročište za saslušanje ovih svjedoka, na koje će pozvati predlagače, a ostale zainteresirane osobe samo ako se time ne bi odugovlačio postupak.»
13. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 42/98) «Član 336. stav 2. tač. 1., 2. i 13.
Bitna povreda odredbi parničnog postupka uvijek postoji:
1) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u donošenju presude sudjelovao sudac koji nije sudjelovao na glavnoj raspravi;
2) ako je u donošenju presude sudjelovao sudac ili sudac porotnik koji se po zakonu mora izuzeti (član 63. stav 1. tač. 1. do 4.) odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet;
...
13) ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika».
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava zagarantirana svakom licu članom II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Predlažu da Ustavni sud ocijeni ustavnost navedenih presuda i traže da se odlukom Ustavnog suda presude ukinu.
16. U širem obrazloženju apelacije, apelanti su osporili činjenično i pravno stanje utvrđeno u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom i istakli da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalnopravne propise i to odredbe člana 65. i člana 76. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju. Smatraju da je u postupku pred nižestepenim sudovima povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije jer im je uskraćeno pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristran sud, pravično, javno i u razumnom roku, odluči o njihovim pravima.
17. Po mišljenju apelanata, pogrešnom primjenom navedenih odredbi Zakona o nasljeđivanju i nezakonitim postupcima u prvostepenom i drugostepenom postupku, u vezi sa sklapanjem usmenog testamenta, povrijeđeno je njihovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života koje je zagarantirano svakom licu članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. stav 1. Evropske konvencije
18. Smatraju također da su na isti način sudovi povrijedili i njihovo ustavno pravo na mirno uživanje imovine koje im po zakonu pripada kao nasljednicima iza ostavitelja Š. O..
b) Odgovor na apelaciju
19. Ustavni sud je 18. juna 2002. godine primio odgovor od Vrhovnog suda. U odgovoru se ističe da Vrhovni sud ostaje u cijelosti kod razloga iznesenih u presudi tog suda, broj Rev-44/01 od 13. septembra 2001. godine.
20. Tuženi Z. Ć. je 8. jula 2002. godine dostavio odgovor, kao suprotna strana u sporu protiv apelanata, preko svog punomoćnika. U svom odgovoru Z. Ć. je naveo da je u sudskim odlukama pravilno utvrđeno činjenično stanje i da su pravilno primijenjeni materijalni propisi i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Ostali tuženi i to: M. O.-R., K. O.-Ć., H. O.-K., M. O.-O. i Dž. O. nisu dostavili odgovor na apelaciju.
VI. Dopustivost
22. Odluka o posljednjem pravnom lijeku u konkretnom sporu donesena je 13. septembra 2001. godine i to u postupku revizije, te su protiv te odluke iscrpljeni svi pravni lijekovi u smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
23. Apelacija podnesena Ustavnom sudu je blagovremena jer je odluka o posljednjem pravnom lijeku koji je apelant koristio u predmetnom sporu donesena 13. septembra 2001. godine i, radi dostavljanja strankama, primljena u Kantonalnom sudu Bihać 4. oktobra 2001. godine. Apelacija je primljena u Ustavnom sudu 26. novembra 2001. godine.
24. Prema navedenom, očigledno je da je apelacija podnesena Ustavnom sudu u roku od 60 dana predviđenom članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, pa je u skladu s tim apelacija dopustiva.
VII. Ustavni sud je odlučio
25. Apelanti smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava zagarantirana svakom licu članom 6. stav 1. i članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Član 6. stav 1. Evropske konvencije
26. Apelanti traže da Ustavni sud ocijeni ustavnost navedenih sudskih odluka i ukine ih. Osporili su činjenično i pravno stanje utvrđeno u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom i istakli da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalnopravne propise i to odredbe člana 65. i člana 76. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju. Smatraju da je u postupku pred nižestepenim sudovima povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije jer im je uskraćeno pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristran sud, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njihovim pravima.
27. Apelanti tvrde da je to učinjeno bitnim povredama odredbi parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tač. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, tako što je sudija H. M., koji je bio predsjednik vijeća u prvostepenom postupku, pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši bio predložen kao svjedok.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi:
«...
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ... svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom».
28. Ustavni sud treba razmotriti je li član 6. stav 1. primjenjiv u ovom predmetu i, ukoliko jeste, jesu li kriteriji razumnog roka, zakonom određenog, nezavisnog, nepristranog suda i prava na pravično i javno suđenje, ispoštovani.
1. Primjenjivost člana 6. stav 1.
29. Pitanje koje se postavlja u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. svakako jeste pitanje da li je postupak predstavljao «spor o građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud podsjeća da pitanje da li se pravo treba smatrati građanskim, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora biti utvrđeno u odnosu na suštinski sadržaj i učinke tog prava, a ne njegovom pravnom klasifikacijom – prema domaćem pravu relevantne države. U ostvarivanju svoje nadzorne funkcije, Ustavni sud također mora uzeti u obzir cilj i svrhu Evropske konvencije.
31. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak bio pokrenut radi poništenja rješenja o nasljeđivanju kojim su prenesena imovinska prava sa ostavioca na nasljednika, dakle, odlučivanje o pravima koja se jasno smatraju građanskim, kako u pogledu domaćih zakona tako i u smislu Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu činjenično stanje u predmetu i općeprihvaćeni stav da je koncept «građanskih prava i obaveza» autonoman (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Ringeisen od 16. jula 1971. godine, serija A, br. 13. stav 94), Ustavni sud zaključuje da su postupci u konkretnom slučaju predstavljali «spor o građanskim pravima i obavezama» u smislu člana 6. stav
1. Evropske konvencije, te da je taj član primjenjiv u ovom slučaju.
2. Razuman rok
33. Prema podnesku apelanata, postupak je pokrenut 1998. godine, a okončan je u postupku revizije i to presudom Vrhovnog suda broj Rev-44/01 od 13. septembra 2001. godine. Dakle, period koji se uzima u razmatranje u konkretnom slučaju je trajao nešto više od tri godine, tj. od momenta pokretanja parničnog postupka pa sve do momenta kada je on okončan.
34. Razumnost dužine postupka mora da se cijeni, u svakom pojedinačnom slučaju, prema posebnim okolnostima i uzimajući u obzir kriterije iznesene u pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (vidi presudu od 13. jula 1983. godine u predmetu Zimmermann i Steiner, serija A, br. 66. stav 24). Ti kriteriji su: 1) složenost predmeta, 2) ponašanje apelanata i 3) ponašanje pravosudnih vlasti.
35. Ustavni sud smatra da, u konretnom predmetu, bez razmatranja svakog od navedenih kriterija pojedinačno, period nešto više od tri godine se ne može smatrati nerazumnim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
3. Nezavisan i nepristran, zakonom određeni sud «Nezavisan sud»
36. Prema navodima apelanata, sudovi koji su donijeli osporene presude nisu bili «nezavisni». Ova tvrdnja, uz koju apelanti nisu dostavili nikakve dokaze, nije podobna za ispitivanje u postupku pred Ustavnim sudom.
«Nepristran sud»
37. Apelanti navode da je H. M., koji je bio predsjednik vijeća u prvostepenom postupku, bio predložen za svjedoka u postupku u kojem se odlučivalo o žalbi na prvostepenu presudu i da ta činjenica predstavlja kršenje navedenog principa iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Ustavni sud zapaža da je u postupku revizije Vrhovni sud ocijenio da pred prvostepenim sudom nisu učinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tač. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, jer okolnost što je sudija H. M., koji je bio predsjednik vijeća u prvostepenom postupku, predložen kao svjedok, nije mogla utjecati na donošenje pravilne odluke i taj sudija nikada nije ni saslušan kao svjedok, pošto nikada sud nije usvojio prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem tog svjedoka.
39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predlaganje svjedoka koji bi mogao dovesti u pitanje nepristranost suda, a da ga zaista nije i saslušo sud koji je svoju odluku bazirao na takvom iskazu, ne predstavlja kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
«Zakonom ustanovljen sud»
40. Da bi se riješilo ovo pitanje, mora se odrediti da li izraz «zakonom ustanovljen sud» pokriva ne samo pravni osnov za samo postojanje «suda» - o čemu ne može da bude spora u ovom predmetu
– nego i sastav sudskog vijeća u svakom predmetu. Ukoliko je tako, da li Ustavni sud može ispitivati način na koji redovni sudovi tumače i primjenjuju u ovom pogledu domaće pravo. I, konačno, da li to pravo treba biti u skladu sa Evropskom konvencijom i tako sa zahtjevom nepristranosti iz člana 6. stav 1. te konvencije (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava od 24. oktobra 1979. godine u predmetu Winterwerp, serija A, broj 33., st. 45-46 i presuda od 5. novembra 1981. godine u predmetu X protiv Velike Britanije, serija A, broj 46, stav 41).
41. U odnosu na pitanja koja se pokreću ovim navodima apelanata, Ustavni sud smatra da on ne predstavlja «četvrtu instancu» u pogledu primjene domaćeg zakona već da je njegov osnovni zadatak zaštita Ustava Bosne i Hercegovine i prava koja su sadržana u njemu. Ustavni sud može ispitivati način na koji redovni sudovi tumače i primjenjuju u ovom pogledu domaće pravo, ukoliko su domaći zakoni primijenjeni i tumačeni na način da krše Ustavom zaštićena prava. Što se tiče drugog pitanja - da li to pravo treba biti u skladu sa Evropskom konvencijom i tako sa zahtjevom nepristranosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija ima prioritet nad domaćim zakonima, te samim tim i pravo i zakoni koje primjenjuju redovni sudovi moraju biti u saglasnosti sa Evropskom konvencijom bez obzira na doslovno značenje pojedinih odredbi zakona koji se primjenjuju u pravnom sistemu.
42. Prema navedenom, u pogledu prethodnih zaključaka Ustavnog suda u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da sudovi koji su odlučivali u redovnom postupku predstavljaju «zakonom ustanovljene sudove», te da presude koje donesu ti sudovi ni na koji način nisu narušili navedeni princip.
4. «Javno suđenje»
43. Ustavni sud nalazi da su sve rasprave koje su održane pred sudovima u redovnom postupku održane tako da zadovolje zahtjeve «javnog suđenja». Izuzetak predstavlja postupak po zahtjevu za reviziju koji je vođen pred Vrhovnim sudom.
44. Po mišljenju Ustavnog suda, cilj koji ima član 6. stav 1. Evropske konvencije, da u kontekstu konkretnog predmeta, u cilju zaštite prava na pravično suđenje, obezbijedi da javnost ima kontrolu pravosuđa – nije, u svakom slučaju, u postupku po reviziji, ništa manje postignut dostavljanjem presude stranama u postupku i pohranjivanjem u sudsku pisarnu, čineći na taj način puni tekst presude dostupan svakom, nego čitanjem na sudu odluke o odbijanju zahtjeva za reviziju gdje je čitanje katkad ograničeno na izreku. Stoga, to što presuda po reviziji nije javno izrečena, nije u suprotnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
5. «Pravično suđenje»
45. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/98 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49/67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. jula 1981. OI 25, 240).
46. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje da li su izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (v. između ostalih izvora, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26.mart 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, stav 67).
47. Osim toga, nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima je ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Ustavni sud u pravilu nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način primjene zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
48. Prema svemu navedenom, u pogledu navodnih povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da ni ovaj aspekt navoda apelanata u odnosu na «pravično suđenje» nije povrijeđen, s obzirom da se suština navoda odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnih propisa.
b) Član 8. Evropske konvencije
49. Po mišljenju apelanata, pogrešnom primjenom navedenih odredbi Zakona o nasljeđivanju i nezakonitim postupanjem u prvostepenom i drugostepenom postupku, u vezi sa sklapanjem usmenog testamenta, povrijeđeno je njihovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života koje je zagarantirano svakom licu članom 8. stav 1. Evropske konvencije.
Član 8. u svom relevantnom dijelu glasi kako slijedi:
"Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”
50. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih uplitanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, stav 31).
51. Ustavni sud, također, podsjeća da, iako je cilj člana 8. Evropske konvencije da u suštini štiti lice protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti, ne zahtijeva samo od države da se uzdrži od takvog miješanja: dodatno, u ovoj primarno negativnoj obavezi, mogu da postoje pozitivne obaveze sadržane u efikasnom poštivanju privatnog i porodičnog života (vidi presudu od 9. oktobra 1979. godine u predmetu Airey, serija A, br. 32, stav 32). Ove obaveze mogu uključiti donošenje mjera predviđenih da obezbijede poštivanje privatnog života čak i u sferi odnosa između pojedinaca.
52. Ustavni sud zapaža da se prvo mora utvrditi da li činjenice slučaja pokreću pitanje koje se može odnositi na «poštivanje privatnog i porodičnog života», kako je to predviđeno članom 8. Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelanti žale odnose na «uplitanje javnih vlasti» u privatni i porodični život.
53. U konrektnom slučaju, Ustavni sud smatra da činjenice predmeta i navodi apelanata, bilo direktno ili indirektno, suštinski nemaju nikakvih dodirnih tačaka ni sa jednim aspektom člana 8. Evropske konvencije, a posebno ne sa pojmom «privatnog i porodičnog života» i da su navodi apelanata proizvoljno navedeni, bez ikakve stvarne veze sa činjenicama predmetnog slučaja. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da navodi apelanata, onako kako su navedeni, ne pokreću nijedno pitanje iz člana 8. Evropske konvencije.
c) Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
54. Apelanti smatraju da su sudovi povrijedili njihovo ustavno pravo na mirno uživanje imovine koje im po zakonu pripada kao nasljednicima iza ostavitelja.
Član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
55. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri posebna pravila:
- mirno uživanje imovine;
- nelišavanje nikoga njegove imovine, osim ako je to u interesu društva i ako je u skladu sa zakonom i općim principima međunarodnog prava;
- korištenje imovine prema općem interesu i plaćanje poreza i drugih doprinosa i novčanih kazni.
56. Ova pravila nisu, naravno, “razdvojena“ u smislu da su međusobno nevezana. Drugo i treće pravilo se tiču određenih slučajeva sukobljavanja sa pravom na mirno uživanje imovine i trebalo bi, dakle, biti konstruirano u svjetlu principa iskazanih u prvom pravilu (Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986/ godine, serija A br. 98, stav 37 in fine; Lithgow i drugi protiv Velike Britanije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A br. 102, stav 106).
57. Pojmove «imovina» i «vlasništvo», koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanja imovine u budućnosti (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marck protiv Belgije, tom 31, stav 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00 – «Službeni glasnik BiH», broj 24/02. i Odluka broj U 12/01, «Službeni glasnik BiH», broj 20/02).
58. U pogledu činjenica u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu stekli «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju već se njihova žalba odnosi na očekivanje sticanja imovine što, u suštini, ostavinski postupak i jeste. Međutim, parnični postupak, koji je nakon ostavinskog postupka vođen, je konačno riješio spor tako da su apelanti izgubili pravo da zahtijevaju imovinu zaostalu iza umrlog. Ovaj predmet, prema tome, ne spada u domen ovog člana. Apelacija stoga, u ovom pogledu, mora biti odbijena kao neosnovana.
VIII. Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede ustavnih prava navedenih u apelaciji, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravično suđenje, razumnog roka, javno suđenje neovisnog i nepristranog suda, te člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored toga, Ustavni sud naglašava da puko nabrajanje pojedinih članova Evropske konvencije zbog nezadovoljstva ishodom postupka pred redovnim sudovima, bez ikakvog stvarnog utemeljenja i dokaza, ne može dovesti do nalaženja povrede navedenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Iz navedenog proizilazi da Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede ovih prava.
60. Prema članu VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. David Feldman, Valerija Galić, prof. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić «Udruženje građana «Majke Srebrenice i Podrinja» iz Vogošće, i «Nacionalna asocijacija intelektualaca BiH – Bosanaca», iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), iz Vogošće, podnijelo je 16. siječnja 2003. godine zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za ocjenom ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Daytonski mirovni sporazum) i Aneksa 4 Daytonskog mirovnog sporazuma».