Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-47/02 (BAZ AGRO d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 21. 01. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-47/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

21. 01. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 47/02, rješavajući po apelaciji BAZ AGRO d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 21. januara 2004. godine, donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija BAZ AGRO d.o.o. Mostar, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-588/01 od 12. oktobra 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. BAZ AGRO d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa D. Š.-Ć., advokat iz Mostara, podnio je 14. decembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-588/01 od 12. oktobra 2001. godine

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je 7. maja 2003. godine zatražio od Vrhovnog suda, Federalnog ministarstva finansija i Carinarnice Mostar da dostave odgovore na apelaciju.

3. U odgovoru Vrhovnog suda predlaže se da se apelacija odbije.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

5. Zaključkom Carinarnice Mostar broj UP: 84/01 od 19. januara 2001. godine odbačen je kao neblagovremen zahtjev preduzeća BAZ AGRO d.o.o. Mostar za povrat posebne pristojbe za robu uvezenu 1997. i 1995. godine po specifikaciji UCD 1997. i 1998. godina CI Mostar, u iznosu od 34.732,30 KM.

5. Federalno ministarstvo finansija, rješenjem broj UP/II-05-235/01 od 28. februara 2001. godine, odbilo je kao neosnovanu žalbu apelanta podnesenu protiv zaključka Carinarnice Mostar broj UP-84/01 od 29. januara 2001. godine.

6. Apelant je tužbom, podnesenom Vrhovnom sudu, pokrenuo upravni spor protiv akta broj UP-II-05-235/01 od 28. februara 2001. godine, tuženog – Federalnog ministarstva finansija, u upravnoj stvari povrata posebne pristojbe.

7. Vrhovni sud je presudom broj U-588/01 od 12. oktobra 2001. godine odbio tužbu smatrajući da su rješenja carinskih upravnih organa donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenih odlučnih činjenica i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

IV. Relevantni propisi

8. Carinski zakon («Službene novine Federacije BiH», br. 2/95, 9/96, 18/96, 25/97 i 46/00) «Član 249.

(1) Ako se na osnovu podataka iz deklaracije, o kojima ovisi obračun carine, i iz isprava što su podnesene uz deklaraciju, utvrdi da obračun carine ne odgovara stvarnom stanju robe ili ako carine budu plaćene u manjoj ili većoj svoti ili ako je carina plaćena više puta: (1) ....)

2) podnositelj deklaracije može u roku od godine dana od dana podnošenja deklaracije podnijeti zahtjev carinarnici kod koje je platio carinu da naknadno obračuna carinu, donese rješenje o naplati ili povratu carine.

....

....»

9. Odluka o načinu izmirivanja potraživanja carinskih obveznika za više naplaćene carinske dažbine za 1997. i 1998. godinu («Službene novine Federacije BiH», broj 48/00) «I (...)

II Vraćanje više naplaćenih dažbina iz tačke I ove odluke utvrđenih rješenjima carinarnica na osnovu presude Vrhovnog suda donesenim u upravnim sporovima, vršit će se iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2001. godinu a kojim će se planirati sredstva za sve namjene. ...»

V. Apelacija

10. Apelant navodi da je osporenom presudom Vrhovnog suda njegova tužba, u upravnom sporu protiv akta Federalnog ministarstva finansija, odbijena zbog neblagovremeno podnesenog zahtjeva za povrat posebne pristojbe za robu uvezenu 1997. i 1998. godine.

11. Apelant tvrdi da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.k), II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i odgovarajuće odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine presudu Vrhovnog suda broj U-588/01 od 2. oktobra 2001. godine, rješenje Federalnog ministarstva finansija broj UP/II-05- 235/01 od 28. februara 2001. godine i Zaključak Carinarnice Mostar broj UP-84/01 od 19. januara 2001. godine, kao i da utvrdi povredu prava i naloži način povrata imovine.

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

14. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj U- 588/01 od 12. oktobra 2001. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu Vrhovnog suda primio je apelantov punomoćnik 5. novembra 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6., 13. i 14. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

…

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u prvoj rečenici, glasi:

«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

...».

19. Apelant smatra da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije u cijelosti odlučio o tužbi, odnosno nisu obrazloženi razlozi tužbe koji se odnose na primjenu vanrednih pravnih lijekova, saglasno članu 253. Carinskog zakona. Prema tome, apelant zaključuje, povrijeđeno je i pravo na obraćanje nepristranom sudu, u smislu šireg tumačenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

20. Pitanje koje se postavlja u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije svakako jeste pitanje da li je postupak koji je u pitanju predstavljao «spor o građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

1. Postojanje «spora» u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije

21. U vezi sa postojanjem «spora» o pravu, Ustavni sud upućuje na principe iznesene u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava sažete u njegovoj presudi Benthem od 23. oktobra 1985. godine (serija A, broj 97, stav 32).

22. U ovom predmetu jasno proizlazi da je spor nastao tako što su carinski organi, radi povrata posebne pristojbe za robu uvezenu u 1997. i 1998. godini u iznosu od 34.732,30 KM, po specifikaciji UCD 1997. i 1998. godine CI Mostar pokrenuli postupke. Nakon okončanja postupka pred carinskim organima, spor je nastavljen podnošenjem tužbe Vrhovnom sudu koji je u upravnom sporu po tužbi apelanta protiv rješenja drugostepenog organa donio presude kojim se tužbe odbijaju. Prema iznesenom, Ustavni sud smatra da postupak pred carinskim organima ne predstavlja «spor» u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije, ali da karakter «spora» ima postupak u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom.

23. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je cilj vođenja upravnog spora bio utvrđivanje postojanja ili nepostojanja neke činjenice ili prava o kojima mogu ovisiti odluke u upravnom postupku pred carinskim organima.

24. Konačno, Ustavni sud smatra da, ukoliko rješenje upravnog spora pred Vrhovnim sudom može imati za posljedicu poništavanje odluka donesenih u upravnom postupku, onda se taj postupak mora smatrati cjelinom i kao takav biti predmet razmatranja pred Ustavnim sudom i ukoliko je i taj postupak obuhvaćen žalbom apelanta (vidi Odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 65/02). 2. «Građanska prava i obaveze»

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije utvrđuje proceduralne garancije za presuđivanje u određenim sporovima. Upotreba izraza «građanska prava i obaveze» je za strane ugovornice Evropske konvencije morala imati namjeru utvrđivanja granica primjene člana 6. stav 1. Izraz se ne može primjenjivati na sve sporove u vezi sa «građanskim pravima i obavezama» iz domaćeg prava; ovo pravo ili obaveza mora biti kvalifikovano kao «građansko». Ovaj pojam, međutim, može imati nekoliko značenja.

26. U ovom predmetu potrebno je riješiti preliminarno pitanje da li je konkretni upravni spor «spor» o «građanskim pravima i obavezama».

27. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, početna tačka u svakom predmetu je karakter koji se daje konkretnim pravima i obavezama prema pravnom sistemu tužene strane. Međutim, ovo ne propisuje više nego početnu naznaku kako je pojam «građanskih prava i obaveza» «nezavisan» u smislu Evropske konvencije i «ne može se tumačiti samo prema domaćem zakonu tužene strane»; «da li se pravo treba smatrati građanskim, u smislu značenja tog izraza u Evropskoj konvenciji, mora biti utvrđeno u odnosu na suštinski sadržaj i efekte tog prava – a ne njegovom pravnom klasifikacijom – prema domaćem pravu relevantne države» (vidi Presudu König od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 27, st. 88-89).

28. Evropski sud za ljudska prava smatra da izraz «sporovi» o «građanskim pravima i obavezama» uključuje sve postupke čiji je rezultat odlučujući za privatna prava i obaveze, čak i ako se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje nezavisno i bez obzira da li pripadaju, prema domaćem pravnom sistemu tužene države, u sferu privatnog ili javnog prava ili su zaista mješovitog karaktera (vidi presudu Ringeisen od 16. jula 1971. godine, serija A, broj 13, stav 94; gore navedenu presudu König, serija A, broj 27, st. 90 i 94). Štoviše, nije dovoljno da spor ili postupak imaju slabu vezu ili neznatne posljedice koje utiču na građanska prava ili obaveze: «građanska prava ili obaveze moraju biti predmet – ili jedan od predmeta spora; rezultat postupka mora biti direktno odlučujući za to pravo» (La Compte, Van Leuven i De Meyere presuda od 23. juna 1981. godine, serija A, broj 43, stav 47).

29. U konkretnom slučaju, predmet postupka je zahtjev za povrat posebne pristojbe za robu uvezenu u 1997. i 1998. godini. Iz navedenog proizlazi da karakter obaveze proističe iz obaveze apelanta da ispoštuje svoje obaveze prema carinskim organima, odnosno njegovo pravo da traži povrat određenog iznosa tih sredstava. Dakle, spor u konkretnom slučaju predstavlja materiju koja je izvan djelokruga zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da član 6. nije primjenjiv u predmetnom slučaju.

Ostali navodi iz apelacije

31. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na povredu njegovih imovinskih prava i na diskriminaciju koji su regulirani čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da, u svjetlu svog zaključka u odnosu na član 6. Evropske konvencije, nije neophodno razmatrati ove navode apelanta.

VIII. Zaključak

32. Polazeći od navedenog, a na osnovu člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-47/02 (BAZ AGRO d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio