Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-279/04 (S. L., F. Dž., V. C., S. P., J. M. i M. Š.)

Odluka donesena 12. 04. 2005.

Nema povrede
Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
  • Arbitraža
  • Pravo na štrajk
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-279/04

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 04. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 279/04, rješavajući apelaciju S. L., F. Dž., V. C., S. P., J. M. i M. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 12. aprila 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. L., F. Dž., V. C., S. P., J.

M. i M. Š., podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-314/03 od 27. novembra 2003. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. L., F. Dž., V. C., S. P., J. M. i M. Š. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa D. Š.-Ć., advokatica iz Mostara, podnijeli su, 2. marta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-314/03 od 27. novembra 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je, 2. februara i 2. marta 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud dostavio je odgovor 23. februara 2005. godine, a Ministarstvo 11. marta 2005. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Apelanti su kao zaposlenici u srednjoj i osnovnoj školi Hercegovačko-neretvanskog kantona, kao članovi sindikata, podnijeli zahtjev Kantonalnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) kojim su zatražili da se poništi tačka 5. Odluke o arbitraži, broj 2/05 od 2. juna 2003. godine, o poslovima koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka u osnovnim školama Hercegovačko-neretvanskog kantona, te da se Ministarstvu naloži da novim prijedlogom sporazuma o poslovima koje treba obavljati za vrijeme štrajka omogući pravo na štrajk bez ograničenja.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj U-281/03 od 2. jula 2003. godine odbijen je zahtjev apelanata kao neosnovan. U obrazloženju navedene odluke sud je naveo da radnje Ministarstva ne predstavljaju nezakonite radnje u smislu odredbe člana 71. Zakona o upravnim sporovima, te da su one preduzete na osnovu ovlaštenja sadržanih u članu 5. stav 1. Zakona o štrajku. Također je navedeno da je prema stavu 6. tog zakona, usljed nemogućnosti postizanja sporazuma o imenovanju predsjednika arbitraže, on imenovan Rješenjem Općinskog suda I Mostar broj R-96/03 od 27. maja 2003. godine, te da je arbitraža donijela Odluku broj 2/03 od 2. juna 2003. godine o poslovima koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka. Kako je Sindikat učitelja i Sindikat srednjih škola u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, 22. maja 2003. godine, povjerio arbitraži donošenje odluke o poslovima koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka, neosnovan je zahtjev da se poništi navedena odluka arbitraže. Sud je ocijenio da je neosnovan zahtjev za donošenje rješenja kojim bi se tuženim naložilo da novim prijedlogom sporazuma omoguće pravo na štrajk u okviru sindikalne organizacije, bez ograničenja koja nisu utvrđena zakonom.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj Už-314/03 od 27. novembra 2003. godine žalba apelanata podnesena protiv navedenog prvostepenog rješenja je odbijena. U obrazloženju je navedeno da se poslovi, koje treba obavljati za vrijeme štrajka, ne mogu utvrditi kao promjenljiva kategorija i utvrđivati po najavi štrajka, jer bi se takvim postupanjem moglo dovesti u pitanje minimum vaspitno-obrazovnog rada u školama, a što se i za slučaj proglašenja štrajka obezbjeđuje primjenom osporene tačke 6. odluke o arbitraži kojom je propisano da se za vrijeme štrajka ne može prekidati izvođenje nastave za učenike prvih (tek upisanih) i osmih razreda, kao i izdavanje svjedodžbi. Nadalje, navodi se da ukoliko bi štrajk bio organiziran tako da obuhvati i tu kategoriju učenika, izvjesno je da bi i kod drugih bilo dovedeno u pitanje jedno od osnovnih ljudskih prava, pravo na obrazovanje.

IV. Relevantni propisi

9. U Zakonu o štrajku («Službene novine Federacije BiH», broj 14/00) relevantne odredbe glase:

«Član 5.

Na prijedlog poslodavca, sindikat i poslodavac sporazumno utvrđuju poslove koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka.

Sporazumom iz stava 1. ovog člana, sadrži, naročito odredbe o poslovima i broju uposlenika koji su dužni da rade za vrijeme štrajka ili isključenja sa rada u pogledu osiguranja minimuma procesa rada (proizvodno održavajući poslovi), osiguranja prijeko potrebnih uvjeta života i rada građanstva, odnosno rada drugih pravnih osoba, kao i radi osiguranja imovine i sprječavanja ugrožavanja života i osobne sigurnosti ili zdravlja pučanstva (zdravstvo, elektroprivreda, vodoprivreda, PTT usluge, međunarodni promet).

Sporazumom iz stava 1. ovog člana ne smije se onemogućiti ili ograničiti pravo na štrajk. Ako sindikat i poslodavac ne postignu sporazum iz stava 1. ovog člana u roku od pet dana, od dana otpočinjanja sporazumijevanja, rješavanje nastalog spora povjerava se arbitraži. Arbitraža se sastoji od po jednog predstavnika sindikata i poslodavca, te neovisnog predsjednika kojeg sporazumno određuju sindikat i poslodavac.

Ako se sindikat i poslodavac ne mogu sporazumjeti o imenovanju predsjednika iz stava 5. ovog člana, a ta pitanja nisu uređena kolektivnim ugovorom ili sporazumom sindikata i poslodavca, njega će, na prijedlog sindikata ili poslodavca, imenovati nadležni općinski sud, u roku od pet dana.

Arbitraža donosi odluku u roku od pet dana od dana pokretanja arbitražnog postupka. Najkasnije na dan najave štrajka, sindikat je dužan objaviti sporazum o poslovima na kojima se rad ne može prekidati za vrijeme štrajka.

Poslovi iz stava 2. ovog člana mogu se urediti kolektivnim ugovorom.

Član 6.

Štrajk se može započeti prije okončanja postupka mirenja predviđenog u Zakonu o radu («Službene novine Federacije BiH», broj 43/99) odnosno prije provođenja drugog načina mirnog rješavanja spora o kojem su se strane sporazumjele.

Postupak mirenja iz stava 1. ovog člana ne može trajati duže od pet dana od dana dostavljanja zahtjeva mirovnom vijeću.

Ako strane rješavanje spora povjere arbitraži predviđenoj Zakonom o radu, odluka arbitraže je obavezujuća.» U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH», br. 2/98 i 8/00), relevantne odredbe glase:

«Član 71.

Zaštita sloboda i prava građana zajamčenih ustavom osigurava se i u slučaju ako su te slobode ili prava povrijeđeni radnjom službene osobe u organu uprave odnosno odgovorne osobe u preduzeću (društvu), ustanovi ili drugoj pravnoj osobi, kojom se protivno zakonu, neposredno sprječava ili ograničava određenom pojedincu vršenje takve slobode ili prava.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelanti navode da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu udruživanja i pridruživanja sindikatima zbog zaštite njihovih interesa iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

11. Apelanti smatraju da sudovi nisu rješavali njihov zahtjev u skladu sa ustavnom obavezom primjene međunarodnih standarda za zaštitu garantiranih prava utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim sporazumima koje je ratificirala Bosna i Hercegovina i koji su sastavni dio zakonodavstva Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga koje je dao u pobijanoj odluci i istakao da je, odlučujući o žalbi apelanata, vodio računa i o pravu određenih kategorija učenika (prvi i osmi razred) i što bi štrajk cjelokupnog nastavnog kadra doveo u pitanje jedno od osnovnih ljudskih prava, tj. pravo na obrazovanje. Predložio je da se apelacija odbije.

13. Ministarstvo u odgovoru na apelaciju navodi da Sporazumom o utvrđivanju poslova koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka, kao ni primjenom Zakona o štrajku, nije onemogućeno apelantima pravo na slobodu okupljanja i udruživanja, garantirano članom 11. Evropske konvencije. Dalje se navodi da se ne može smatrati da pravo na štrajk u užem kontekstu proizlazi iz prava na organiziranje, okupljanje ili udruživanje. Naime, apelanti su iskoristili svoje pravo na udruživanje što je utvrdilo to Ministarstvo, jer je sa apelantima potpisan ugovor, zaključen Sporazum o utvrđivanju poslova koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka, te vođen postupak arbitraže, što dokazuje da ih Ministarstvo nije ničim ograničilo u njihovoj slobodi organiziranja i djelovanja. Apelantima je osigurano pravo na djelotvoran pravni lijek, s obzirom da su zaštitu svojih prava u ovom predmetu iskoristili kod sudskih instanci. U pogledu navoda apelanata da su sudovi štitili apstraktnu povredu, dozvoljavajući konkretnu, istakli su da se članom 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zabranjuje, kako državi tako i građanima, da povrijede bit prava na obrazovanje. To se pravo ne može sukobiti sa drugim pravima sadržanim u Evropskoj konvenciji, a prema tome i odredbama nacionalnog zakonodavstva. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Už- 314/03 od 27. novembra 2003. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelanti su primili 23. januara 2004. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 2. marta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelanti se žale da je osporenim rješenjem povrijeđeno njihovo pravo na slobodu udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti posebno ističu da je Ministarstvo, koristeći nedorečenosti Zakona o štrajku, u postupku arbitraže osiguralo sporazum kojim se apelanti, kao predstavnici sindikalnih organizacija, onemogućavaju u garantiranom pravu na organiziranje i u širem kontekstu tog prava – pravu na štrajk.

19. Član II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

i) Slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima.“

Član 11. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, uključujući i pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa.

2. Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava sloboda drugih. Ovim članom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije ili državne administracije.

20. Zahtjev apelanata je bio usmjeren na donošenje odluke suda o poslovima koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka, iako sud za to nije mjerodavan, nego je to predmet sporazumijevanja poslodavca i sindikata. Odluku o poslovima koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka je donijela arbitraža, a predsjednika arbitraže je imenovao Općinski sud I u Mostaru, prema članu 6. Zakona o štrajku.

21. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja i okupljanja uživa poseban status po Evropskoj konvenciji. To pravo se spominje kao jedno od suštinskih osnova demokratskog društva, međutim ono nije apsolutno pravo prema drugom stavu člana 11. Evropske konvencije i može biti nametnuto ograničenje. U pravnom sistemu Bosne i Hercegovine prihvaćena je koncepcija prava sindikata na organiziranje štrajka, odnosno pravo zaposlenika na učešće u tako organiziranom štrajku. Pravo na štrajk se izvodi iz prava na sindikalno organiziranje, pa se sindikat jedini može pojaviti kao organizator štrajka radi zaštite i ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava i interesa svojih članova, a koncept štrajka se nužno vezuje za kolektivno pregovaranje, s tim što se pravo na štrajk može podvrgnuti zakonskim ograničenjima. Takvo ograničenje je predviđeno Zakonom o štrajku, koji u članu 5. propisuje da «na prijedlog poslodavca sindikat i poslodavac sporazumno utvrđuju poslove koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka», i pojedinačno nabraja oblasti u kojima se osigurava minimum procesa rada.

22. Ustavni sud smatra da sloboda organiziranja – pravo na štrajk, iako predstavlja značajno pravo, ne može biti neograničena i kad je u pitanju obrazovanje, kao djelatnost od posebnog društvenog interesa, može biti podvrgnuta ograničenjima u cilju osiguranja vršenja poslova koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka.

23. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava, koji je zauzeo stanovište da pravo na štrajk, pod pretpostavkom da je zaštićeno članom 11. Evropske konvencije, može u svakom slučaju biti podvrgnuto ograničenjima u okviru nacionalnog zakonodavstva (vidi Odluku Evropskog suda za ljudska prava Schmidt i Dahlstrom protiv Kraljevine Švedske, presuda od 6. februara 1976. godine, serija A 21, str. 16).

24. Odredbe člana 5. stav 1. Zakona o štrajku predviđaju da zakonodavac, sindikat i poslodavac sporazumno utvrđuju poslove koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka, a zakonom nisu taksativno, nego pojedinačno nabrojane oblasti u kojima se osigurava minimum procesa rada i osiguranje prijeko potrebnih uvjeta života i rada građana. Namjere zakonodavca su jasne i njihova primjena u konkretnom slučaju ne isključuje mogućnost ograničenja prava na štrajk i u obrazovnim ustanovama, pod uvjetima utvrđenim zaključenim sporazumom.

25. U konkretnom slučaju, Sporazumom o utvrđivanju poslova koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka, koji apelanti osporavaju, su definirani poslovi koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka, a koji također po mišljenju Ustavnog suda ne mogu biti promjenjiva kategorija i utvrđivati se u svakom konkretnom slučaju, kao što apelanti traže, jer u protivnom bi se moglo dovesti u pitanje ostvarivanje minimuma vaspitno-obrazovnog rada u školama, koje pripadaju djelatnostima od posebnog društvenog interesa. U ovom pogledu, Ustavni sud nema sumnju da je zakon proizvoljno primijenjen i ocjenjuje da su relevantna ograničenja i u oblasti obrazovanja nužna u demokratskom društvu u interesu zaštite života i rada građana.

26. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je odluku o poslovima koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka donijela arbitraža prema članu 5. Zakona o štrajku, te da je u postupku arbitraže kao predstavnik sindikata srednjih škola Hercegovačko-neretvanskog kantona učestvovao i jedan od apelanata, koji se tada nije protivio takvoj odluci.

Ustavni sud smatra da su apelanti iskoristili svoje pravo na udruživanje jer je sa apelantima, kao predstavnicima sindikata, potpisan kolektivni ugovor, zaključen Sporazum o utvrđivanju poslova koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka, te vođen postupak arbitraže, što dokazuje da ih Ministarstvo ničim nije ograničilo u njihovoj slobodi organiziranja i djelovanja.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantima nije prekršeno pravo na slobodu okupljanja i udruživanja garantirano članom II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 11. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

28. Apelanti se žale da im je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Član 13. Evropske konvencije garantira dostupnost pravnog lijeka pred nacionalnim vlastima, kojim se provodi suština prava i slobode iz Evropske konvencije, u kojem god da su obliku obezbijeđeni u domaćem pravnom sistemu.

Član 13. Evropske konvencije glasi:

”Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.”

29. Ustavni sud smatra da je apelantima bilo osigurano pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelanti su imali potpun pristup sudu i mogućnost da izjave žalbu sudu više instance radi preispitivanja prvostepene presude, i to svoje pravo su iskoristili i uložili žalbu na rješenje prvostepenog suda. Stoga, samo nezadovoljstvo apelanata ishodom sudskog spora ne može se smatrati povredom prava na djelotvoran pravni lijek.

30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud je nadležan izvršiti provjeru načina na koji su primijenili materijalni zakon redovni sudovi, kada okolnosti ukazuju da je primjena zakona bila arbitrarna. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da je primjena materijalnog prava bila arbitrarna, te da je došlo do kršenja prava na slobodu okupljanja i udruživanja na štetu interesa apelanata iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-279/04 (S. L., F. Dž., V. C., S. P., J. M. i… | Sudska praksa | Aktio