Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-352/04 (S.T.)

Odluka donesena 23. 03. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-352/04

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 03. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 352/04, rješavajući apelaciju S. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. T., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Kž-105/03 od 10. marta 2004. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj K- 97/02 od 7. marta 2003. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. T. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 6. aprila 2004 godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-105/03 od 10. marta 2004. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-97/02 od 7. marta 2003. godine. Apelant je dopunu apelacije dostavio 15. decembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku Kantonalnog tužilaštva - područno tužilaštvo Sanski Most (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je, 14. januara 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. februara 2005. godine, Općinski sud 28. januara 2005. godine, a Kantonalno tužilaštvo 7. februara 2005. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 28. februara, dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Općinski sud je presudom broj K-97/02 od 7. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Kž-105/03 od 10. marta 2004. godine, proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela prevare iz člana 282. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) i izrekao mu uvjetnu osudu kojom mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i istovremeno se određuje da se ova kazna neće izvršiti ako okrivljeni u roku od jedne godine i šest mjeseci ne učini novo krivično djelo i ako u roku od 30 dana oštećenom T. K. nadoknadi štetu u iznosu od 5.000 KM, prouzrokovanu izvršenjem krivičnog djela.

7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud utvrdio da je apelant lažnim prikazivanjem činjenica doveo u zabludu oštećenog T. K., tako što ga je nazvao preko telefona, tražeći da u njegovo ime posudi iznos od 5.000 KM njegovom poznaniku J. M., privatnom poduzetniku iz Sanskog Mosta, obećavajući pri tom oštećenom da će traženi iznos vratiti do određenog roka. Međutim, nakon što je oštećeni dao navedeni novčani iznos J. M., apelant nije postupio prema dogovoru nego je oštećenog dugo vremena držao u zabludi da će mu vratiti novac. Apelant je svojim ponašanjem, u namjeri da drugom pribavi protupravnu imovinsku korist, lažnim prikazivanjem činjenica, naveo oštećenog da ošteti svoju imovinu za iznos od 5.000 KM, doveo ga u zabludu i održavao ga u zabludi da će mu novac vratiti.

IV. Relevantni propisi

8. Krivični zakon Federacije BiH («Službeni novine Federacije BiH» br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) «Član 282. stav 1.

Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kaznit će se zatvorom do tri godine. Član 50.

1) Uvjetnom osudom sud učiniocu krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne ni duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.

2) Sud može u uvjetnoj osudi odrediti da će se kazna izvršiti i ako osuđeni u određenom roku ne vrati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela, ne naknadi štetu koju je prouzrokovao krivičnim djelom, ili ne ispuni druge obaveze predviđene u krivično-pravnim odredbama. Rok za ispunjenje tih obaveza utvrđuje sud u okviru određenog vremena provjeravanja[...] Član 51.

1) Uvjetna osuda se može izreći kada je počinitelju utvrđena kazna zatvora u trajanju do dvije godine ili novčana kazna.[...] 4) Pri odluci da li će izreći uvjetnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uvjetne osude, posebno uzeti u obzir osobu počinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije izvršenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je djelo učinjeno. 5) Ako je učiniocu utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uvjetna osuda može se izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo da ne bude držan u ropstvu ili položaju ropske zavisnosti, da ne bude primoravan da obavlja prinudni ili obavezni rad iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije.

10. Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u tome što sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, nisu pravilno ocijenili provedene dokaze, pa tako nisu pravilno primijenili materijalno pravo. Smatra da se nisu stekla obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, jer nije utvrđena njegova obaveza po osnovu sklopljenog ugovora između njega, oštećenog i J. M., a čije izvršenje je predmet parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu, te da je trebalo prekinuti krivični postupak do okončanja parničnog postupka. Nadalje, smatra da je dispozitiv presude nerazumljiv kao i da je nerazumljivo u čemu se sastoji namjera da prevari oštećenog. Apelant navodi da Kantonalni sud, odlučujući o žalbi, nije procijenio provedene dokaze, a zaključci su paušalni i neargumentirani. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je osporenom presudom obavezan da oštećenom isplati iznos od 5.000 KM, bez pravnog osnova. Povredu ostalih navedenih prava apelant nije obrazložio.

b) Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud navode apelacije smatra paušalnim, bez ikakvih dokaza, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Općinski sud smatra navode apelacije neosnovanim uz napomenu da se apelant žali na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, ne navodeći niti jedan dokaz da je tokom postupka pred sudovima došlo do povrede navedenih prava.

13. U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo ističe da se apelant žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da u detalje obrazlaže šta je trebalo uraditi da bi se pravilno utvrdilo činjenično stanje, ne navodeći dokaze i činjenice kojima potkrepljuje navodne povrede svojih prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju konačna odluka, koja je predmet osporavanja apelacijom, je presuda Okružnog suda, broj Kž-105/03 od 10. marta 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je Ustavnom sudu podnesena 6. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo da ne bude držan u ropstvu ili položaju ropske zavisnosti, da ne bude primoravan da obavlja prinudni ili obavezni rad iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

20. Predmetni postupak tiče se krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

21. Apelantova žalba se uglavnom odnosi na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

22. Nadležnost Ustavnog suda, u apelacionim postupcima, ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavno pravo, a to je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnog prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 43/02).

23. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

24. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe i to na dvije sudske instance. Apelantu je u toku postupka bilo omogućeno da iznese sve dokaze u cilju utvrđenja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje presude, imao je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka. Apelant i njegov branilac prisustvovali su suđenju, te imali priliku davati komentare i mišljenja na izjave svjedoka, te se ne može zaključiti da je došlo do povrede procesnih prava ili da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

25. U odnosu na apelantove navode da je trebalo prekinuti krivični postupak do okončanja parničnog postupka, koji je apelant pokrenuo radi izvršenja ugovorenih obaveza između njega, J. M. i oštećenog, Ustavni sud ističe da je članom 19. stav 1. Zakonom o krivičnom postupku («Službeni list Federacije BiH», br. 43/98 i 3/99) propisano da, ako primjena krivičnog zakona zavisi od prethodnog rješenja kakvog pravnog pitanja za čije je rješenje nadležan sud u kojem drugom postupku ili neki drugi državni organ, sud koji sudi u krivičnom predmetu može sam riješiti i to pitanje prema odredbama koje važe za dokazivanje u krivičnom postupku. Rješenje ovog pravnog pitanja od krivičnog suda ima učinak samo za krivični predmet koji ovaj sud raspravlja. Dakle, u krivičnom postupku sud nije ovlašten da prekida postupak da bi sačekao da neki drugi ili isti sud u drugom postupku (npr. parničnom), ili neki drugi organ donese odluku o nekom pitanju važnom za rješenje materijalno-pravnih pitanja u krivičnom postupku. Kao prethodna pitanja mogu se javiti samo pravna pitanja (brak, srodstvo, državljanstvo itd.) od čijeg rješenja zavisi postojanje samog krivičnog djela, krivične odgovornosti, stepen krivične odgovornosti ili veća ili manja kazna. Pitanje činjenične prirode krivični sud sam rješava u dokaznom postupku provedenom prema odredbama zakona. Ustavni sud ističe da sama činjenica postojanja građansko-pravnog odnosa između oštećenog i štetnika ne isključuje mogućnost postojanja krivičnog djela u radnjama štetnika, odnosno odnosi koji su između stranaka imali građansko-pravni karakter mogu imati i vid krivičnog djela prevare kad počinitelj nastupa prijevarno prema drugoj osobi.

26. U vezi sa apelantovim navodima da je dispozitiv osporene prvostepene presude nerazumljiv Ustavni sud ističe da je u izreci pobijane presude dat tačan i precizan opis krivičnog djela sa okolnostima i obilježjem krivičnog djela iz člana 282. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH, pa se navodi apelanta smatraju paušalnim. Nadalje, navodi izneseni u presudi nisu nerazumljivi niti proturječni, već su zasnovani na provedenim dokazima, te je sud prema načelu slobodne ocjene dokaza izveo svoje zaključke i donio odluku.

27. U odnosu na navode apelacije koji se odnose na nedostatke presude Kantonalnog suda, Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02). Nadalje, Kantonalni sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke kako prvostepenog tako i drugostepenog suda sadrže sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene.

28. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

29. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

30. U pogledu navodne povrede ostalih prava, koje je apelant naveo u apelaciji, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio nikakve navode, činjenice i dokaze u prilog takve tvrdnje, a iz apelacije kao i priložene dokumentacije Ustavni sud ne vidi ni jedan razlog da bi se moglo smatrati da je, u konkretnom slučaju, došlo do povrede navedenih prava, te se ovi apelantovi navodi smatraju paušalnim, pa Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom pogledu neosnovana.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, nema povrede ostalih prava koje je apelant nabrojao u apelaciji, jer nema navoda, činjenica i dokaza u prilog takve tvrdnje.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-352/04 (S.T.) | Sudska praksa | Aktio