Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4/05 (H. B.)

Odluka donesena 27. 05. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ograničenja prava iz čl. 8- interesi iz drugog stava
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4/05

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 05. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4/05, rješavajući apelaciju H. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, prof. dr., sutkinja na sjednici, održanoj 27. maja 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H. B., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už- 315/01 od 13. oktobra 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. H. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića podnio je, 4. januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-315/01 od 13. oktobra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i od H. V., kao učesnika u postupku, zatraženo je 27. januara 2005. godine, odnosno 4. marta 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovore na apelaciju su dostavili Vrhovni sud 9. februara 2005. godine, Ministarstvo 10. februara 2005. godine, a učesnik u postupku H. V. 14. marta 2005. godine i 27. aprila 2005. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 2. i 18. marta i 4. maja 2005. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Apelant navodi da je nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Zavidovićima u ul. Patriotske lige, lamela «Klek» VI/5, zatim da je zbog teškog oboljenja u ratu, 29. juna 1994. godine, privremeno napustio Zavidoviće i svoj stan te, uz saglasnost nadležnih organa, otišao na liječenje u inozemstvo. Općinski sekretarijat za privredne djelatnosti Općine Zavidovići je, Rješenjem broj 02/20-372-1723 od 5. aprila 1995. godine, apelantov stan proglasio privremeno napuštenim. Rješenje istog organa, broj 02-22-372-1726 od 20. aprila 1996. godine, kojim je utvrđeno da je stan trajno napušten, bilo je istaknuto na oglasnoj ploči Općine Zavidovići od 21. maja do 6. juna 1996. godine, te je nakon proteka roka za žalbu postalo pravosnažno.

7. Apelant je, 2. septembra 1999. godine, podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana Službi za upravu privrednih djelatnosti Općine Zavidovići (u daljnjem tekstu: Služba) koja je, Rješenjem broj 03/4-23-2785 od 28. marta 2000. godine, odbila apelantov zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je stan proglašen napuštenim i da je za stanove koji su proglašavani napuštenim zakonom utvrđen rok za podnošenje zahtjeva za povrat zaključno sa 4. julom 1999. godine, zbog čega je predmetni zahtjev za vraćanje stana, od 2. septembra 1999. godine, neblagovremen.

8. Apelant se žalio protiv rješenja Službe. Ministarstvo je Rješenjem broj 14-23-678/00 od 15. marta 2001. godine odbilo žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je apelant u žalbi naveo da predmetni stan nije mogao biti proglašen napuštenim, jer je on kao vojno nesposobno lice morao provesti liječenje u inozemstvu i zbog toga je zaključio ugovor o privremenom čuvanju stana, te da je prvostepeni organ uprave na nezakonit način njegov stan proglasio napuštenim. U obrazloženju je također navedeno da se iz spisa vidi da je stan bio proglašen napuštenim i dodijeljen na privremeno korištenje; da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o napuštenim stanovima, koji je poslije toga stupio na snagu i objavljen u «Služenom listu RBiH» broj 33/95, propisao da se ne smatra napuštenim stan kojeg je nosilac stanarskog prava napustio zbog liječenja, a u roku utvrđenom u aktu o odobravanju boravka u inozemstvu, te kako je predmetni stan proglašen napuštenim prije stupanja na snagu navedenih izmjena zakona, apelant je trebao voditi postupak i zahtijevati poništenje rješenja o proglašenju stana napuštenim; zatim, da je stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima prestala primjena svih propisa koji su uređivali pitanje napuštenih stanova u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, ali da su u konkretnom slučaju ostale pravne posljedice proglašenja predmetnog stana napuštenim, iz čega proizlazi zaključak da je krajnji zakonski rok za podnošenje zahtjeva za povrat konkretnog stana bio 4. juli 1999. godine.

9. Apelant je protiv rješenja drugostepenog organa uprave tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je Presudom broj U-65/01 od 26. jula 2001. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Protiv presude Kantonalnog suda apelant se žalio Vrhovnom sudu.

10. Vrhovni sud je Presudom broj Už-315/01 od 13. oktobra 2004. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu Kantonalnog suda. Vrhovni sud je naglasio da, u skladu sa niveliranim članom 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i to izmjenama i dopunama zakona objavljenim u «Službenim novinama Federacije BiH», broj 12/99, propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed mora podnijeti u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, što znači da je zakonski rok bio 4. juli 1999. godine, računajući od 4. aprila 1998. godine. Pošto je apelant zahtjev za povrat stana podnio 2. septembra 1999. godine, nižestepeni organi su pravilno zaključili da je zahtjev neblagovremen. Sud zaključuje da, kako se radi o propuštanju prekluzivnog roka, apelant gubi pravo na povrat stana, jer po proteku ovog roka prestaje stanarsko pravo, te je pravilno odlučeno kada je apelantov zahtjev za povrat stana odbijen kao neosnovan.

IV. Relevantni propisi

11. Zakon o napuštenim stanovima („Službeni list Republike BiH“, br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95):

«Član 2.

Napuštenim stanom smatra se stan kojeg su nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno trajno žive i stanuju, napustili i privremeno prestali da ga koriste [...].

Član 4.

Inicijativu za pokretanje postupka za utvrđivanje da se stan smatra napuštenim može dati državni organ, davalac stana na korištenje, politička organizacija, društvena organizacija, udruženje građana i kućni savjet zgrade [...].

Član 5.

Nadležni organ [...] će po službenoj dužnosti ili u roku od sedam dana od prijema prijedloga, odnosno inicijative iz člana 4. ovog zakona donijeti rješenje o tome da li se stan smatra napuštenim.

Ako nadležni organ ne donese rješenje u propisanom roku, rješenje će donijeti [...]ministar prostornog uređenja, resursa i zaštite okolice [...].

Član 6.

Stanovi za koje se rješenjem nadležnog organa iz člana 5. stav 1. i 2. ovog zakona utvrdi da su napušteni popisat će se, zapečatiti i o njima će se voditi evidencija [...]. Rješenje iz stava 1. ovog člana odmah se dostavlja strankama u postupku, nosiocu prava raspolaganja stanom i davaocu stana na korištenje tog stana.

Član 7.

Stan za koji je rješenjem iz člana 5. ovog zakona utvrđeno da se smatra napuštenim, može se dodijeliti na privremeno korištenje....».

12. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o napuštenim stanovima („Službeni list Republike BiH“, broj 33/95) koji se primjenjuje od 2. septembra 1995. godine:

«Član 1.

U Zakonu o napuštenim stanovima („Službeni list RBiH“, br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94 i 9/95), u članu 3. iza stava 3. dodaju se novi st. 4. i 5. koji glase:

Ne smatra se napuštenim stanom stan kojeg je nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva napustio [...], ako je upućen na liječenje od strane zdravstvene ustanove, a u roku utvrđenom u aktu o odobravanju boravka u inozemstvu, odnosno u drugom mjestu u zemlji, ili ako se nalazi u oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine. [...]“

13. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01):

„Član 1.

[...]Primjena Zakona o napuštenim stanovima („Službeni list RBiH“, br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95) [...]prestaje danom stupanja na snagu ovog zakona.[...] [...]Od dana stupanja na snagu ovog zakona, organi vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji, prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se stanovi proglašavaju napuštenim.[...] [...]Nadležni organ iz stava 2. ovog člana rješava o pravima nosilaca stanarskog prava da stupe u posjed svojih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenim.[...] Član 2. st. 3. i 4.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na temelju stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju, ima pravo na novi ugovor o korištenju „ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom“ ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 5. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ sukladno ovom zakonu odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana. Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18.b stav 1. ovog zakona kao i člana 83.a stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 19/99) je 4. oktobar 1999. godine.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica[...] prestaje mu stanarsko pravo.

Član 18.b stav 1.

Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine.»

14. Uputstvo o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99 i 56/01):

«12. Nakon objavljivanja ovog uputstva, upravni organ nadležan za stambena pitanja u svakoj općini će u najkraćem roku napraviti spisak svih stanova koji su proglašeni napuštenim i za koje nije podnesen zahtjev za povrat do 4. jula 1999. godine, ili za koje je zahtjev za povrat odbijen. Primjerak tog spiska će biti dostavljen Federalnom ministarstvu prostornog uređenja i okoliša.

13. Nakon 4. oktobra 1999. godine, upravni organ će u najkraćem mogućem roku napraviti spisak svih stanova koji nisu proglašeni napuštenim, i kod kojih nosilac stanarskog prava nije u posjedu od prije 4. aprila 1998. godine, a za koje nije podnesen zahtjev za povrat do 4. oktobra 1999. godine, odnosno za koje je zahtjev za povrat odbijen i sve mogućnosti žalbe protiv rješenja su iscrpljene. Primjerak tog spiska će biti dostavljen Federalnom ministarstvu prostornog uređenja i okoliša. [...]»

15. Zakon o općem upravnom postupku («Službeni list SFRJ», broj 47/86):

«Član 96.

(1)Kada stranka ili njen zakonski zastupnik u toku postupka promijene svoje prebivalište ili stan, dužni su da o tome odmah obavijeste organ koji vodi postupak.

(2) Ako oni to ne učine, a dostavljač i pored istraživanja ne može saznati kuda su se odselili, organ će odrediti da se sva dalja dostavljanja u postupku za tu stranku vrše pribijanjem pismena na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak.

(3) Dostavljanje se smatra izvršenim poslije isteka osam dana od dana pribijanja pismena na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak. [...]»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su osporenim odlukama organa uprave i redovnih sudova povrijeđena njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

17. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporene odluke organa uprave i redovnih sudova te da predmet vrati prvostepenom organu uprave Općine Zavidovići na ponovni hitan postupak i odlučivanje.

18. Povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi prvenstveno u tome što se osporene odluke organa uprave i redovnih sudova zasnivaju na pogrešnoj primjeni odredbe člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer je u apelantovom predmetu trebalo računati rok do 4. oktobra 1999. godine. Dalje, apelant se poziva na pogrešnu primjenu Zakona o napuštenim stanovima, navodeći da njegov stan nije mogao biti proglašen napuštenim, jer ga je uputila na liječenje zdravstvena ustanova i stan je ugovorom ostavio na čuvanje trećoj osobi.

19. Apelant navodi da je u upravnom postupku počinjeno više bitnih povreda postupka, od kojih posebno ističe da je prvostepeni organ u postupku saslušao privremenog korisnika stana i konstatirao da je predmetni stan proglašen napuštenim, a nije saslušao apelanta kao stranku po čijem je zahtjevu postupak pokrenut; zatim, u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja morala se dati mogućnost apelantu da se najprije upozna sa činjenicom da je njegov stan proglašen napuštenim, te da se na te okolnosti izjasni; te da rješenje kojim je stan proglašen privremeno napuštenim nije moglo postati pravosnažno budući da nije nikada uručeno apelantu. Apelant zaključuje da je u konkretnoj pravnoj situaciji prvostepeni organ povrijedio osnovno načelo saslušanja stranaka iz člana 8. Zakona o upravnom postupku, uskraćujući apelantu pravo da učestvuje u postupku kao stranka i načelo materijalne istine iz člana 7. Zakona o upravnom postupku, budući da u postupku nisu utvrđene sve bitne činjenice od važnosti za donošenje zakonitog rješenja. Prema apelantovim navodima zaključivanje drugostepenog upravnog organa da je apelant trebao tražiti poništenje rješenja o proglašenju stana napuštenim, koje nikada nije primio, predstavlja nonsens u pravnoj teoriji i praksi. U pogledu presude Kantonalnog suda, apelant navodi da je sud propustio da po službenoj dužnosti pazi na apsolutno bitne povrede postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Apelant na kraju ističe da se obrazloženje presude Vrhovnog suda svodi na pogrešne pravne zaključke upravnih organa i Kantonalnog suda o prekluzivnom roku u kojem nije podnesen zahtjev za povrat stana.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud smatra da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se poziva apelant, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana zbog toga što je u apelantovom predmetu odbijen zahtjev za povrat stana zbog proteka zakonom propisanog roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana, dakle propušten je prekluzivni rok zbog čijeg propuštanja se ne može ostvariti traženo pravo.

21. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je stan na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava proglašen napuštenim prema Zakonu o napuštenim stanovima, nezavisno od razloga napuštanja predmetnog stana. Također je navedeno da se apelant u žalbi drugostepenom organu uprave, kao ni u tužbi u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom, odnosno u žalbi na presudu Kantonalnog suda upućenoj Vrhovnom sudu, nije žalio na greške u načinu dostavljanja rješenja o proglašenju predmetnog stana napuštenim, te ti navodi nisu razmatrani.

22. Sadašnji korisnik stana, kao učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, u odgovoru je naveo da mu je sporni stan bio dodijeljen na privremeno korištenje rješenjem, te da su sve pravne radnje u vezi sa spornim stanom bile u skladu sa zakonom.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už- 315/01 od 13. oktobra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 6. novembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant pobija navedene odluke organa uprave i redovnih sudova tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova ustavna prava, i to pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

29. Povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant vidi u proizvoljnom i pogrešnom tumačenju i primjeni člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Proizvoljnu primjenu i tumačenje materijalnog prava apelant vidi u tome što smatra da predmetni stan formalno-pravno nije bio proglašen napuštenim, jer mu u tom smislu nije uručeno nikakvo rješenje. Osim toga apelant je napustio stan zbog odlaska na liječenje, što je prema zakonu bila osnova da se takav stan ne može smatrati napuštenim. Također, apelant se žali da nije imao pravično suđenje i javnu raspravu, jer mu nije bilo omogućeno da tokom postupka usmeno i neposredno iznese svoje argumente.

30. Prije nego što se upusti u ispitivanje navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju vođen je upravni postupak i upravni spor za povrat u stan na kojem je imao stanarsko pravo. Utvrđivanje ima li neko pravo na povratak u stan ulazi u okvir „građanskih prava i obaveza“, stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u ovom slučaju.

31. U konkretnom predmetu, nadležni organi uprave i sudovi su utvrdili da je apelant privremeno napustio stan 29. juna 1994. godine, da je stan nakon toga proglašen privremeno, a zatim trajno napuštenim i dodijeljen drugom licu na privremeno korištenje, te da je apelant propustio da zahtjev za povrat stana podnese u roku propisanom zakonom.

32. Ustavni sud, dalje, smatra da je ratio donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima bio vraćanje na stanje kakvo je bilo 30. aprila 1991. godine kada su u pitanju stečena stanarska prava. Međutim, ovim zakonom propisan je rok u kojem se mora podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, čijim će propuštanjem stanarsko pravo prestati. S druge strane, Zakon o napuštenim stanovima je u članu 3. propisivao kategorije stanova koje se ne mogu smatrati napuštenim. Prema odredbi stava 4. člana 3. Zakona o izmjenama Zakona o napuštenim stanovima, koja se primjenjuje od 2. septembra 1995. godine, bilo je utvrđeno da se ne smatra napuštenim stan koji je nosilac stanarskog prava napustio ako ga je «uputila na liječenje zdravstvena ustanova, a u roku utvrđenom u aktu o odobravanju boravka u inozemstvu».

33. Iz navoda u apelacije proizlazi da se apelant žali na način na koji su upravni organi i sudovi utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo, čime je prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

34. U vezi sa apelantovom žalbom da mu rješenje o proglašenju stana napuštenim nije bilo uručeno, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije objasnio koje je pravne radnje preduzeo da dođe u posjed rješenja o proglašenju stana napuštenim, niti je ovaj prigovor isticao u svojim žalbama u upravnom i sudskom postupku. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Rješenje broj 02-22-372-1726 od 20. maja 1996. godine o proglašenju stana trajno napuštenim bilo istaknuto na oglasnoj tabli Općine Zavidovići, čime je u skladu sa zakonom izvršeno dostavljanje rješenja apelantu čija adresa nije bila poznata prvostepenom organu uprave, a nakon proteka roka za žalbu rješenje je postalo pravosnažno. Navedeno rješenje je ostalo na pravnoj snazi i apelant je mogao u postupku poništenja tog rješenja dokazivati da je otišao na liječenje, te da u skladu s kasnijim izmjenama Zakona o napuštenim stanovima predmetni stan nije mogao biti proglašen napuštenim. U vezi sa navodima da mu nije bilo omogućeno da usmeno iznese svoje prigovore, Ustavni sud primjećuje da apelant u žalbi drugostepenom organu uprave nije isticao ovaj prigovor, a u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor apelant nije koristio pravo da, prema članu 30. stav 3. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH», br. 2/98 i 8/00), predloži sudovima da održe usmenu raspravu zbog «složenosti sporne stvari» ili «radi boljeg razjašnjenja stvari».

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na poštivanje doma

36. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku».

Član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda glasi: "1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

37. Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-c, stav 31).

38. U konkretnom predmetu Ustavni sud mora utvrditi može li se stan o kojem je riječ smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li preduzete mjere «miješanje» u njegovo pravo na poštivanje doma, te je li to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

39. Što se tiče pitanja može li se stan o kojem je riječ smatrati apelantovim «domom», Ustavni sud zaključuje da se navedeni stan ima smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije, jer je apelant bio zakoniti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu sve do 29. juna 1994. godine, kada je otputovao u inozemstvo.

40. Ustavni sud, dalje, smatra da je gubitak apelantovog prava da se vrati u posjed spornog stana rezultirao miješanjem javne vlasti u njegovo pravo na dom u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.

41. Dakle, Ustavni sud mora utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno, je li ono bilo u skladu sa zakonom i je li bilo nužno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.

42. Ustavni sud smatra da je primjena Zakona o napuštenim stanovima, prema kojem su napušteni stanovi dodjeljivani na privremeno korištenje, bila miješanje, koje je prvobitno vodilo zakonitom cilju u skladu sa značenjem stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Odgovarajući cilj je bio zaštita prava drugih, tj. prava lica koja su zbog rata bila primorana napustiti svoje domove. Vlasti tadašnje Republike Bosne i Hercegovine su donijele navedeni zakon kojim su privremeno riješeni stambeni problemi izazvani velikim brojem izbjeglica. Donošenjem Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima omogućeno je, pod određenim uvjetima, nosiocima stanarskog prava na stanovima koji su proglašeni napuštenim pravo na povratak tih stanova. Zakonom je također bio propisan rok za podnošenje zahtjeva za povrat navedenih stanova, čijim propuštanjem prestaje stanarsko pravo.

43. U pogledu donošenja i primjene Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima Ustavni sud smatra da su zadovoljeni elementi zakonitog miješanja u apelantovo pravo na povrat predmetnog stana. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. «Neophodno» u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

44. Ustavni sud zapaža da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano vremensko ograničenje ostvarivanja prava na povrat stana. U tom smislu, Ustavni sud se poziva na svoj ranije zauzet stav prema kojem u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 6/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno uticati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

45. Što se tiče ograničenja koja, u konkretnom slučaju, propisuju prekluzivne rokove za podnošenje zahtjeva za povrat stana, Ustavni sud naglašava da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Ustavni sud smatra da su zakonom propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići (vidi Ustavni sud, odluke broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine i broj AP 239/03 od 30. novembra 2004. godine).

46. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

47. Sudovi i organi uprave nisu povrijedili član II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine ni članove 6. stav 1. i 8. Evropske konvencije, kada su u provedenom postupku utvrdili da apelant nema pravo na povrat stana, jer je propustio prekluzivni zakonski rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana.

48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4/05 (H. B.) | Sudska praksa | Aktio