Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-223/02 (Šeha Es" d.o.o. i E. Š.)
Odluka donesena 23. 07. 2004.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
- Zakon o privrednim društvima · čl. 375
- Zakon o uvjetima i načinu obavljanja djelatnosti rezanja drveta · čl. 375
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o uvjetima i načinu obavljanja djelatnosti rezanja drveta
- Poslovnik Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-223/02
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 07. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 223/02, rješavajući apelaciju "Šeha Es" d.o.o. i E. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 23. jula 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija "Šeha Es" d.o.o. i E. Š.
podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Pkž-23/02 od 15. novembra 2002. godine, i Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj Pk-4/02 od 30. augusta 2002. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. "Šeha Es" d.o.o. i E. Š. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Sanskog Mosta, koje zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnijeli su, 16. decembra 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pkž-23/02 od 15. novembra 2002. godine i Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pk-402 od 30. augusta 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku, Kantonalnog suda, Kantonalnog tužilaštva u Bihaću i Općinskog suda zatraženo je, 26. februara 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo u Bihaću su dostavili odgovore na apelaciju 12. marta, odnosno 7. aprila 2004. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku od 15 dana.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Bihaću su, 7. maja 2004. godine, dostavljeni apelantima.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Općinski sud je presudom, broj Pk-4/02 od 30. augusta 2002. godine, apelante, i to "Šeha Es" d.o.o. kao pravno lice i E. Š. kao odgovorno lice, proglasio odgovornim zbog privrednog prestupa iz člana 375. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 7. stav 3. Zakona o privrednim društvima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 i 29/03), izvršenog tako što su obavljali registriranu djelatnost proizvodnje rezane građe, bez odobrenja nadležnog organa o ispunjavanju minimalno-tehničkih uvjeta i to od dana upisa društva u sudski registar 17. februara 2000. godine, do izvršenog inspekcijskog pregleda 6. maja 2002. godine, te su im izrečene novčane kazne, primjenom člana 24. Zakona o privrednim prestupima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 6/95), u iznosu od 6.000 KM, odnosno 600 KM, i obavezani su platiti troškove postupka.
7. Kantonalni sud je presudom, broj Pkž-23/02 od 15. novembra 2002. godine, rješavajući žalbu apelanata, preinačio presudu Općinskog suda, broj Pk-4/02 od 30. augusta 2002. godine, tako što je apelantima, zbog privrednog prestupa za koji su proglašeni odgovornim, izrekao novčane kazne u iznosu od 5.000 KM, odnosno 500 KM. U obrazloženju ove presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te na osnovu provedenih dokaza pravilno zaključio da su apelanti izvršili privredni prestup za koji se terete, ali su izrečene kazne prestrogo odmjerene, pa je prvostepena presuda u tom dijelu preinačena.
IV. Relevantni propisi
8. U Zakonu o privrednim društvima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 i 29/03) relevantne odredbe glase:
"Član 7.
Društvo može kao svoju djelatnost obavljati sve poslove, osim onih koji se po zakonu ne mogu obavljati kao privredna djelatnost.
Zakonom može biti utvrđeno da se određene djelatnosti mogu obavljati samo na osnovu odobrenja nadležnog organa.
Društvo može početi s obavljanjem djelatnosti danom upisa u sudski registar i kada je aktom nadležnog organa utvrđeno da ispunjava uvjete za obavljanje djelatnosti.
Član 375.
Za privredni prestup kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 10.000 do 70.000 KM društvo koje:
1)obavlja djelatnost protivno odredbama člana 7. ovog zakona;
[...] Član 376.
Za privredni prestup iz člana 375. ovog zakona kaznit će se i odgovorna osoba u društvu novčanom kaznom u iznosu od 1.000 do 5.000 KM."
9. U Zakonu o uvjetima i načinu obavljanja djelatnosti rezanja drveta ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 27/97) relevantne odredbe glase:
"Član 5.
Nadležni organ uprave kantona/županije ili organ koga on ovlasti, izdat će saglasnost za obavljanje djelatnosti rezanja drveta ako su ispunjeni uvjeti iz čl. 2., 3. i 4. ovog zakona. Nadležni organ uprave kantona ili organ koga on ovlasti, izdat će rješenje za obavljanje djelatnosti rezanja drveta za novoizgrađene pilane ako su ispunjeni uvjeti iz čl. 2. i 3. ovog zakona. [...]"
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti u apelaciji navode da je pravno lice registrirano u Kantonalnom sudu u Bihaću 1997. godine u organizacionom obliku kao društvo jednog lica (d.j.l.) i kao takvo, nakon registracije, dobilo od Općine Sanski Most dozvolu za obavljanje rezanja građe i izrade proizvoda od drveta. Nakon usklađivanja organizacije sa Zakonom o privrednim društvima, pravno lice je nastavilo rad u organizacionom obliku kao društvo sa ograničenom odgovornosti (d.o.o.) i podnijelo Kantonalnom ministarstvu industrije, energetike i rudarstva zahtjev za izdavanje odobrenja za rad. Međutim, ovaj zahtjev nije riješen. Apelanti smatraju da, nakon usklađivanja organizacije pravnog lica sa novim Zakonom o privrednim društvima, nisu ni bili dužni pribaviti novo odobrenje za rad, jer prethodno odobrenje nije poništeno, te da ovaj zakon ne propisuje koji je to nadležni organ koji izdaje odobrenje. Pored toga, smatraju da je rad pregledao i prijavu podnio nenadležan inspektor rada. Prema uvjerenju apelanata, sudovi su pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalni zakon, te tako utvrdili odgovornost apelanata za privredni prestup i izrekli im novčane kazne. Zbog svega navedenog ističu da su im povrijeđena ljudska prava iz čl. II/3.e) i k) i II/7. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6., 7., 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovorima na apelaciju, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo u Bihaću su naveli da apelanti u apelaciji ponavljaju navode istaknute u žalbi na prvostepenu sudsku odluku, koje je drugostepeni sud već razmatrao i potvrdio prvostepenu odluku. Prema tome, u postupku pred sudovima nisu povrijeđena ljudska prava apelanata, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda, broj Pkž-23/02 od 15. novembra 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, apelanti su apelaciju podnijeli 16. decembra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz čl. II/3.e) i k) i II/7. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6., 7., 13. i 17. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [ ...]»
19. Prema odredbama Zakona o privrednim društvima, obavljanje djelatnosti bez odobrenja nadležnog organa predstavlja privredni prestup, a ne krivično djelo. Međutim, ovo ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava smatra da je «krivična optužba» autonomni koncept - to jest, neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao privredni prestup može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski – da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim klasificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 –VI, str. 2492. stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65). Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivičan, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj. Evropski sud za ljudska prava smatra da se postupkom nametanja kazni ili dodatnih poreza i oduzimanja imovine u vezi sa neplaćanjem taksi pokreću pitanje krivične optužbe iz člana 6. stav 1. ako je suštinski karakter legislativne sheme krivičan u pogledu tih faktora: Vastberga Taxi Aktiebolaget i Vulic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine; Lauko protiv Slovačke, gore; Janosevic protiv Švedske, gore, st. 66-70. Domaći sudovi u drugim državama su zauzeli isti stav (vidi, Apelacioni sud Engleske i Velsa, Han i ostali protiv carinskih i akciznih povjerenika (2001) Apelacioni sud Engleske i Velsa Civ 1040, (2001.) 1 WLR 2253, International Transport Roth GmbH protiv Secertary of State for Home Department, (2002) Apelacioni sud Engleske i Velsa Civ 158, 8 (2002) 3 WLR344).
20. Gledano sa stanovišta sudske prakse člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje da privredno društvo obavlja određene djelatnosti prije dobivanja odgovarajućeg odobrenja za to, u slučajevima kada je za obavljanje djelatnosti potrebno odobrenje nadležnog organa, kao i kažnjavanje društva kao pravnog lica i u njemu odgovornog lica, koji čine takva djela. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na odluci da su apelanti obavljali djelatnost za koju je potrebno odobrenje nadležnog organa prije dobivanja takvog odobrenja. Novčana kazna, nametnuta apelantima, je veliki novčani iznos. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelanti imaju prava na ukupnu proceduralnu zaštitu, koja je na raspolaganju pri utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije.
21. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
22. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
23. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
24. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. U postupku su učestvovali apelanti, i to predstavnik pravnog lica i odgovorno lice, koji su iznijeli svoju odbranu, sud je izvršio uvid u zapisnik inspekcije rada, u izvod iz sudskog registra Kantonalnog suda u Bihaću, rješenje Službe za komunalne, privredne i zanatske djelatnosti Općine Sanski Most, rješenje Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i stambene poslove Općine Sanski Most, dopis Federalnog ministarstva energije i rudarstva, ugovor o zakupu i odobrenja privremenog karaktera, zahtjev za izdavanje odobrenja za rezanje drveta. Posebno treba imati u vidu priznanje sadržano u odbrani predstavnika apelanta kao pravnog lica, prema kojem nisu imali rješenje o obavljanju djelatnosti usklađeno sa pozitivnim propisima, zato što nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi na zemljištu na kojem se nalazi pilana. Sud je primijenio relevantne pozitivno-pravne zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Osim toga, apelant nije naveo niti jednu posebnu procesnu metodu donošenja osporene presude za koju smatra da mu je njome povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Što se tiče samih navoda apelanata, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.
25. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
27. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
28. Ustavni sud smatra da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se pozivaju na to da im je nepravičnim sudskim postupkom izrečena novčana kazna, čijim plaćanjem bi se njihova imovina umanjila.
29. Ustavni sud je već zaključio da osporene sudske presude nisu povrijedile pravo na pravično suđenje, kako je navedeno u tački 26. ove odluke, pa slijedi da nema kršenja prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. S obzirom na odluke Ustavnog suda u pogledu kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije neophodno posebno razmatrati navode o kršenju prava iz člana II/7. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 7., 13. i
17. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić