Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-953/04 (D.R.)

Odluka donesena 30. 11. 2004.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-953/04

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 11. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predjednik Mato Tadić potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 30 novembra 2004. godine, u predmetu broj AP-953/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se zahtjev D. R. za donošenje privremene mjere u dijelu u kojem se traži ukidanje pritvora, određenog rješenjima Suda Bosne i Hercegovine, kao neosnovan. Na osnovu člana 78. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da D. R. odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana i sata prijema ove odluke, izvede pred nadležnog sudiju u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u krivičnom predmetu u kojem je doneseno Rješenje broj KPS-105/04 od 29.

septembra 2004. godine kojim se D. R. produžava pritvor do okončanja glavnog pretresa, a koje je potvrđeno Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine.

Sudu Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od pet dana od dana prijema ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama iz stava 2. ove odluke, sve u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Ova odluka stupa na snagu odmah i ostaje na snazi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

1. D. R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čardačana-Opština Laktaši, koga zastupa Živko P. Bojić, advokat iz Banja Luke, podnio je 3. novembra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor određen protiv njega. Navedeni predmet registriran je pod poslovnim brojem Ustavnog suda AP-953/04.

2. Apelant osporava zakonitost produženja pritvora određenim rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj KPS-105/04 od 29. septembra 2004. godine odnosno rješenjem broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine navodeći da je konkretnim rješenjima povređeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije.

3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Rješenjem Suda BiH broj KPS-105/04 od 29. septembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog vijeća tog suda broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine apelantu je produžen pritvor do okončanja glavnog pretresa, koji se vodi na osnovu optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužilaštvo) broj KT-142/04 od 27. septembra 2004. godine, kojom se apelant tereti za krivično djelo – organizovani kriminal – iz člana 205. stav 2. u vezi krivičnog djela – pranje novca – iz člana 209. stav 2. Krivičnog zakona («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 3/03, 32/03 i 37/03). Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda BiH broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine.

5. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, s tim što povredu prava na pravično suđenje apelant vidu u nepotrebnom zadržavanju u pritvoru, protivno odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Nepotrebno zadržavanje u pritvoru, odnosno povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije apelant vidi u tome što se od 29. aprila 2004. godine nalazi u pritvoru, koji je produžavan u više navrata, da bi na kraju bilo odlučeno da će ostati u pritvoru do okončanja glavnog pretresa, a da pri tom nije bio izveden pred sudiju radi davanja iskaza, što je izričito propisano članom 5. stav 3. Evropske konvencije.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 78. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda glase:

«Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom.

Sud u plenarnoj sjednici može, na vlastitu inicijativu, odrediti privremenu mjeru iz stava 1. ovog člana.

7. Iz navoda apelacije, kao i iz pobijanih rješenja, vidljivo da je apelantu prvobitno određen a zatim i produžavan pritvor iz razloga predviđenih u članu 132. Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 3/03, 32/03 i 36/03). Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor, iz člana 132. Zakona o krivičnom postupku, sadržani u članu 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da se apelant poziva na povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije iz razloga što do sada nije ispitivan od strane sudije, a istovremeno mu je određen pritvor koji je produžavan nekoliko puta, te koji i sada traje.

8. Član 5. stav 3. Evropske konvencije glasi:

Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

9. Obzirom da se apelant poziva na povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud se, u pogledu primjenjivosti navedenog člana, poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava kako slijedi: član 5. stav 3. Evropske konvencije se odnosi isključivo na kategoriju osoba spomenutih u prvom stavu pod c) tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude: B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, serija A-175, i Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311). U tački 10. ove odluke Ustavni sud je zaključio da je apelant lišen slobode iz razloga predviđenih u članu 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te da se i dalje nalazi u pritvoru, iz kojih razloga se konstatuje da je član 5. stav 3. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati da li postoje razlozi za donošenje privremene mjere, zbog toga što apelant navodi da mu je određen pritvor suprotno odredbama člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

11. Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju. Također, u skladu sa ustaljenom praksom Ustavnog suda, prilikom razmatranja zahtijeva za izdavanje privremene mjere, od apelanata se traži da posebno obrazloži i dokaže navode u pogledu zahtijeva za privremenu mjeru, jer navodi i dokazi koji se odnose na eventualnu povredu ustavnih prava u određenom postupku, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri.

12. U konkretnom slučaju, apelant nije detaljnije obrazložio svoje navode u pogledu zahtijeva za donošenje privremene mjere, odnosno nije naveo neotklonjive štetne posljedice koje će za njega nastupiti ukoliko i dalje ostane u pritvoru. Međutim, nesporno je da apelant prilikom određivanja pritvora nije bio izvođen pred sudiju. Naime, Sud BiH je nedvojbeno naveo da prema njihovoj dosadašnjoj praksi lica koja su lišena slobode nisu izvođena pred sudiju koji određuje pritvor, obzirom da takvu obavezu izričito ne nameće Zakon o krivičnom postupku. U takvoj situaciji, tj. kada učesnik u postupku navede da nije sporno ono što apelant ističe kao povredu ustavnih prava, Ustavni sud zaključuje da nije potebno od apelanta tražiti da posebno obrazloži razloge za donošenje privremene mjere.

13. Obzirom da odlučuje o zahtijevu za donošenje privremene mjere Ustavni sud, u ovom stadiju postupka, neće analizirati odredbe Zakona o krivičnom postupku, u pogledu toga da li iste nalažu striktnu obavezu da se pritvorena osoba izvede pred sudiju. Međutim, Ustavni sud se poziva na član II/I Ustava Bosne i Hercegovine gdje je navedeno da se prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. U svojoj dosadašnjoj praksi, Ustavni sud je konstantno ponavljao da se na konkretan slučaj trebaju direktno primjeniti odredbe Evropske konvencije, ukoliko taj slučaj domaći zakoni ne regulišu u skladu sa Evropskom konvencijom, ili ga ne regulišu dovoljno jasno. Osim toga, a imajući u vidu konkretan slučaj, Ustavni sud naglašava da pritvor, s aspekta zaštite ljudskih prava, predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja osobne slobode čovjeka, te se takva mjera može određivati jedino kada se u potpunosti poštuju zahtijevi iz člana 5. Evropske konvencije.

14. U konkretnom slučaju, Sud BiH tvrdi da prema Zakonu o krivičnom postupku ne postoji striktna obaveza da lice koje se pritvara izvede pred sudiju, te da sudija poziva osumnjičenog samo u slučajevima nepreciznih, nejasnih ili nepotkrijepljenih prijedloga za određivanje pritvora. Međutim, član 5. stav 3. Evropske konvencije propisuje da «svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stavova 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast». Bivša Evropska komisija za ljudska prava je navela da «član 5. stav 3. nalaže bezuvjetnu obavezu države da uhapšenog automatski i odmah izvede pred sudiju, te da nije potrebno da se uhapšena osoba prvo žali protiv naloga o pritvoru» (vidi predstvaku broj 9017/80, McGoff protiv Švedske, OI 31 (1983) ).

15. Evropski sud za ljudska prava je u nizu svojih presuda ukazao na značaj člana 5. stav

3. Evropskek konvencije. Na primjer: «glavna svrha ovog stava u vezi sa članom 5.1.c) je da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: postupak sudske prirode čija je svrha da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude: Schiesser od 4. decembra 1979, serija A- 34 i Skoogstrom od 15. jula 1983. godine, serija A-83), i nadalje «da osigura da svako hapšenje ili pritvor budu što je moguće kraći» (vidi izvještaje od 13. jula 1983. godine, stranica 13. i str. 30-31).

16. Osim naglašavanja izuzetnog značaja člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava je u više svojih presuda utvrdio kršenje navedenog člana kada pritvorena osoba nije odmah, tj. u najkraćem mogućem vremenu, izvedena pred sudiju. Na primjer: u slučaju kada ni jedan od podnositelja predstavke nije zapravo izveden pred sudiju ili sudskog službenika dok je bio u pritvoru, koji je trajao četiri dana i šest sati u jednom, a šest dana i šesnaest i pol sati u drugom slučaju, nađena je povreda člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi presudu Brogan protiv Ujedinjenog kraljevstva od 29. novembra 1988. godine, serija A-145-B), ili u slučaju kada podnositelj predstavke nije bio izveden pred vojni sud pet dana nakon hapšenja, također je nađena povreda člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi presudu: Koster od 28. novembra 1991. godine, serija A-221).

17. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, vidljivo je koliki se značaj daje članu 5. stav 3. Evropske konvencije, te da su utvrđivane povrede navedenog člana ukoliko se u roku od četiri ili pet dana uhapšeno lice ne izvede pred sudiju, dok bi s druge strane bila apsolutno nedopustiva situacija da se uhapšena lica uopšte ne izvode pred sudiju prije početka suđenja.

18. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant uhapšen, da mu je određen i produžavan pritvor koji i sada traje, a da uopšte nije izveden pred sudiju, kako to nalaže član 5. stav

3. Evropske konvencije. Takav slučaj ne može se pravdati time što Sud BiH tvrdi da odredbe Zakona o krivičnom postupku striktno ne propisuju izvođenje pred sudiju osoba kojim se određuje pritvor, obzirom da prema članu II/I Ustava Bosne i Hercegovine odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima.

19. Iz navedenih razloga, Ustavni sud se odlučio da djelimično usvoji apelantov zahtijev za donošenje privremene mjere, iz razloga što je Sud BiH pokazao spremnost da izmjeni svoju praksu u pogledu izvođenja pred sudiju osoba koje se lišavaju slobode, te istu uskladi sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

20. Dakle, Sud BiH je dužan da, u konkretnom slučaju, postupi po nalogu iz stava 2. dispozitiva ove odluke.

21. Osim toga, Ustavni sud nalaže Sudu BiH da svoju buduću praksu u ovakvim slučajevima (lišavanje slobode, odnosno određivanje i produžavanje pritvora) uskladi sa zahtijevima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

22. Što se tiče apelantovog zahtijeva za donošenje privremene mjere, kojom bi se ukinuo pritvor određen protiv njega, Ustavni sud naglašava da je preliminarnom analizom razloga za određivanje pritvora, kao i razloga za produžavanje istog, ustanovio da oni zadovoljavaju standarde člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te je stoga odlučio da, u tom dijelu, odbije apelantov zahtijev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

Zaključak

23. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da sudovi trebaju direktno primjeniti odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u slučajevima kada Zakon o krivičnom postupku ne propisuje striktnu obavezu da uhapšeno lice, tj. lice kome je određen pritvor, izvedu pred nadležnog sudiju radi davanja iskaza.

24. Imajući u vidu odredbe člana 78. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za usvajanje privremene mjere.

25. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

26. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja.

27. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-953/04 (D.R.) | Sudska praksa | Aktio