Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-223/05 («Skršopromet» d.o.o. Visoko)

Odluka donesena 18. 05. 2005.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-223/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 05. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. maja 2005. godine, u predmetu broj AP- 223/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Skršopromet” d.o.o. Visoko, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-2112/02 od 7. oktobra 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. «Skršopromet» d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, kojeg zastupa direktor Islam Hadžiasimbeg, podnio je, 14. februara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-2112/02 od 7. oktobra 2004. godine.

2. Iz navoda apelacije proizilazi da je Carinska uprava Sarajevo – Carinarnica Zenica (u daljnjem tekstu: Carinarnca), zaključkom, broj UP-16-2-4330/02 od 11. septembra 2002. godine, odbacila zahtjev apelanta za isplatu zatezne kamate na iznose koji su, rješenjima Carinarnice o povratu sredstava, vraćeni apelantu na ime povrata više naplaćenih iznosa na ime prelevmana za uvozno ocarinjenu robu. Federalno ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem, broj 07-UP/II-05-870/02 od 4. oktobra 2002. godine, odbilo žalbu apelanta na navedeni zaključak, uz obrazloženje da je pravilno prvostepeni organ utvrdio da carinski propisi ne poznaju zateznu kamatu na iznose koji su, na ime više naplaćenih sredstava, vraćeni carniskom obvezniku, te da se u takvom slučaju ne može voditi upravni postupak.

3. Vrhovni sud je osporenom presudom, broj U-2112/02 od 7. oktobra 2004. godine, odbio apelantovu tužbu protiv navedenog rješenja i utvrdio je da je Zakon o carinskoj politici («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 1/97, 8/98 i 12/98), koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelantu odobren povrat više naplaćenih sredstava, pravilno primijenjen.

4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegoivne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

7. U skladu sa praksom Ustavnog suda, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, smatra se da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schouten i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja carinskih i drugih dažbina na uvezenu robu, ali i obaveza nadležnog državnog organa da više naplaćene iznose vrati carinskom obvezniku, kako je to relevantnim zakonom propisano. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju apelant ne može pozvati na povredu prava na pravičan postupak u smislu člana 6. Evropske konvencije u postupku koji se tiče primjene carinskog zakonodavstva, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-547/03 od 26. avgusta 2004. godine). Kako u konkretnom slučaju, Ustavni sud nije našao da postoji zloupotreba prava, slijedi da je ovaj dio navoda apelanta inkompatibilan ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u smislu člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.

8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju njegovog prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije u njegovoj nadležnosti da ispituje ispravnost primjene pozitivno-pravnih propisa (u ovom slučaju carinskih zakona) od strane upravnih organa i redovnih sudova, već da je to zadatak upravo tih organa vlasti i sudova. Osim toga, Ustavni sud je i ranije stao na stanovište da se apelant ne može pozivati na povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje carinskih obaveza imalo osnovu u zakonu koji, po materiji koju reguliše, spada u oblast javnog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-285/03 od 23. jula 2004. godine i broj AP-

829/04 od 26. oktobra 2004. godine). Ustavni sud smatra da se isto stanovište treba primijeniti i na konkretni slučaj, budući da se radi o primjeni carinskog zaknodavstva u vezi sa povratom više naplaćenih sredstava. Shodno tome, apelantovi navodi se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-223/05 («Skršopromet» d.o.o. Visoko) | Sudska praksa | Aktio