Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-89/05 (M. J.)

Odluka donesena 18. 05. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-89/05

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 05. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 89/05, rješavajući apelaciju M. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 18. maja 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. J., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-2- 1/03 od 13. oktobra 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. J. (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa E. G., advokat iz Sarajeva, podnio je, 19. januara 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-2-1/03 od 13. oktobra 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 98/05 od 17. februara 2005. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda i Federalnog tužilaštva zatraženo je, 26. januara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. februara 2005. godine, a Federalno tužilaštvo 2. februara 2005. godine.

5. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 21. aprila 2005. godine, dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

7. Vrhovni sud je Presudom broj K-1/02 od 16. januara 2003. godine osudio apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca zbog krivičnog djela nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 2. u vezi s članom 23. Krivičnog zakona Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 43/98) i krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 2. istog zakona.

8. Vrhovni sud je Presudom broj Kž-2-1/03 od 13. oktobra 2004. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu izjavljenu protiv navedene presude, promijenio pravnu kvalifikaciju djela na osnovu člana 5. stav 2. Zakona o krivičnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 36/03) i primijenio blaži zakon, te apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te zbog krivičnog djela nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 2. u vezi s članom 23. Krivičnog zakona, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci.

IV. Relevantni propisi

9. Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99) "Nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih materija Član 348.

Ko neovlašteno izrađuje, prepravlja, prodaje, nabavlja ili vrši razmjenu vatrenog oružja, municije ili eksplozivnih materija ili ko neovlašteno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čije nabavljanje građanima uopće nije dopušteno, kaznit će se zatvorom do tri godine. Ako je predmet djela iz stava 1. ovog člana veća količina vatrenog oružja, municije ili eksplozivnih materija, učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina. Član 358.

Službena ili odgovorna osoba koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 3.000,00 KM učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.» Krivični zakon Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 36/03) «Član 5. stav 2.

Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Član 383. stav 1.

Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant navodi da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi kako je do navedenih povreda došlo zbog toga što drugostepeni sud nije procijenio nijedan apelantov žalbeni navod, nego je davao samo paušalne ocjene. Povredu svojih ustavnih prava apelant vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi kako je u postupku koji je okončan osporenom presudom odluke donio neovisan i nepristran sud, te da su u cjelini ispoštovane odredbe Evropske konvencije i nije bilo ni povrede apelantovih ustavnih prava, jer je apelant u krivičnom postupku ispitan, održana je javna sjednica Apelacionog vijeća na kojoj je data mogućnost apelantu i njegovom braniocu da iznesu navode i prijedloge iz žalbe, a što je sve cijenjeno prilikom donošenja drugostepene presude. Apelantu i njegovom braniocu u toku cijelog postupka nije uskraćeno ni jedno pravo koje mu pripada po važećim zakonima, a to što nije uvažen apelantov prijedlog za izvođenje novih dokaza predloženih u žalbi ne znači povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer za to su dati određeni razlozi kojim je ocijenjeno da predloženi dokazi nisu odlučni za donošenje odluke jer je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i izvođenjem novih dokaza samo bi se bespotrebno odugovlačilo trajanje postupka. Iz ovih razloga Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Federalno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi kako su navodi iz apelacije neosnovani, jer je drugostepeni sud potpuno pravilno usvojio obrazloženje pobijane presude u pogledu svih činjenica koje su bile predmet žalbenih prigovora i pri tome ocijenio svaki izvedeni dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, tako da je sud procijenio sve apelantove žalbene navode i ocijenio da ni jedan apelantov žalbeni navod nije bio osnovan. Ni u prvostepenom, ni u žalbenom postupku Vrhovni sud nije povrijedio nijedno od apelantovih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te je interes odbrane bio u cijelosti izbalansiran u odnosu na interes optužbe, pa je na osnovu navedenog predloženo da se apelacija kao neosnovana odbije.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-2-I/03 od 13. oktobra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 22. novembra 2004. godine, a apelaciju je podnio 19. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant navodi da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravičan postupak

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

20. Ustavni sud konstatira da se postupak pred Vrhovnim sudom u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred Vrhovnim sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

23. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

24. U konkretnom slučaju, u postupku pred Vrhovnim sudom data je razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, angažirani su odgovarajući sudski vještaci, apelant i njegov branilac su prisustvovali suđenju, kako pred prvostepenim, tako i pred drugostepenim sudom i dobili priliku dati komentar na izvještaj sudskih vještaka i izjave svjedoka. Vrhovni sud je proveo sve relevantne dokaze u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica i okolnosti koje čine obilježje predmetnog krivičnog djela i djelatnost apelanta koja predstavlja radnju izvršenja pojedinačnu i u saizvršilaštvu i jasno definiraju apelanta kao izvršioca odnosno saizvršioca konkretnog krivičnog djela. Vrhovni sud je odbio provesti samo one dokaze koji bi nepotrebno odugovlačili postupak i negativno uticali na njegovu efikasnost i ekonomičnost. Vrhovni sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije zloupotrijebio pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.

25. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

26. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan pobijanom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi osnovani, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.

28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-89/05 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio