Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1010/04 (D.K.)

Odluka donesena 18. 05. 2005.

  • Izmijenjene pravne okolnosti
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1010/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 05. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. maja 2005. godine, u predmetu broj AP-1010/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 8. i 14. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. K., podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KV-231/04 od 9. novembra 2004. godine, zbog izmijenjenih pravnih okolnosti s obzirom da je Sud Bosne i Hercegovine uskladio predmetni krivični postupak sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te zbog toga što je apelacija preuranjena u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“ i „Službenom glasniku Republike Srpske“.

OBRAZLOŽENJE

1. D. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Laktaša, Opština Banja Luka, kojeg zastupa Krstan Simić, advokat iz Banja Luke, podnio je, 18. novembra 2004. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KV-231/04 od 9. novembra 2004. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor određen protiv njega.

2. Rješenjem Suda BiH, broj KPS-287/04 od 14. novembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog vijeća tog suda, broj KV-231/04 od 9. novembra 2004. godine, apelantu je produžen pritvor do okončanja glavnog pretresa, koji se vodi na osnovu optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), broj KT-319/04 od 12. oktobra 2004. godine, kojom se apelant tereti za krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa članom 1. Krivičnog zakona («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 3/03, 32/03 i 37/03). Nakon toga, apelant je podnio apelaciju protiv rješenja Suda BiH, broj KV-231/04 od 9. novembra 2004. godine.

3. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), s tim što povredu prava na pravično suđenje apelant vidu u nepotrebnom zadržavanju u pritvoru, protivno odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Nepotrebno zadržavanje u pritvoru, odnosno povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije apelant vidi u tome što se, od 20. aprila 2004. godine, nalazi u pritvoru, koji je produžavan u više navrata, da bi na kraju bilo odlučeno da će ostati u pritvoru do okončanja glavnog pretresa, a da pri tom nije bio izveden pred sudiju radi davanja iskaza, što je izričito propisano članom 5. stav 3. Evropske konvencije. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tač. 8. i 14. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tač. 8. i 14. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

„Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

8. ako su izmijenjene pravne okolnosti;

14.apelacija je preuranjena“.

Dopustivost apelacije u odnosu na član 5. stav 3. Evropske konvencije

4. Apelant je u apelaciji tražio ukidanje pritvora i puštanje na slobodu, zato što je smatrao da je lišen slobode suprotno odredbama člana 5. stav 3. Evropske konvencije, zbog čega je zatražio i donošenje privremene mjere.

5. Odlučujući o apelantovom zahtijevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku, broj AP-1010/04 od 30. novembra 2004. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za ukidanje pritvora. Međutim, u istoj odluci naloženo je Sudu BiH da apelanta odmah izvede pred nadležnog sudiju u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, te obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama u roku od pet dana od dana prijema odluke o privremenoj mjeri. Tom prilikom, Ustavni sud je zauzeo stav da redovni sudovi trebaju direktno primjeniti odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije u slučajevima kada Zakon o krivičnom postupku ne propisuje striktnu obavezu da uhapšeno lice, tj. lice kojem je određen pritvor, izvedu pred nadležnog sudiju radi davanja iskaza.

6. Nakon prijema odluke Ustavnog suda o privremenoj mjeri, 16. decembra 2004.

godine, Sud BiH je dopisom, broj K-134/04 od 11. januara 2005. godine, obavijestio Ustavni sud da je apelantu, 24. decembra 2004. godine, ukinut pritvor, te da je isti pušten na slobodu. Također je navedeno da je apelant, 3. novembra 2004. godine, bio izveden pred sudiju za prethodno saslušanje Suda BiH, čime je ispunjena obaveza iz člana 5. tačka 3. Evropske konvencije. Osim toga, Sud BiH je naglasio da je na Opštoj sjednici, održanoj 6. oktobra 2004. godine, donio zaključak po kojem se primjena člana 5. stav 3. Evropske konvencije smatra obaveznom, te da su sudije za prethodni postupak obavezne prilikom razmatranja prijedloga za određivanje pritvora, a prije donošenja svoje odluke, pozvati optuženog, čime će se ispuniti obaveza iz navedenog člana Evropske konvencije da se lice lišeno slobode odmah izvede pred sudiju.

7. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH pustio apelanta na slobodu, dok je istovremeno apelantov zahtijev iz apelacije bio usmjeren na to da Ustavni sud donese odluku kojom će naložiti njegovo puštanje iz pritvora. Dakle, u međuvremenu su nastupile izmijenjene pravne okolnosti, koje se sastoje u tome da je Sud BiH ukinuo apelantu pritvor i pustio ga na slobodu, što znači da je predmetni krivični postupak usklađen sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije. U takvoj situaciji, Ustavni sud smatra da bi bilo bespredmetno ispitivati zakonitost pritvora u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, kada pritvor više ne postoji. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su nastupile izmijenjene pravne okolnosti iz člana 16. stav 2. tačka 8. Poslovnika Ustavnog suda.

8. Osim toga, Ustavni sud naglašava da apelant zadržava pravo da, nakon okončanja predmetnog krivičnog postupka, podnese nadležnom organu zahtjev za kompenzaciju u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 3/03), ukoliko bude smatrao da je bio žrtva kršenja ustavnih prava te da po toj osnovi ima pravo na odštetu.

Dopustivost apelacije u odnosu na član 6. Evropske konvencije

9. Apelant povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije vidi u tome što je lišen slobode suprotno članu 5. stav 3. Evropske konvencije. Vezano za citirane navode apelanta, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque and Jobardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, Serija A-146, stav 68, te odluku Ustavnog suda, broj U-63/01, od 27. juna 2003. godine, stav 19) pitanje da li je ispoštovan princip pravičnog suđenja se mora procijeniti na osnovu postupka u cjelini, obzirom da nedostatak, do kojeg se došlo u jednoj fazi postupka, može popraviti u naknadnoj fazi postupka. Ovo znači da, u principu, nije moguće odrediti da li je postupak bio pravičan ili ne dok se isti ne okonča i donese konačna sudska odluka.

10. U konkretnom slučaju, postupak se nalazi u početnoj fazi, obzirom da je tek otvoren glavni pretres, te da nije donesena bilo kakva meritorna sudska odluka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija preuranjena u smislu člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda.

11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 8. i 14. Poslovnika Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ako su izmijenjene pravne okolnosti, odnosno ukoliko je apelacija preuranjena, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1010/04 (D.K.) | Sudska praksa | Aktio