Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-311/04 (A.G.)
Odluka donesena 22. 04. 2005.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o radu
- Poslovnik Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 41, 64
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
Predmeti (1)
AP-311/04
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 311/04, rješavajući apelaciju A. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, prof. dr., sutkinja na sjednici, održanoj 22. aprila 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija A. G.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se Presuda Kantonalnog suda u Livnu broj GŽ-12/04 od 3. februara 2004. i Presuda Općinskog suda u Livnu broj P-186/03 od 8. oktobra 2003. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Livnu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Livnu da, u roku od 90 dana od dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. A. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna podnio je, 22. marta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-12/04 od 3. februara 2004. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-186/03 od 8. oktobra 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda je zatraženo, 2. marta 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju, 14. marta 2005. godine, a Općinski sud 15. marta 2005. godine.
4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Medicinskog centra Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je, 2. marta 2005. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
5. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
6. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda su, 25. marta 2005. godine, dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
8. Općinski sud je Presudom broj P-186/03 od 8. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-12/04 od 3. februara 2004. godine, usvojio dio apelantovog tužbenog zahtjeva i obavezao tuženog da apelantu isplati naknadu za vrijeme čekanja posla i to počevši od 1. septembra 1993. godine do 4. septembra 2000. godine, u iznosu 35% od utvrđene osnovice ličnog dohotka radnika (LD u tekućem mjesecu koji bi radnik ostvario da je radio puno radno vrijeme) sa zakonskom zateznom kamatom. Ta presuda je donesena u ponovnom postupku nakon što je Kantonalni sud Presudom broj Gž-52/03 od 22. aprila 2003. godine poništio Presudu Općinskog suda broj P-51/02 od 31. oktobra 2002. godine. U obrazloženju presude Općinskog suda od 8. oktobra 2003. godine je navedeno da je apelant prvobitno u tužbi, koju je podnio tom sudu 20. marta 1998. godine, tražio da se utvrdi da je u stalnom radnom odnosu, međutim, s obzirom da je 4. septembra 2000. godine vraćen na posao, apelant je precizirao svoj tužbeni zahtjev podneskom od 31. oktobra 2002. godine. U tom je podnesku apelant tražio da sud utvrdi da je bio u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme, kao i da mu tuženi prizna sva prava po osnovu radnog odnosa, kao što je lični dohodak sa svim doprinosima, i to u mjesečnim iznosima koje je dobijao kao da je radio, a sve počevši od 1. augusta 1993. godine do povratka na posao 4. septembra 2000. godine. Sud je u dokaznom postupku, između ostalog, izvršio uvid u potvrdu tuženog, broj 01-661/1-98 od 23. septembra 1998. godine, kojom se potvrđuje da je apelant kod tuženog u „radno-pravnom odnosu čekanja“, zatim Rješenje tuženog o razrješenju apelanta sa mjesta vršioca dužnosti šefa dječijeg odjela broj 01-814/I-93 od 7. augusta 1993. godine, te saslušanje apelanta kao parnične stranke. Sud je činjenicu da je apelant bio u statusu „čekanja“ utvrdio na osnovu apelantovog iskaza pred tim sudom i potvrde tuženog od 23. septembra 1998. godine. Nakon što je utvrdio da je apelant bio u statusu „čekanja“, Općinski sud je primjenom člana
143. Zakona o radu i Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o načinu provođenja i izvršenja radne obaveze na području općine Livno, broj 01-023-463/93 od 27. jula 1993. godine, utvrdio da apelantu pripada 35% od utvrđene osnovice ličnog dohotka (lični dohodak u tekućem mjesecu koji bi radnik ostvario da je radio puno radno vrijeme) za vrijeme dok je bio u statusu „čekanja“. Presudom Općinskog suda odbijeni su apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plaća kao da je radio, zatim zaključak da se utvrdi da je bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme (s obzirom da je u međuvremenu vraćen na posao) i da se tuženi obaveže na uplatu doprinosa iz radnog odnosa u korist Fonda penzijskog osiguranja. Dio tužbenog zahtjeva u kojem je apelant tražio uplatu doprinosa u korist Fonda penzijskog osiguranja je odbijen uz obrazloženje da apelant nije aktivno legitimiran da traži plaćanje novčane obaveze u korist Fonda penzijskog osiguranja kao treće osobe, jer se radi o obligaciono-pravnom odnosu između tuženog i Fonda penzijskog osiguranja, koji je uređen posebnim zakonom i posebnim izvansudskim postupkom naplate.
IV. Relevantni propisi
9. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99 i 32/00) „Član 102.
U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa zaposlenik može zahtijevati ostvarivanje tih prava kod poslodavca, pred nadležnim sudom i drugim organima, u skladu sa ovim zakonom.
Član 143.
Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju.“
10. Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o načinu provođenja i izvršavanja radne obaveze na području općine Livno broj 01-023-93 od 27. jula 1993. godine ("Službeni glasnik općine Livno", broj 3/93) «Član 1.
Odluka o načinu provođenja i izvršenja radne obaveze na području općine Livno, broj 01- 023-91 od 2. jula 1992. godine dopunjuje se tako da se iza člana 5. dodaju četiri nova člana označena 5.a - 5.d, koji glase:
(...)
Član 5.c Radnici - muškarci za koje se utvrdi da nisu na bilo koji način učestvovali u pobuni, a niti bilo ko od članova njihove uže familije, nastavljaju sa radom.
Ukoliko je neko od članova uže porodice radnika neposredno učestvovao u pobuni, radnik će se uputiti na neplaćeno odsustvovanje sa rada (mirovanje radnog odnosa).
Ovlašćuju se ravnatelji i rukovoditelji poduzeća i državnih ustanova i drugih pravnih osoba da radnike iz stava 1. ovog člana mogu raspoređivati na druge poslove ovisno o potrebama radnog procesa i slati na čekanje na posao uz naknadu ličnog dohotka od 60%.“
11. Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH, br. 29/98, 49/00, 32/01 i 61/02) „Član 128.
U cilju kontrole pravilnosti obračuna i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, nosilac osiguranja obavlja poslove finansijskog nadzora i poslove ekonomsko-finansijske revizije uplate doprinosa kod obveznika uplate doprinosa i vrši uvid u evidencije naplate i rasporeda uplaćenih doprinosa organizacija nadležnih za platni promet. Nosilac osiguranja i obveznik uplate doprinosa mogu u toku upravnog postupka, kojim se utvrđuje visina i iznos uplate doprinosa zaključiti poravnanje, potpuno ili u pojedinim spornim tačkama, o čemu sačinjavaju zapisnik.
Nosilac osiguranja može smanjiti dug po osnovu kamata i pristati na obračun i uplatu duga u dužem roku ali ne dužem od šest mjeseci.
Zapisnik o zaključenom poravnanju iz stava 2. ovog člana ima snagu rješenja donesenog u upravnom postupku.
Član 129.
Utvrđena dugovanja za koja nije sačinjen zapisnik o poravnanju iz člana 128. stav 4. realiziraju se tako što se obvezniku uplate doprinosa rješenjem nalaže obaveza da uplati doprinos i rok u kojem se ta obaveza trebala izvršiti.
Žalba na rješenje kojim se nalaže uplata doprinosa ne odlaže izvršenje rješenja i rješenje je izvršna isprava u postupku izvršenja radi naplate novčanih potraživanja.“
12. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, 53/03) „Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 237. stav 2.
Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.“
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant je u apelaciji naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne u Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 5.e) i i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, te čl. 6. i 7.a Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant je naveo da je „do povrede navedenih prava došlo, bez obzira što je vraćen na posao, imajući u vidu činjenicu da mu je Kantonalni sud dosudio naknadu po osnovu „čekanja posla“ dok su istovremeno njegove kolege Hrvati imali izuzetno visoke plaće i druge privilegije“. Apelant je, nadalje, naveo da je, „zbog činjenice da je sud odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uplatu doprinosa nadležnom Fondu za penzijsko osiguranje praktično ozakonjena diskriminacija u odnosu na njegove kolege Hrvate koji su sve vrijeme radili, uredno primali plaću, kojima su uplaćivani doprinosi te po tom osnovu imaju izuzetno veću plaću od njega, duži godišnji odmor itd.“.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da apelant nije protiv osporene presude tog suda koristio reviziju u smislu člana 237. Zakona o parničnom postupku. Nadalje je taj sud naveo da predmetnu apelaciju treba odbiti kao neosnovanu jer osporenim presudama nisu povrijeđena njegova prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
15. Općinski sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da je u postupku donošenja osporene presude tog suda postupao u potpunosti u skladu sa pozitivnim propisima koji reguliraju materiju radnih odnosa, te u skladu sa obavezujućim instrukcijama Kantonalnog suda kao drugostepenog suda. Na kraju je, u odgovoru, navedeno da je stav tog suda da nije došlo do povrede prava garantiranih članom II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te da ne stoje navodi izneseni u predmetnoj apelaciji.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj GŽ-12/04 od 3. februara 2004. godine. Kantonalni sud je, u svom odgovoru na apelaciju, naveo da je apelant propustio da, u smislu člana 237. Zakona o parničnom postupku, izjavi reviziju protiv osporene presude tog suda. Navedenim članom Zakona o parničnom postupku predviđeno je da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. Kako, u apelantovom slučaju, u dispozitivu pobijane presude nije tačno navedena vrijednost, nego je izražena u procentu neodređenog iznosa ličnog dohotka, apelant nije mogao znati bi li u njegovom slučaju revizija bila dopuštena, odnosno bi li bila efektivan pravni lijek.
19. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je posljednji efektivan pravni lijek u apelantovom slučaju bila žalba na presudu Općinskog suda od 8. oktobra 2003. godine, odnosno da je konačna presuda koja se pobija apelacijom osporena presuda Kantonalnog suda od 3. februara 2004. godine. Nadalje, osporena presuda je donesena 3. februara 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sud podnesena 22. marta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći, prvenstveno, da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, apelant navodi i povrede prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 5. e) i i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, te prava iz čl. 6. i 7.a Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
a) Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
23. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava postupak koji se tiče isplate neisplaćenih plaća je građansko-pravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Darnell protiv Velike Britanije od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Isti stav je usvojio i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 385/03 od 21. januara 2004. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 13/04). U smislu navedenog, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.
24. Članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine je svim licima na teritoriji Bosne i Hercegovine garantirano pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Velike Britanije od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
25. Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko dođe do kršenja apelantovih ustavnih prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
26. Ustavni sud smatra značajnim poštivanje principa “slobodne ocjene dokaza“ redovnih sudova koji je također inkorporiran i u članu 8. Zakona o parničnom postupku. Taj princip je dodatno podržan stavom Ustavnog suda kako je to već navedeno u ovoj odluci. Ukoliko bi Ustavni sud uvijek ispitivao ocjenu dokaza i način na koji su redovni sudovi utvrdili relevantne činjenice, pretvorio bi se u sud četvrte instance, što nije njegova uloga predviđena Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, Ustavni sud smatra neophodnim da se upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise.
27. Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud, u postupku odlučivanja o dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva u kojem je apelant tražio da mu se priznaju sva prava iz radnog odnosa za period od 1. augusta 1993. godine do 4. septembra 2000. godine, kada je ponovo vraćen na posao, prije svega zaostali lični dohoci, kao odlučnu činjenicu trebao utvrditi u kakvom radno-pravnom statusu je apelant bio kod tuženog u relevantnom vremenskom periodu kada nije radio. Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant bio u statusu „čekanja“. Taj je sud u svojoj presudi naveo „u prilog ovoj činjenici ide iskaz tužitelja [apelanta], ali i potvrda Opće bolnice [tuženog] broj 01-661/1-98 od 23. septembra 1998. godine jer se citiranom potvrdom potvrđuje da je tužitelj [apelant], specijalista pedijatar u radno-pravnom odnosu čekanja“. Uvidom u predmetni spis Općinskog suda, Ustavni sud je utvrdio da je apelant na ročištu od 8. oktobra 2003. godine izjavo „od tada pa do 4. septembra 2000. godine, bio sam na čekanju, ne znam kakvom čekanju, da li da umrem ili čekanju na posao. Za vrijeme dok sam bio na tom, kako se tada popularno zvalo čekanje, primio sam za jedan ili dva mjeseca iznos od 300 konvertibilnih maraka, a potom nisam primio nikakav papir ili naknadu sve dok nisam vraćen na posao [...] nikad mi nije dostavljeno pismeno rješenje o prestanku radnog odnosa niti pismeno rješenje o čekanju“.
28. Općinski sud je, dakle, iz konteksta apelantovog iskaza izdvojio dio u kojem je on izjavio „da je do 4. septembra 2000. godine bio na čekanju [...]“ , iako je apelant u ostalom dijelu iskaza jasno izjavio da mu nikada nije dostavljeno bilo kakvo posebno rješenje o prestanku radnog odnosa, niti rješenje o „čekanju“. Nadalje, Općinski sud je, kao dokaz da je apelant bio „na čekanju“, prihvatio potvrdu tuženog od 23. septembra 1998. godine, kojom je potvrđeno da je apelant bio u tom statusu u vrijeme kada je potvrda izdata. Potvrda se ne može smatrati pravno valjanim aktom kojim se regulira radno pravni status, i nema nikakvu pravnu snagu, nego bi, da je ranije bilo doneseno rješenje o upućivanju apelanta na „čekanje“, eventualno tuženi mogao potvrditi da je apelant bio u tom statusu. S obzirom da nije postojalo nikakvo rješenje o upućivanju apelanta na „čekanje“, odnosno prestanku njegovog radnog odnosa, tuženi nije mogao potvrdom „potvrditi“ nešto što nikada nije uspostavljeno. Jedino rješenje koje je apelant ikada primio je bilo rješenje tuženog o razrješenju/suspenziji sa mjesta vršioca dužnosti šefa dječijeg odjela od 7. augusta 1993. godine. Kantonalni sud je prihvatio utvrđeno činjenično stanje i naveo u svojoj presudi da se „iz stanja spisa vidi da je tužitelj zaposlenik kod tuženog i da se isti nalazio na čekanju počevši od 1. septembra 1993. godine pa do 4. septembra 2000. godine kada je vraćen na posao“, iako nigdje u spisu ne postoji dokaz da je tog datuma apelant upućen na „čekanje“.
29. Ustavni sud smatra da su sudovi, u predmetnom postupku, proizvoljno, iako za to nisu postojali valjani dokazi, utvrdili da se apelant, u vremenskom periodu od 1. septembra 1993. godine do 4. septembra 2000. godine, nalazio u statusu „čekanja“ kod tuženog. Na tako utvrđeno činjenično stanje ti su sudovi proizvoljno primijenili član 143. Zakona o radu, te apelantu odredili naknadu za vrijeme „čekanja“, kako je to navedeno u dispozitivu osporene presude Općinskog suda. Na taj su način nadležni sudovi povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Nadalje, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da njegov zahtjev u vezi sa njegovim građanskim pravima i obavezama razmotri sud ili tribunal; ovo podrazumijeva „pravo na sud“ čiji je jedan od aspekata „pravo na pristup sudu“, koje podrazumijeva pravo da se u građanskim stvarima pokrene postupak pred sudom. Pravo na pristup sudu nije apsolutno i po svojoj suštini podložno je regulisanju od države. Međutim, ta ograničenja ne smiju ograničiti ili smanjiti pristup sudu pojedincima na takav način odnosno do te mjere da se izgubi sama suština tog prava (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Philis protiv Grčke od 27. augusta 1991. godine, serija A, broj 209, strana 20, stav 59). U toj je presudi Evropski sud zaključio da je, s obzirom da aplikant nije mogao direktno i nezavisno pokrenuti parnični postupak radi naplate svojih usluga iz određenih ugovora, nego su te postupke mogla pokrenuti treća lica, povrijeđeno aplikantovo pravo na pristup sudu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda, Philis protiv Grčke, stav 65).
31. U konkretnom slučaju, apelant je tražio od Općinskog suda da tuženog obaveže na uplatu doprinosa iz radnog odnosa, ali je odbijen uz obrazloženje da apelant nije ovlašten da to zahtijeva u parnici, jer u sistemu obaveznog osiguranja to nije obligaciono pravni odnos između apelanta i tuženog, već između tuženog kao poslodavca i nadležnog fonda penzijskog osiguranja, koji je uređen posebnim zakonom i posebnim vansudskim postupkom naplate. Nadalje je, u obrazloženju presude Općinskog suda, čije je tumačenje prihvatio i Kantonalni sud, navedeno da su doprinosi penzijskog osiguranja prihod nadležnog fonda kao pravne osobe, a tuženi kao poslodavac je obveznik uplate doprinosa, pa apelant nije aktivno legitimiran zahtijevati plaćanje novčane obaveze u korist fonda kao trećeg lica.
32. U vezi sa navedenim, čl. 128. i 129. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju regulirano je da se u upravnom postupku utvrđuju obaveze obveznika uplate doprinosa prema nosiocu osiguranja, odnosno nadležnom fondu penzijskog osiguranja. U stavu 2. člana 128. navedeno je da se u toku upravnog postupka može zaključiti poravnanje o čemu se sačinjava zapisnik. Utvrđena dugovanja za koja nije sačinjen zapisnik realiziraju se na inicijativu nadležnog fonda, koji rješenjem nalaže obvezniku uplate doprinosa da uplati doprinos i rok u kojem to mora učiniti. Nadležni se sudovi u parničnom postupku po apelantovoj tužbi nisu pozvali izričito na ove zakonske odredbe, ali iz obrazloženja presude proizlazi da se radi o tim odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
33. Ustavni sud smatra da se zaista i radi o obvezno-pravnom odnosu između obveznika uplate doprinosa, u konkretnom slučaju tuženog, i nadležnog fonda, kako je to navedeno u osporenim presudama. Međutim, ne može se prihvatiti tumačenje sudova da apelant nije aktivno legitimiran da traži od suda da tuženog obaveže na uplatu doprinosa. Naime, zaključenjem ugovora o radu nastaje obvezno-pravni odnos između poslodavca i zaposlenika, kojim, između ostalog, za poslodavca nastaje obaveza uplate doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje. Članom 102. Zakona o radu se zaposleniku daje pravo da u ostvarivanju svojih pojedinačnih prava iz radnog odnosa može zahtijevati zaštitu i pred nadležnim sudom. Ukoliko bi se prihvatilo tumačenje nadležnih sudova da apelant nije aktivno legitimiran da pred sudom traži da se poslodavac obaveže na uplatu doprinosa, ostvarenje tih prava bi u potpunosti zavisilo od inicijative nadležnog fonda. S tim u vezi, u slučaju kada nadležni fond ne vrši adekvatnu ekonomsko-finansijsku reviziju uplata doprinosa i ne pokreće upravne postupke radi naplate doprinosa, zaposlenici bi bili lišeni svake mogućnosti da ostvare ova specifična prava iz radnog odnosa. Čak i ukoliko bi se zaposlenici mogli, eventualno, uključiti u upravni postupak pokrenut radi naplate doprinosa, i tada bi situacija bila ista, jer pravo pokretanja postupka ima samo nadležni fond. Dakle, u konkretnoj situaciji apelant je potpuno zavisan od volje i inicijative nadležnog fonda da pokrene odgovarajući upravni postupak naplate doprinosa. Ustavni sud smatra da je apelant aktivno legitimiran da traži pred nadležnim sudom uplatu doprinosa iz radnog odnosa od tuženog. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva, u dijelu koji se tiče obaveze tuženog da uplati doprinose, onemogućilo apelantu ostvarenje same suštine njegovog „prava na pristup sudu“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud je zaključio da je osporenim presudama povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali navodi
35. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode.
VIII. Zaključak
36. Pošto je u konkretnom slučaju očigledno da je došlo do proizvoljnog postupanja suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa, suprotno stavu ovoga suda iz tačke 25. ove odluke, Ustavni sud smatra neophodnim da se upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Sastavni dio ove odluke čine izdvojeno mišljenje sudije prof. Davida Feldmana, u skladu sa usvojenom odlukom, i izdvojeno mišljenje sudije Valerije Galić, suprotno usvojenoj odluci.
38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić U prilogu se dostavljaju izdvojena mišljenja sudija prof. Davida Feldmana i Valerije Galić. Izdvojeno mišljenje sudije prof. Davida Feldmana u predmet broj AP 311/04
1. Slažem se sa većinskim zaključkom mojih cijenjenih kolega, sudija Ustavnog suda, da se u ovom predmetu usvaja apelacija podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Livnu broj Gž-12/04 od 3. februara 2004. godine i Općinskog suda u Livnu broj P-186/03 od 8. oktobra 2003. godine.
2. Također se slažem sa razlozima datim u tačkama 30-33. Odluke Ustavnog suda u ovom predmetu da je presudama Kantonalnog i Općinskog suda apelantu uskraćeno pravo na izvršenje obaveze poslodavca da uplati doprinose za penzijsko i zdravstveno osiguranje na apelantov račun. Po ovom osnovu, smatram da je došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu, koje čini dio prava na pravično saslušanje u utvrđivanju građanskih prava, tj. člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
3. Prema tome, mislim da nije neophodan moj konačni stav u pogledu alternativnog argumenta, u tačkama 25. do 29. Odluke Ustavnog suda u ovom predmetu, da obrazloženja Kantonalnog i Općinskog suda sadrže proizvoljne zaključke u pogledu činjenica i primjene zakona koja su lišili apelanta prava na pravično saslušanje. Iako se slažem da su osporene presude pogrešne, čini mi se da je obrazloženje Ustavnog suda veoma blizu linije koja odvaja ulogu Ustavnog suda da kontrolira ustavne greške koje su počinile druga tijela od uloge Ustavnog suda kao dodatne žalbene instance koja odlučuje o spornim pitanjima vezanim za zakone i činjenice.
4. S obzirom da zaključak iz stava 2. čini nepotrebnim da odlučim na koju stranu pomenute linije potpada ovaj predmet, slažem se sa odlukom samo u smislu tog stava.
Izdvojeno mišljenje Valerije Galić, sutkinje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, suprotno Odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj AP 311/04 donesenoj na plenarnoj sjednici Ustavnog suda Bosne i Hercegovine održanoj 22. aprila 2005. godine Na osnovu člana 41. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04) izdvajam svoje mišljenje, suprotno meritumu navedene odluke iz sljedećih razloga:
1. U okviru apelacijske nadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema pravnom stanovištu Ustavnog suda, a kako je navedeno i u tački 25. donesene Odluke, Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko dođe do kršenja apelantovih ustavnih prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su: pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidjeti Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 24. jula 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
2. U konkretnom slučaju, Ustavni sud se upustio u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i protumačili pozitivno-pravne propise.
3. Smatram da nije bilo neophodno upuštanje Ustavnog suda u navedena pitanja zbog toga što, po mom mišljenju, pobijane presude redovnih sudova, s aspekta ocjene o eventualnoj povredi apelantovih ustavnih prava, nisu povrijedile apelantovo pravo na pravično suđenje, aspekt prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
4. Moje mišljenje je da pobijane presude redovnih sudova sadrže obrazloženja u kojima je detaljno izloženo na kojim dokazima i činjenicama i materijalnim propisima se zasnivaju presude tih sudova. Činjenica je da je apelant djelimično uspio u parnici, međutim, za odbijajući dio tužbenog zahtjeva dato je adekvatno obrazloženje redovnih sudova.
5. Smatram da u konkretnom slučaju u radu redovnih sudova nije bilo proizvoljnosti i zloupotrebe u primjeni materijalnog prava redovnih sudova, te da, promatrajući postupak kao cjelinu, nije došlo do povrede suštine prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
6. Nasuprot tome, Ustavni sud je, upuštajući se u ispitivanje načina na koji su utvrđivali činjenice i tumačili propise redovni sudovi, po mom mišljenju, izašao iz okvira svoje apelacijske jurisdikcije iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, dovodeći se u poziciju megasudišta trećeg (ili četvrtog) stepena, a takav je položaj Ustavnog suda u nesaglasnosti ne samo s Ustavom Bosne i Hercegovine, nego i s ciljem zbog kojeg je ustrojen i svrhom njegova postojanja.
Sutkinja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić, s. r.