Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-255/03 (M. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Krivični postupak
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-255/03
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 255/03, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 14. oktobra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. B., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž- 86/03 od 16. jula 2003. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-36/02 od 22. novembra 2002. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa S. K., advokatica iz Bihaća, podnio je 30. augusta 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-86/03 od 16. jula 2003. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-36/02 od 22. novembra 2002. godine. U smislu člana 19. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od apelanta je zatraženo 29. oktobra 2003. godine da precizira apelaciju, jer nije sadržavala odredbe Ustava Bosne i Hercegovine za koje smatra da su povrijeđene u smislu člana 18. stav 2. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda. Apelant je dopunu apelacije dostavio 1. decembra 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je, 20. maja 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 31. maja i 10. juna 2004. godine.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 23. septembra 2004. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Kantonalni sud je presudom broj K-36/02 od 22. novembra 2002. godine apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine. Istom presudom utvrđeno je da je apelant kriv i zbog krivičnog djela sprečavanja povratka raseljenih lica i izbjeglica iz člana 186. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina. Apelantu je primjenom odredaba iz člana 46. stav 2. tačka 2. Krivičnog zakona izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci. Osim toga, apelantu je na osnovu odredaba iz člana 66. st. 1. i 2. Krivičnog zakona izrečena mjera zabrane vršenja poziva djelatnosti ili dužnosti policijskih poslova na period od pet godina. Kantonalni sud nije prihvatio pravnu kvalifikaciju iz ostalih tačaka optužnice.
7. Vrhovni sud je presudom broj Kž-86/03 od 16. jula 2003. godine djelimično uvažio žalbu apelanta i preinačio prvostepenu presudu u odnosu na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela sprečavanja povratka raseljenih lica i izbjeglica te ga je kvalificirao kao krivično djelo iz člana 186. stav 1. Krivičnog zakona. Istom presudom Vrhovni sud je apelantu, za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 2. Krivičnog zakona izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dok je za krivično djelo sprečavanja povratka raseljenih lica i izbjeglica iz člana 186. stav 1. Krivičnog zakona izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Primjenom člana
46. Krivičnog zakona, Vrhovni sud je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. U izrečenu kaznu apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 22. novembra 2002. godine pa nadalje. U ostalom dijelu prvostepena presuda Kantonalnog suda ostala je neizmijenjena.
IV. Relevantni propisi
8. U Zakonu o krivičnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 43/98 i 23/99), koji je primjenjivan u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:
«Član 21. stav 6.
Prvostepeni sudovi, u vijeću sastavljenom od trojice sudija, odlučuju o žalbama protiv rješenja istražnog sudije i drugih rješenja kada je to određeno ovim zakonom, donose odluke u prvom stepenu izvan glavnog pretresa, provode postupak, donose presudu po odredbama člana 502. stav 2. do 6. ovog zakona, i stavljaju prijedloge u slučajevima predviđenim u ovom ili u drugom zakonu.
Član 35. stav 1. tač. 4. i 5.
Sudija ili sudija porotnik ne može vršiti sudske dužnosti:
4) ako je u istom krivičnom predmetu vršio istražne radnje, ili je sudjelovao u ispitivanju optužnice ili je sudjelovao u postupku kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili vještak;
5) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili ako je u istom sudu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom;
Član 262. stav 1.
1) Okrivljeni ima pravo podnijeti prigovor protiv optužnice u roku od osam dana od dana dostavljanja. Prilikom uručenja optužnice sud će okrivljenog poučiti o ovom njegovom pravu. Član 263. st. 1. i 2.
1) Neblagovremeni prigovor i prigovor izjavljen od neovlaštene osobe odbacit će rješenjem predsjednik vijeća pred kojim se ima održati glavni pretres. O žalbi protiv ovog rješenja odlučuje vijeće (član 21. stav 6.).
2) Ako predsjednik vijeća po odredbi stava 1. ovog člana ne odbaci prigovor, dostavit će ga sa spisima vijeću (član 21. stav 6.), koje o prigovoru rješava u sjednici.
Član 358. stav 1. tač 1. i 2.
Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
1) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude sudjelovao sudija ili sudija porotnik koji nije sudjelovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja;
2) ako je na glavnom pretresu sudjelovao sudija ili sudija porotnik koji se morao izuzeti (član 35. tač. 1. do 6)."
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. U apelaciji apelant tvrdi da je presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant traži da Ustavni sud ukine osporene presude, te predmet vrati na ponovni postupak. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici da je vijeće Kantonalnog suda, koje je odlučivalo o njegovom prigovoru na optužnicu, bilo nepropisno sastavljeno. Nepropisan sastav vijeća apelant vidi u tome što je predsjednik vijeća bio sudija koji je sudjelovao u istrazi koja je prethodila podizanju optužnice, te je u istrazi saslušao veći broj svjedoka. Dalje, apelant obrazlaže povredu prava na pravično suđenje time što sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i nije pravilno primijenio materijalni zakon.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud smatra da je predmetna apelacija neosnovana te predlaže da se odbije, s obzirom da je očigledno da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
11. Kantonalno tužilaštvo navodi da je apelacija neosnovana te predlaže da se odbije, naglašavajući da je krivična odgovornost apelanta za inkriminirana krivična djela bez sumnje dokazana što je vidljivo iz razloga presuda koje se pobijaju apelacijom.
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Kž-86/03 od 16. jula 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 30. augusta 2003. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]" Pravo na pravično suđenje u odnosu na nepristranost suda
19. Apelant smatra da isti sudija nije mogao sudjelovati u istrazi i odlučivati o prigovoru protiv optužnice u istom postupku.
20. Sastav vijeća koje odlučuje o osnovanosti prigovora protiv optužnice određen je članom 21. stav 6. Zakona o krivičnom postupku, gdje je propisano da «[...]prvostepeni sudovi, u vijeću sastavljenom od trojice sudija, odlučuju o žalbama protiv rješenja istražnog sudije i drugih rješenja kada je to određeno ovim zakonom[...]». Iz navedenog je vidljivo da Zakon o krivičnom postupku ne isključuje mogućnost da u sastavu vijeća koje odlučuje o prigovoru na optužnicu bude i sudija koji je sudjelovao u istrazi, jer se u citiranom članu samo navodi da sudovi odlučuju «[...] u vijeću sastavljenom od trojice sudija[...]» dok se ne propisuje da u tom vijeću ne smiju biti i sudije koje su sudjelovale u istrazi, odnosno u nekoj od ranijih faza konkretnog predmeta.
21. Osim toga, u članu 35. stav 1. tač. 4. i 5. Zakona o krivičnom postupku dati su razlozi za izuzeće sudije. Ustavni sud primjećuje da odredbe navedenog člana nalažu da sudija ili sudija porotnik ne može vršiti sudske dužnosti ako je u istom predmetu vršio istražne radnje, sudjelovao u ispitivanju optužnice, sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda i sl. Međutim, jasno je da se navedene odredbe odnose na sudiju presuditelja, kojem je izričito zabranjeno da sudi u krivičnom predmetu nakon otvaranja glavnog pretresa, ako je prethodno sudjelovao u istražnim radnjama u istom predmetu. Prema tome, ni navedene odredbe ne isključuju mogućnost da u vijeću koje odlučuje o prigovoru na optužnicu bude i sudija koji je sudjelovao u istrazi.
22. Ustavni sud se poziva na stav Evropskog suda za ljudska prava koji smatra da «[...]činjenica da je sudija donio odluke u predmetu prije suđenja, a da kasnije ima funkciju sudije u sudnici u tom predmetu nije po sebi nekompatibilna sa zahtjevom nepristranosti. Bitan je «opseg i priroda» drugih mjera koje se preduzmu prije suđenja[...]». (vidi presude Nortier od 24. augusta 1993. godine, Saravia de Carvalho od 22. aprila 1994. godine i Fey od 24. februara 1993. godine). Osim toga, u predmetu Padovani Evropski sud za ljudska prava smatra da «[...]ispitivanje optuženog i preduzimanje mjera koje ograničavaju njegovu slobodu, koju je u prethodnom postupku provela osoba koja će kasnije biti sudija u predmetu, nije predstavljalo kršenje člana 6. Evropske konvencije[...]» (vidi presudu od 26. februara 1993. godine). Iz navedenog je vidljivo da Evropski sud za ljudska prava ne smatra da automatski dolazi do povrede prava na pravično suđenje «čak i ako u izricanje presude bude uključen sudija koji je vršio određene radnje u prethodnom postupku, osim ako ne postoje neke posebne okolnosti koje dovode u pitanje njegovu nepristranost».
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje u odnosu na ostale navode
24. Ostali apelantovi navodi se odnose na netačno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nepravilnu primjenu materijalnog zakona.
25. Ustavni sud se poziva na stav Evropskog suda za ljudska prava koji navodi da «u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa» (vidi presudu Kostovski od 20. novembra 1989. godine). Osim toga, Evropski sud za ljudska prava smatra da je «[...]ostavljeno domaćim sudovima da procijene da li izjava data od strane svjedoka u otvorenoj sudnici i pod zakletvom treba da bude izjava na koju će se osloniti, i dati prednost nad drugom izjavom istog svjedoka, čak i kad je prva kontradiktorna drugoj[...]». Identičan je i stav Ustavnog suda u Odluci U 62/01 od 5. aprila 2002. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 24/02), gdje je navedeno da Ustavni sud, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.
26. Ustavni sud se, također, poziva na stav Evropskog suda za ljudska prava «[...]da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređeniji položaj u odnosu na protivnika[...]» (vidi presudu Dombo Beheer B.V. od 27. oktobra 1993. godine). Osim toga, Ustavni sud se poziva i na član 13. stav 1. Zakona o krivičnom postupku koji u svom relevantnom dijelu navodi: «[...]dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke[...]».
27. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njegovu krivicu, kao i da nisu uzimali u obzir dokaze koji mu idu u korist. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno sudjeluje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, zatim apelant je tokom cijelog postupka imao branioca, mogao ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja.
28. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije samo zbog toga što se u sastavu vijeća koje je odlučivalo o prigovoru na optužnicu nalazio sudija koji je vršio istražne radnje u tom predmetu, jer ne postoje druge okolnosti koje dovode u pitanje nepristranost suda. Također, praksa Evropskog suda za ljudska prava takvu situaciju ne smatra inkompatibilnom sa zahtjevom za pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić