Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-461/03 (H. H.)
Odluka donesena 14. 10. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-461/03
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 461/03, rješavajući apelaciju H. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 14. oktobra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija H. H., podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kž-75/03 od 24. septembra 2003. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kp-170/02 od 15. aprila 2003. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. H. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa O. M., advokat iz Brčkog, podnio je 18. novembra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Kž-75/03 od 24. septembra 2003. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kp-170/02 od 15. aprila 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda je, 26. maja 2004. godine, zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Apelacioni sud je 7. juna 2004. godine dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Javnog tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Javno tužilaštvo) je 25. juna 2004. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
5. Javno tužilaštvo je 8. jula 2004. godine dostavilo odgovor na apelaciju.
6. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Apelacionog suda i Javnog tužilaštva je, 7. septembra 2004. godine, dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
8. Osnovni sud je presudom, broj Kp-170/02 od 15. aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Kž-75/03 od 24. septembra 2003. godine, apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti pod uvjetom da u roku od dvije godine po pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Istom presudom Osnovni sud je naložio apelantu da isplati oštećenoj Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine na ime imovinsko-pravnog zahtjeva iznos od 2.529,00 KM, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te ga obavezao na plaćanje polovine troškova krivičnog postupka u iznosu od 155,00 KM i paušalnog iznosa od 100,00 KM.
IV. Relevantni propisi
9. U Zakonu o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine», broj 10/03) relevantne odredbe glase: «Član 49.
Sud će učiniocu krivičnog dijela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca.
Član 50.
Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:
a) kad zakon propisuje da će se učinilac blaže kazniti;
b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja».
10. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine», broj 43/98) relevantne odredbe glase:
«Član 50.
(1) Uvjetnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istodobno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne ni duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.
(2) Sud može u uvjetnoj osudi odrediti da će se kazna izvršiti i ako osuđeni u određenom roku ne vrati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, ne nadoknadi štetu koju je prouzročio krivičnim djelom, ili ne ispuni druge obaveze predviđene krivično-pravnim odredbama. Rok za ispunjenje tih obaveza utvrđuje sud u okviru određenog vremena provjeravanja.
(3) Mjere sigurnosti, izrečene uz uvjetnu osudu, izvršavaju se.
Član 51.
(1) Uvjetna osuda se može izreći kad je učinitelju utvrđena kazna zatvora u trajanju do dvije godine ili novčana kazna.
(2) Za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna može se izreći uvjetna osuda samo ako je kazna iz stava 1. ovog člana utvrđena ublažavanjem zakonom propisane kazne.
(3) Uvjetna osuda se ne može izreći ni za krivična djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći kazna manja od jedne godine zatvora.
(4) Pri odlučivanju hoće li izreći uvjetnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uvjetne osude, posebno uzeti u obzir osobu učinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije izvršenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je djelo učinjeno. (5) Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uvjetna osuda se može izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora.
Član 136. stav 2.
(2) Pod pojmom službenog lica smatraju se: izabrani, imenovani ili postavljeni funkcioneri u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti u Bosni i Hercegovini i u Federaciji, kantonima, općinama i gradovima i u drugim državnim organima i organima uprave i upravnim ustanovama, odnosno u službama za upravu koje vrše određene upravne, stručne i druge poslove u okviru prava i dužnosti vlasti koja ih je osnovala; lica koja stalno ili povremeno vrše službenu dužnost u navedenim organima uprave ili upravnim ustanovama; ovlaštena lica u preduzeću ili u drugom pravnom licu kojima je zakonom ili drugim propisom donesenim na osnovu zakona povjereno vršenje javnih ovlaštenja, a koji u okviru ovih ovlaštenja vrše određene dužnosti; i druga lica koja vrše određene službene dužnosti na osnovu ovlaštenja predviđenih zakonom ili drugim propisima donesenim na osnovu zakona; kao i vojna lica kada su u pitanju krivična djela kod kojih je kao učinilac označeno službeno lice, a nisu predviđena kao krivična djela vojnih lica odnosno kao krivična djela protiv oružanih snaga Federacije.
Član 358.
(1) Službeno ili odgovorno lice koje iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 3.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.
(3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 10.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom najmanje tri godine».
11. U Uredbi o postupku nabavke robe, uslugama i ustupanju radova Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 31/98) relevantna odredba glasi: "Član 4.
Lica (subjekti) na koja se odnosi ova uredba obavezna su u postupku nabavke primjenjivati odredbe ove uredbe na svaku nabavku čija je ukupna vrijednost roba, usluga ili radova veća od 50.000 KM.
Nabavka čija je vrijednost ispod 50.000 KM obavlja se prikupljanjem najmanje tri ponude, a izuzetno i neposrednom pogodbom od jednog ponudioca uz prethodnu saglasnost Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija), odnosno kantonalnog ministra finansija, ako se za nabavku koriste sredstva kantona, grada i općine.
Ako se sredstva osiguraju iz prihoda Budžeta grada odnosno općine, saglasnost daje gradsko odnosno općinsko vijeće.
Naručilac ne može dijeliti vrijednost nabavke utvrđene u Budžetu za odnosnu godinu na iznose koji su ispod propisanih ovom uredbom s namjerom da izbjegne primjenu postupka nabavke propisane ovom uredbom».
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog niza propusta i grešaka koje su, donošenjem navedenih presuda, navodno počinili Osnovni i Apelacioni sud. Apelant ističe da u pravično suđenje spada i pravo optuženog da drugostepeni sud obrazloži sve žalbene navode optuženog i njegovog branioca, što sudovi nisu učinili. Apelant navodi da nije u spornom periodu imao svojstvo službenog lica jer je to, navodno, mogao biti samo načelnik općine. Nadalje, navodi da pravno lice koje je oštećeno krivičnim djelom nije imalo svojstvo pravnog lica, a prema Zakonu o konstituiranju novih općina u Federaciji BiH, jer općina Brčko - Gornji Rahići ima svojstvo tzv. «administrativnog aranžmana», a ne općine kao pravnog lica. Apelant smatra da on treba da odgovara u okviru svog umišljaja, a ne u okviru tuđeg umišljaja, s obzirom da je načelnik općine tokom pretresa izjavio da priznaje sve radnje koje je poduzeo okrivljeni kao pomoćnik načelnika. Kada je riječ o nastaloj šteti, apelant podvlači da u konkretnim radnjama nije ostvareno bitno obilježje «da se drugom nanese šteta», jer šteta ne nastupa potpisivanjem ugovora, već prijenosom novca na račun. Zbog svih iznesenih razloga, apelant predlaže da se apelacija uvaži i osporene presude ukinu.
b) Odgovor na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud ostaje kod pravnog stanovišta iz osporene presude, smatra da su navodi iz apelacije da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje neosnovani.
14. U odgovoru na apelaciju Javno tužilaštvo navodi da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznio u žalbi na prvostepenu presudu koji su bili već procjenjivani u dokaznom postupku koji je vođen pred sudovima prije donošenja odluka. Javno tužilaštvo ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, kojom je utvrđeno da domaći sudovi treba da ocjenjuju dokaze koji se pred njima nalaze. Stoga se procjenjuje da li je krivični postupak u svojoj cijelosti bio pravičan, pa je netačna apelantova ocjena da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda broj Kž-75/03 od 24. septembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 18. novembra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi "1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
22. Zadatak Ustavnog suda je da preispita da li je postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
24. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
26. Osnovni prigovori koje je apelant iznio u apelaciji, za koje on tvrdi da je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, tiču se a) činjenice da Apelacioni sud nije obrazložio žalbene navode njegovog branioca, b) da su sudovi povrijedili krivični zakon dodjeljujući apelantu status službenog lica u krivično-pravnom značenju riječi, c) da «administrativni aranžman» za čiji račun je kupljen automobil nema svojstvo pravnog lica, d) da apelant treba da odgovara u okviru svog umišljaja u vršenju krivičnog djela i e) da navodna šteta, pričinjena budžetu općine, ne nastupa potpisivanjem ugovora već prijenosom novca na račun, s obzirom da, kako navodi apelant, «svaki ugovor ne mora da se izvrši».
27. Analizom osporenih presuda može se zaključiti da su svi žalbeni razlozi koje je apelant naveo uzeti u razmatranje. Drugo je pitanje kako je sud ocijenio validnost tih navoda. Nesumnjivo su utvrđene sve sporne i relevantne činjenice u ovom predmetu. U konkretnom slučaju apelanta je u cijelom postupku zastupao izabrani branilac, obezbijeđeno je da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Apelantu je bila data mogućnost da iznese svoje argumente u cilju svoje odbrane kako na prvostepenom tako i na drugostepenom sudu. Princip pristupa sudu i «jednakosti stranaka» nije u konkretnom postupku narušen. Nema osnova za zaključak da su sudovi proizvoljno primijenili zakon, a osporene presude navode sve razloge na kojima se zasnivaju i dovoljno su obrazložene.
28. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić