Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-315/03 (Mesna industrija «Lijanovići» d.o.o.)

Odluka donesena 21. 01. 2004.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-315/03

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 01. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 315/03 i dr., rješavajući apelaciju Mesne industrije «Lijanovići» d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. stav 2. i člana 64. st. 3. do 6. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 21. januara 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Mesne industrije «Lijanovići» d.o.o. Široki Brijeg.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-408/03, U-410/03, U-412/03, U-413/03, U- 414/03, U-415/03, U-416/03 i U-423/03, od 27. augusta 2003. godine;

U-435/03, U-438/03, U-439/03, U-440/03, U-443/03 i U-445/03, od 28. augusta 2003. godine; U-504/03, U-505/03, U-507/03, U-508/03, U-509/03 i U-515/03, od 29. augusta 2003. godine; U-518/03, U-

519/03, U-523/03, U-555/03, U-556/03, U-557/03, U-559/03, U-

564/03, U-566/03, U-567/03, U-568/03, U-599/03, U-600/03, U-

601/03, U-604/03, U-605/03, U-606/03, U-607/03, U-609/03, U-

610/03, U-616/03, U-617/03, U-619/03, U-620/03, U-621/03, U-

622/03, U-624/03 i U-625/03 od 11. septembra 2003. godine; U-

778/03, U-779/03, U-780/03, U-781/03, U-782/03, U-783/03, U-

797/03, U-798/03, U-801/03, U-802/03, U-804/03, U-805/03, U-

806/03, U-807/03, U-808/03, U-809/03, U-810/03, U-811/03, U-

812/03, U-813/03, U-818/03, U-819/03, U-863/03, U-864/03 i U- 873/03, od 18. septembra 2003. godine, kao i U-1223/03, U-1225/03,

U-1230/03, U-1231/03, U-1233/03, U-1236/03, U-1241/03, U-

1242/03, U-1248/03, U-1251/03 i U-1255/03 od 25. septembra 2003.

godine.

Predmeti se vraćaju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, na hitan ponovni postupak, u skladu sa članom 64. st. 3.

do 6. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od šest mjeseci obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mesna industrija «Lijanovići» d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Širokog Brijega, podnijela je apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-410/03 od 27. augusta 2003. te U- 412/03, U-408/03, U-414/03 U-416/03, U-423/03, U-415/03, U-413/03 od 27. augusta 2003. godine, U-443/03, U-440/03, U-438/03, U-445/03, U-435/03, U-439/03 od 28. augusta 2003., U- 504/03, U-505/03, U-507/03, U-508/03, U-515/03, U-509/03 od 29. augusta 2003. godine, U- 515/03, U-509/03, U-523/03, U-566/03, U-564/03, U-567/03, U-555/03, U-559/03, U-557/03, U- 556/03, U-599/03, U-625/03, U-519/03, U-518/03, U-621/03, U-622/03, U-619/03, U-605/03, U- 607/03, U-624/03, U-620/03, U-568/03, U-600/03, U-601/03, U-617/03, U-609/03, U-604/03, U- 610/03, U-616/03, U-606/03 od 11. septembra 2003. godine, U-780/03, U-807/03, U-808/03, U- 812/03, U-798/03, U-797/03, U-782/03, U-778/03, U-802/03, U-811/03, U-804/03, U-818/03, U- 819/03, U-781/03, U-864/03, U-809/03, U-801/03, U-783/03, U-779/03, U-810/03, U-806/03, U- 863/03, U-873/03, U-805/03, U-813/03 od 18. septembra 2003. godine, kao i brojevi U-1236/03, U- 1225/03, U-1223/03, U-1255/03, U-1248/03, U-1231/03, U-1233/03, U-1230/03, U-1241/03, U- 1251/03 i U-1242/03 od 25. septembra 2003. godine; sa prijedlogom za obustavu izvršenja rješenja Federalnog ministarstva finansija - Carinske uprave, Carinarnice Mostar, pobliže navedenih u dodatku ove odluke, do donošenja odluka o apelacijama (privremena mjera).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je u periodu od 4. do 21. novembra 2003. godine primio 52 apelacije (navedene u dodatku ove odluke), koje je apelant podnio pozivajući se na član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

3. Ustavni sud je, 5. novembra 2003. godine, u skladu sa članom 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, u predmetu broj 148/03 koji se odnosi da isto pitanje, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva finansija - Carinske uprave Tomislavgrad, Carinarnice Tomislavgrad, zatražio odgovore na navode iz apelacija, a od Federalnog ministarstva finansija - Carinske uprave zatražio Uputstva o obračunu i naplati posebne takse za robu iz tarifne oznake 0207.14 00 00 koja su aktima 0906 broj D-6105/2 od 4. jula 2000. godine i 0902 broj D- 7108 od 25. jula 2000. godine dostavljena svim carinarnicama.

4. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor Ustavnom sudu.

5. Federalno ministarstvo finansija - Carinska uprava, dostavilo je 13. novembra 2003. godine Ustavnom sudu odgovor i tražena uputstva.

6. Carinarnica Tomislavgrad nije dostavila odgovor Ustavnom sudu.

7. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

8. Ustavni sud je, u smislu člana 30. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da se apelacije AP-315/03, AP-318/03, AP-322/03, AP-324/03, AP-325/03, AP-326/03, AP-327/03, AP- 328/03, AP-343/03, AP-344/03, AP-349/03, AP-350/03, AP-360/03, AP-362/03, AP-363/03, AP- 367/03, AP-366/03, AP-329/03, AP-331/03, AP-330/03, AP-370/03, AP-372/03, AP-375/03, AP- 376/03, AP-377/03, AP-378/03, AP-379/03, AP-380/03, AP-404/03, AP-406/03, AP-409/03, AP- 413/03, AP- 414/03, AP-415/03, AP-416/03, AP-417/03, AP-418/03, AP-439/03, AP-440/03, AP- 443/03, AP-448/03, AP-449/03, AP-450/03, AP-455/03, AP-456/03, AP-457/03, AP-458/03, AP- 460/03, , AP-465/03, AP-490/03, AP-467/03, AP-469/03, AP-492/03, AP-471/03, AP-473/03, AP- 474/03, AP-482/03, AP-493/03, AP-494/03, AP-504/03, AP-505/03, AP-508/03, AP-511/03, AP- 513/03, AP-514/03, AP-515/03, AP-516/03, AP-519/03, AP-523/03, AP-521/03, AP-527/03, AP- 529/03, AP-531/03, AP-533/03, AP-463/03, AP-477/03, AP-478/03, AP-497/03, AP-500/03, AP- 501/03, AP-517/03, AP-518/03, AP-520/03, AP-522/03. odnose na isto pitanje, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 315/03.

III. Činjenično stanje

9. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

10. Apelant je firma koja se bavi preradom mesnih proizvoda. Njegovo poslovanje se uglavnom zasniva na uvozu mesa i njegovoj preradi u Bosni i Hercegovini u gotove prehrambene proizvode, što u konkretnom slučaju uključuje i uvoz strojno iskoštenog pilećeg i purećeg mesa i kožice.

11. Apelant je 24. septembra 2001. godine, na graničnom prijelazu Gorica, prijavio robu koju je uvezao u Bosnu i Hercegovinu, prema Jedinstvenim carinskim ispravama Carinske ispostave Mostar (broj, datum i količina uvezene robe pobliže opisana u dodatku odluke), za koju je plaćena carina, dok posebna pristojba (taksa, prelevman) nije obračunata niti plaćena.

12. Nakon što je proveden carinski postupak i apelant uplatio carinski dug, Carinarnica Mostar je, po službenoj dužnosti, pokrenula postupak naknadne naplate manje plaćene carine i carinskih pristojbi za robu uvezenu 24. septembra 2001. godine i to pileće meso strojno iskošteno - ostalo iz tarifne oznake 0207.14 00 00, koju je uvezao apelant po Jedinstvenim carinskim ispravama (broj i datum navedeni u dodatku ove odluke).

13. Federalno ministarstvo finansija - Carinska uprava, Carinarnica Mostar, je nakon okončanja navedenog postupka donijelo rješenja (broj i datum rješenja pobliže naveden u dodatku ove odluke) i obavezala apelanta da na ime razlike manje plaćenih uvoznih pristojbi, carina i posebnih pristojbi (prelevmana) za robu iz tarifne oznake 0207.14 00 00 - pileće meso strojno iskošteno - ostalo uvezeno u Bosnu i Hercegovinu, uplati iznose (pobliže navedene u dodatku ove odluke).

14. Carinarnica Mostar ističe u svom rješenju da je postupak carinjenja proveden protivno odredbama Zakona o carinskoj politici BiH jer je izvršeno carinjenje sirovina koje je preduzeće «Lijanovići» kupilo u inozemstvu i direktno isporučilo inozemnom proizvođaču, a ne gotovog proizvoda koji je stvarno i uvezen. Na ovaj način je, kako se ističe u odluci, došlo do neplaćanja posebne takse – prelevmana čime su povrijeđene odredbe Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe u 2002. godini («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 33/01). Prema tački II ove odluke, Odluka se primjenjuje od 1. januara 2002. godine, a prema tački I iste odluke, Odluka o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 2/99, 10/99, 15/99, 17/00, 36/00 i 15/01), primjenjuje se u istovjetnom tekstu do 30. juna 2002. godine.

15. Protiv rješenja Carinarnice Mostar (broj i datum pobliže naveden u dodatku ove odluke), apelant je izjavio žalbe Federalnom ministarstvu finansija, osporavajući njihovu zakonitost i predložio da se ta rješenja ponište.

16. Zamjenik federalnog ministra finansija, rješavajući žalbe apelanta, izjavljene protiv osporena 83 rješenja prvostepenog organa, donio je rješenja (broj i datum pobliže naveden u dodatku ove odluke), kojim je odbio žalbe apelanta kao neosnovane, uz obrazloženje da je Carinarnica Mostar donijela pravilne i zakonite odluke, kada je obavezala apelanta na naplatu posebne pristojbe koja u momentu carinjenja predmetne robe nije obračunata i naplaćena.

17. Protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija apelant je podnio tužbe Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u upravnom sporu po tužbama apelanta protiv rješenja drugostepenog organa, donio je presude (pobliže navedene u dispozitivu ove odluke), kojim se tužbe odbijaju, uz obrazloženje da su osporena rješenja pravilno donesena i na zakonu zasnovana.

18. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu evidentno je da je Federalno ministarstvo finansija, u vezi sa primjenom Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe, dalo tumačenje broj 01-16-2632/00 od 23. juna 2000. godine da se navedena odluka ne primjenjuje na strojno iskošteno pileće i pureće meso i kožice namijenjeno za proizvodnju. Navedeno tumačenje je dopisom 0906. broj D-6105/2 od 4. jula 2000. godine dostavljeno svim carinarnicama na provedbu.

19. Aktom Carinske uprave Federalnog ministarstva finansija (0902. broj D-7108 od 25. jula 2000. godine), carinarnice su obaviještene da je mišljenje Federalnog ministarstva finansija (broj 01-16-2632/00 od 23. juna 2000. godine) o neplaćanju prelevmana na strojno iskošteno pileće i pureće meso i kožice namijenjeno za proizvodnju - suprotno navedenoj odluci o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe. Također je navedeno da će za sve pošiljke koje su ocarinjene bez plaćanja posebne pristojbe, carinarnice izvršiti naknadni obračun i naplatu posebne pristojbe, o čemu je neophodno izvijestiti Carinsku upravu.

20. Aktom 0901. broj 16-8-3180-2/02 od 5. aprila 2002. godine Carinska uprava je obavijestila sve carinarnice da se akti 0906. broj D-6105/2 od 4. jula 2000. godine i 0902 .broj D-7108 od 25. jula 2000. godine, dostavljeni kao Uputstva o obračunu i naplati posebne pristojbe za robu iz tarifne oznake 0207.14 00 00 za robu (strojno iskošteno pileće i pureće meso i kožice namijenjeno za proizvodnju) stavljaju van snage. U cilju jednoobraznog postupanja naloženo je da se, počevši od 8. aprila 2002. godine, na svu robu koja se svrstava u tarifnu oznaku 0207.14 00 00 naplaćuje posebna pristojba u visini utvrđenoj navedenom odlukom.

IV. Relevantni propisi

21. Zakon o vanjsko-trgovinskoj politici («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 7/98) Član 31. u relevantnom dijelu glasi:

«1. Vijeće ministara BiH propisuje primjenu zaštitnih mjera na proizvod kada utvrdi da se takav proizvod uvozi u Bosnu i Hercegovinu u povećanim količinama, apsolutno ili relativno u odnosu na domaću proizvodnju i pod takvim uvjetima pod kojima se prouzrokuje ili prijeti opasnost ozbiljne povrede domaće proizvodnje istih ili sličnih proizvoda….» Član 33. u relevantnom dijelu glasi:

«Vijeće ministara BiH može propisati primjenu zaštitnih mjera u ograničenom periodu budući da može biti potrebno da spriječi ili otkloni ozbiljnu štetu, te da olakša podešavanje».

22. Odluka o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 2/99. 10/99, 15/99, 17/00, 36/00 i 15/01) Odluka u relevantnom dijelu glasi:

I Ovom odlukom, radi zaštite domaće proizvodnje, određuju se proizvodi za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i visina te takse.» II «Utvrđuje se posebna taksa po mjernoj jedinici na uvezene proizvode, i to:

...

Tarifna oznaka Naziv Mjerna jedinicaVisina posebne takse po mjernoj jedinici u KM -kokoši, domaćih … 0207.14 00 00 isječeni komadi i otpaci, smrznuti1 kg 2 KM ....».

23. Odluka o primjeni Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse u 2002. godini («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 33/01) Odluka u relevantnom dijelu glasi I «Odluka o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 2/99, 10/99, 15/99, 17/00, 36/00 i 15/01), primjenjivat će se u istovjetnom tekstu do 30. juna 2002. godine. II «Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», a primjenjivat će se od 1. januara 2002. godine».

24. Zakon o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 2/98 i 8/00) Član 30. u relevantnom dijelu glasi:

«O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici.

Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače, nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljnjem tekstu: rasprava). Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant pobija presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, rješenja Carinarnice Mostar i rješenja Federalnog ministarstva finansija, jer smatra da su pobijanim odlukama povrijeđena njegova ustavna prava, i to:

- pravo na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine;

- pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine);

- zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije (član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine).

26. Apelant traži od Ustavnog suda da na osnovu člana 75. Poslovnika Ustavnog suda donese privremenu mjeru, kojom bi se obustavilo izvršenje pobijanih odluka do donošenja odluke Ustavnog suda jer bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti nesagledive i nenadoknadive štetne posljedice za apelanta.

Apelant navodi da se pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vodi još upravnih postupaka u sporu radi poništenja velikog broja osporenih rješenja, zasnovanih na istom činjeničnom i pravnom osnovu čije je izvršenje u toku. Apelant ističe da bi izvršenje osporenih odluka, budući da nemaju sredstava na žiro-računu, prouzrokovalo blokadu žiro-računa što bi dovelo do pokretanja stečajnog postupka, te apelantovog prestanka rada i djelovanja na tržištu. Apelant smatra da su postupanjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva finansija i Carinarnice Tomislavgrad, povrijeđena njegova prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije, jer prije donošenja prvostepenog rješenja nije proveden postupak i nije mu dana mogućnost izjašnjenja na činjenice i dokaze koji prethode donošenju rješenja. Također ističe da navodi njegove žalbe nisu razmatrani ni cijenjeni u drugostepenom postupku, niti su navodi tužbe cijenjeni u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, a obrazloženja donesenih odluka su nepotpuna i ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama.

27. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i predmet vrati Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine na ponovni hitan postupak i donošenje presude.

b) Odgovor na apelaciju

28. U odgovoru na apelaciju, u predmetu broj 148/03 koji se odnosi na isto pitanje, Federalno ministarstvo finansija je istaklo da u cijelosti potvrđuje sve razloge navedene u osporenim presudama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i smatra da tim presudama nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni odredbe Evropske konvencije, te predlaže da Ustavni sud podnesene apelacije odbije.

VI.Dopustivost

29. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

30. Pitanja koja proizlaze iz apelacije odnose se povredu apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine slijedi da se prava i slobode, predviđeni u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da imaju prioritet nad ostalim zakonima.

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta, i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

31. U ovom predmetu osporene su presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine protiv kojih nema daljnjih redovnih pravnih lijekova.

32. Apelant je presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-410/03 od 27. augusta 2003. te br. U-412/03, U-408/03, U-414/03 U-416/03, U-423/03, U-415/03, U-413/03 od 27. augusta 2003. godine, U-443/03, U-440/03, U-438/03, U-445/03, U-435/03, U-439/03 od 28. augusta 2003., U-504/03, U-505/03, U-507/03, U-508/03, U-515/03, U-509/03 od 29. augusta 2003. godine, U-515/03, U-509/03, U-523/03, U-566/03, U-564/03, U-567/03, U-555/03, U-559/03, U- 557/03, U-556/03, U-625/03, U-519/03, U-518/03, U-621/03, U-622/03, U-619/03, U-605/03, U- 607/03, U-624/03, U-620/03, U-568/03, U-600/03, U-601/03, U-617/03, U-609/03, U-604/03, U- 610/03, U-616/03, U-606/03 od 11. septembra 2003. godine, U-780/03, U-807/03, U-808/03, U- 812/03, U-798/03, U-797/03, U-782/03, U-778/03, U-802/03, U-811/03, U-804/03, U-818/03, U- 819/03, U-781/03, U-864/03, U-809/03, U-801/03, U-783/03, U-779/03, U-810/03, U-806/03, U- 863/03, U-873/03, U-805/03, U-813/03 od 18. septembra 2003. godine, kao i brojevi U-1236/03, U- 1225/03, U-1223/03, U-1255/03, U-1248/03, U-1231/03, U-1233/03, U-1230/03, U-1241/03, U- 1251/03 i U-1242/03 od 25. septembra 2003. godine, primio u periodu od 27. augusta do 25. septembra 2003. godine, a apelacije protiv navedenih presuda su podnesene Ustavnom sudu u periodu od 4. do 21. novembra 2003. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

Prema tome, apelacije su dopustive.

VI. Meritum

33. Apelant pobija presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, jer smatra da su pobijanim presudama i rješenjima povrijeđena njegova ustavna prava (pravo na pravičan postupak - član 6. Evropske konvencije, prava na imovinu - član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nediskriminaciju - član 14. Evropske konvencije, što odgovara čl. II/3.e), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine).

Ustavni sud, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mora ispitati da li su u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

a) Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije

34. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

…

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u prvoj rečenici, glasi kako slijedi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

1. Postojanje «spora» u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije

36. U vezi sa postojanjem «spora» o pravu, Ustavni sud upućuje na principe iznijete u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i sažete u njegovoj presudi Benthem od 23. oktobra 1985. godine (serija A, broj 97, strane 14-15, stav 32).

37. U ovom predmetu jasno proizlazi da je spor nastao pokretanjem postupka carinskih organa radi naknadne naplate posebne pristojbe za robu uvezenu 1. aprila 2002. godine i to pileće meso strojno iskošteno - ostalo iz tarifne oznake 0207.14 00 00 koju je uvezao apelant prema Jedinstvenim carinskim ispravama. Spor pred carinskih organima je okončan rješenjem zamjenika federalnog ministra finansija da odbije žalbu apelanta kao neosnovanu. Postupak pred carinskim organima je vođen i okončan bez pozivanja apelanta ili njegovog zastupnika. Spor je nastavljen podnošenjem tužbe Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je u upravnom sporu po tužbi apelanta protiv rješenja drugostepenog organa donio presude kojim se tužbe odbijaju, uz obrazloženje da su osporena rješenja pravilno donesena i na zakonu zasnovana.

38. Nadalje, Ustavni sud zapaža da predmet osporavanja pred Ustavnim sudom nije prosto posljednja odluka Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine već i ono što je prethodilo takvoj odluci Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno postupak koji je vođen pred carinskim (upravnim) organima.

39. U skladu sa iznesenim, Ustavni sud smatra da postupak pred carinskim organima, sam po sebi, ne predstavlja «spor», a da se postupak u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, vođen u konkretnom slučaju, može smatrati «sporom» u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je cilj vođenja upravnog spora bio utvrđivanje postojanja ili nepostojanja neke činjenice ili prava od kojih mogu zavisiti odluke u upravnom postupku pred carinskim organima. Konačno, Ustavni sud smatra da, ukoliko rješenje upravnog spora pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine može imati za posljedicu poništavanje odluka donesenih u upravnom postupku, onda se taj postupak mora smatrati cjelinom i kao takav biti predmet razmatranja pred Ustavnim sudom pod uvjetom da je i taj postupak obuhvaćen apelantovom žalbom (vidi Odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 65/02 od 26. septembra 2003. godine).

2. «Građanska prava i obaveze»

40. Član 6. stav 1. utvrđuje proceduralne garancije za presuđivanje u određenim sporovima. Upotreba izraza «građanska prava i obaveze» je za tvorce Evropske konvencije trebala utvrđivati granice primjene člana 6. stav 1. Izraz se ne može primjenjivati na sve sporove u vezi sa «građanskim pravima i obavezama» iz domaćeg prava; ovo pravo ili obaveza mora biti kvalificirano kao «građansko». Ovaj pojam, međutim, može imati nekoliko značenja.

41. U ovom predmetu potrebno je riješiti preliminarno pitanje da li je konkretni upravni spor «spor» o «građanskim pravima i obavezama».

42. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, početna tačka u svakom predmetu je karakter koji se daje ovim pravima i obavezama, a prema pravnom sistemu tužene strane. Međutim, ovo ne propisuje više nego početnu naznaku kako je pojam «građanskih prava i obaveza» «nezavisan» u smislu Evropske konvencije i «ne može se tumačiti samo prema domaćem zakonu tužene strane»; «da li se pravo treba smatrati građanskim, u smislu značenja tog izraza u Evropskoj konvenciji, mora biti utvrđeno u odnosu na suštinski sadržaj i efekte tog prava – a ne njegovom pravnom klasifikacijom – prema domaćem pravu relevantne države» (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u presudi Konig od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 27, stavovi 88-89).

43. U ovu svrhu treba, također, uzeti u obzir pravne sisteme drugih država, ustvari da bi se vidjelo da li postoji bilo kakav jednoobrazan koncept «građanskih prava i obaveza» koji bi ili obuhvatio ili isključio činjenice ovog predmeta (vidi navedenu presudu Konig, serija A, broj 27, stav 89).

44. Evropski sud za ljudska prava smatra da izraz «sporovi» o «građanskim pravima i obavezama» uključuje sve postupke čiji je rezultat odlučujući za privatna prava i obaveze, čak i ako se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje nezavisno i bez obzira da li pripadaju, prema domaćem pravnom sistemu tužene države, u sferu privatnog ili javnog prava ili su zaista mješovitog karaktera (vidi presudu Ringeisen od 16. jula 1971. godine, serija A, broj 13, stav 94; navedenu presudu Konig, serija A, broj 27, stavovi 90 i 94). Štoviše, nije dovoljno da spor ili postupak imaju slabu vezu ili neznatne posljedice koje utiču na građanska prava ili obaveze; «građanska prava ili obaveze moraju biti predmet – ili jedan od predmeta spora; rezultat postupka mora biti direktno odlučujući za to pravo» (La Compte, Van Leuven i De Meyere presuda od 23. juna 1981. godine, serija A, broj 43. stav 47).

45. U konkretnom predmetu, predmet postupaka je bila naplata posebne pristojbe na uvezenu robu. Da bi se utvrdio karakter ove pristojbe, neophodno je definirati karakter zakonske odredbe koja regulira naplatu ove pristojbe i prirodu obaveze koja proističe iz ove zakonske odredbe.

46. Obaveza plaćanja posebne pristojbe - prelevmana proističe iz člana I Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse. Tom odlukom je propisano da se, radi zaštite domaće proizvodnje, određuju proizvodi za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna pristojbe i visina te pristojbe. U suštini, pristojba - prelevman ne predstavlja carinsku, odnosno poresku obavezu, u tipičnom značenju tih pojmova, već taksu kojom se regulira domaće tržište, odnosno dodatna obaveza za uvoznika robe. Samim tim, obaveza koja proističe iz navedene odluke, u suštini bi predstavljala obavezu iz sfere javnog prava, koju je propisala država u cilju zaštite domaćih proizvođača. Iz navedenog proizlazi da bi spor o obavezi plaćanja posebne pristojbe - prelevmana mogao predstavljati materiju koja je izvan djelokruga zaštite člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da, iako priroda obaveze ne potpada u djelokrug zaštite člana 6. Evropske konvencije, nacionalni pravni sistem mora biti organiziran na način da garantira minimum procesne zaštite u nacionalnim okvirima koju pruža ovaj član u tim slučajevima. Ovo iz razloga što obaveze u sferi plaćanja obaveza prema državi najčešće imaju veliki utjecaj na imovinska prava privatnih lica. Pravo na imovinu i angažiranost u trgovinske aktivnosti dijele materijalni karakter. U tom smislu praksa Evropskog suda za ljudska prava jasno prepoznaje, kao građansko pravo, pravo na kompenzaciju za materijalni gubitak nastao nezakonitim djelovanjem države.

47. U konkretnom slučaju je van svake sumnje postojanje propisa koji reguliraju ovu oblast, ali je isto tako nesporno da su određeni organi uprave Federacije Bosne i Hercegovine donijeli niz akata kojima su pobliže regulirali ovu oblast tako su za određeni period isključili obavezu plaćanja posebne pristojbe - prelevmana za uvoz pilećeg mesa koje je uvezao apelant. Na taj način je stvorena potpuno drukčija pravna situacija od one koja je regulirana navedenom odlukom, prema kojoj ova obaveza za apelanta, u vrijeme uvoza predmetne robe, nije ni postojala. U skladu sa navedenim, postavlja se pitanje postojanja obaveze plaćanja posebne pristojbe - prelevmana za uvoz pilećeg mesa za period za koji je navedena odluka bila na snazi, odnosno zakonitosti akata koje su donijeli određeni organi uprave Federacije Bosne i Hercegovine i utjecaj tih akata na apelantovu obavezu u odnosu na plaćanje posebne pristojbe - prelevmana. Ustavni sud zapaža da ni carinski organi uprave, a ni Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, nisu posvetili dužnu pažnju ovom pitanju koje je pokrenuo apelant pred svim instancama koje su odlučivale o njegovom predmetu. Ustavni sud smatra da se ovo pitanje pojavljuje kao prethodno pitanje od kojeg ovisi ishod postupka i postojanje obaveze apelanta u odnosu na plaćanje ovih posebnih pristojbi - prelevmana.

48. Nadalje, u predmetima u kojima su odluku donijeli upravni organi, mora postojati mogućnost osporavanja pred sudom koji funkcionira u skladu sa članom 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu da je upravni spor, u konkretnom slučaju, jednostepen, ta mogućnost zaista postoji, ali s obzirom da se postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vodi, u pravilu, bez prisustvovanja stranaka, to, po mišljenju Ustavnog suda, ne osigurava minimum procesnih garancija propisanih članom 6. Evropske konvencije.

49. Ustavni sud smatra da on ne predstavlja «četvrtu instancu» u pogledu primjene domaćeg zakona već da je njegov osnovni zadatak zaštita Ustava Bosne i Hercegovine i prava koja su sadržana u njemu. Ustavni sud može da ispituje način na koji redovni sudovi tumače i primjenjuju domaće pravo ukoliko su domaći zakoni primijenjeni i tumačeni tako da krše Ustavom zaštićena prava. U odnosu na pitanje da li neko pravo ili obaveza treba da budu u skladu sa Evropskom konvencijom i tako sa zahtjevima iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija ima prioritet nad domaćim zakonima, te samim tim i pravo i zakoni koje primjenjuju redovni sudovi moraju biti u saglasnosti sa Evropskom konvencijom, bez obzira na doslovno značenje pojedinih odredbi zakona koji se primjenjuju u pravnom sistemu.

50. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da čak i kada bi se neko pravo moglo jasno svrstati u domen javnog prava, koje je izvan djelokruga člana 6. Evropske konvencije, neophodno je, u nacionalnim okvirima, osigurati minimum procesnih pretpostavki u svrhu vođenja postupka u skladu sa članom 6. Evropske konvencije. Pri tome najveća obaveza leži upravo na pravosudnim organima koji imaju ustavnu obavezu, bez obzira na karakter spora, da osiguraju puno poštivanje zahtjeva člana 6. Evropske konvencije.

51. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je, u konkretnom slučaju, djelovanjem određenih organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine nastala potpuno nova pravna situacija, čiji opseg isključuje primjenu javno-pravnog odnosa između apelanta i države. Nadalje, takvoj pravnoj situaciji nisu organi koji su vodili postupak radi utvrđivanja apelantove obaveze, posvetili neophodnu pažnju, pa je kao rezultat takvog djelovanja tih organa nastala finansijska obaveza za apelanta, koja nesumnjivo utječe na njegova imovinska, tj. «građanska prava i obaveze», u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud smatra da pojedinac mora biti zaštićen od proizvoljnog djelovanja države i da svaki propust u tom smislu može imati za posljedicu direktnu primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije čija svrha i jeste, kao uostalom i cijele Evropske konvencije, upravo zaštita pojedinaca od proizvoljnog djelovanja države.

52. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. primjenjiv u predmetnom slučaju.

3. Poštivanje člana 6. stav 1. Evropske konvencije

53. Potrebno je utvrditi da li je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u okviru svoje nadležnosti, ispoštovao zahtjeve člana 6. stav 1., odnosno da li je postupak pred tim sudom sadržavao proceduralne garancije kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

54. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vođen bez prisustvovanja stranaka, iako je apelant konstantno ukazivao na praksu carinskih organa da odlučuju bez njegovog prisustvovanja i bez pružanja mogućnosti da lično ospori navode iz prijava. Apelant nije izričito tražio prisustvovanje na raspravi pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, ali je to bila njegova osnovna zamjerka praksi carinskih organa koju je on izrazio u svojoj tužbi tom sudu. I pored toga, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije smatrao neophodnim da ni apelanta niti predstavnika carinskih organa pozove na sjednicu na kojoj se odlučivalo o apelantovoj tužbi.

4. Prisustvovanje sjednici Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i javna rasprava

55. Ustavni sud podsjeća da stranke moraju imati mogućnost da lično prisustvuju sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju po žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvovanje optuženog (ili druge stranke) nije od značaja.

56. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije govori o javnoj raspravi, dok Zakon o upravnim sporovima govori o nejavnoj sjednici vijeća suda. S obzirom da Evropska konvencija, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ima supremaciju nad svim ostalim zakonima, a sve domaće institucije su obavezne da je direktno primjenjuju, ovaj pojam se mora tumačiti u duhu pojma javne rasprave iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

57. Ustavni sud nalazi da je upravni spor, u konkretnom slučaju, jednostepen i da jedino postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ima karakter redovnog sudskog postupka, pa samim tim, taj postupak mora biti vođen tako da zadovolji zahtjeve «javnog suđenja» i zahtjeve prava javnosti na kontrolu pravosuđa.

58. U konkretnom slučaju članom 30. Zakona o upravnim sporovima je propisano da se u upravnim sporovima rješava u nejavnoj sjednici, dakle u sjednici koja isključuje javnost. Međutim, st. 2. i 3. ovog člana daju mogućnost da se održi usmena rasprava, pa čak i da jedna od stranaka podnese takav prijedlog. Ustavni sud uočava da konstantna praksa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ukazuje da se sjednice Vrhovnog suda, u pravilu, održavaju bez prisustva javnosti i bez pozivanja stranaka u postupku. Nadalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji niz krupnih pravnih pitanja od značaja za pravilno rješavanje predmetnih sporova (na koja je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci), a da je, i pored toga, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučio da održi nejavnu sjednicu zanemarivši navode apelanta koji se odnose na neučestvovanje u postupku koji je vođen pred carinskim organima. Iz svega navedenog proizlazi da apelantu ni u postupku koji se vodio pred carinskim organima, a ni u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, nije osigurana javnost postupka i nije mu dana mogućnost da lično ispita navode prijava protiv njega niti da lično obrazloži razloge podnošenja tužbe u upravnom sporu.

59. Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, pravo na javno suđenje nije ispoštovano.

b) Pravo na imovinu u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije – član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.

60. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na povredu njegovih imovinskih prava i povredu zabrane diskriminacije koji su regulirani čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da, u svjetlu svojih zaključaka u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije, nije neophodno razmatrati ove navode apelanta.

VII. Zaključak

61. Na osnovu člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-315/03 (Mesna industrija «Lijanovići» d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio