Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1070/04 (T.M.)
Odluka donesena 15. 06. 2005.
- Protek roka
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 7
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Poslovnik Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1070/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 15. juna 2005. godine, u predmetu broj AP-1070/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tač. 4. i 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T. M., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U- 945/03 od 30. juna 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T. M., podnesena zbog nedonošenja odluke o zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu penziju od strane Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. T. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je, 7. decembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-945/03 od 30. juna 2004. godine i zbog nedonošenja odluke o zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu penziju od strane Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje.
2. Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Sarajevo (sada: Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje) je u prvostepenom postupku donio rješenje, broj 1061204399 od 7. maja 2001. godine, kojim je odbio apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu koju je isti organ rješenjem, broj 02/1-1061204399 od 12. juna 2001. godine, uvažio, te je predmet vraćen na ponovni prvostepeni postupak. U ponovnom postupku još nije donesena odluka.
3. Protiv rješenja Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Sarajevo, broj 02/1-1061204399 od 12. juna 2001. godine, apelant je podnio tužbu, smatrajući da u tom rješenju nije eksplicitno navedeno da se predmet vraća na ponovni prvostepeni postupak. Vrhovnog sud je presudom, broj U-3266/01 od 14. decembra 2001. godine, odbio apelantovu tužbu.
4. U obrazloženju presude sud je naveo da je tuženi propustio da u rješenju naznači da se predmet vraća prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje, ali da to ne utiče na zakonitost pobijanog rješenja obzirom da iz obrazloženja jasno proizilazi da se predmet vraća nadležnom prvostepenom organu na ponovni potupak, te se iz toga nedvosmisleno zaključuje da se radi o očiglednoj grešci u izradi predmetnog rješenja.
5. Protiv navedene presude apelant je, 14. marta 2003. godine, podnio tužbu za ponavljanje postupka, koja je rješenjem Vrhovnog suda, broj U-945/03 od 30. juna 2004. godine, odbačena.
6. U obrazloženju rješenja sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o razlozima za ponavljanje postupka taksativno nabrojanim u članu 52. Zakona o upravnim sporovima, niti je apelant učinio bar vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tač. 4. i 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tač. 4. i 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
(...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;
(...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
8. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenjem takvog pravnog lijeka se ne prekida računanje roka od 60 dana propisanog članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U- 125/02, od 26. septembra 2003. godine).
9. U konkretnom slučaju, apelantova tužba za ponavljanje postupka je odbačena, pa je predstavljala neefektivan pravni lijek. Dakle, konačna odluka je bila presuda Vrhovnog suda, broj U-3266/01 od 14. decembra 2001. godine. Ovu presudu apelant je primio prije 14. marta 2003. godine, kada je podnio tužbu za ponavljanje postupka. Apelacija Ustavnom sudu podnesena je 7. decembra 2004. godine, iz čega proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
10. U odnosu na apelantove navode da Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje nije donio rješenje povodom njegovog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju, prema članu 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH», br. 29/98, 49/00, 32/01 i 61/02) prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja se ostvaruju po propisima o upravnom postupku. U konkretnom slučaju, nakon što o zahtjevu apelanta nije riješeno u roku propisanom Zakonom o upravnom postupku, apelant je mogao podnijeti žalbu, kako to predviđa odredba člana 216. stav 3. navedenog zakona. Apelant nije koristio ovaj pravni lijek. Prema tome, u ovom dijelu za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 4. i 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić