Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-502/05 (O. U.)
Odluka donesena 15. 06. 2005.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-502/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 15. juna 2005. godine, u predmetu broj AP- 502/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija O. U., podnesena protiv zaključka Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske
– Filijala Doboj, broj 1139546064 od 3. februara 2003. godine, i zbog nedonošenja rješenja od strane Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Federacije Bosne i Hercegovine – Filijala Zenica, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. O. U. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Majevca, Opština Doboj, podnio je, 31. januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv zaključka Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Fond PIO RS), broj 1139546064 od 3. februara 2003. godine, i zbog nedonošenja rješenja od strane Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Federacije Bosne i Hercegovine – Filijala Zenica (u daljnjem tekstu: Fond PIO FBiH).
2. Apelant navodi da je penzionisan još 1988. godine u Zenici, te da je penziju primao od Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, sve do kraja 1992. godine, kada je zbog rata napustio Zenicu. Dalje, apelant navodi da mu je rješenjem Fonda PIO RS, broj 0001139546064 od 1. decembra 2002. godine, uračunat penzijski staž manji za jednu godinu, te da mu je stoga umanjen i procenat obračuna penzije za 2%. Apelant je protiv ovog rješenja uložio žalbu, ali je njegova žalba odbačena osporenim zaključkom Fonda PIO RS, broj 1139546064 od 3. februara 2003. godine. Apelant se zatim, 31. januara 2003. godine, obratio Fondu PIO FBiH sa zahtjevom da mu ovaj Fond ponovo prizna pravo na penziju, budući da je tu prvobitno i ostvario ovo pravo. Međutim, po svom zahtjevu nikada nije dobio odgovor.
3. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
4. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
5. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. To podrazumijeva da apelant, u skladu sa principom iscrpljivanja pravnih lijekova, dođe do tzv. konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu (vidi rješenje Ustavnog suda, U- 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
6. U konkretnom slučaju, apelant se žali protiv zaključka Fonda PIO RS, kojim je odbačena njegova žalba protiv rješenja o utvrđivanju visine penzije. Međutim, apelant je imao mogućnost da protiv ovog zaključka izjavi žalbu direktoru Fonda PIO RS u smislu odredbe člana 234. stav 4. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni list SFRJ», broj 47/86), ali to pravno sredstvo nije koristio, pa proizilazi da apelant u odnosu na osporeni zaključak nije iscrpio pravna sredstva moguća po zakonu.
7. Što se tiče dijela apelacije koji se odnosi na nedonošenje rješenja od strane Fonda PIO FBiH, u vezi sa zahtjevom apelanta za ponovnim priznavanjem penzije kod ovog Fonda, apelant je imao mogućnost da se, zbog nedonošenja odluke prvostepenog organa u zakonom propisanom roku, obrati sa svojim zahtjevom drugostepenom organu, u skladu sa članom 22. stav 3. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 8/00). Međutim, apelant nije koristio ovaj pravni lijek, već je podnio apelaciju Ustavnom sudu.
8. Na osnovu izloženog, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić