Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu U-44/03 (V.M.)
Odluka donesena 26. 09. 2003.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Amnestija
Citirani propisi
- Zakon o amnestiji · čl. 1
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 171
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 171
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 171
- Poslovnik Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 54
- Odluka o izmjenama i dopunama poslovnika Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 54
Predmeti (1)
U-44/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o dopustivosti
26. 09. 2003.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav 1., stav 3. tačka 6. i stav 5. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, donio je
RJEŠENJE
Skida se sa liste predmeta za odlučivanje apelacija H. M., osuđenika na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom domu u Zenici, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-417/01 od 19. novembra 2001. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Rješenje objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. H. M. (u daljnjem tekstu: apelant), osuđenik na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom domu u Zenici, podnio je, 10. decembra 2001. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-417/01 od 19. novembra 2001. godine, kao i Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kv-106/01 od 4. septembra 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, na osnovu člana 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 30. jula 2003. godine, dostavio apelaciju, radi davanja odgovora, Vrhovnom sudu i Federalnom tužilaštvu, koji su dostavili odgovor na apelaciju (4. augusta 2003. godine i 6. augusta 2003. godine).
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
4. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Kv-106/01 od 4. septembra 2001. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev za apelantovu amnestiju (osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina zbog krivičnog djela ubistva).
5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Kž-417/01 od 19. novembra 2001. godine, odbijena je apelantova žalba izjavljena na rješenje Kantonalnog suda broj Kv-106/01 od 4. septembra 2001. godine.
6. Vrhovni sud i, prethodno, Kantonalni sud, su svoje odluke zasnovali na članu 1. Zakona o amnestiji («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 48/99), jer je krivično djelo iz člana 36. ranijeg Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 171. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, za koje je apelant osuđen i za koje izdržava kaznu zatvora, izuzeto od amnestije.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
7. Apelant se žali da su sudovi, odbijanjem njegovog zahtjeva za amnestiju, povrijedili njegova ljudska prava. Smatra da je, kao izbjeglo lice, za krivično djelo ubistva koje je počinio u toku rata i za koje je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora od sedam godina, trebao da bude amnestiran, u skladu sa članom VI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Mirovni sporazum). Pri tom se poziva na rješenje Kantonalnog suda, broj Kv-115/99, kojim je amnestirana osoba koja se tereti za daleko teže krivično djelo.
b) Odgovori na apelaciju
8. Vrhovni sud u odgovoru ističe da je apelacija neosnovana i predlaže da se odbije. Navodi da je apelant zasnovao apelaciju uglavnom na rješenju Kantonalnog suda, donesenom u drugom slučaju, koje, međutim, nije postalo pravosnažno, zbog čega se na takvu odluku ni ne može pozivati.
9. Federalno tužilaštvo u odgovoru predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je krivično djelo za koje je apelant pravosnažno osuđen članom 1. Zakona o amnestiji izuzeto od amnestije.
V. Relevantni propisi
10. Zakonom o amnestiji («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 48/99), u članu 1. daje se oslobođenje od krivičnog gonjenja, ili potpuno oslobođenje od izrečene kazne ili neizvršenog dijela kazne, svim osobama koje su u periodu od 1. januara 1991. godine do 22. decembra 1995. godine učinile bilo koje od krivičnih djela predviđenih u odgovarajućim krivičnim zakonima koji su primijenjivani na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, osim krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz glave XVI preuzetog Krivičnog zakona SFRJ, krivičnih djela definisanih u Statutu Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, te krivičnih djela ubistva iz člana 36. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i drugih teških krivičnih djela iz tog zakona protiv dostojanstva osobe i morala, razbojništva i dr., ako je tim zakonom ili drugim odgovarajućim zakonom koji je primjenjivan na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine predviđeno kažnjavanje osoba za to krivično djelo.
11. Vezano za član 1. Zakona o amnestiji, Krivični zakon Republike Bosne i Hercegovine («Službeni list Republike Bosne i Hercegovine», br. 2/92, 8/92, 10/92 i 13/94) propisivao je, u članu 36. stav 1.: «Ko drugog liši života kazniće se zatvorom najmanje pet godina». Istovjetna odredba sadržana je u članu 171. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02).
VI. Dopustivost
12. Razmatrajući pitanje dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav 1., stav 3. tačka 6. i stav 5. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz ovog Ustava, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.».
Član 12. stav 1., stav 3. tačka 6. i stav 5. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje.
[...] Na listu predmeta ... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: [...] 6. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana.
[...] Ako to okolnosti nalažu, po istoj proceduri, apelacija stavljena na listu može se skinuti sa liste.».
13. Konkretni slučaj se odnosi na sudski postupak u kome je donesena odluka o zahtjevu za amnestiju, a apelant se žali da je u tom postupku došlo do povrede njegovog prava na amnestiju.
14. Međutim, pravo na amnestiju nije obuhvaćeno «popisom» prava u članu II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, koja su garantirana svim licima u Bosni i Hercegovini, niti je odlučivanje o amnestiji obuhvaćeno odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine o «pravu na pravično suđenje». Pravo na amnestiju kao takvo nije predviđeno ni Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenim protokolima. Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupak u kome se donosi odluka o zahtjevu za uvjetno puštanje na slobodu, reviziju, oslobađanje ili ublažavanje kazne, nisu obuhvaćeni članom 6. Evropske konvencije, pošto u tim slučajevima postoji kazna koja je dobila snagu res judicata; odluka o amnestiji nakon presude ne određuje «krivičnu optužnicu» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Predstavka 1760/63, Xv. Austrija, Godišnjak IX (1966.), str. 166 (174)).
15. Vezano za tvrdnje apelanta da je, kao izbjeglo lice, za krivično djelo koje je počinio u toku rata i za koje je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora, trebao biti amnestiran u skladu sa članom VI Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, Ustavni sud podsjeća na stav koji je izrazio u III djelimičnoj odluci, u predmetu broj U 9/98 («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 23/00), u tački 19, koja glasi:
«Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav Bosne i Hercegovine u Aneksu 4 Dejtonskog sporazuma je sastavni dio jednog međunarodnog sporazuma. Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu – koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine «sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta» - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav Bosne i Hercegovine. Ovaj član glasi:
«Član 31.
Opće pravilo o tumačenju
1. Ugovor se mora dobronamjerno tumačiti prema uobičajenom smislu koji se mora dati izrazima u ugovoru u njihovom kontekstu i u svjetlosti njegovog predmeta i njegovog cilja.
2. U cilju tumačenja ugovora, kontekst obuhvaća, osim teksta, uključujući preambulu i anekse:
a)svaki sporazum u vezi sa ugovorom koji postoji između članica prilikom zaključivanja ugovora;
b)svaki instrument koji sačine jedna ili više članica prilikom zaključivanja ugovora a koji prihvate ostale članice kao instrument koji se odnosi na ugovor.
(...)» Prema formulaciji stava 2. ovog člana, tekst koji se tumači uključuje ... i anekse ... ».
16. Prema tome, Ustavni sud pobijano rješenje mora tumačiti i u odnosu na član VI Aneksa 7 Mirovnog sporazuma. Ovaj član, u relevantnom dijelu, glasi:
«Amnestija Svako izbjeglo ili raseljeno lice, povratnik, optužen za krivično djelo, svako osim teškog kršenja međunarodnog humanitarnog prava, kao što je definisano Statutom Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju od 1. 1. 1991. godine ili krivično djelo koje nije povezano sa konfliktom, po povratku će uživati amnestiju ...».
17. Ustavni sud ističe da krivično djelo ubistva iz člana 36. ranijeg Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 171. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, za koje je apelant osuđen i za koje izdržava kaznu zatvora, nije u vezi sa konfliktom. Stoga se član VI Aneksa 7 Mirovnog sporazuma ne primjenjuje.
18. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da apelacija protiv rješenja Vrhovnog suda nije u skladu ratione materiae sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine pa je, stoga, očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana 12. stav 1. i stav 3. tačka 6. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima se ne stavljaju na listu predmeta za odlučivanje apelacije ako su očigledno (prima facie) neosnovane, i odredbe stava 5. tog člana, prema kojima se, ako to okolnosti nalažu, po istoj proceduri apelacija stavljena na listu predmeta za odlučivanje može skinuti sa liste, Ustavni sud je odlučio da apelaciju skine sa liste predmeta za odlučivanje.
120. Apelacija protiv rješenja Kantonalnog suda je bespredmetna, jer ovo rješenje nije konačno.
VII. Zaključak
18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.
19. Ustavni sud je odlučio objaviti ovo rješenje, u skladu sa članom 71. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
20. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.
U 44/03 26. septembra 2003.
Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić