Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1078/05 («Skršopromet» d.o.o. Visoko)
Odluka donesena 15. 06. 2005.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1078/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 15. juna 2005. godine, u predmetu broj AP-1078/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tač. 4. i 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Skršopromet» d.o.o.
Visoko, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-326/03 od 27. januara 2005. godine, rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pž-169/01 od 17. decembra 2002. godine, i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ps-400/01 od 24. septembra 2001. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Skršopromet» d.o.o.
Visoko, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: U-3565/00, U-3653/00, U-3654/00, U-3656/00, U- 3655/00, U-3605/00, U-3601/00, U-3645/00, U-3644/00, U-3604/00,
U-3603/00, U-3602/00, U-3650/00, U-3651/00, U-3652/00, U-
3649/00, U-3648/00, U-3647/00, U-3646/00, U-3670/00, U-3685/00,
U-3684/00, U-3683/00, U-3682/00, U-3681/00, U-3680/00, U-
3679/00, U-3678/00, U-3677/00, U-3676/00, U-3673/00, U-3672/00,
U-3671/00, U-3599/00, U-3598/00, U-3597/00, U-3596/00, U-
3595/00, U-3594/00, U-3593/00, U-3592/00, U-3591/00, U-3590/00,
U-3589/00, U-3588/00, U-3587/00, U-3579/00, U-3578/00, U-
3577/00, U-3575/00, U-3573/00, U-3552/00, U-3551/00, U-3550/00,
U-3549/00, U-3548/00, U-3548/00, U-3553/00, U-3554/00, U-
3555/00, U-3556/00, U-3557/00, U-3558/00, U-3669/00, U-3667/00,
U-3665/00, U-3664/00, U-3663/00, U-3661/00, U-3660/00, U-
3662/00, U-3668/00, U-3619/00, U-3610/00, U-3609/00, U-3624/00,
U-3623/00, U-3695/00, U-3625/00, U-3637/00, U-3626/00, U-
3606/00, U-3666/00, U-3560/00, U-3561/00, U-3564/00, U-3687/00,
U-3632/00, U-3633/00, U-3634/00, U-3621/00, U-3620/00, U-
3635/00, U-3693/00, U-3657/00, U-3692/00, U-3659/00, U-3658/00,
U-3608/00, U-3607/00, U-3622/00, U-3675/00, U-3686/00, U-
3691/00, U-3690/00, U-3689/00, U-3688/00, U-3567/00, U-3568/00,
U-3566/00, U-3569/00, U-3572/00, U-3570/00, U-3563/00, U-
3571/00, U-3559/00, U-3636/00, U-3674/00, U-3586/00, U-3585/00,
U-3584/00, U-3583/00, U-3628/00, U-3694/00, U-3627/00, U-
3629/00, U-3631/00 i U-3630/00, sve od 27. augusta 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1.«Skršopromet» d.o.o. Visko (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, zastupan po direktoru I. H., podnio je, 25. aprila 2005.godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-326/03 od 27. januara 2005. godine, rješenja Vrhovnog suda, broj Pž-169/01 od 17. decembra 2002. godine, i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Ps-400/01 od 24. septembra 2001. godine. Također, apelant pobija i presude Vrhovnog suda broj: U-3565/00, U-3653/00, U-3654/00, U-3656/00, U-3655/00, U- 3605/00, U-3601/00, U-3645/00, U-3644/00, U-3604/00, U-3603/00, U-3602/00, U-3650/00, U- 3651/00, U-3652/00, U-3649/00, U-3648/00, U-3647/00, U-3646/00, U-3670/00, U-3685/00, U- 3684/00, U-3683/00, U-3682/00, U-3681/00, U-3680/00, U-3679/00, U-3678/00, U-3677/00, U- 3676/00, U-3673/00, U-3672/00, U-3671/00, U-3599/00, U-3598/00, U-3597/00, U-3596/00, U- 3595/00, U-3594/00, U-3593/00, U-3592/00, U-3591/00, U-3590/00, U-3589/00, U-3588/00, U- 3587/00, U-3579/00, U-3578/00, U-3577/00, U-3575/00, U-3573/00, U-3552/00, U-3551/00, U- 3550/00, U-3549/00, U-3548/00, U-3548/00, U-3553/00, U-3554/00, U-3555/00, U-3556/00, U- 3557/00, U-3558/00, U-3669/00, U-3667/00, U-3665/00, U-3664/00, U-3663/00, U-3661/00, U- 3660/00, U-3662/00, U-3668/00, U-3619/00, U-3610/00, U-3609/00, U-3624/00, U-3623/00, U- 3695/00, U-3625/00, U-3637/00, U-3626/00, U-3606/00, U-3666/00, U-3560/00, U-3561/00, U- 3564/00, U-3687/00, U-3632/00, U-3633/00, U-3634/00, U-3621/00, U-3620/00, U-3635/00, U- 3693/00, U-3657/00, U-3692/00, U-3659/00, U-3658/00, U-3608/00, U-3607/00, U-3622/00, U- 3675/00, U-3686/00, U-3691/00, U-3690/00, U-3689/00, U-3688/00, U-3567/00, U-3568/00, U- 3566/00, U-3569/00, U-3572/00, U-3570/00, U-3563/00, U-3571/00, U-3559/00, U-3636/00, U- 3674/00, U-3586/00, U-3585/00, U-3584/00, U-3583/00, U-3628/00, U-3694/00, U-3627/00, U- 3629/00, U-3631/00, U-3630/00, sve od 27. augusta 2003. godine. Apelant je također predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru, ali nije konkretno naveo kakvu vrstu privremene mjere traži.
2. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant, 24. jula 2000. godine, obratio Carinarnici Zenica sa zahtjevima za povrat posebne pristojbe za uvezenu robu. Carinarnica Zenica je, rješenjima broj: UP-3113/00, UP-3109/00, UP-3114/00, UP-3108/00, UP-3115/00, UP-3110/00, UP-3111/00, UP- 3112/00, UP-3106/00, UP-3139/00, UP-3107/00, UP-3140, UP-3141/00, UP-3142/00, UP-3137/00, UP-3138/00, UP-3143/00, UP-3135/00, UP-3134/00, UP-3133/00, UP-3136/00, UP-3131/00, UP- 3132/00, UP-3128/00, UP-3130/00, UP-3127/00, UP-3126/00, UP-3129/00, UP-3125/00, UP- 3123/00, UP-3124/00, UP-3120/00, UP-3119/00, UP-3121/00, UP-3122/00, UP-3116/00, UP- 3117/00, UP-3118/00, UP-3105/00, UP-3102/00, UP-3103/00, UP-3104/00, UP-3100/00, UP- 3098/00, UP-3101/00, UP-3099/00, UP-3086/00, UP-3096/00, UP-3097/00, UP-3095/00, UP- 3089/00, UP-3091/00, UP-3092/00, UP-3094/00, UP-3093/00, UP-3087/00, UP-3088/00, UP- 3090/00, UP-3084/00, UP-3085/00, UP-3080/00, UP-3081/00, UP-3082/00, UP-3083/00, UP- 3079/00, UP-3078/00, UP-3077/00, UP-3075/00, UP-3074/00, UP-3076/00, UP-3070/00, UP- 3069/00, UP-3073/00, UP-3071/00, UP-3072/00, UP-3068/00, UP-3067/00, UP-3066/00, UP- 3065/00, UP-3064/00, UP-3063/00, UP-3061/00, UP-3062/03, UP-3060/00, UP-3059/00, UP- 3058/00, UP-3056/00, UP-3057/00, UP-3055/00, UP-3050/00, UP-3053/00, UP-3054/00, UP- 3049/00, UP-3047/00, UP-3046/00, UP-3048/00, UP-3045/00, UP-3052/00 i UP-3051, sva od 30. augusta 2000. godine, apelantove zahtjeve odbacila kao neblagovremene, zbog propuštanja roka od godinu dana, koji je propisan članom 249. Carinskog zakona («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/95, 5/96, 18/96, 31/97 i 32/97).
3. Nakon toga, Federalno ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: tuženi) je rješenjima, broj: UP/II-1131/00, UP/II-1127/00, UP/II-1132/00, UP/II-1126/00, UP/II-1133/00, UP/II-1128/00, UP/II-1129/00, UP/II-1130/00, UP/II-1124/00, UP/II-1157/00, UP/II-1125/00, UP/II-1158/00, UP/II-1159/00, UP/II-1160/00, UP/II-1155/00, UP/II-1156/00, UP/II-1161700, UP/II-1153/00, UP/II-1152/00, UP/II-1151/00, UP/II-1154/00, UP/II-1149/00, UP/II-1150/00, UP/II-1146/00, UP/II-1148/00, UP/II-1145/00, UP/II-1144/00, UP/II-1147/00, UP/II-1143/00, UP/II-1141/00, UP/II-1142/00, UP/II-1138/00, UP/II-1137/00, UP/II-1139/00, UP/II-1140/00, UP/II-1134/00, UP/II-1135/00, UP/II-1136/00, UP/II-1123/00, UP/II-1120/00, UP/II-1121/00, UP/II-1122/00, UP/II-1118/00, UP/II-1116/00, UP/II-1119/00, UP/II-1117/00, UP/II-1104/00, UP/II-1114/00, UP/II-1115/00, UP/II-1113/00, UP/II-1107/00, UP/II-1109/00, UP/II-1110/00, UP/II-1112/00, UP/II-1111/00, UP/II-1105/00, UP/II-1106/00, UP/II-1108/00, UP/II-1102/00, UP/II-1103/00, UP/II-1098/00, UP/II-1099/00, UP/II-1100/00, UP/II-1101/00, UP/II-1097/00, UP/II-1096/00, UP/II-1095/00, UP/II-1093/00, UP/II-1092/00, UP/II-1094/00, UP/II-1088/00, UP/II-1087/00, UP/II-1091/00, UP/II-1089/00, UP/II-1090/00, UP/II-1086/00, UP/II-1085/00, UP/II-1084/00, UP/II-1083/00, UP/II-1082/00, UP/II-1081/00, UP/II-1079/00, UP/II-1080/00, UP/II-1078/00, UP/II-1077/00, UP/II-1076/00, UP/II-1074/00, UP/II-1075/00, UP/II-1073/00, UP/II-1068/00, UP/II-1071/00, UP/II-1072/00, UP/II-1067/00, UP/II-1065/00, UP/II-1064/00, UP/II-1066/00, UP/II-1063/00, UP/II-1070/00 i UP/II-1069/00, sva od 31. oktobra 2000. godine, odbilo žalbe apelanta protiv prvostepenih rješenja, pa je apelant, tužbama u upravnom sporu, osporio zakonitost navedenih upravnih rješenja.
4. Vrhovni sud je u upravnom sporu, po izjavljenim tužbama protiv navedenih drugostepenih upravnih rješenja tuženog, od 27. augusta 2003. godine, odbio tužbe apelanta. Vrhovni sud je osporenim presudama zaključio da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat posebne pristojbe na uvezenu robu prekluzivan, pa njegovim protekom stranka gubi pravo na povrat te pristojbe, zbog čega su upravni organi trebali apelantove zahtjeve za povrat sredstava odbiti, a ne odbaciti.. Međutim, kako se ni u tom slučaju apelantovom zahtjevu ne bi udovoljilo, Vrhovni sud je zaključio da donošenjem rješenja o odbacivanju zahtjeva nije prekršen zakon na štetu tužitelja.
5. Prije nego što su donesene navedene presude Vrhovnog suda u upravnom sporu, apelant je, 7. augusta 2001. godine, tužbom u parničnom postupku, tražio da mu tuženi isplati na ime naplaćene, a nevraćene pristojbe na uvezenu robu, iznos od 362.991,25 KM. Kantonalni sud je rješenjem, broj Ps-400/01 od 24. septembra 2001. godine, odbacio apelantovu tužbu zbog stvarne nenadležnosti, budući da se u konkretnom slučaju radilo o upravnoj stvari, pa je prema odredbama člana 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona, apelant trebao podnijeti zahtjev za povrat nadležnoj carinarnici u roku od jedne godine od dana podnošenja carinske deklaracije.
6. Vrhovni sud je osporenim rješenjem, broj Pž-169/01 od 17. decembra 2002. godine, odbio apelantovu žalbu, te je zaključio da je ispravno Kantonalni sud apelantovu tužbu odbacio zbog stvarne nenadležnosti. U obrazloženju ove odluke, Vrhovni sud je naveo da je Carinski zakon propisao prekluzivni rok u kojem je apelant zahtjevom mogao u upravnom postupku tražiti povrat sredstava. Kako je apelant propustio u propisanom roku podnijeti zahtjev za povrat sredstava upravnom organu, u čijoj je isključivoj nadležnosti da o takvom zahtjevu odluči, Vrhovni sud je zaključio da apelant ne može «zaobići ovaj propis» tako što će u parničnom postupku tražiti povrat sredstava na ime plaćene posebne pristojbe na uvezenu robu. Prihvatanjem nadležnosti u konkretnom slučaju, smatra Vrhovni sud, došlo bi do narušavanja ustavnih načela o međusobnoj odvojenosti i nezavisnosti sudske i izvršne vlasti, budući da je sud, samo pod posebnim okolnostima uređenim zakonom, ovlašten cijeniti zakonitost upravnog akta i to u upravnom sporu, a ne u parničnom postupku.
7. Rješenjem, broj Rev-326/03 od 27. januara 2005. godine, Vrhovni sud je odbio reviziju apelanta protiv navedenog drugostepenog rješenja. Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan apelantov revizioni prigovor da se neosnovano plaćeni iznos na ime posebnih pristojbi može tražiti u parničnom postupku, primjenom odredaba o sticanju bez osnova iz čl. 210-220 Zakona o obligacionim odnosima. Također, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno utvrđeno da je apelant propustio, u zakonom određenom prekluzivnom roku, podnijeti zahtjev za povrat neosnovano naplaćene posebne pristojbe nadležnom upravnom organu, u čijoj je isključivoj nadležnosti odlučivanje o takvom zahtjevu. Stoga, apelant ne može takav zahtjev istaći tužbom u građanskom postupku.
8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencije), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. i 7. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tač. 4. i 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: [...] 4. protekao je rok za podnošenje apelacije;
[...] 7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;»
10. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Vrhovnog suda, broj Rev-326/03 od 27. januara 2005. godine, kojim je odbijena revizija protiv drugostepenog rješenja, a kojim je potvrđena prvostepena odluka o odbacivanju tužbe apelanta zbog stvarne nenadležnosti. Međutim, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-1103/04 od 17. februara 2005. godine). Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da su navedene povrede ljudskih prava i sloboda moguće, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh.
11. U konkretnom slučaju se radilo, u suštini, o zahtjevu za povrat iznosa na ime više naplaćene posebne pristojbe na uvezenu robu. Takav zahtjev se, prema Carinskom zakonu, može podnijeti u roku od godinu dana od dana podnošenja carinske deklaracije i to nadležnom upravnom organu. Međutim, apelant je propustio blagovremeno iskoristiti pravni lijek koji je imao na raspolaganju, odnosno u zakonski propisanom roku podnijeti zahtjev nadležnom upravnom organu za zaštitu prava u upravnom postupku, što je bio uslov za ostvarivanje sudske zaštite u upravnom sporu. Apelant je, stoga, pokušao, u istoj pravnoj stvari, zaštitu tražiti u parničnom postupku. Međutim, sudovi su apelantov zahtjev odbacili zbog stvarne nenadležnosti, budući da se radi o isključivoj nadležnosti upravnih organa, koja proizilazi iz zakona koji, po materiji koju reguliše, spada u oblast javnog prava. Ova činjenica, međutim, ne pokreće pitanja u vezi sa bilo kojim elementom prava na pravično suđenje, na koje se apelant poziva. Iz navedenog proizilazi da je apelacija očigledno (prima faciae) neosnovana.
12. Apelant također pobija i uvodno pobrojane presude Vrhovnog suda od 27. augusta 2003. godine, kojima su tužbe apelanta u upravnom sporu, u istoj pravnoj stvari, odbijene zbog propuštanja roka za traženje povrata sredstava od nadležnog upravnog organa. Međutim, apelant je navedene presude primio u periodu od 17. do 26. septembra 2003. godine, a apelaciju je podnio 25. aprila 2005. godine, proizilazi da je apelacija protiv ovih presuda iz upravnog spora podnesena nakon proteka roka od 60 dana, propisanog u članu 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 4. i 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelacija podnesena nakon proteka roka od 60 dana, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić