Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-66/03 (A.B.)

Odluka donesena 21. 07. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-66/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

21. 07. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 66/03, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 21. jula 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. B. iz Sanskog Mosta, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-1992/01 od 27. marta 2002. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 13. maja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1992/01 od 27. marta 2002. godine, kao i upravnih i drugih akata koji su prethodili presudi Vrhovnog suda (zaključak Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata, Odjeljenje Sanski Most, broj 16-7-41-405/99 od 31. augusta 1999. godine, pismeno Kantonalnog suda u Bihaću, broj U-35/00 od 19. juna 2000. godine i Rješenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, broj UP-II-04-41-616/00 od 13. novembra 2000. godine).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 23. septembra 2003. godine zatraženo je od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) da odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovorio na apelaciju 1. oktobra 2003. godine, a Federalno ministarstvo 20. oktobra 2003. godine. Ovi odgovori dostavljeni su apelantu, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

5. Privremenim rješenjem Službe za pitanja boraca, invalida i porodica šehida Općine Sanski Most, broj 06-560-72/96 od 8. novembra 1996. godine (u daljnjem tekstu: privremeno rješenje o pravu), apelantu, koji je ranjen juna 1992. godine, priznato je svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% invaliditeta - privremeno na dvije godine, s tim da apelantu pravo prema ovom rješenju pripada od 1. jula 1992. godine - privremeno do 15. oktobra 1998. godine, te je određena odgovarajuća visina lične invalidnine koja mu pripada za to vrijeme.

6. Zaključkom Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata Odjeljenje Sanski Most, broj 16-7-41-405/99 od 31. augusta 1999. godine (u daljnjem tekstu: zaključak o obustavi isplate invalidnine), u postupku revizije apelantu je obustavljena isplata invalidnine od 30. aprila 1999. godine, sa obrazloženjem da apelant nije obezbijedio uvjerenje o okolnostima ranjavanja, što je bio dužan učiniti.

7. Rješenjem Federalnog ministarstva, broj UP-II-04-41-616/00 od 13. novembra 2000. godine, u postupku o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv zaključka o obustavi isplate invalidnine, i ujedno u postupku revizije, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i riješeno da se poništava zaključak o obustavi isplate invalidnine, te da ostaje na snazi privremeno rješenje o pravu na invalidninu.

Prema obrazloženju rješenja Federalnog ministarstva, apelantova žalba je odbijena jer je, razmatranjem svih pismenih dokaza u predmetnom spisu, utvrđeno da apelant na zahtjev prvostepenog organa nije u ostavljenom roku dostavio reviziono uvjerenje o okolnostima ranjavanja, koje je potrebno za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida, a zaključak o obustavi isplate invalidnine je poništen zato što apelant nije ni imao pravo na isplatu invalidnine poslije 15. oktobra 1998. godine, do kada mu je privremenim rješenjem o pravu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida.

8. Presudom Vrhovnog suda, broj U-1992/01 od 27. marta 2002. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba, podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva broj UP-II-04-41- 616/00 od 13. novembra 2000. godine. Vrhovni sud je zaključio da donošenjem osporenog rješenja nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja (apelanta), jer je tim rješenjem poništen zaključak prvostepenog organa o obustavi isplate invalidnine, protiv kojeg je apelant izjavio žalbu i čije je poništenje tražio. U obrazloženju presude se, dalje, navodi da se poništenjem zaključka o obustavi isplate invalidnine, prema odredbama člana 266. Zakona o upravnom postupku, poništavaju i pravne posljedice koje je taj zaključak proizveo.

IV. Relevantni propisi

9. Prema Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca («Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/94), ratni vojni invalid je državljanin koji je, vršeći vojne dužnosti ili druge dužnosti za vojne ciljeve u ratu zadobio ranu, povredu, ozljedu ili bolest pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje 20% (član 4); osnovna prava vojnog invalida su, između ostalog, lična invalidnina, zdravstvena zaštita i novčane naknade u vezi sa ostvarivanjem zdravstvene zaštite (član 22); vojni invaliditet, kao uvjet za ostvarivanje prava po ovom zakonu, utvrđuje se na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija (čl. 98., 99.,100. i 104); rješenje kojim se utvrđuje vojni invaliditet, invalidnina, donijeto u prvom stepenu podliježe reviziji, koju vrši nadležni organ koji u drugom stepenu rješava o pravima po ovom zakonu, a ako protiv rješenja donesenog u prvom stepenu nije izjavljena žalba, organ koji je donio to rješenje dostavit će ga, zajedno sa spisima predmeta, organu nadležnom za vršenje revizije u roku od osam dana od isteka roka za žalbu (član 103); u postupku revizije nadležni organ dužan je da pribavi mišljenje ljekarske komisije koja daje nalaz i mišljenje organu koji u drugom stepenu rješava o pravima po ovom zakonu (član 104. stav 4).

10. U Zakonu o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku u Republici Bosni i Hercegovini («Službeni list RBiH», br. 2/92,16/92, 13/93 i 13/94), koji je primjenjivan do 28. januara 1998. godine, propisano je da se, ako je prema okolnostima slučaja neophodno prije okončanja postupka donijeti rješenje kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi, takvo rješenje donosi na podlozi podataka koji postoje u času njegovog donošenja, da u takvom rješenju mora biti naznačeno da je privremeno, a privremeno rješenje se smatra u pogledu pravnih sredstava i izvršenja kao samostalno rješenje, a rješenjem o glavnoj stvari koje se donosi poslije okončanja postupka ukida se privremeno rješenje donijeto u toku postupka (član 217).

Identične odredbe o privremenom rješenju sadrži i Zakon o upravnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 2/98 i 48/99).Dakle, prema ovom zakonu, protiv rješenja donesenog u prvom stepenu stranka ima pravo žalbe (član 11. stav 1. prva rečenica), svaki organ uprave pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost (član 24); protiv prvostepenih rješenja općinskog načelnika, općinskih službi, koja su u upravnom postupku donesena na osnovu federalnog zakona ili drugog federalnog propisa, u drugom stepenu rješava nadležni federalni organ uprave iz odgovarajuće upravne oblasti, ako federalnim zakonom nije utvrđena nadležnost drugog organa (član 223. stav 4); drugostepeni organ može odbiti žalbu, poništiti rješenje u cijelosti ili djelimično ili ga izmijeniti (član 236. stav 3); drugostepeni organ će odbiti žalbu i kad utvrdi da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka, ali su oni takvi da nisu mogli uticati na rješenje stvari (član 237); ako drugostepeni organ utvrdi, između ostalog, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar (član 240. stav 1); poništavanjem rješenja i proglašavanjem rješenja ništavim poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo (član 266. stav 1).

11. Zakonom o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 2/98 i 8/00) propisano je da se upravni spor može pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stepenu (član 10. stav 1), a može se pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno žalbi stranke nije u propisanom roku donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku (član 11); sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku (član 35); zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tome nije vezan razlozima tužbe (član 36. stav 1); sud rješava spor presudom, kojom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana, a ako se tužba uvažava, sud poništava osporeni upravni akt (član 38. st. 1. i 2); u presudi se moraju cijeniti svi navodi tužbe (član 40. stav 1. zadnja rečenica).

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda broj U-1992/01 od 27. marta 2002. godine, žaleći se da je povrijedila njegova ljudska prava koja su zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenim protokolima, jer Vrhovni sud, kao i prethodno organ uprave, nisu primijenili ili su pogrešno primijenili odredbe Zakona o upravnom postupku, Zakona o upravnom sporu i Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. Apelant navodi da su povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer Vrhovni sud nije razmatrao niti ocijenio ni jedan tužbeni navod apelanta da zaključak o obustavi isplate invalidnine nije donio nadležni organ, te da drugostepeni organ, koji je donio osporeno rješenje, nije u cijelosti razmatrao njegovu žalbu, jer nije odlučio o dokazima za pribavljanje uvjerenja o okolnostima njegovog ranjavanja; pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je osporenom presudom, kao i prethodno upravnim aktima, apelant ostao bez sredstava za svoju egzistenciju i egzistenciju svoje porodice; pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer je i Vrhovni sud prihvatio pretpostavke, a ne činjenice, kao i drugostepeni organ uprave, koji nije procijenio žalbene navode, kako u odnosu na povrede postupka, tako i na primjenu materijalnog prava; zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, jer su zloupotrijebljena prava apelanta tako što iz odluka proizlazi da on ostvaruje prava s obzirom da je osporenim rješenjem poništen zaključak o obustavi isplate invalidnine, a istovremeno se daje do znanja da isplata invalidnine prestaje zbog isteka važenja rješenja o stjecanju prava.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da je svoje pravno stanovište vezano za konkretan spor iznio u presudi broj U-1992/01 od 27. marta 2002. godine.

14. Federalno ministarstvo je odgovorilo da u cijelosti ostaje pri svom rješenju broj UP-II-04- 41-616/00 od 13. novembra 2000. godine, jer je zasnovano na zakonu. Dalje se navodi da apelant u ranijem postupku nije dostavio uvjerenje o okolnostima ranjavanja, da je izdavanje uvjerenja o okolnostima ranjavanja u nadležnosti Federalnog ministarstva - Odjel za odbranu Sanski Most, zbog čega nisu mogli biti prihvaćeni kao pravno valjani određeni drugi dokazi apelanta, te da je dostavljanje uvjerenja o okolnostima ranjavanja bitno za ocjenu da li su ispunjeni uvjeti iz člana 4. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca za stjecanje svojstva ratnog vojnog invalida.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, «Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj U- 1992/01 od 27. marta 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je protiv presude Vrhovnog suda, koja je donesena 27. marta 2002. godine, podnio apelaciju 15. maja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, broj U-1992/01 od 27. marta 2002. godine, kao i upravne akte koji su prethodili toj presudi, tvrdeći da su povrijedila njegova ljudska prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i čl. 13. i 17. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga se izjašnjenje Ustavnog suda o relevantnim odredbama Evropske konvencije i njenih protokola odnosi i na odgovarajuće odredbe člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine.

a) Pravo na pravično suđenje - član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije

21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, prva rečenica glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije, garantira svakome pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno pravo da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prav, Golder v. VB, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18. stav 36).

24. Konkretni predmet odnosi se na spor po tužbi apelanta u vezi sa isplatom lične invalidnine po osnovu invalidnosti. Prema sudskoj praksi Ustavnog suda, kao i sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, sporovi u pogledu naknade, u skladu sa socijalno-zdravstvenom shemom tiču se «građanskih prava» (vidi Ustavni sud, odluke br. U 5/00 i U 53/02, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», br. 1/01 i 38/03); presuda Evropskog suda za ljudska prava, Kerojärvi protiv Finske, od 15. jula 1995. godine, serija A, broj 332, stav 36). Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se ovaj postupak odnosi na apelantovo građansko pravo i da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju. Ustavni sud će, stoga, preispitati da li je postupak pred Vrhovnim sudom bio pravičan, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Imajući u vidu navode tač. 15. i 16. ove odluke, Ustavni sud neće posebno odlučivati o apelantovom zahtjevu koji se odnosi na rješenje Federalnog ministarstva, broj UP-II-04-41-616/00 od 13. novembra 2000. godine, niti na zaključak o obustavi isplate invalidnine, jer je to rješenje, kojim je poništen zaključak o obustavi invalidnine, kao konačan akt u upravnom postupku, već bio predmet ispitivanja i ocjene u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom, nakon čega je i donesena presuda koju apelant, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, osporava. Dalje, pismeno Kantonalnog suda u Bihaću od 19. juna 2000. godine nije upravni akt i nije ni bilo predmet ispitivanja i ocjene u predmetnom upravnom sporu. Ustavni sud posebno ističe da predmet osporavanja pred Ustavnim sudom nije privremeno rješenje o pravu (vidi tačku 5. ove odluke). Međutim, i da jeste predmet osporavanja, za razmatranje apelacije u tom smislu smetnja bi bila neiscrpljivanje pravnih lijekova, jer apelant nije koristio mogućnost pravnih lijekova u upravnom postupku i u upravnom sporu (vidi tač. 9., 10. i 11. ove odluke).

26. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud, ispitujući u granicama zahtjeva iz apelantove tužbe zakonitost rješenja Federalnog ministarstva, broj UP-II-04-41-616/00 od 13. novembra 2000. godine, odlučio odbiti apelantovu tužbu, jer je zaključio da donošenjem osporenog rješenja, kojim je poništen zaključak o isplati invalidnine i čije je poništenje apelant tražio, nije povrijeđen zakon na štetu apelanta. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud, ovakvim postupanjem, nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje.

27. U vezi sa apelantovim prigovorom da Vrhovni sud nije procijenio apelantove tužbene navode da zaključak o obustavi isplate invalidnine nije donio nadležni organ, kao i da drugostepeni organ nije odlučio o dokazima za pribavljanje uvjerenja o okolnostima njegovog ranjavanja, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti, broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49,67). Dalje, Ustavni sud ukazuje na odredbe Zakona o upravnom sporu, koje su navedene u tački 11. ove odluke, a posebno na odredbe člana 36. stav 1., prema kojima zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tome nije vezan razlozima tužbe.

28. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu sve okolnosti slučaja, Ustavni sud nije našao da ima povrede prava na pravičan postupak.

Druge navodne povrede Evropske konvencije

29. Apelant se, također, žali na povrede prva na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek i zabranu «zloupotrebe prava» iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. S obzirom da je predmet spora pred Vrhovnim sudom bilo drugostepeno rješenje kojim je poništen zaključak o obustavi isplate invalidnine, a imajući u vidu zaključak Ustavnog suda da u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije zloupotrijebio pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji njegova odluka, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno odvojeno razmatrati navode apelacije u pogledu ovih prava.

VIII. Zaključak

30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-66/03 (A.B.) | Sudska praksa | Aktio