Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-94/03 (M.T.)
Odluka donesena 17. 05. 2004.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Šta se ne smatra domom
- Djelotvoran pravni lijek
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Poslovnik Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o izmjenama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
Predmeti (1)
U-94/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
17. 05. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 94/03, rješavajući apelaciju M. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 17. maja 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. T., iz Modriče, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-156/02 od 4. jula 2002. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. T. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Modriče, koju zastupa V. G., advokat iz Lukavca, podnijela je 10. septembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-156/02 od 4. jula 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 8. decembra 2003. i 20. marta 2004. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju nije dostavljen.
III. Činjenično stanje
Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
4. Apelantica je, 15. marta 1999. godine, podnijela zahtjev Skupštini općine Lukavac za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo.
5. Predmetni stan se nalazi u Lukavcu, u ulici Ratka Perića, C-6, stan broj 10, sprat II, ukupne površine 66,70 m². Stan je na korištenje dobio B. S., bivši apelantičin suprug 17. jula 1987. godine od SOUR KHK «Boris Kidrič», Radna organizacija KHI OOUR Željeznički saobraćaj Lukavac, na temelju Rješenja broj 25/2-11-12/87 od 17. jula 1987. godine i Ugovora o korištenju stana sa SIZ Lukavac, Osnovna zajednica stanovanja, broj 2/6-41/88 od 17. maja 1988. godine.
6. Brak između apelantice i B. S. razveden je 7. novembra 1990. godine na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda Lukavac (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-66/90 od 17. novembra 1990. godine. Faktički prekid bračne zajednice nastupio je prije razvoda braka, kada je iz predmetnog stana odselio B. S., koji je zasnovao novu bračnu zajednicu. U predmetnom stanu nastavila je da živi apelantica sa punoljetnom kćerkom i malodobnim sinom iz braka sa B. S. sve do 15. maja 1992., kada je apelantica napustila stan sa članovima svog domaćinstva.
7. Stan je proglašen napuštenim i B. S., bivši apelantičin muž, podnio je 15. marta 1999. godine zahtjev nadležnom organu uprave Općine Lukavac za povrat stana u posjed, od kojeg je odustao 29. marta 1999. godine pismenim zahtjevom navedenom organu uprave. Na predmetnom stanu stanarsko pravo su imala oba bračna druga. Nadležni općinski organ uprave, Zaključkom broj 04/5-23-9-495/99 od 29. marta 2000. godine, obustavio je postupak za povrat predmetnog stana u posjed.
8. U tom periodu stan je koristio privremeni korisnik V. T., iz Lukavca, na temelju usmenog dogovora sa B. S. – nosiocem stanarskog prava prema kojem je bio obavezan isplatiti B. S. 15.000 KM za odustajanje od zahtjeva za povrat stana.
9. Privremeni korisnik je B. S. isplatio 5.000 KM za trajno korištenje stana, koji je privremeni korisnik namjeravao otkupiti nakon okončanju postupka. Prema navedenom dogovoru, preostali dio novca naknadno bi isplatio B. S.
10. O navedenim činjenicama apelantica, kao zainteresirano lice, nije bila obaviještena.
11. Apelantica je 22. maja 2000. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog protiv protivnika B. S., kojim od tog suda traži da nju odredi kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
12. Općinski sud, rješenjem broj Ri-8/01 od 6. jula 2001. godine, odbio je apelantičin zahtjev za utvrđivanje statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
13. Kantonalni sud Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), rješenjem broj Gž-1243/01 od 18. januara 2002. godine, odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda, broj Ri-8/01 od 6. jula 2001. godine, žalbu je odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
14. Kantonalni sud je također zaključio da se, zbog činjenice da je prestalo stanarsko pravo, nisu ispunili uvjeti da se bilo koja strana u sudskom postupku odredi za nosioca stanarskog prava i da su neosnovani apelantičini navodi koji se odnose na okolnosti koje su odlučne za određivanje nosioca stanarskog prava u slučaju razvoda braka (član 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima).
15. Vrhovni sud je, presudom broj Rev-156/02 od 4. jula 2002. godine, odbio kao neosnovanu apelantičinu reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-1243/01 od 18. januara 2002. godine, pozivajući se na navedene razloge drugostepenog suda.
IV. Relevantni propisi
16. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 11/98).
«Član 3.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
(...).
Član 4.
Nosilac stanarskog prava iz člana 3. stav 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se općinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove, ako zakonom kantona-županije nije drugačije određeno.
Zahtjev se podnosi pismeno, uz potpis nosioca stanarskog prava ili usmeno, lično ili putem punomoćnika.
Zahtjev treba da sadrži:
1.podatke o stanu;
2.dokaze da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva;
3.datum kad se nosilac stanarskog prava namjerava vratiti u stan, ali ne kasnije od godinu dana nakon podnošenja zahtjeva i 4.podatke o boravištu nosioca stanarskog prava i članova njegovog porodičnog domaćinstva u vrijeme podnošenja zahtjeva.
Član 5.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku iz prethodnog stava prestaje mu stanarsko pravo».
Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 39/98 12/99 i 19/99).
«Član 19.
Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.
Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Član 20.
Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima.
Raniji bračni drug, koji je po odluci suda prestao da bude nosilac stanarskog prava, dužan je da se iseli iz stana zajedno sa korisnicima stana, koji čine njegovo porodično domaćinstvo, kada mu se obezbijedi nužni smještaj.
Na prijedlog davaoca stana na korištenje nadležni sud može odlučiti da se bračni drug koji bi zbog razvoda braka ostao kao nosilac stanarskog prava na tome stanu, preseli u drugi stan koji nudi davalac stana na korištenje, ako taj stan zadovoljava potrebe nosioca stanarskog prava koji ostaje u stanu i ako obezbijedi prostorije za nužni smještaj drugom bračnom drugu». Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 42/98 i 3/99).
«Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 3.
Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka. One se mogu odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivnika i nagoditi se.
Sud neće uvažiti raspolaganje stranaka koja su protivna s prisilnim propisima i pravilima morala društva».
Zakon o vanparničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 2/98).
«Član 2.
(...)
U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno».
V. Apelacija
17. Apelantica se žali da su zaključkom Službe za komunalne i stambene poslove mjesnih zajednica Općine Lukavac, broj 04/5-23-9-495/99 od 29. marta 2000. godine, te rješenjem Općinskog suda, broj R1-8/01 od 6. jula 2001. godine, rješenjem Kantonalnog suda broj Gž- 1243/01 od 18. januara 2002. godine, i presudom Vrhovnog suda, broj Rev-156/02 od 4. jula 2002. godine, povrijeđena njena ustavna prava iz člana II/3.f) i k) čl. II/4. i II/5. Ustava BiH i Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te čl. 8., 13., 14., i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelantica predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene sudske odluke i predmet vrati na ponovni postupak prvostepenom sudu.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Rev-156/02 od 4. jula 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 7. augusta 2002. godine. S obzirom da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 10. septembra 2002. godine, apelacija je blagovremena, tj. podnesena je u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, jer nije ustanovljen nijedan od slučajeva zbog kojeg apelacija ne bi bila dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantica se žali da su joj osporenom presudom Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđena prava iz člana II/3.f) i k), čl. II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 8., 13., 14. i
17. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24.a) Pravo na mirno uživanje imovine – član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
k) Pravo na imovinu.
(...)».
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip o mirnom uživanju imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici tog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadziranja korištenja imovine, u skladu sa javnim interesima. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa, iskazanog u prvom pravilu.
26. Pojmove «imovina» i «svojina», koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću svojinu i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31, stav 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02 i Odluka broj U 12/01, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).
27. Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta slijedi, a to među strankama nije ni sporno, da ni jedna od stranaka (apelantica i njen protivnik u sporu B. S.) nije u posjedu predmetnog stana, i to B. S. od razvoda braka sa apelanticom od 1990. godine, a apelantica od izbijanja ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini 1992. godine. U pogledu osnovanosti apelantičinog zahtjeva da se ona odredi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, kao bitno pitanje postavilo se da li su stranke u sporu, koja od njih i kada podnijele zahtjev nadležnom organu za vraćanje stana u posjed u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom sudskom postupku nesumnjivo utvrđeno da je apelantičin protivnik B. S. odustao od zahtjeva za povrat stana i da je postupak po njegovom zahtjevu obustavljen, te da apelantica nije ni podnosila zahtjev za povrat stana, kako nadležnom općinskom organu uprave, tako ni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (CRPC). Ovakvo činjenično utvrđenje apelantica nije ni u žalbi osporavala. Kod ovakvog stanja stvari Ustavni sud smatra pravilnim zaključak sudova prema kojem je i apelantici i njenom protivniku u sporu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu saglasno članu 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a slijedom toga i zaključak da je apelantičin zahtjev da se ona utvrdi nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu neosnovan i da ga, kao takvog, treba odbiti. Na isti način Ustavni sud primjećuje da su irelevantni apelantičini prigovori da ona nije bila nosilac stanarskog prava na ovom stanu, već da je to bio njen protivnik u sudskom postupku, tj. njen bivši suprug, koji je bez njenog znanja odustao od zahtjeva za povrat stana, jer je apelantica po članu 19. Zakona o stambenim odnosima bila sunosilac stanarskog prava, a u svakom slučaju član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava saglasno članu 6. navedenog zakona pa je u tom svojstvu, neovisno od svog protivnika u ovom sporu kao nosioca stanarskog prava, mogla podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed u smislu čl. 3., 4. i 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. To je, uostalom, i bio apelantičin interes budući da je ona od suda zatražila da nju odredi za nosioca stanarskog prava. Ustavni sud iz istog razloga smatra suvišnim i apelantičine žalbene navode koji se odnose na okolnosti odlučne za određivanje nosioca stanarskog prava u slučaju razvoda braka (član 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima) jer zbog same činjenice prestanka stanarskog prava nisu ispunjeni uvjeti da se bilo koja od stranaka u predmetnom sporu odredi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
28.b) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske koje štiti član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, i pravo na djelotvoran pravni lijek koje štiti član 13. Evropske konvencije Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku».
29. Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa nemiješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Međutim, u konkretnom slučaju apelantica ne navodi nikakvo miješanje kada je u pitanju njen dom, već smatra da ima pravo dobiti adekvatan stan, dakle, predmet njene žalbe je pravo na stjecanje stana, a ne miješanje u već stečeno pravo. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 8. Evropske konvencije, nije povrijeđen.
30.c) Član 13. Evropske konvencije glasi:
”Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.”
31. Ustavni sud ističe da, prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, jedino podnosilac koji ima osnovan zahtjev o povredi svojih prava iz Evropske konvencije ima pravo, prema članu 13. Evropske konvencije, na efektivan pravni lijek (Evropski sud za ljudska prava, Silver i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. marta 1913., serija A, broj 64). Ustavni sud sumnja da bi se apelantica u ovom slučaju mogla osnovano pozvati na povredu prava iz Evropske konvencije. U svakom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelantica imala na raspolaganju efektivna pravna sredstva. Protiv presude Općinskog suda mogla je uložiti žalbu Kantonalnom sudu, a protiv presude Kantonalnog suda izjaviti reviziju Vrhovnom sudu. Uostalom, sve pravne lijekove pred navedenim sudovima apelantica je i iskoristila i o tim lijekovima su sudovi donijeli odgovarajuće presude.
32. Slijedi da član 13. Evropske konvencije, u konkretnom slučaju, nije povrijeđen. 33.c) Zabrana diskriminacije – član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”
Slijedi da se apelantičine žalbe odnose, u suštini, na diskriminaciju uživanja njenog prava na imovinu i dom pod općim i jednakim uvjetima, kao i na jednakost pred zakonom u pogledu ovih prava.
34. Ustavni sud je prethodno utvrdio neutemeljenim apelantičin zahtjev da se ona utvrdi nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno da joj se stan preda u posjed jer je propustila da, u smislu čl. 6. i 19. Zakona o stambenim odnosima, odnosno u skladu sa čl. 3., 4. i 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, podnese zahtjev da se ona utvrdi nosiocem stanarskog prava, odnosno za predaju stana u posjed, i da je suvišno razmatrati njen zahtjev po osnovu razvoda braka prema članu 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Pored toga, apelantica nije dostavila nijedan dokaz koji bi pokazao da je ona tretirana različito od ostalih osoba koje su se nalazile u istoj situaciji. Slijedi, stoga, da apelantica nije bila podvrgnuta diskriminaciji u značenju člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije s obzirom da niti iz spisa ovog premeta, a ni iz apelantičinih navoda, ne proizlazi povreda načela zabrane diskriminacije u bilo kojem obliku.
35.d) Pravo na povratak – član II/5. Ustava BiH
36. Ustavni sud će, nadalje, ispitati da li je osporena presuda povrijedila apelantičino pravo na povratak zaštićeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, koji glasi:
«Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi sa takvom imovinom, koje su date pod prisilom, ništave su.»
37. Ova odredba Ustava Bosne i Hercegovine odražava specifičnu situaciju u državi kao rezultat rata i pokazuje određenje ustavotvorca da ukloni posljedice rata u cilju ponovnog uspostavljanja multietničkog i multikulturnog društva. Pored konkretnog prava na povrat imovine, ovaj član sadrži opće pravo na povratak svojim domovima. Član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine štiti pravo izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoja mjesta, tj. u svoje gradove i sela.
38. Uživanje ovog prava može biti ugroženo kada licu nije data mogućnost da se vrati u svoj dom, što je osnova za njegovo življenje na određenom mjestu. Budući da povreda prava na pravično suđenje ili povreda nekog drugog prava iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, presudom nekog od sudova u Bosni i Hercegovini, može da oteža povratak izbjeglica i raseljenih lica svojim ranijim domovima, te može da utiče negativno na povratak zagarantiran članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud je ustanovio da u konkretnom slučaju osporena presuda Vrhovnog suda ne povređuje apelantičino pravo na imovinu, dom i druga navedena prava. Ustavni sud, stoga, smatra da je apelantica imala mogućnost da podnese zahtjev za povrat stana u zakonom ustanovljenim rokovima, ali s obzirom da ona to nije učinila, osporena presuda ni na koji način ne ograničava njeno pravo na povratak koje je zaštićeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
39. Prema navedenom, osporena presuda Vrhovnog suda nije povrijedila član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
40. Na osnovu člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić