Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-93/03 (E.B.)
Odluka donesena 11. 02. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-93/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
11. 02. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 93/03, rješavajući apelaciju E. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2004. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E. B., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kvlz- 52/01 od 25. juna 2002. godine, presude Kantonalnog suda Bihać broj Kž-13/01 od 3. aprila 2001. godine i presude Općinskog suda Sanski Most broj K-110/00 od 9. novembra 2000. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. E. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Donjeg Kamengrada, općina Sanski Most, koga zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 28. augusta 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kvlz-52/01 od 25. juna 2002. godine, presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-13/01 od 3. aprila 2001. godine i presude Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K- 110/00 od 9. novembra 2000. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 23. septembra 2003. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju dostavljen je 18. septembra 2003. godine.
4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je, 26. januara 2004. godine, dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj K-110/00 od 9. novembra 2000. godine apelant je proglašen krivim zbog izvršenja krivičnog djela iz člana 315. stav 3. u vezi sa stavom 1. (ugrožavanje bezbjednosti saobraćaja) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon) za koje je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 800 KM.
7. Odlučujući o žalbi optuženog, Kantonalni sud je presudom broj Kž-13/01 od 3. aprila 2001. godine žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
8. Protiv navedenih presuda osuđeni je, preko svog branioca, podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog kršenja krivičnog zakona i povreda odredbi krivičnog postupka, s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
9. U dopisu broj Ktž-64/01 od 4. jula 2001. godine zamjenik federalnog tužioca je predložio da se zahtjev odbije.
10. Vrhovni sud, presudom broj Kvlz-52/01 od 25. juna 2002. godine, je zahtjev apelanta za zaštitu zakonitosti odbio kao neosnovan iz razloga navedenih u obrazloženju presude.
IV. Relevantni propisi
11. Zakon o krivičnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 43/98 i 23/99) predviđa:
“Član 403. stav 2.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti zbog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ni protiv odluke Vrhovnog suda Federacije u kojoj je bilo odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti».
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant osporava sudske odluke navodeći da su nezakonite zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalno-pravnih propisa, odluke o kazni i važnih povreda krivičnog postupka. Apelant smatra da osporene presude povrjeđuju njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i predlaže da Ustavni sud svojom odlukom usvoji apelaciju, ukine osporene presude Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda i predmet vrati Općinskom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je, odlučujući o apelantovoj žalbi a kasnije i o njegovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, ocijenio sve činjenične i pravne aspekte konkretnog krivičnog djela i odlučio kao u osporenim presudama. Smatra da osporenim sudskim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna i zakonska prava, kao i njegova osnovna ljudska prava.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
16. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Kvlz-52/01 od 25. juna 2002. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, kao i nižestepene presude navedene u dispozitivu ove odluke. Nadalje, utvrđeno je da je apelant osporenu presudu Vrhovnog suda primio u periodu od 15. jula do 27. augusta 2002. godine, a apelacija je podnesena 28. augusta 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da je utvrđeno da ne postoji nijedan od slučajeva zbog kojih bi apelacija bila nedopuštena.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
«1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.» Pravo na pravično suđenje
20. Opći zahtjev člana 6. stav 1. Evropske konvencije sadrži princip «pravičnosti» koji nije formuliran u samom članu, ali je važan za razumijevanje njegovog djelovanja.
21. Apelant se žali da su sudovi donijeli nezakonite presude jer je prvostepena presuda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog-krivičnog zakona da se izrečenom kaznom ne može postići zakonom utvrđena svrha kažnjavanja i da su učinjene bitne povrede krivičnog postupka, jer osporenim presudama nije odlučeno o predmetu optužbe. Apelant također tvrdi da je presuda nerazumljiva. Po apelantovom mišljenju na navedeni način povrijeđeno je njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. U ovom pogledu Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. (vidi odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/02, tačka 19; U 30/01 «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 24/02, tačka 17; U 62/01 «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/02, tačka 17).
23. Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiu protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju biti svi izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50,98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49,67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog i procesnog) zakona, Ustavni sud treba provjeriti je li u navedenom smislu postupak bio pravičan.
24. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje jesu li izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi je li postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobiveni (vidi, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. marta 1996. godine, Izvještaji, presuda i odluka 1996-II, stav 67).
25. S obzirom da iz okolnosti slučaja jasno proizlazi da su se postupci pred relevantnim sudovima ticali «krivične optužbe» protiv apelanta, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na ovaj način. Međutim, način primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije zavisi od konkretnih okolnosti i specifičnosti na koje ukazuje konkretan postupak. Pitanje je li apelant imao pravičan postupak treba riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Monnel and Moriis, od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, st. 54. i 56).
26. Ustavni sud ne nalazi da su u konkretnom slučaju sudovi proizvoljno tumačili relevantne odredbe Krivičnog zakona, što bi rezultiralo negiranjem pravde i bilo u suprotnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvorni pravni lijek
27. U svjetlu zaključka u pogledu navodne povrede člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode apelanta u pogledu navodne povrede člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
31. Na osnovu člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić