Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-79/03 (I.B.)
Odluka donesena 28. 11. 2003.
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman, Didier Maus
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-79/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
28. 11. 2003.
Tekst odluke
Predmet br. U 79/03 Apelacija I. B., iz Vogošće, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-662/02 od 10. aprila 2002. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Didier Maus, prof., sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 28. novembra 2003. godine, donio je
ODLUKU
Odbija se kao neosnovana apelacija I. B. iz Vogošće, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-662/02 od 10. aprila 2002. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. I. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vogošće, podnio je 6. juna 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-662/02 od 10. aprila 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. U skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je 11. septembra 2003. godine od Vrhovnog suda zatražio odgovor na apelaciju.
3. U skladu sa članom 20. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je 15. oktobra 2003. godine dostavio apelantu odgovor Vrhovnog suda.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
5. Apelant je bio pripadnik Armije Bosne i Hercegovine od 15. maja 1992. do 18. aprila 1993. godine. Ranjen je 12. marta 1993. godine. O liječenju apelant nema izvorne medicinske dokumentacije.
6. U toku upravnog rješavanja apelantovog zahtjeva za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida na temelju nalaza, ocjene i mišljenja prvostepene i drugostepene ljekarske komisije (broj 285/01 od 12. septembra 2001. i broj 291/01 od 21. novembra 2001. godine), utvrđeno je da je invaliditet kod apelanta ispod 20%, te mu je iz tog razloga zahtjev odbijen kao neosnovan.
7. Vrhovni sud, u presudi broj U-662/2002 od 10. aprila 2002. godine, odlučujući u upravnom sporu o apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na ličnu invalidninu, protiv akta tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata, broj UP-II-04/1-41-485/01 od 11. decembra 2001. godine, odbio je tužbu kao neosnovanu, prihvatajući u cijelosti činjenično i pravno stanje koje su utvrdili prvostepeni i drugostepeni organ uprave.
8. Vrhovni sud je ocijenio da su organi uprave potpuno i istinito utvrdili činjenično stanje konkretne upravne stvari i da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno-pravne propise, te da su to i razlozi zbog kojih je Vrhovni sud odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom.
IV. Relevantni propisi
9. Zakon o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca («Službeni list SFRJ», br. 31/86 i 42/90, koji se primjenjuje u Federaciji Bosne i Hercegovine i «Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/94).
«Član 4.
Ratnim vojnim invalidom se smatra lice koje je vršeći vojne ili druge dužnosti za vojne ciljeve u ratu zadobilo ranu, povredu, ozljedu ili bolest, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje 20%».
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant se žali da je pravosnažnim rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata, broj UP-II-04/1-41-485/01 od 11. decembra 2001. godine, povrijeđeno njegovo pravo da mu se prizna svojstvo ratnog vojnog invalida i, po tom osnovu, pravo na ličnu invalidninu. Iz tih razloga apelant smatra da osporena presuda Vrhovnog suda povređuje njegova ustavna prava.
Zatražio je da Ustavni sud odluči o zaštiti njegovih ustavnih prava.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se osporena presuda broj U-662/02 od 10. aprila 2002. godine temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona i da je donesena uz poštovanje pravila postupka. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI. Dopustivost
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
13. U konkretnom predmetu osporena presuda Vrhovnog suda je konačna u pogledu uvjeta za iscrpljivanje pravnih lijekova određenog članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Naime, prema članu 45. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH», br. 2/98 i 8/00), nije dopušten zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
14. Osporena presuda donesena je 10. aprila 2002. godine, a apelacija je primljena u Ustavnom sudu 6. juna 2002. godine. Slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana propisanim članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
15. Prema navedenom, apelacija je dopustiva.
VII. Meritum
16. Apelant nije naveo konkretno koja prava iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine su mu povrijeđena presudom Vrhovnog suda. Prema navodima u apelaciji i dokumentima iz spisa predmeta, proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
a) Pravo na pravično suđenje – član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
…
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
18. Pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, na koje se posredno poziva apelant, jamči, inter alia, pravo na pravičan postupak u građanskopravnim stvarima. U konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li se apelantovi navodi odnose na građanska prava u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanta, kao pripadnika oružanih snaga – Armije Bosne i Hercegovine.
Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
19. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom II/2. Ustava, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i u njenim protokolima, direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Stoga, izjašnjenje Ustavnog suda o relevantnim odredbama Evropske konvencije odnosi se i na odgovarajuće odredbe člana II/3. Ustava. Ustavni sud ističe da se kriteriji primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, izraženi u praksi Evropskog suda za ljudska prava, primjenjuju prilikom razmatranja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
20. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju organi uprave i Vrhovni sud odlučili o predmetu spora i to utvrdili u svojim odlukama (rješenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, broj UP-II.04/1-41-485/01 od 12. septembra 2001. godine i drugostepeno rješenje istog ministarstva, broj UP-II-04/1 od 11. decembra 2001. godine i presuda Vrhovnog suda broj U-662/02 od 10. aprila 2002. godine).
21. U pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da je Evropski sud za ljudska prava prihvatio nadležnost u pogledu rješavanja predmeta koji se tiču prava na penziju, ali samo u slučajevima u kojima je penzija stečena prethodnim dobrovoljnim (kontributivnim) uplatama doprinosa apelanata u penzioni fond. Međutim, u konkretnom predmetu, u pitanju je domaći zakon koji predviđa sticanje prava na penziju za invalide rata putem obaveznih uplata doprinosa u odgovarajući fond.
22. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju.
VIII. Zaključak
23. S obzirom na navedeno, a polazeći od člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić