Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-849/04 (V.I.)

Odluka donesena 28. 06. 2005.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-849/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 28. juna 2005. godine, u predmetu broj AP-849/04 na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. I., podnesena zbog nedonošenja rješenja o zahtjevu za utvrđivanje i isplatu penzije od strane Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. V. I. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Konjica, podnio je, 6. oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tektu: Federalni zavod) nije donio odluku o njegovom zahtjevu za isplatu penzije kod Federalnog zavoda.

2. Apelant je, 15. maja 2003. godine, Federalnom zavodu podnio zahtjev za priznavanje prava na penziju koju je ostvario u Konjicu u tadašnjem fondu PIO SR Bosne i Hercegovine. Kako nije odlučeno o njegovom zahtjevu u zakonskom roku, apelant je, 15. decembra 2003. godine, Federalnom zavodu podnio žalbu zbog „šutnje administracije“.

3. Federalni zavod je, 13. januara 2004. godine, odgovorio na apelantovu žalbu dopisom u kojem je naveo da, na temelju člana 2. stav 2. Sporazuma između tri nosioca penzionog i invalidskog osiguranja u Bosni i Hercegovini iz 2000. godine, isplatu penzije vrši nosioc osiguranja koji je posljednji korisniku isplaćivao penziju. Također je u odgovoru navedeno da ovaj sporazum nije van snage i da se dalje primjenjuje do donošenja novog.

4. Apelant se zatim obratio apelacijom Ustavnom sudu, u kojoj je naveo da nije podnio tužbu nadležnom sudu zbog nedonošenja rješenja od strane Federalnog zavoda, jer je jasno iz odgovora tog organa da se njegov zahtjev neće riješiti. Također je naveo da s obzirom da nije dobio nikakvo formalno rješenje na koje bi se mogao žaliti nije ni mogao podnijeti tužbu i pokrenuti upravni spor.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

(...)

17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

6. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom.

7. U konkretnom slučaju, apelant je, zbog nedonošenja rješenja od strane prvostepenog organa, podnio Federalnom zavodu žalbu zbog „šutnje administracije“. Međutim, s obzirom da Federalni zavod nije donio drugostepeno rješenje apelant je mogao nadležnom sudu podnijeti tužbu i pokrenuti upravni spor u smislu člana 22. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“, br. 2/98 i 8/02). S obzirom da apelant nije pokrenuo upravni spor, kako je to i sam naveo u apelaciji, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

8. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-849/04 (V.I.) | Sudska praksa | Aktio