Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-918/04 (A.U.)

Odluka donesena 15. 06. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Privremena mjera - odbijena
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-918/04

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 918/04, rješavajući apelaciju A. U. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. U., podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž- 117/04 od 6. oktobra 2004. godine i Kantonalnog suda u Mostaru broj K-31/03 od 27. februara 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A. U. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa A. Š., advokat iz Konjica, podnio je 22. oktobra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-117/04 od 6. oktobra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K:31/03 od 27. februara 2004. godine. Apelant je 27. decembra 2004. godine dopunio apelaciju. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 16. decembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 22. decembra 2004. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je 11. maja 2005. godine dostavljen apelantu.

5. Ustavni sud je, na sjednici 27. oktobra 2004. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

7. Presudom Kantonalnog suda broj K-31/03 od 27. februara 2004. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine («Službeni list RBiH», br. 2/92, 8/92, 10/92 i 13/94) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine jer je, 22. juna 1992. godine, pucao u oštećenog Husu Koraća, nanijevši mu tešku i po život opasnu povredu ustrijelom aorte srca, od koje je oštećeni, ubrzo zatim, preminuo. Apelant je odbranu bazirao tako da je naveo da je bio u stvarnoj zabludi u odnosu na oštećenog i da nije krivično odgovoran.

8. Vrhovni sud je Presudom broj Kž-117/04 6. oktobra 2004. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i Presudu Kantonalnog suda broj K-31/03 od 27. februara 2004. godine potvrdio.

IV. Relevantni propisi

9. U Krivičnom zakonu Republike Bosne i Hercegovine («Službeni list SFRJ», br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, koji je usvojen kao zakon Republike Bosne i Hercegovine, te «Službeni list RBiH», br. 2/92, 8/92, 10/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: «Član 36 stav1.

(1) Ko drugog liši života kazniće se zatvorom najmanje pet godina [....].»

10. U Zakonu o krivičnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase:

«Član 13.

«(1) Sud, nadležni tužitelj i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje rerete osumnjičenog ili okrivljenog tako i one koje mu idu u korist, te da prije početka postupka i u tijeku postupka osunjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniteljima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povređeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On navodi da je krivično djelo izvršio u stvarnoj zabludi u odnosu na oštećeno lice, pa prema tome se njegova radnja ne može okvalificirati kao umišljajna. Sam tekst prvostepene presude je proturječan i nerazumljiv i ne sadrži razloge donošenja presude, čime su počinjene bitne povrede krivičnog postupka iz tačke 2. stava 1. člana 385. Zakona o krivičnom postupku. Činjenična osnova iz optužnice se, navodi apelant, razlikuje od one iz presude. S obzirom da je period izvršenja krivičnog dijela vrijeme ratnih dejstava i da je apelant bio u vrijeme izvršenja krivičnog djela na stražarskoj dužnosti, njegov čin se može kvalificirati samo kao povreda stražarske ili patrolne dužnosti iz stava 1. člana 209. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ. Apelant navodi da su krivična djela ubistva iz člana 36. Krivičnog zakona RBiH obuhvaćena amnestijom, jer je apelant izbjeglo lice, a prema Dejtonskom mirovnom sporazumu oni su oslobođeni krivične odgovornosti. S obzirom na učinjene bitne povrede krivičnog postupka, pogrešnu pravnu kvalifikaciju krivičnog djela i stvarnu zabludu učinioca, apelant predlaže da se osporene odluke ponište i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da su razlozi koje navodi apelant neosnovani i temeljito su ih razmatrali i procijenili sudski organi. U opisanim radnjama su sva obilježja krivičnog dijela za koja je apelant proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Neosnovani su apelantovi navodi da je krivično djelo izvršeno u stvarnoj zabludi, o čemu su dati precizni i uvjerljivi razlozi u sudskim presudama. S obzirom da te iste navode apelant ponavlja i u apelaciji, Vrhovni sud smatra da su oni paušalno dati i da ustavna prava na koja se apelant žali nisu povrijeđena, posebno zbog činjenice da apelant ne navodi u čemu se ta povreda sastoji. Konačno, tokom krivičnog postupka nesporno je utvrđeno da apelant nije obavljao nikakvu službenu dužnost, o čemu su dati obrazloženi razlozi u osporenim odlukama. Zbog svih iznesenih razloga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija, kao neosnovana, odbije.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini

14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-117/04 od 6. oktobra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Osporenu presudu Vrhovni sud je donio 6. oktobra 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 22. oktobra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant se žali da mu je osporenim presudama, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak

18. Pravo na pravičan postupak je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

19. Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67, Ustavni sud, odluka broj U-62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog ili proceduralnog) zakona, Ustavni sud treba da provjeri je li postupak bio pravičan kao što je predviđeno članom 6. Evropske konvencije.

21. Razmatrajući konkretan slučaj Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03)

22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03)..

23. Apelant se u ovom predmetu žali, u suštini, da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno pravno kvalificirali počinjeno krivično djelo, smatrajući da u osporenim presudama postoji znatna sumnja o istinitosti odlučnih činjenica, te da osporene presude ne sadrže razloge za njihovo donošenje. Zbog toga apelant smatra da je u predmetnom slučaju povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.

24. Konkretna apelacija pokreće, prvenstveno, pitanje je li apelant, čineći krivično djelo, postupao u stvarnoj zabludi. On ističe da nije krivično odgovoran jer u vrijeme izvršenja krivičnog djela «nije bio svjestan nekog zakonom određenog obilježja konkretnog krivičnog djela odnosno [....] pogrešno je smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo bilo dozvoljeno». Prvostepeni sud je kao neuvjerljive i nerealne ocijenio navode apelantove odbrane po kojoj je lice koje se prema njemu kretale moglo biti neprijateljski vojnik. Moglo se znati i očekivati da se neposredno ka svojoj kući kreće oštećeni, da on nije imao nikakvo naoružanje pri sebi, da se kretao bez zaustavljanja, bez skrivanja i bez zauzimanja bilo kakvog položaja koji bi upućivao da to lice hoće nekog da napadne. Oštećeni se nije zaustavio iz jednostavnog razloga što je prepoznao apelantov glas i njegovo upozorenje da stane nije shvatio ozbiljno, smatrajući da je i on njega prepoznao, pogotovo što je apelant znao da je oštećeni otišao kod komšije. U tim okolnostima je nerealno bilo očekivati pojavu navodno neprijateljskog vojnika. Prvostepeni sud ističe da u takvoj situaciji apelant nije mogao doći u bilo kakav vid zablude da će ga tada njemu nepoznato lice napasti i ugroziti mu život. Da je to nepoznato lice zaista htjelo napasti apelanta, ponašalo bi se sasvim drukčije (zaustavilo bi se na upozorenje da stane, zauzelo bi određeni položaj radi napada, sklonilo bi se u najbliži zaklon, leglo bi na zemlju i sl.). Prvostepeni sud je zaključio da apelant apsolutno nije bio niti je mogao biti u zabludi da će oštećeni izvršiti napad, te da je stoga smatrao da je djelo izvršio u nužnoj odbrani. Osim toga, nije bio ni u kakvoj zabludi da je smatrao da, vršeći radnju krivičnog djela, otklanja istovremeno opasnost koja mu je prijetila od tada njemu nepoznatog lica, pa tu opasnost nije mogao otkloniti na drugi način, nego onako kako je to učinio kritične prilike. Prvostepeni sud je zaključio da se apelant, u kritičnom momentu izvršenja krivičnog djela, nije nalazio ni u otklonjivoj ni u neotklonjivoj stvarnoj zabludi.

25. Kantonalni sud je potvrdio da su sve odlučne činjenice u potpunosti tačno i objektivno utvrđene, da dati razlozi o tome u prvostepenoj presudi nisu ni proturječni ni nerazumljivi. Nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog zakona niti je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. U kritično vrijeme apelant nije obavljao nikakvu službenu dužnost, da bi se ta činjenica uzela kao osnova drukijeg vrednovanja njegove krivične odgovornosti. Sve okolnosti predmetnog slučaju ukazuju da apelant nije postupao ni u tzv. putativnoj nužnoj odbrani niti krajnjoj nuždi. Apelantovi navodi da je na njegov krivično-pravni slučaj trebalo primijeniti amnestiju se ne može prihvatiti, jer je Zakonom o amnestiji («Službene novine FBiH», broj 48/99) krivično djelo ubistva iz stava 1. člana 36. Krivičnog zakona RBiH izuzeto. S obzirom da apelant nije povratnik, a krivično djelo je izvršio u mjestu gdje je izbjegao, neosnovano je njegovo pozivanje da na njegov slučaj treba primijeniti Aneks VII člana 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma o amnestiji za učinjena krivična djela. Pošto su se stekla sva obilježja krivičnog djela i u objektivnom i u subjektivnom smislu, a budući da nije bilo okolnosti koje bi isključivale njegovu krivičnu odgovornost, sudovi su sasvim ispravno postupili kad su apelanta proglasili krivim, pa su žalbeni navodi da je povrijeđen krivični zakon na apelantovu štetu također neosnovan. I konačno, izrečena kazna je pravilno odmjerena primjenom odredbama o ublažavanju kazne.

26. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije su u cijelosti ispoštovani. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantirana ljudska prava.

27. Imajući u vidu postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju, gdje utvrđeno činjenično stanje, tumačenje i primjena zakona u osporenim presudama ne ukazuje na povrede Ustava Bosne i Hercegovine, nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-918/04 (A.U.) | Sudska praksa | Aktio