Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-953/04 (D.R.)
Odluka donesena 13. 07. 2005.
- Izmijenjene pravne okolnosti
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03 · čl. 209
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine · čl. 209
- Poslovnik Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-953/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 07. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. jula 2005. godine, u predmetu broj AP 953/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 7., 8. i 14. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. R. podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj, KPS-105/04 od 29. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog novonastalih pravnih okolnosti.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. R. podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KPS-105/04 od 29. septembar 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. R. podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KPS-105/04 od 29. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čardačana, opština Laktaši, koga zastupa Ž. P. B., advokat iz Banje Luke, podnio je, 3. novembra 2004. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine, i rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KPS-105/04 od 29. septembra 2004. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor određen protiv njega.
2. Ustavni sud je odlukom, broj AP-953/04 od 30. novembra 2004. godine, odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Apelant je, zajedno sa dva saizvršioca, osumnjičen da je izvršio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 205. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom pranja novca iz člana 209. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 3/03, 32/03 i 37/03, u daljnjem tekstu: Krivični zakon ), nakon čega mu je određen pritvor.
4. Rješenjem Suda BiH, broj KPS-105/04 od 29. septembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog vijeća tog suda, broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine, apelantu je produžen pritvor do okončanja glavnog pretresa, koji se vodi na osnovu optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), broj KT-142/04 od 27. septembra 2004. godine, kojom se apelant tereti za krivično djelo – organizovani kriminal – iz člana 205. stav 2. u vezi krivičnog djela – pranje novca – iz člana 209. stav 2. Krivičnog zakona.
5. Apelant tvrdi da mu je, osporenim rješenjima, povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tač. 7, 8. i 14. Poslovnika Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
8. Član 16. stav 2. tač. 7, 8. i 14. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
„Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrebljeno pravo na podnošenje apelacije;
...
8. ako su izmijenjene pravne okolnosti;
...
14. apelacija je preuranjena“.
a) Dopustivost apelacije u odnosu na član 5. stav 3. Evropske konvencije
9. Ustavni sud primjećuje da je apelant u apelaciji tražio ukidanje pritvora i puštanje na slobodu, zato što je smatrao da je lišen slobode suprotno odredbama člana 5. stav 3. Evropske konvencije, zbog čega je tražio i donošenje privremene mjere.
10. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri, broj AP 953/04 od 30. novembra 2004. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za ukidanje pritvora. Međutim, u istoj odluci naloženo je Sudu BiH da apelanta odmah izvede pred nadležnog sudiju u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, i obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama u roku od pet dana od dana prijema odluke o privremenoj mjeri. Tom prilikom, Ustavni sud je zauzeo stav da redovni sudovi, u konkretnom slučaju Sud BiH, trebaju direktno primijeniti odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije u slučajevima kada Zakon o krivičnom postupku ne propisuje striktnu obavezu da uhapšeno lice, tj. lice kojem je određen pritvor, izvedu pred nadležnog sudiju radi davanja iskaza.
11. Nakon prijema odluke o privremenoj mjeri, Sud BiH je rješenjem od 29. novembra 2004. godine apelantu ukinuo pritvor, te je pušten na slobodu. Osim toga, Sud BiH je naglasio da je na Općoj sjednici održanoj 6. oktobra 2004. godine donio zaključak po kojem se primjena člana 5. stav 3. Evropske konvencije smatra obaveznom, te da su sudije za prethodni postupak obavezne prilikom razmatranja prijedloga za određivanje pritvora, a prije donošenja svoje odluke, saslušati optuženog, čime će se ispuniti obaveza iz navedenog člana Evropske konvencije da se lice lišeno slobode odmah izvede pred sudiju.
12. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH pustio apelanta na slobodu, dok je istovremeno apelantov zahtjev iz apelacije bio usmjeren na to da Ustavni sud donese odluku kojom će naložiti njegovo puštanje iz pritvora. Dakle, u međuvremenu su nastupile izmijenjene pravne okolnosti, koje se sastoje u tome da je Sud BiH ukinuo apelantu pritvor i pustio ga na slobodu, što znači da je predmetni krivični postupak usklađen sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije. U takvoj situaciji Ustavni sud smatra da bi bilo bespredmetno ispitivati zakonitost pritvora u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, kada pritvor apelanta više ne postoji. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su nastupile izmijenjene pravne okolnosti iz člana 16. stav 2. tačka
8. Poslovnika Ustavnog suda.
13. Osim toga, Ustavni sud naglašava da apelant zadržava pravo da, nakon okončanja predmetnog krivičnog postupka, podnese nadležnom organu zahtjev za kompenzaciju u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 3/03), ukoliko bude smatrao da je bio žrtva kršenja ustavnih prava te da po toj osnovi ima pravo na odštetu.
b) Dopustivost apelacije u odnosu na član 6. Evropske konvencije
14. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije vidi u tome što je lišen slobode i nepotrebno i nepravilno zadržan u pritvoru, suprotno članu 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi sa citiranim apelantovim navodima, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque and Jobardo protiv. Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A-146, stav 68., te Ustavni sud, odluka broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, stav 19) pitanje je li ispoštovan princip pravičnog suđenja se mora procijeniti na osnovu postupka u cjelini, s obzirom da se nedostatak, do kojeg se došlo u jednoj fazi postupka, može popraviti u naknadnoj fazi postupka. Ovo znači da, u principu, nije moguće odrediti je li postupak bio pravičan ili ne dok se ne okonča i donese konačna sudska odluka.
15. U konkretnom slučaju, dopisom Suda BiH od 15. juna 2005. godine Ustavni sud je obavješten da je u konkretnom krivičnom predmetu donijeta prvostepena presuda, Suda Bosne i Hercegovine, broj K-128/04 od 11. aprila 2005. godine, i da je žalbeni postupak u toku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije preuranjena u smislu člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda.
c) Dopustivost u odnosu na član 14. Evropske konvencije
16. Svrha prava na zabranu diskriminacije jeste da štiti pojedince koje se nalaze u «istim ili sličnim» od diskriminirajućih razlika u tretmanu. Taj tretman se smatra diskriminirajućim ako nema cilja i razumnog opravdanja, tj ako ne ide u pravcu legitimnog cilja i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrebljenih sredstava i cilja koji se pokušava ostvariti (vidi Evropski sud, Rasmussen protiv Danske, presuda od 28. novembra 1984. godine, Serija A, broj 32, stav 35)
17. Apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, broj AP-373/04 od 18. maja 2005. godine).
18. Međutim, apelant osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava. Zbog toga, Ustavni sud je i ove navode apelanta odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane.
19. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač.7., 8. i 14. Poslovnika Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrebljeno pravo na podnošenje apelacije, odnosno ako su izmijenjene pravne okolnosti, i ukoliko je apelacija preuranjena, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić