Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1104/04 (I.T.)
Odluka donesena 28. 06. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1104/04
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1104/04, rješavajući apelaciju I. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudijana sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je 8.
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija I. T., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Kž-121/04 od 29. oktobra 2004. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. T., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Kž-121/04 od 29. oktobra 2004. godine u odnosu na pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. I. T. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 17. decembra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-121/04 od 29. oktobra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Kantonalnog javnog tužilaštva u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), 8. Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općinskog javnog tužilaštva u Vitezu (u daljnjem tekstu: Općinsko tužilaštvo) zatraženo je, 22. marta 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 30. marta i 1. aprila 2005. godine, a Kantonalno tužilaštvo 18. aprila 2005. godine. Općinsko tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 10. juna 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Općinski sud je Presudom broj K-236/04 od 29. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Kž-121/04 od 29. oktobra 2004. godine, proglasio apelanta i drugo lice, N.H., krivim zbog krivičnog djela krađe iz člana 273. stav 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon FBiH) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, te ga obavezao da plati sudski paušal u iznosu od 40,00 KM i da oštećenom ŠPD «Šumarstvo» Vitez- Krušćica, solidarno sa N.H., naknadi štetu u iznosu od 580,09 KM.
7. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da iz stanja u spisu sud nije našao postojanje osobito olakšavajućih okolnosti koje bi bile osnov za izricanje blaže kazne. Nasuprot tome, iz izvoda iz kaznene evidencije proizlazi da je apelant do sada bio tri puta osuđivan za istorodna krivična djela za što mu je prvi put bila izrečena sudska opomena, a zatim dvije uvjetne osude. Također, sud navodi da je apelant u izvršenju djela pokazao izrazitu upornost s obzirom da je u noćnim satima ponovo uzeo drvnu masu koju su mu prethodnog dana oduzeli ovlašteni organi i smjestili je u skladištu oštećenog.
IV. Relevantni propisi
8. Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99) «Član 273. 8. (1) Ko tuđu pokretnu stvar oduzme drugom u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist, kaznit će se zatvorom do tri godine. (2) Za pokušaj će se kazniti.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na život i pravo na pravičan krivični postupak. Apelant navodi da su ga teška materijalna situacija i borba za preživljavanje naveli da počini krivično djelo za koje je osuđen, te da izrečena kazna nije adekvatna za njega, a posebno za njegovu porodicu koja bi njegovim odlaskom na izdržavanje kazne bila dovedena u krajnju bijedu i siromaštvo. Apelant navodi da nižestepeni sudovi nisu cijenili činjenicu da je on porodičan čovjek, otac jednog djeteta, bez ikakve imovine i da radeći povremeno sezonske poslove jedini izdržava porodicu, te bi ovakva vrsta kazne dovela u pitanje egzistenciju njegove porodice, a društvo ne bi dobilo ništa. Iz navedenih razloga apelant smatra da su prvostepena i drugostepena presuda nezakonite i nepravične. Apelant traži da Ustavni sud donese odluku kojom se poništavaju prvostepena i drugostepena presuda, a apelant oslobađa krivično-pravne odgovornosti ili da se drugostepena presuda preinači tako što će se apelantu izreći uvjetna osuda sa najdužim mogućim rokom provjere.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da ne nalazi da je osporenom presudom došlo do narušavanja apelantovih ustavnih prava. Apelantu je pružena mogućnost da bude saslušan kao optuženi, da se izjasni na sve izvedene dokaze, da iznese svoju završnu riječ, a zatim da izjavi žalbu na prvostepenu presudu koju je Kantonalni sud u cijelosti razmotrio i u vezi s njom dao odgovor u svojoj presudi. Sud dalje navodi da je apelant propustio u apelaciji navesti kako je prije ove osude osuđivan još tri puta za istorodno krivično djelo za što su mu izricane prvo sudska opomena, a zatim i dvije uvjetne osude kakvu aplenat i ovaj put traži zbog čega se osnovano postavlja pitanje kakav je smisao izricanja uvjetnih osuda ako one očigledno ne postižu svoju propisanu svrhu kažnjavanja.
11. Kantonalno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi da je apelacija neosnovana. Tužilaštvo navodi da je apelant sudjelovao u postupku, da mu je tokom postupka ukazano na sve mogućnosti odbrane predviđene Zakonom o krivičnom postupku, a koje predstavljaju implementaciju Evropske konvencije. Apelantu je data mogućnost žalbe. 8.
12. Općinski sud u svom odgovoru navodi da je prilikom izricanja apelantu kazne zatvora cijenio da je on otac dvoje djece, da je porodičan čovjek kao i da je nezaposlen, ali da je također, našao da je apelant ranije kažnjavan. Općinski sud smatra da je krivični postupak u ovom predmetu vođen i završen u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku i da je odluka donesena u skladu sa predviđenom vrstom i visinom kazne za ovo krivično djelo, te da se ne vidi u kojem bi smislu bila povrijeđena apelantova ustavna prava.
VI. Dopustivost
13. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije».
14. Pravo na život ne pruža garanciju protiv svih prijetnji životu, već protiv namjernog lišavanja života i bezobzirnog ugrožavanja života. U konkretnom slučaju, očigledno je da ne postoje nikakvi razlozi koji dovode u pitanje apelantov život, već on smatra da mu je, presudama redovnih sudova kojim mu je za počinjeno krivično djelo izrečena kazna zatvora, povrijeđeno pravo na život, pa slijedi da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana. 8.
16. U odnosu na dio apelacije koji se tiče prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda, broj Kž-121/04 od 29. oktobra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, apelacija je podnesena 17. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant navodi da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: 8. "1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
23. Ustavni sud konstatira da se postupak pred Općinskim i Kantonalnim sudom u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred Općinskim i Kantonalnim sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
26. U konkretnom predmetu, apelant se žali da su presude redovnih sudova nezakonite i nepravične zbog toga što mu je za počinjeno krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca. Smatra da mu je trebalo izreći uvjetnu osudu jer bi se time postigla svrha kažnjavanja. Navodi da sud prilikom odlučivanja o kazni nije uzeo u obzir njegove porodične prilike, kao i to da se on nalazi u teškoj materijalnoj situaciji.
27. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne cijenio sve okolnosti kao što su da je apelant porodičan čovjek, oženjen, otac jednog djeteta i da je nezaposlen. Međutim sudovi su također cijenili i činjenicu da je apelant već tri puta bio osuđivan za istorodna krivična djela zbog kojih mu je prvi put bila izrečena sudska opomena, a zatim dvije uvjetne osude, kao i to da je apelant izrazio upornost u izvršenju krivičnog djela. 8.
28. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da sudjeluje u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su navedenim presudama povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom izrečena neadekvatna kazna, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi osnovani, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
31. Na osnovu člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić