Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-870/04 (Društvo za proizvodnju, unutrašnju i spoljnu trgovinu i usluge «NCo» d. o. o. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 02. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-870/04
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 870/04, rješavajući apelaciju Društva za proizvodnju, unutrašnju i spoljnu trgovinu i usluge «NCo» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 17. februara 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Društva za proizvodnju, unutrašnju i spoljnu trgovinu i usluge «NCo» d. o. o. Sarajevo, podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, br. U-3726/00, U-3727/00, U-3728/00, U-3729/00, U- 3730/00 sve od 14. jula 2004. godine; br. U-3714/00, U-3715/00, U- 3731/00, U-3732/00, U-3733/00 sve od 15. jula 2004. godine; br. U- 3707/00, U-3708/00, U-3709/00, U-3710/00, U-3711/00, U-3712/00, U-3713/00, U-3738/00, U-3739/00, U-3740/00, U-3741/00 sve od 22.
jula 2004. godine; br. U-3717/00, U-3718/00, U-3719/00, U- 3720/00, U-3721/00, U-3722/00, U-3723/00, U-3724/00, U-3725/00 sve od 28.
jula 2004. godine; br. U-3734/00, U-3735/00 U-3736/00, U-3737/00 sve od 29. jula 2004. godine i broj U-3716/00 od 5. augusta 2004.
godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine» i «Službenom glasniku Republike Srpske».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Društvo za proizvodnju, unutrašnju i spoljnu trgovinu i usluge «NCo» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je, 15 oktobra 2004. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. U-3726/00, U-3727/00, U-3728/00, U- 3729/00, U-3730/00 sve od 14. jula 2004. godine; br. U-3714/00, U-3715/00, U-3731/00, U- 3732/00, U-3733/00 sve od 15. jula 2004. godine; br. U-3707/00, U-3708/00, U-3709/00, U- 3710/00, U-3711/00, U-3712/00, U-3713/00, U-3738/00, U-3739/00, U-3740/00, U-3741/00 sve od 22. jula 2004. godine; br. U-3717/00, U-3718/00, U-3719/00, U- 3720/00, U-3721/00, U-3722/00, U-3723/00, U-3724/00, U-3725/00 sve od 28. jula 2004. godine; br. U-3734/00, U-3735/00 U- 3736/00, U-3737/00 sve od 29. jula 2004. godine i broj U-3716/00 od 5. augusta 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 5. novembra 2004. godine, zatražio od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva finansija, da dostave odgovore na apelacije.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. novembra 2004. godine.
4. Federalno ministarstvo finansija nije dostavilo odgovor, ali je, 17. novembra 2004. godine, obavijestilo Ustavni sud da je dopis Ustavnog suda, kojim je tražen odgovor na navode apelacija, proslijedilo Upravi za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine. Ova uprava nije dostavila odgovor na apelaciju.
5. Ustavni sud je 6. decembra 2004. godine, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, apelantu dostavio odgovor Vrhovnog suda.
6. Ustavni sud je, u smislu člana 30. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da je dostavljeno više apelacija iz nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, odlučio da apelacije spoji, vodi jedan postupak i donese jedna odluka broj AP 870/04. Spojene su slijedeće apelacije: br. AP- 870/04, AP-871/04, AP-872/04, AP-873/04, AP-874/04, AP-875/04, AP-876/04, AP-877/04, AP- 878/04, AP-879/04, AP-880/04, AP-881/04, AP-882/04, AP-883/04, AP-884/04, AP-885/04, AP- 886/04, AP-887/04, AP-888/04, AP-889/04, AP-890/04, AP-891/04, AP-892/04, AP-893/04, AP- 894/04, AP-895/04, AP-896/04, AP-897/04, AP-898/04, AP-899/04, AP-900/04, AP-901/04, AP-
902/04, AP-903/04 i AP-1090/04.
III. Činjenično stanje
Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantove navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
7. Rješenjima Carinarnice Mostar, br. UP- 2104/00, UP-2108/00, UP-2110/00 sva od 24. jula 2000. godine; br. UP-2084/00, UP-2086/00, UP-2088/00, UP-2090/00, UP-2092/00, UP-2094/00, UP-2096/00, UP-2098/00, UP-2100/00, UP-2102/00 sva od 25. jula 2000. godine; br. UP-2112/00, UP-2168/00, UP-2170/00, UP-2172/00, UP-2174/00, UP-2176/00, UP-2178/00, UP-2180/00, UP- 2182/00, UP-2184/00, UP-2186/00, UP-2188/00, UP-2190/00, UP-2192/00, UP-2194/00, UP- 2196/00, UP-2198/00, UP-2200/00, UP-2202/00, UP-2204/00, UP-2206/00 sva od 26. jula 2000. godine i broj UP-2106/00 od 27. jula 2000. godine, odbačeni su kao neblagovremeni apelantovi zahtjevi za povrat posebne pristojbe (prelevmana) uplaćene na robu uvezenu u toku 1997. i 1998. godine.
8. Federalno ministarstvo finansija je rješenjima br. UP/II-751/00, UP/II-752/00, UP/II- 753/00, UP/II-754/00, UP/II-755/00, UP/II-756/00, UP/II-757/00, UP/II-758/00, UP/II-759/00, UP/II-760/00, UP/II-761/00, UP/II-762/00, UP/II-763/00, UP/II-764/00, UP/II-765/00, UP/II- 766/00, UP/II-767/00, UP/II-768/00, UP/II-769/00, UP/II-770/00, UP/II-771/00, UP/II-772/00, UP/II-773/00, UP/II-774/00, UP/II-775/00, UP/II-776/00, UP/II-777/00, UP/II-778/00, UP/II- 779/00, UP/II-780/00, UP/II-781/00, UP/II-782/00, UP/II-783/00, UP/II-784/00 i UP/II-785/00 sva od 10. novembra 2000. godine, odbilo kao neosnovane apelantove žalbe podnesene protiv navedenih rješenja Carinarnice Mostar.
9. Vrhovni sud je navedenim pobijanim presudama odbio apelantove tužbe izjavljene protiv navedenih drugostepenih rješenja organa uprave. U obrazloženjima ovih presuda je navedeno da je protekao rok za povrat posebne pristojbe propisan izričitom odredbom člana 249. Carinskog zakona, pa je propuštanjem tog roka apelant izgubio i samo pravo na povrat, s tim što po zahtjevu podnesenom nakon proteka zakonskog roka organi uprave nisu ni ovlašteni da ispituju je li ili nije pravilno obračunata posebna pristojba prilikom podnošenja carinske deklaracije.
IV. Relevantni propisi
10. Carinski zakon («Službene novine Federacije BiH», br. 2/95, 9/96, 18/96, 25/97 i 46/00) «Član 249. stav 1. tačka 2.
(1)Ako se na osnovu podataka iz deklaracije, o kojima ovisi obračun carine, i iz isprava što su podnesene uz deklaraciju, utvrdi da obračun carine ne odgovara stvarnom stanju robe ili ako carine budu plaćene u manjoj ili većoj svoti ili ako je carina plaćena više puta: 2) podnosilac deklaracije može u roku od godine dana od dana podnošenja deklaracije podnijeti zahtjev carinarnici kod koje je platio carinu da naknadno obračuna carinu, donese rješenje o naplati ili povratu carine.»
11. Odluka o načinu izmirivanja potraživanja carinskih obveznika za više naplaćene carinske dažbine za 1997. i 1998. godinu («Službene novine Federacije BiH», broj 48/00) «Član II Vraćanje više naplaćenih dažbina iz tačke I ove odluke utvrđenih rješenjima carinarnica na osnovu presude Vrhovnog suda donesenim u upravnim sporovima, vršit će se iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2001. godinu a kojim će se planirati sredstva za sve namjene.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije Apelant smatra da se o njegovim zahtjevima, kojima je tražio povrat neosnovano naplaćenih sredstava, nije raspravljalo ni u upravnom postupku ni u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom. Tužbeni zahtjevi su se odnosili na činjenicu da je posebna pristojba - prelevman obračunata i naplaćena bez pravnog osnova, jer odluke Vlade Federacije BIH o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1997. 1998. godini plaćala posebna pristojba nisu bile u skladu sa zakonom. Apelant ističe da Vlada Federacije BiH nije imala zakonsko ovlaštenje da propisuje plaćanje posebne pristojbe radi zaštite domaće proizvodnje. Zaštita domaće proizvodnje, kako ističe apelant, spada u domen pravne regulative Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, koje prema članu 31. Zakona o vanjskotrgovinskoj politici Bosne i Hercegovine propisuje primjenu zaštitnih mjera. Apelant priznaje da se sa zahtjevima za povrat neosnovano naplaćenih sredstava obratio nadležnim carinskim organima tek 19. jula 2000. godine, nakon saznanja za presudu Vrhovnog suda broj U- 197/00 od 12. aprila 2000. godine, prema kojoj «Vlada nije imala zakonsko ovlaštenje za donošenje Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1998. godini plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe. Kako Vlada FBiH nije imala zakonskog ovlaštenja, ta odluka ne proizvodi pravno dejstvo, pa se upravni organi u svojim rješenjima nisu mogli pozivati na nju kao pravnu osnovu za utvrđivanje obaveza tužioca da plati posebnu pristojbu. [...] Pored toga, Vlada Federacije BiH nije bila nadležna da donosi odluku kojom se štite domaći proizvodi u odnosu na proizvode koji se uvoze u Bosnu i Hercegovinu, jer to spada u domen pravne regulative Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, prema članu 31. Zakona o vanjskotrgovinskoj politici Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 7/98)».
12. Apelant smatra da se u konkretnim slučajevima nije mogao primjenjivati član 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona, jer se njegovi zahtjevi nisu odnosili na više plaćene carine, nego na vraćanje sredstava naplaćenih bez pravnog osnova. Dakle, da konkretne naplate imaju karakter stjecanja bez osnove, tj. naplate bez pravne osnove. Apelant smatra da su navedenim postupcima carinskih organa i pobijanim presudama Vrhovnog suda povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant navodi i u tome što su se postupci pred upravnim organima i pred Vrhovnim sudom odvijali bez njegovog prisustva, odnosno bez prisustva stranaka u postupku.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na navode apelacija istakao da se u konkretnoj pravnoj situaciji postavlja jedino pitanje, krši li se primjenom odredbe člana 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona pravo na pravično suđenje, zaštićeno članom 6. Evropske konvencije. Vrhovni sud smatra da u konkretnim predmetima nema kršenja apelantovih ustavnih prava, pozivajući se i na Odluku Ustavnog suda broj U 46/03 koja je objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/04 od 18. augusta 2004. godine.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Vrhovnog suda br. U- 3726/00, U-3727/00, U-3728/00, U-3729/00, U-3730/00 sve od 14. jula 2004. godine; br. U- 3714/00, U-3715/00, U-3731/00, U-3732/00, U-3733/00 sve od 15. jula 2004. godine; br. U- 3707/00, U-3708/00, U-3709/00, U-3710/00, U-3711/00, U-3712/00, U-3713/00, U-3738/00, U- 3739/00, U-3740/00, U-3741/00 sve od 22. jula 2004. godine; br. U-3717/00, U-3718/00, U- 3719/00, U- 3720/00, U-3721/00, U-3722/00, U-3723/00, U-3724/00, U-3725/00 sve od 28. jula 2004. godine; br. U-3734/00, U-3735/00 U-3736/00, U-3737/00 sve od 29. jula 2004. godine i broj U-3716/00 od 5. augusta 2004. godine, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporene presude apelant je primao u vremenskom periodu od 18. augusta 2004. godine na dalje, a sve apelacije je podnio 15. oktobra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant smatra da su pobijanim presudama i rješenjima koja su im prethodila povrijeđena njegova ustavna prava na pravično suđenje i na imovinu, zaštićena čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
21. Pitanje koje se postavlja u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste pitanje jesu li konkretni postupci predstavljali «spor o građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. U konkretnom slučaju, cilj vođenja upravnih sporova je bio utvrđivanje postojanja ili nepostojanja neke činjenice ili prava o kojima mogu ovisiti odluke u upravnom postupku pred carinskim organima. Ustavni sud smatra da, ukoliko rješenje upravnog spora pred Vrhovnim sudom može imati za posljedicu poništavanje odluka donesenih u upravnom postupku, onda se taj postupak mora smatrati cjelinom i kao takav biti predmet razmatranja pred Ustavnim sudom i ukoliko je taj postupak obuhvaćen žalbom apelanta (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 65/02 i Evropski sud za ljudska prava, Benthem, presuda od 23. oktobra 1985. godine, serija A, broj 97, stav 32).
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije utvrđuje proceduralne garancije za presuđivanje u određenim sporovima. Upotreba izraza «građanska prava i obaveze» je za strane ugovornice Evropske konvencije imala svrhu utvrđivanja granica primjene člana 6. stav 1. Konvencije. Ovaj izraz se ne može primjenjivati na sve sporove u vezi sa «građanskim pravima i obavezama» iz domaćeg prava, ovo pravo ili obaveza mora biti kvalificirano kao «građansko». Ovaj pojam, međutim, može imati nekoliko značenja.
24. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stanovište da, uopćeno govoreći, oblast poreskog i carinskog sistema potpada u okvir javnog prava, pa samim tim je izvan djelokruga zaštite člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Međutim, prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju je prihvatio Ustavni sud, «dovoljno je da se na vjerodostojan i uvjerljiv način dokaže postojanje prava prema domaćem zakonu» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Periscope protiv Francuske, presuda od 26. marta 1992. godine tačka 35).
26. U predmetnom slučaju apelant navodi da, u skladu sa zakonima, ima pravo na povrat određene sume više naplaćene carinske dažbine, koja predstavlja njegovu imovinu. Nesporno je da je pravo na imovinu «građansko pravo». Također je jasno da je spor, koji se javio između apelanta i državnih organa, spor oko apelantovog prava na imovinu. Stoga, bez obzira na činjenicu da su o ovom pitanju u prva dva stepena odlučivali carinski organi, spor je ekonomske prirode i u djelokrugu člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji je, dakle, primjenjiv u konkretnom predmetu.
27. U konkretnom predmetu apelant traži povrat naplaćenih sredstava na ime posebne pristojbe za robu uvezenu 1997. i 1998. godine u iznosima koji su konkretno određeni prema svakoj uvoznoj carinskoj deklaraciji. Povrat navedenih sredstava je tražen na osnovu Carinskog zakona i Odluke o načinu izmirivanja potraživanja carinskih obveznika za više naplaćene carinske dažbine za 1997. i 1998. godinu. Apelant smatra da se ne radi o zahtjevu za povrat više uplaćenih dažbina, već uplati dažbina za koje nije postojala osnova u pozitivnim propisima, budući da je obaveza uplate ovih dažbina propisana propisom koji je donio nenadležni organ, kako je to već u svojim ranijim presudama utvrdio i Vrhovni sud. Stoga, smatra apelant, u njegovom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbi o zastarjelosti podnošenja zahtjeva za povrat plaćenih dažbina iz Carinskog zakona. Ovi apelantovi navodi predstavljaju jedno tumačenje konkretnog slučaja.
28. Međutim, Ustavni sud uočava da se u pobijanim presudama Vrhovnog suda, između ostalog, ističe da navodi iz tužbi da se posebna pristojba nije mogla naplatiti primjenom odredaba odluke koju je donio nenadležan organ, nemaju utjecaja na drukčije rješenje konkretnih upravnih stvari, jer je protekao rok za podnošenje zahtjeva za povrat posebne pristojbe, propisan izričitom odredbom Carinskog zakona, pa je propuštanjem tog roka apelant izgubio i samo pravo na povrat. Dakle, o zahtjevu, podnesenom nakon proteka zakonskog roka za njegovo podnošenje, organi uprave nisu ni ovlašteni da ispituju je li ili nije pravilno obračunata posebna pristojba prilikom podnošenja carinske deklaracije. U pobijanim presudama se, također, navodi da je presuda Vrhovnog suda, na koju ukazuje apelant u prilog svojim tužbama, donesena u upravnom sporu u slučaju kada je u zakonskom roku od godine dana podnesen zahtjev i rješavano o zakonitosti naknadne naplate posebne pristojbe, pa kako je postupak pokrenut u zakonskom roku, ovaj sud je u tom slučaju ocijenio da se nisu mogle primijeniti odredbe podzakonskih akata za čije donošenje Vlada Federacije BiH nije imala zakonsko ovlaštenje. Također, u pobijanim presudama istaknuto je da je članom 3. Zakona o posebnoj pristojbi na uvezenu robu («Službene novine Federacije BiH», broj 2/95) propisano da se u pogledu obračunavanja, naplate i povrata posebne pristojbe primjenjuju odgovarajuće odredbe Carinskog zakona. Iz navedenog slijedi da je Vrhovni sud u pobijanim presudama zauzeo stanovište da se i na apelantov slučaj moraju primijeniti odredbe Carinskog zakona o zastarjelosti podnošenja zahtjeva za povrat plaćenih dažbina.
29. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efikasan pravni lijek i drugi slučajevi (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
30. Ustavni sud, u skladu sa svojom ranijom jurisprudencijom, ni u konkretnom slučaju ne vidi osnovu za zaključak da je Vrhovni sud u osporenim presudama proizvoljno primijenio materijalno pravo na način koji bi kršio apelantova ustavnih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 46/03, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/04 od 18. augusta 2004. godine).
31. Iako se Ustavni sud neće upustiti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili ocjenu načina na koji je tumačio zakon Vrhovni sud, ipak će ispitati krši li primjena relevantnih zakonskih odredbi apelantovo pravo na pravičan postupak, garantiran Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U tom smislu, Ustavni sud se poziva na svoj ranije zauzeti stav, prema kojem „u vezi sa ograničenjima u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 6/04). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno uticati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava“.
32. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u ovom slučaju, s obzirom da je Zakonom o posebnoj pristojbi na uvezenu robu određeno da se u pogledu povrata posebne pristojbe primjenjuju odgovarajuće odredbe Carinskog zakona. Carinski zakon propisao je vremensko ograničenje ostvarivanja prava na povrat posebne pristojbe, zbog čega Vrhovni sud nije mogao meritorno raspravljati o apelantovim tužbenim zahtjevima, jer su zahtjevi za povrat plaćene pristojbe podneseni nakon propisanog roka.
33. Što se tiče ograničenja koja, u konkretnom slučaju, propisuju zastarjelost za poduzimanje određenih pravnih radnji, Ustavni sud primjećuje da su ta ograničenja predviđena zakonom. Nadalje, Ustavni sud naglašava da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Ustavni sud smatra da su zakonom propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići (vidi Ustavni sud, odluke broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine i broj AP 239/03 od 30. novembra 2004. godine).
34. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi iz apelacije
35. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije u pogledu kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje, jer se apelacija odnosi na nepravilnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti, te propuštanje zakonom predviđenih rokova onemogućava redovne sudove da meritorno rasprave suštinu tužbenog zahtjeva, što nije u suprotnosti sa zahtjevima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Polazeći od navedenog, a na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić