Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-89/05 (M. J.)

Odluka donesena 17. 02. 2005.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-89/05

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 02. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 17. februara 2005. godine, u predmetu broj AP-89/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan, zahtjev M. J., za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. M. J. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ekrem Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnio je, 19. januara 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-2-1/03 od 13. oktobra 2004. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Vrhovni sud je presudom, broj K-1/02 od 16. januara 2003. godine, osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca, zbog krivičnog djela nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 2. u vezi s članom 23. Krivičnog zakona Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 43/98) i krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 2. istog zakona.

3. Vrhovni sud presudom, broj Kž-2-1/03 od 13. oktobra 2004. godine, djelimično uvažio žalbu apelanta izjavljenu protiv navedene presude, promjenio pravnu kvalifikaciju djela, te apelanta oglasio krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije BiH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te zbog krivičnog djela nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 2. u vezi s članom 23. Krivičnog zakona Federacije BiH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci.

4. Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav. 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu:Evropska konvencija) kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

5. Kao razlog za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom, apelant navodi da bi mu upućivanje na izdržavanje kazne zatvora uzrokovalo dodatnu nesagledivu štetu.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom.»

7. Ustavni sud podsjeća na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj se smatra opravdanim zahtijev za donošenje privremene mjere, jedino u situacijama kada je apelantov život neposredno ugrožen ili kad postoji opasnost od izlaganja mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mamatukalov i Abdurasulovic protiv Turske, presuda od 6. februara 2003. godine, stav 55.).

8. Član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv je u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

9. Osim toga, Ustavni sud napominje da se osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere, različiti su od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koji je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava od strane redovnih sudova, prilikom odlučivanja u navedenom krivičnom predmetu, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga , slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i navesti razloge zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju, kao razlog za donošenje privemene mjere apelant navodi da bi mu odlazak na izdržavanje kazne uzrokovao dodatnu nenadoknadivu štetu. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da u skladu sa pozitivno-pravnim propisima liše osobu tog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u toku postupka pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja slobode došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, osoba koja se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.

11. U konkretnom slučaju, osim svojih navoda, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze koji idu u prilog odluke da bi izvršenje trebalo obustaviti radi nastupanja eventualnih neotklonjivih štetnih posljedica, koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

12. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za donošenj privremene mjere.

13. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-89/05 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio