Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-737/04 (M. M.)

Odluka donesena 13. 09. 2005.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-737/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, u predmetu broj AP-737/04, rješavajući apelaciju Maje Mulić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maje Mulić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-322/00 od 15. aprila 2004. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj U-200/00 od 17. jula i broj U-200/00 od 20. novembra 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. Maja Mulić, (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnijela je 11. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-322/00 od 15. aprila 2004. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-200/00 od 17. jula i 20. novembra 2000. godine, koju je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), kao nadležnom sudu, 23. augusta 2004. godine, proslijedio Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine.

2. Apelantica se obratila Odjelu Ministarstva prostornog uređenja graditeljstva i stambeno-komunalnog gospodarstva Mostar – Općina Zapad sa zahtjevom za prenos stanarskog prava, sa ranijeg nosioca stanarskog prava njene bake, Šahzije Koling.

Rješenjem tog organa broj 07/II-1395 od 25. marta 1999. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Heregovačko-neretvanskog kantona, Mostar broj 13-II-107/00 od 10. marta 2000. godine, odbijen je zahtjev apelantice za prenos stanarskog prava, sa ranijeg korisnika – njene bake Šahzije Koling.

3. Protiv navedenog rješenja drugostepenog organa, apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu u Mostaru, koji je presudom broj U-200/00 od 17. jula 2000. godine odbio tužbu apelantice.

Presudom Kantonalnog suda broj U-200/00 od 20. novembra 2000. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda od 15. aprila 2004. godine, odbačena je kao neblagovremena žalba apelantice izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj U-200/00 od 17. jula 2000. godine.

4. Apelantica se u apelaciji žali da su joj osporenim odlukama povrijeđena njena prava na dom i pravo na imovinu iz člna II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. […] «4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: […]

15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

6. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u konkretnom slučaju, tj. da li je apelantica iscrpila sve efektivne pravne lijekove i podnijela apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelantica dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelantica odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U-15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

8. Postupak u upravnim sporovima je regulisan Zakonom o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 2/98 i 8/00), u kojem je, odredbom člana 41. stav 1. propisano da se «žalba podnosi u roku od 15 dana od dana dostavljanja sudske odluke, stranci koja podnosi žalbu». U konkretnom slučaju apelantica je u upravnom sporu tražila poništenje osporenih upravnih akata Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona, u upravnoj stvari prijenosa stanarskog prava. Kantonalni sud je presudom broj U-200/00 od 20. novembra 2000. godine utvrdio da je žalba apelantice na presudu ovog suda broj U-

200/00 od 17. jula 2000. godine podnesena neblagovremeno, s obzirom da je prema dostavnici sa pravilnom adresom punomoćnik apelantice, navedenu presudu primio 11. septembra 2000. godine, a žalba sudu je podnesena 8. novembra 2000. godine, pa je prekoračen prekluzivni rok za izjavljivanje žalbe od 15 dana koji je predviđen članom 42. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Presudom broj Už-322/00 od 15. aprila 2004. godine Vrhovni sud je odbio žalbu apelantice izjavljenu protiv osporene presude Kantonalnog suda.

9. Apelantica, u toku postupka pred Kantonalnim sudom, nije argumentovano opravdala činjenicu propusta blagovremenog podnošenja žalbe. Drugim riječima, apelantica nije opravdala tvrdnju da je podnošenje žalbe u zakonom propisanom roku, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za nju, zbog čega bi formalna odluka Kantonalnog suda predstavljala povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica je sve vrijeme tvrdila da je navedenu presudu primila 31. oktobra 2000. godine, koji datum stoji na primljenoj presudi upisan rukom od strane saradnika. Međutim, da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti žalbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja žalbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

10. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-737/04 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio