Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1022/04 (A. M.)

Odluka donesena 23. 09. 2005.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1022/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 09. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Tudor Pantiru, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije David Feldman, Valerija Galić, Jovo Rosić i Constance Grewe, na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine, u predmetu broj AP-1022/04, rješavajući apelaciju Asima Memiševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Memiševića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-1825/03 od 8. septembra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Asim Memišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 19. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U- 1825/03 od 8. septembra 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. februara 2005. godine.

2. Apelantu je rješenjem Općine Centar Sarajevo – Stambena komisija Predsjedništva, SO Centar u uslovima rata (u daljnjem tekstu: Općina), broj 07/C2-372-785/94 od 29. juna 1994. godine, dodijeljen stan u Ulici Augusta Cesarca broj 16 (sadašnja adresa: La Benevolencije broj 14), na kojem je nosilac stanarskog prava bio Zekić Strahinja (u daljnjem tekstu: raniji NSP). Na osnovu ovog rješenja, apelant je sa «Sarajevostanom» zaključio ugovor o korištenju stana, broj 05-H-1- 599/94 od 7. jula 1994. godine. Prije donošenja navedenog rješenja, Općina je podnijela tužbu protiv ranijeg NSP tadašnjem Osnovnom sudu I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), radi otkaza ugovora o korištenju predmetnog stana.

3. Raniji NSP nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, ali se obratio CRPC-u, koja je odlukom, broj 483-2542-1/1 od 9. decembra 1999. godine, potvrdila da je on bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu 1. aprila 1992. godine. Raniji NSP je, 9. maja 2000. godine, podnio zahtjev Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo za izvršenje ove odluke CRPC-a.

4. Služba za upravu za stambene poslove Općine je, rješavajući zahtjev apelanta za ovjeru ugovora o korištenju stana, donijela rješenje, broj 03-23-7113/99 od 6. januara 2000. godine, kojim je apelantu odobrena obnova ugovora o korištenju predmetnog stana i kojim se ovaj obnovljeni ugovor smatra novim ugovorom o korištenju stana.

5. Općinski sud je, rješavajući tužbu Općine protiv ranijeg NSP, donio presudu broj P-404/01 od 27. decembra 2001. godine, koja je postala pravosnažna 4. marta 2002. godine, a kojom je usvojen otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana u odnosu na ranijeg NSP, te mu je naloženo da predmetni stan preda vlasniku stana. Ovakvu odluku Općinski sud je donio zato što je iz provedenih dokaza utvrdio da raniji NSP u predmetnom stanu ne živi od 1989. godine, već da faktički živi u stanu svoje supruge, koji se nalazi u Sarajevu u Ulici Franca Rozmana broj 8. Nakon pravosnažnosti ove presude, a na traženje Općine, Općinski sud je donio rješenje o izvršenju, broj I- 23/03 od 2. februara 2004. godine, u cilju iseljenja ranijeg NSP iz spornog stana.

6. Apelant se kao zainteresirano lice obratio CRPC-u radi ponovnog razmatranja odluke od 9. decembra 1999. godine, navodeći kao razloge činjenicu da je ranijem NSP-u pravosnažnom presudom oduzeto stanarsko pravo, ali i dokaze u prilog tvrdnji da raniji nosilac stanarskog prava nije bio ni izbjeglica ni raseljeno lice u smislu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. CRPC je odlukom, broj R-483-2542-1/1-90-1417 od 8. jula 2003. godine, odbila ovaj apelantov zahtjev za preispitivanje kao neosnovan

7. Rješavajući zahtjev ranijeg NSP-a za izvršenje odluke CRPC-a, Uprava za stambena pitanja je zaključkom, broj 23/1-372-1804/00 od 9. juna 2003. godine, dozvolila izvršenje navedene odluke. Protiv ovog zaključka, apelant je izjavio žalbu Ministarstvu stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), koje je rješenjem, broj 27/02-23-3534/03 od 6. novembra 2003. godine, apelantovu žalbu protiv prvostepenog zaključka o dozvoli izvršenja odbilo. U međuvremenu, apelant se, 24. juna 2003. godine, obratio aplikacijom Domu za ljudska prava osporavajući prvostepeni zaključak Uprave za stambena pitanja i odluku CRPC-a, te tražeći donošenje privremene mjere kojom bi Dom za ljudska prava zabranio izvršenje prvostepenog zaključka. Dom za ljudska prava je, 4. jula 2003. godine, donio naredbu o privremenoj mjeri kojom je naređeno odlaganje sprovođenja prvostepenog zaključka o dozvoli izvršenja, pa je Uprava za stambena pitanja postupila po toj naredbi. Međutim, Dom za ljudska prava je, 9. oktobra 2003. godine, povukao navedenu naredbu, pa je postupak izvršenja nastavljen, a apelant je iselio iz predmetnog stana 13. novembra 2003. godine. Nakon toga, Dom za ljudska prava je donio odluku, broj CH/03/14303 od 7. maja 2004. godine, kojom je prijavu apelanta proglasio neprihvatljivom. U obrazloženju te odluke, Dom za ljudska prava je naveo da konačna i obavezujuća odluka CRPC-a stavlja van snage sva pravna akta domaćih sudskih i upravnih organa Bosne i Hercegovine i entiteta donesenih nakon 1. aprila 1992. godine, te da apelantova prijava ne ukazuje da postoji kršenje njegovih ljudskih prava.

8. Apelant je, 27. juna 2003. godine, podnio tužbu Vrhovnom sudu protiv odluke CRPC-a i zaključka prvostepenog organa o dozvoli izvršenja, tražeći da Vrhovni sud poništi osporene akte i naloži nadležnim organima da ga ponovo uvedu u posjed stana. Vrhovni sud je dopisom, broj U- 1825/03 od 18. marta 2004. godine, tražio od apelanta da se izjasni da li ostaje kod podnesene tužbe, budući da se protiv odluke CRPC-a ne može pokrenuti upravni spor, kao niti protiv zaključka prvostepenog organa protiv kojeg je bila dozvoljena žalba. Budući da je apelant izjavio žalbu protiv tog zaključka, koju je drugostepeni organ odbio rješenjem, Vrhovni sud je dopisom obavijestio apelanta da je protiv drugostepenog rješenja trebao pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je u konkretnom slučaju stvarno nadležan za odlučivanje. Apelant je dopisom od 20. jula 2004. godine obavijestio Vrhovni sud da u cijelosti ostaje kod tužbe smatrajući da je nadležnost Vrhovnog suda utvrđena članom 84. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 2/98 i 8/00), prema kojem se «upravni spor... može voditi protiv konačnih rješenja koja, sukladno Ustavu Federacije i međunarodnim ugovorima, donose međunarodni upravitelji i drugi organi koji na teritoriju Federacije obavljaju određene poslove pod međunarodnom upravom, i u okviru tih poslova rješavaju o određenim pravima i obavezama građana i pravnih lica, ako međunarodnim ugovorm nije drukčije određeno.»

9. Nakon toga, Vrhovni sud je pobijanim rješenjem, broj U-1825/03 od 8. septembra 2004. godine, odbacio tužbu apelanta zbog nenadležnosti za odlučivanje. U obrazloženju pobijane odluke, Vrhovni sud je naveo da se prema članu 9. Zakona o upravnim sporovoma upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta koji donesu nadležni organi iz člana 4. navedenog Zakona, a to su organi uprave i upravne ustanove Federacije BiH i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik, zatim gradske i općinske službe za upravu kao i institucije koje imaju javne ovlasti kad u vršenju tih ovlasti rješavaju u upravnim stvarima. Što se tiče dijela tužbe kojim je apelant pobijao zaključak prvostepenog organa o dozvoli izvršenja CRPC odluke, Vrhovni sud je naveo da se protiv tog zaključka ne može voditi upravni spor, jer je protiv njega bila dozvoljena žalba.

10. Apelant se žali da mu je pobijanim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na dom. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je Vrhovni sud njegovu tužbu odbacio zbog nenadležnosti, mada prema njegovom mišljenju član 84. Zakona o upravnim sporovima utvrđuje nadležnost Vrhovnog suda u konkretnom slučaju. Također, apelant smatra da da je odluka CRPC-a, kojom je utvrđeno da je raniji NSP bio nosilac stanarskog prava na dan 1. aprila 1992. godine neodrživa, budući da raniji NSP nije bio izbjeglo i raseljeno lice, te da mu je pravosnažnom presudom prestalo stanarsko pravo, tako da se raniji NSP bez ikakvog pravnog osnova nalazi u spornom stanu. Upravo zbog toga, apelant se, kako navodi, i obratio Vrhovnom sudu tužbom tražeći da se odluka CPRC-a ukine. Osim toga apelant navodi da je tužbu Vrhovnom sudu podnio 27. juna 2003. godine, te da je tužbu dopunio 23. decembra 2003. godine i dostavio i rješenje drugostepenog organa, kojim je njegova žalba na prvostepeni zaključak odbijena. Kako je protiv rješenja drugostepenog organa bilo dopušteno pokretanje upravnog spora tužbom kod Kantonalnog suda, apelant navodi da je «cijeneći da Kantonalni sud nije nadležan da vodi spor protiv odluke organa iz člana 84., a kako je već imao pokrenut spor kod Vrhovnog suda (nadležnog organa), odlučio da ne pokreće dva spora u istoj pravnoj stvari, te tako nije iskoristio taj lijek iz rješenja drugostepenog organa». Na osnovu izloženog, apelant traži da Ustavni sud osporeno rješenje Vrhovnog suda preinači i odluči kako je apelant predložio u tužbi podnesenoj Vrhovnom sudu.

11. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

[...] «4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

[...] 15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

12. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine)..

13. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, nepoznavanje zakona nije osnov za izuzimanje od obaveze iscrpljivanja pravnih lijekova predviđenih po zakonu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Stewart protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Odluka o dopustivosti od 16. decembra 2003. godine, aplikacija broj 25185/02 i Choban protiv Bugarske, Odluka o dopustivosti od 23. juna 2005. godine, aplikacija broj 48737/99). Također, Evropski sud je u više predmeta naglasio da se u cilju iscpljivanja domaćih pravnih lijekova aplikant mora, kao minimum, obratiti odgovarajućim domaćim organima (vidi već citirani predmet Choban protiv Bugarske i Henaf protiv Francuske, aplikacija broj 65436/01, ECHR 2003-XI). S obzirom na navedeno, Ustavni sud mora u konkretnom slučaju ispitati da li je apelant, s obzirom na konkretne okolnosti slučaja, učinio sve što je razumno bilo očekivati od njega u cilju iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu (vidi mutatis mutandis Evropski sud za ljudska prava, Merit protiv Ukrajine, Odluka o dopustivosti od 30. marta 2004. godine, aplikacija broj 66561/01).

14. Iz stanja u spisu proizilazi da je apelant podnio tužbu Vrhovnom sudu protiv prvostepenog zaključka organa uprave. Apelant je istovremeno izjavio i žalbu protiv tog zaključka nadležnom Ministarstvu koje je rješenjem, broj 27/02-23-3534/03 od 6. novembra 2003. godine, odbilo njegovu žalbu, dajući eksplicitnu pravnu pouku da se protiv tog rješenja može pokrenuti upravni spor kod Kantonalnog suda. Apelant je, međutim, umjesto da postupi po uputi iz rješenja, to rješenje dostavio Vrhovnom sudu, zato što je, kako sam navodi, «cijenio da Kantonalni sud nije nadležan» zbog čega «nije iskoristio taj lijek iz rješenja drugostepenog organa». Ustavni sud također zapaža da je i Vrhovni sud upozorio apelanta da je tužbu podnio nenadležnom sudu s obzirom na odredbu člana 6. Zakona o upravnim sporovima, koji propisuje da «[N]ajviši sud kantona odlučuje o tužbama protiv konačnh upravnih akata kantonalnih organa uprave i kantonalnih ustanova [...]», i to protiv rješenja koje se, prema Zakonu o upravnim sporovima, ne može tužbom pobijati, jer je protiv tog rješenja bila dozvoljena žalba. Osim toga, Vrhovni sud je ponovo uputio apelanta da tužbu protiv drugostepenog rješenja podnese Kantonalnom sudu kao stvarno nadležnom sudu, što je apelant ponovo i eksplicitno odbio učiniti, o čemu je dostavio dopis Vrhovnom sudu, smatrajući da Zakon o upravnim sporovima propisuje nadležnost Vrhovnog suda.

15. S obzirom na ovakve okolnosti slučaja, Ustavni sud smatra da je apelant, uprkos jasnoj uputi drugostepenog upravnog organa i nakon eksplicitnog upozorenja od strane Vrhovnog suda, odlučio ustrajati na tužbi koju je podnio nenadležnom sudu, protiv odluke koja se tužbom nije mogla pobijati. U konkretnoj situaciji, razumno je bilo očekivati da apelant, umjesto da samostalno tumači zakonske propise, slijedi pravne upute Ministarstva i Vrhovnog suda u cilju ispitivanja eventualnih kršenja njegovih prava u skladu sa važećim pozitivno-pravnim propisima, što je apelant odbio učiniti. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da apelant nije učinio sve što se razumno moglo očekivati od njega u cilju iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.

16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1022/04 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio