Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-955/04 (Š. Č.)
Odluka donesena 17. 11. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-955/04
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 11. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 955/04, rješavajući apelaciju Šahbaza Čerkezovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šahbaza Čerkezovića, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Vrhovnog suda Federacije BiH broj U-1801/03.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Šahbaz Čerkezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je 1. oktobra 2004. godine apelaciju Domu za ljudska prava, odnosno Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija za ljudska prava), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1801/03. Prema članu 5. Sporazuma, u skladu sa članom XIV Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Komisija za ljudska prava je 4. novembra 2004. godine predmetnu apelaciju dostavila na nadležnost Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je 8. novembra 2004. godine obavijestio apelanta da je njegova apelacija primljena u Ustavni sud i registrirana pod brojem AP 955/04.
3. Ustavni sud je 5. maja 2005. godine, na osnovu člana 21. stav 1. i člana 33. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Vrhovnog suda da dostavi odgovor na apelaciju i sudski spis.
4. Vrhovni sud je 16. maja 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju zajedno sa sudskim spisom.
5. Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je 31. augusta 2005. godine dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak pred Kantonalnom administrativnom službom
7. Apelantu je, u postupku koji je pokrenut po njegovom zahtjevu od 22. maja 2002. godine, Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe u Tuzli broj 1105496071 od 21. januara 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 02/1-1105496071 od 28. aprila 2003. godine, priznato pravo na invalidsku penziju u mjesečnom iznosu od 232,5675 KM, počevši od 1. jula 2000. godine, koja usklađena sa svim pripadajućim povećanjima na dan 1. januara 2002. godine iznosi 240,3469 KM. Istim rješenjem je određeno da će se isplata vršiti od 22. novembra 2001. godine.
Postupak pred Vrhovnim sudom
8. Apelant je Vrhovnom sudu 20. juna 2003. godine podnio tužbu protiv navedenog konačnog upravnog rješenja. Apelant je u tužbi predložio da se poništi pobijano rješenje, te predmet vrati na ponovni postupak, odnosno donese rješenje kojim će mu se priznati pravo na invalidsku penziju u iznosu od 240,3469 KM, počevši od 1. jula 2000. godine, te da se na tako utvrđeni iznos isplati zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, uz naknadu ukupnih troškova postupka u iznosu od 200 KM.
9. Vrhovni sud je u ovom predmetu broj U-1801/03, u skladu sa članom 29. Zakona o upravnim sporovima, 21. jula 2003. godine od Federalnog zavoda zatražio odgovor na podnesenu tužbu. Vrhovni sud je istovremeno zatražio i dostavu svih spisa konkretnog predmeta, tj. spise prvostepenog i drugostepenog organa.
10. Vrhovnom sudu je Federalni zavod 6. augusta 2003. godine dostavio odgovor na apelantovu tužbu sa traženim spisima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da predmetni sudski postupak nije završen u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da nije odlučio o apelantovoj tužbi jer je tužba podnesena 20. juna 2003. godine, a zbog velikog broja neriješenih predmeta prioritetno se rješavaju predmeti iz 2000. i 2001. godine i to oni koji su hitne prirode (privatizacija, povrat stanova i radni odnosi) i u kojima tužioci pismeno insistiraju na rješavanju tužbi ili žalbi. Zbog toga, Vrhovni sud smatra da apelacija nije osnovana.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05) «Član 75. stav 1.
Postupak po tužbama pred Vrhovnim sudom Federacije podnijetim do 31. decembra 2003. godine, koji nije okončan do stupanja na snagu ovog Zakona, nastavit će se pred tim sudom prema odredbama ranijeg Zakona.» 14. Zakon o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 8/00) «Član 60.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.»
15. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03) «Član 10.
Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
18. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba uključivati samo sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluka kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01).
19. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima.
20. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
21. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata v. Portugal broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prihvata da je predmetna apelacija dopustiva.
VII. Meritum
24. Apelant smatra da postupak pred Vrhovnim sudom nije završen u razumnom roku, te da je time povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
26. Predmetni postupak odnosi se na upravni spor u predmetu ostvarivanja prava na invalidsku penziju. Dakle, slučaj je građansko-pravne prirode u kojem apelant traži donošenje konačne odluke u razumnom roku, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
a) Složenost predmeta
27. Ustavni sud naglašava da se složenost predmeta mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog stanja konkretnog spora, odnosno dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti kao i pravnih pitanja koja treba riješiti.
28. Vrhovni sud je trebalo da odluči o apelantovoj tužbi protiv pobijanog konačnog upravnog rješenja. Ovo rješenje se tužbom pobija u dijelu koji se odnosi na sporni period u kojem apelant smatra da ima pravo na isplatu primanja. Ustavni sud smatra da se konkretni predmet ne može smatrati posebno složenim.
b) Ponašanje podnosioca apelacije
29. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
30. U konkretnom slučaju, mada apelant nije podnosio urgencije za donošenje odluke, ne može se smatrati da je doprinio dužini postupka pred Vrhovnim sudom.
c) Ponašanje suda
31. Ustavni sud smatra da nema potrebe ulaziti u analizu ponašanja Kantonalne administrativne službe i Federalnog zavoda, s obzirom da se apelant žali na dužinu trajanja sudskog postupka pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je 6. augusta 2003. godine primio odgovor Federalnog zavoda na apelantovu tužbu i kompletne spise u kojima je vođen upravni postupak. Predmet nije riješen u periodu od dvije godine i dva mjeseca, što Vrhovni sud pravda velikim brojem predmeta iz ranijih godina, zbog čega je donio raspored i usvojio prioritet rada na rješavanju predmeta iz ranijih godina.
32. Preopterećenost sudstva se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države-ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde tako da sudovi ispunjavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32).
33. Ustavni sud smatra da mnoštvo neriješenih predmeta iz ranijih godina pred Vrhovnim sudom, naročito iz 2000. i 2001. godine, predstavlja posebnu situaciju zbog koje je Vrhovni sud donošenjem rasporeda rada na rješavanju zaostalih predmeta poduzeo mjere da se takva okolnost prevaziđe. Cijeneći dužinu postupka i navedene objektivne okolnosti koje su uticale na to da odluka Vrhovnog suda još nije donesena, Ustavni sud smatra da ne postoje okolnosti na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je odlaganje o kojem je riječ bilo takve prirode da bi kršilo zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić